Pisac Ken Foster postao je prijatelj za desetke pasa lutalica, a svoje pustolovine opisuje u novoj knjizi Psi koji su me pronašli. Naš novinar razgovara s ovim autorom o tome kako su mu psi pomogli da prebrodi neke osobne tragedije i prirodne katastrofe.
11. rujna 2001. godine Ken Foster je živio u New Yorku sa svojim psom Brandom. Zajedno su bili svjedoci jedne od najvećih tragedija u povijesti ovog grada. "Bio je sa mnom u parku tog jutra kad je prvi zrakoplov preletio nisko. Nismo znali što se događa".
Foster je uskoro saznao da je spomenuti zrakoplov, kao i onaj koji je uslijedio, bio otet u terorističkom napadu s ciljem da se unište neboderi blizanci Svjetskog trgovinskog centra. Više od dvije tisuće i sedamsto osoba je poginulo u tim napadima, uključujući osoblje tih ureda, policajce, vatrogasce i putnike u zrakoplovima.
U danima koji su uslijedili grad je morao naučiti kako da se nosi s užasom onog što se dogodilo. Ken Foster kaže kako mu je pas pomogao da prevlada katastrofu. "Odveo me do vatrogasne postaje čiji su mnogi vatrogasci poginuli. Naveo me da uđem unutra i pogledam izložene uspomene na te ljude. I nastavio me tamo voditi opet i opet, kao i na druga mjesta gdje se odavala počast poginulima u našoj četvrti – na mjesta pokraj kojih bih ja jednostavno prošao ne želeći se prisjećati onog što se dogodilo. I mislim da mi je njegovo navođenje da obratim pažnju na te stvari i da se s njima nosim pomoglo da prebrodim to vrijeme".
Danas je Brando jedan od tri psa u životu ovog pisca. Žive u New Orleansu gdje su se prošle godine morali nositi s jednom drugom katastrofom. Uragan Katrina izbacio ih je iz njihove kuće samo s psećom hranom, dvije boce vina i rezervnom odjećom. Njihova kuća, smještena na višoj razini, preživjela je oluju i poplavu i nakon mjesec dana Foster se sa svojim psima vratio kući. "Vratili smo se u listopadu. Bili smo jedini na našoj ulici, a tamo su bili deseci pasa lutalica, koji su na sebi još uvijek imali ogrlice iz vremena kad su bili kućni ljubimci".
Otada Ken Foster je pomagao veterinarskim dužnosnicima da vrate pse njihovim vlasnicima ili da im se pronađu nova utočišta..
Čak i prije negoli je ova katastrofa ostavila tisuće pasa na ulicama, gospodin Foster je nalazio izgubljene pse u knjižarama, restoranima i čak i kanalizacijskim otvorima. Kaže da psi imaju posebno čulo da ga pronađu. Najčešće odvede psa u sklonište, ali ne ostavlja ga samo tako. Navraća kasnije da bi vidio kako pas napreduje i pomaže da mu se pronađe novi dom. Ovaj pisac kaže da ljudi doživljavaju isto zadovoljstvo u odnosima s psima kao i psi i druge životinje u odnosima s ljudima. Napominje kako su njemu psi pomogli da prebrodi smrt dvojice prijatelja i da se nosi sa srčanim problemima koji su ga gotovo stajali života.
Kaže kako su psi društvene životinje i da je to možda razlog zašto se dobro slažu s ljudima. "Vjerujem da je razlog zašto je odnos između pasa i ljudi tako jedinstven to što i jedni i drugi žele biti dio čopora koji može uključivati ljude, ali i druge pse".
Međutim, psi – kaže Ken Foster – imaju prednost nad ljudima jer imaju razvijeniju intuiciju. Dodaje kako su mu psi koji su ga pronalazili u parkovima, životinjskim skloništima ili pokraj auto putova pomogli da shvati što znači biti čovjek.