Linkovi

Grgichev Chardonnay jedan od najboljih na svijetu


Proteklog tjedna, kao sto smo javljali u nasim emisijama, u Washingtonu je odrzano nekoliko dogadjaja vezanih uz promociju knjige Georgea Tabera - Judgment of Paris, o onom slijepom kusanju vina ’76 kad su nepoznata kalifornijska vina, i u kategoriji crnih i u kategoriji bijelih, odnijela pobjedu nad nekima od najboljih francuskih vina.

Miljenko Grgich jedan je od dvojice vinara iz Nape koji su odigrali povijesnu ulogu na degustaciji u Parizu. Njemu, kao i onom drugom vinaru – Warrenu Winiarskom, u prisutnosti Georgea Tabera, bivseg dopisnika casopisa Time iz Pariza, koji je sada napisao knjigu o znacaju i dalekoseznim posljedicama tog dogadjaja, Muzejska ustanova Smithsonian ukazala je cast i odala priznanje za njihov doprinos u stjecanju svjetske slave za kalifornijska vina.

Prijemom u njihovu cast, isto je ucinio i Kongresni klub prijatelja vina u kojemu je okupljeno 250 clanova americkog Kongresa, iz svih 50 saveznih drzava. Usput da kazemo – klub je dvostranacka, dvodomna organizacija cija je zadaca informirati svoje clanove o najsirem spektru zakonodavnih i regulatornih pitanja koja se odnose na americke vinare i vinogradare kao i isticati koristi zdrave i snazne vinske industrije i njenog ogromnog utjecaja na gospodarstvo Sjedinjenih Drzava.

Izmedju svih tih vaznih dogadjaja, Miljenko Grgich je nasao vremena za lijepi i dugi razgovor s Jagodom Bush, za hrvatski program Glasa Amerike. Nazalost, iz tehnickih razloga nismo u mogucnosti emitirati taj intervju, ali smo, u studio, pozvali Jagodu da nam prenese barem neke dijelove tog razgovora. Jagoda, sigurno je bilo govora o njegovim prvim reakcijama na ishod pariske degustacije? Je li imao ikakvog prethodnog znanja, je li uopce znao da je boca njegovog Chardonnaya otisla preko Atlantika?

Ne, Miljenko nije bio niti svijestan tog, da ga tako nazovemo – francusko-americkog obracuna. Prvo da kazem, u Napi je zivio vec nekih 18 godina i u tom razdoblju radio za nekoliko drugih vinarija. U vinariju Chateau Montelena, u Calistogi, u Napi, presao je 1972. Chardonnay koji za tu vinariju radi vec iduce, ’73 godine, bit ce onaj koji ce i pobijediti u Parizu, tri godine kasnije. Miljenko dobro pamti telegram koji je stigao iz Pariza:

Zapanjujuci uspjeh na pariskoj degustaciji 24. svibnja STOP Osvojili prvo mjesto ispred devet drugih, medju njima neka od najboljih francuskih STOP Ocjenjivala, u slijepom kusanju, vodeca imena Francuske STOP Nitko u vinariji nije bio siguran sto je to trebalo znaciti. A onda su, iz casopisa Time, nazvali Miljenka da zele poslati fotografa da ga slika i da zele s njim razgovarati. Miljenkov odgovor je bio: Zasto? Sto sam skrivio? Koji trenutak kasnije vec je trcao kroz vinariju, vicuci, na hrvatskom, “opet sam se rodio, opet sam se rodio.” Nitko ga nije razumio, svi su mislili da je poludio, ali svima je bilo jasno da se moralo dogoditi nesto veliko i vazno.

Kako Miljenko kaze – jedan americki san se ostvario! Pretpostavljam da nije dugo trebalo da se vijest prosiri Napom? Oh, da, jer vijest nije bila samo velika za njega, bila je velika za Napu, za Kaliforniju. Tim vise sto je i u kategoriji crnih, u Parizu, pobijedio Cabernet Sauvignon, Warrena Winiarskog. Ali, Winiarski je vec imao svoju vinariju – Stag’s Leap. Miljenku su ponude pocele stizati sa svih strana, da im dodje za vinara. Medjutim, od svog dolaska u Ameriku, sanjao je da ima vlastitu vinariju. S uspjehom u Parizu, prilika se ukazala vec te iste, 1976. godine.

S Austinom Hillsom usao je partnerstvo, osnovao Grgich Hills Wine Cellar, u Rutherfordu, u Napi, iduce jeseni kupio svojih prvih 60 tona chardonnay grozdja i uz pomoc Margrit Beaver, koja je tada radila za Mondavija, a ubrzo ce postati i njegova supruga, izradio onu svoju etiketu – grozd chardonnaya, konj s obiteljskog grba obitelji Hills i hrvatska zastava za Grgicha. Miljenku je tada vec bilo preko 50 godina!

Grgichev Chardonnay i danas je, nakon gotovo 30 godina, medju najboljim kalifornijskim vinima. Sto ga cini tako posebnim? Za razliku od vecine Chardonnaya, Grgich svoj ne pusta kroz malolakticnu fermentaciju, odnosno jabucno mlijecno vrenje i time postize jedno jedro i zivo vino, puno svjezine, citrusnih i mineralnih okusa, vrlo kompleksno vino. Tako je poceo, taj stil njeguje do danasnjeg dana.

Kad sam ga podsjetila na rijeci Jamesa Laubea, znanog strucnjaka za kalifornijska vina, urednika casopisa Wine Spectator i autora nekoliko knjiga koji je u onoj pod naslovom “Najbolja kalifornijska Chardonnay vina” prije nekoliko godina pisao: Kad bih morao odabrati samo jedan kalifornijski Chardonnay i piti ga svake godine, to bi vjerojatno bio Grgich Hills Chardonnay,” Miljenku se lice razvuklo u osmjeh i samo je rekao: Cestitam g. Laubeu na njegovom izboru. Ima dobar ukus! Kad ti netko takav kompliment udjeli, toliko godina nakon onog pobjednickog vina.... .....velika stvar, zaista!

U tome i jest tajna njegovog uspjeha – uz talent, naravno, i konzistentno, iz godine u godinu, dobra, a ako moze i – bolja, vina, biti konzistentan jako je vazno, jer inace, tesko se odrzati, ne samo na vrhu nego opcenito, u tom businessu. Samo godinu dana nakon pariske degustacije, 1977, na natjecanju 220 Chardonnaya u Chicagu, Grgichev odnosi pobjedu, “Najbolji Chardonnay na svijetu!”

Onaj njegov iduci, iz ’78, sluzi se u Bijeloj kuci, kraljici Elizabeti, Grgichev Chardonnay ’79, spanjolskom kralju Juanu Carlosu, predsjednik Reagan francuskom predsjedniku Mitterandu....Kvalitet nikad nije opao! Chardonnay mu je donio svjetsku reputaciju i opetovana visoka priznanja tijekom svih ovih proteklih 29 godina. Ali, nagrade redovito odnose i njegova druga vina – Fume Blanc, Merlot, Cabernet Sauvignon, Zinfandel... Oh, za Zinfandel Miljenko u srcu ima posebno mjesto!

Casopis Food and Wine pisao je: Spojite u Hrvatskoj rodjenog Mikea Grgicha sa zinfandelom, hrvatskih korijena, i dobit cete nezaboravno vino, krepko i snazno, s intenzivnom aromom voca i bogatog zacinsko-mirodijskog karaktera! Kad je dobio svoj prvi posao u Napi, u kolovozu 1958, kod Leeja Stewarta, u vinariji Souverain, prvo jutro, jos prije nego sto je bilo tko drugi ustao, otisao je u setnju vinogradom. Vidio sam, prica, lozu koja mi je bila jako poznata, podsjetila me na kucu. Lisce i grozdje izgledali su kao plavac mali.

Kad je to rekao Stewartu, ovaj ga je ispravio – ne, ne, to je zinfandel, vjerojatno najrasprostranjenija sorta u Kaliforniji. Nije uspio uvjeriti Miljenka. Cetrdeset godina kasnije, ispostavilo se da je bio u pravu, istina, nije se radilo o plavcu malom, vec o njegovom “djetetu,” crljenku kastelanskom, kojemu se, sada, zajedno sa zinfandelom, podize svojevrsni spomenik u Kastel Novom. Miljenko nikad ne propusta priliku govoriti o toj kalifornijsko-hrvatskoj vezi. I o cinjenici da u svom vinogradu zinfandela ima lozu staru 116 godina, zasadjena je, kaze, jos 1889, nije prosla kroz ono grijanje na 140 stupnjeva Fahrenheita, na Davisu, da bi se unistili virusi nego je originalni tip.

Ah, kaze Miljenko, da vidite to lisce, to grozdje, tu lozu! Koliko pod njom ima? Oko tri jutra, dobija samo mozda tonu i pol grozdja cije vino i nosi etiketu Miljenko’s Old Vine, Miljenkova stara loza. Pomogao je staviti Kaliforniju na vinsku kartu svijeta, a onda odlucio isto napraviti i za Hrvatsku? George Taber u svojoj knjizi Judgment of Paris i pise da je Grgicheva vinarija na Peljescu bila dobar prvi korak, dobar start. Miljenko se zelio okusati u nekim autohtonim sortama – plavac mali, posip, afirmirati ih, njegov prvi Plavac mali ’97, u Hrvatskoj je dobio specijalna priznanja. Kolika je proizvodnja njegove vinarije u Napi?

Oko 80.000 sanduka, vise od toga ne zeli, vazniji mu je kvalitet vina. S ponosom istice da sva nose, na etiketi, oznaku “estate grown,” sto znaci da su svi vinogradi, njih pet, sada u vlasnistvu vinarije, odnosno da se vina proizvode od vlastitog grozdja. S ponosom istice i cinjenicu da u svih 5 vinograda provodi biodinamicki uzgoj grozdja. S koliko strasti pravi svoja vina s toliko strasti Miljenko ce ti i pricati o njima. Svijestan i svog uspjeha i svoje uloge na pariskoj degustaciji, on pohvale i komplimente, zapravo, prima skromno kao sto bi i svatko drugi tko je uspio zahvaljujuci samom sebi, svom radu, zalaganju, predanosti.

Ali nikad ne zaboravlja spomenuti one za koje je radio i od kojih je ucio u Napi, narocito Mondavija i legendarnog Andrea Tchelitscheffa, Rusa, koji je neko vrijeme zivio u ondasnjoj Jugoslaviji, naucio hrvatski, za Miljenka je to bila velika utjeha onih prvih godina kad sam jos nije znao dobro engleski. Miljenko nikad ne zaboravlja spomenuti i svoje roditelje od kojih je, o vinu, dobio prve lekcije. Zahvaljujuci svima njima, rekao je, mogao je i napraviti onaj pobjednicki Chardonnay.

Uspjeh u Parizu donio mu je, preko noci, medjunarodnu slavu. I ne samo njemu. Prije pariske degustacije, kaze on, Francuzi su uvijek mogli govoriti terroir, terroir, terroir. Nakon pariske degustacije, shvatili smo svi da se dobra tla nalaze svagdje – u Kaliforniji, Cileu, Australiji.... Govoreci o vlastitom uspjehu, Miljenko kaze: Moguce je ostvariti americki san. Novopridoslima govorim da rade dobro i kvalitetno, da imaju karaktera i integriteta kako bi drugi mogli imati u njih povjerenja. Ako se toga drzite, uvijek ce se naci onih koji ce biti spremni podrzati vas. To je jedini nacin za uspjeh.

Danas je tesko i zamisliti kako su MALO poznata bila kalifornijska vina onda kad se odrzavala pariska degustacija. Sredinom 70-ih godina, kalifornijski su proizvodjaci zaradjivali oko 150 milijuna dolara godisnje, na kvalitetnim vinima. Danas – dvije i pol milijarde dolara! Pariska je degustacija, i u njoj uloga dvojice od “pionira kalifornijskog vinarstva,” Warrena Winiarskog i Miljenka Ggricha, bila potpuna prekretnica, dala je kalifornijskim vinarima, ali i onima u mnogim drugim zemljama, i podstreka i pouzdanja, ali i odgovornosti. Vidno uzbudjen i ponosan svim pocastima koje su mu proteklog tjedna bile ukazane, znas sto ga je najvise razveselilo?

Vidjeti svoju bocu Chateau Montelena Chardonnaya ’73 u jednoj vitrini, u sobi 5028, u Muzeju americke povijesti, odsetao je tamo da je vidi. Priznao je da jednu jos uvijek cuva kod sebe. Jagoda, Miljenko se nikad ne odvaja od one svoje francuske kapice, postala je njegov zastitni znak. Jesi li ga pitala zasto je stalno nosi, je li to, mozda, “tihi pozdrav Francuzima?” Pitala sam ga i prvo je skrto rekao – to je privatna stvar. A onda, uz seretski osmjeh, kako to samo on zna i umije, nastavio – kad je dosao u Zagreb studirati, zivio je daleko od fakulteta i bio bez novaca, bila je jesen, stalno je kisa padala, jednog dana izgubio je kisobran i kad je krenuo kupiti novi shvatio je da nema dosta para.

U jednom izlogu vidio je francusku kapicu, puno jeftiniju od kisobrana. I puno prakticniju, rekao je, jer kad sunce zasja, mozes je staviti u dzep. Kapica je bila kupljena i gotovo nikad ne silazi s glave Miljenka Grgicha. Nije niti u prekrasno, suncano i toplo, jutro 19. listopada, dok smo razgovarali, sjedeci na klupi, u parku ispred stare, prvotne zgrade Smithsonian muzeja.

XS
SM
MD
LG