Linkovi

Tamburaš Jerry Grcevich dobitnik najvećeg priznanja koje Amerika dodjeljuje svojim folk i tradicionalnim umjetnicima


Nacionalna zaklada za umjetnost – National Endowment for the Arts – ovdje u Washingtonu, nevladina je agencija cija misija je podrzavati vrsnost u umjetnostima i pribliziti ih svim Amerikancima. Da bi odala priznanje i na taj nacin cuvala raznoliko kulturno blago Sjedinjenih Drzava, Zaklada svake godine, jos od 1982, dodjeljuje nagrade pojedincima – folk i tradicionalnim umjetnicima, za njihova individualna postignuca u raznim umjetnostima i za njihov zivotni doprinos bogatom nasljedju Sjedinjenih Drzava. Nagrada se dodjeljuje samo jednom u zivotu i najvece je priznanje koje Amerika iskazuje svojim folk i tradicionalnim umjetnicima. Prije tjedan dana – 23. rujna, medju dobitnicima te nagrade za 2005. godinu naslo se 11 umjetnika sa svih strana zemlje – neki poznati siroj javnosti, neki samo u svojoj zajednici, od dobro poznatog Michaela Douceta, Cajun-glazbenika iz Louisiane do jedne Navajo tkalje iz Arizone, jedne Yiddish pjesnikinje iz New Yorka, jedne pjevacice ranog countryja i gospela iz Oklahome... da spomenemo samo nekoliko. Medju njima i primas, skladatelj i aranzer Jerry Grcevich, iz Pennsylvanije.

Opcepriznat kao jedan od najboljih tamburasa u Sjedinjenim Drzavama, a i u svijetu, Jerry Grcevich je rodjen u malom mjestu Turtle Creek, kraj Pittsburgha. I njegovi roditelji su rodjeni u Americi, a njihovi u Ameriku dosli iz raznih mjesta u Hrvatskoj – iz Ozlja, Karlovca, sela Segetac, u Podravini. Jerry je odrastao u glazbenoj obitelji. Njegov otac Joseph Grcevich, takodjer dobro poznati tamburas, uvrsten je u Tamburitza Hall of Fame kao sto je, uostalom, i sam Jerry, kao najmladji tamburas kojemu je ta cast ukazana. Svoje prvo glazbeno obrazovanje i dobio je od oca, jos kao dijete od nekih 7 godina, ali i od ujaka Marka Grcevicha....

“Otac bas nije imao puno strpljenja sa mnom, ali ujak jest... tata je htio da odmah budem dobar, ha-ha. Imao sam dara, da, i dobru desnu ruku. Note, istina, nisam znao tada citati, to sam kasnije naucio, tijekom svog formalnog glazbenog obrazovanja, ali imao sam sluha i ljubavi za glazbu i nastavio sam se glazbeno razvijati iz godine u godinu.”

U kuci je uvijek bilo puno ploca s hrvatskom glazbom, narocito tamburaskom, i madjarskom, romskom. Kad bi ocev orkestar vjezbao, Jerry je uvijek bio tu i slusao. Roditelji bi ga cesto i vodili na koncerte kad je bio mali, zaspao bi tijekom veceri, na tri stolice, iza pozornice, uz zvuke glazbe.

Sa 10 godina, Jerry je vec i sam svirao u tamburaskom orkestru svog oca. G. 1972, kad je navrsio 20., Jerry, koji je vec imao i vlastiti orkestar, otisao je, po prvi put, u Novi Sad da bi ucio i kod velikog Janike Balaza. Ti ce se susreti ponoviti jos nekoliko puta tijekom sdamdesetih i osamdesetih godina. Tada je sreo i Zvonka Bogdana kojega ce kasnije cesto pratiti na njegovim gostovanjima u Sjedinjenim Drzavama i Kanadi, zadnjih godina i na njegovim koncertima u Hrvatskoj.

Zadnjih godina, Jerry i provodi dobar dio vremena u Hrvatskoj, da bi proucavao stari i prikupljao novi materijal i da bi se, kako kaze, “kao tambura-glazbenik okusao u maticnoj sredini, u kojoj je taj instrument jos uvijek pripada sredisnjoj struji, jos uvijek je ‘mainstream’... Ona je [tamo], jos uvijek, vise dio kulture pa kad ljudi nesto slave – rodjendane, krizmanje, mature....kad su svadbe, oni se uvijek vracaju svojim korijenima, a ti su korijeni, u Hrvatskoj, tamburaska glazba.”

U Americi, Jerry tu glazbu izvodi vec vise od 30 godina i majstor je na svim glazbalima koja cine tamburaski ansambl – na bracu, na tamburica-celu, na bugariji ili kontri, ritmickom instrumentu, kao i na berdi odnosno begesu, basu ili kako vi u Zagrebu kazete, rekao mi je, bajsu. Kao primas, medjutim, Jerry je pravi virtuoz na bisernici, vodecem instrumentu. Jerry je i izuzetno talentirani skladatelj. Jedna od najpopularnijih pjesama iz njegovog repertoara, njegov “znak raspoznavanja,” njegova je vlastita - “Moja Juliska,” koju mi je, drzeci slusalicu ramenom, spremno i odsvirao, preko telefona.

Glazba je njegova, a tekst je napisao Miroslav Skoro, s kojim se susreo u Americi, 1990. godine. Neko su vrijeme, na Jerryjevo veliko zadovoljstvo, zajedno radili i jedan album snimili. “Moja Juliska” bila je, na tom albumu, samo jedna od nekoliko zajednickih pjesama. “Uvijek sam prizeljkivao da naidje netko kao Miro, netko tko je tako talentiran, tko zna lijepe tekstove pisati koji su meni, onda, uzitak uglazbiti.” Jerryju je prije toga slicnu suradnju pruzio Ivan Podnar, prije puno godina i nas kolega ovdje, na Glasu Amerike. Te suradnje Jerry pamti i duboko cijeni, jer iako je hrvatski jos kao dijete naucio, priznaje da to nije dovoljno da bi sam pisao i tekstove, da nije bas jako siguran u gramatici.

Gdje nabavlja svoje instrumente? Za bisernicu, koju smo culi uz “Moju Julisku,” kaze da mu je nju netko donio iz Zagreba, inace “sjajna izrada Dusana Rajkovica, iz Sremske Mitrovice.”

“Imam i jedan vrlo dobar prim od Zeljka Kosa, iz Pitomace, imam i jedan Steve Tatica, iz Osijeka i jedan lijepi, mali Andrije Franica, iz Zupanje...imam ih puno, neki su vrlo stari.”

Odrzavati zivom, danas, uz komercijalnu, ovu vrstu glazbe, ovu tradiciju, nije lako; pred Jerryja, koji se ne bavi nicim drugim, vec iskljucivo glazbom, postavljaju se mnogi izazovi...

“Ima tezih trenutaka bas zato sto ona ovdje nije ‘mainstream’ glazba, tesko je, znate, odrzavati nasa glazbala, kad je u pitanju gitara – nema problema, ali tambura, ona je malo drugacija. To nije sve – postavlja se i pitanje gdje svirati i kako, svirajuci ovu vrstu glazbe, zaraditi da bi barem bili na pozitivnoj nuli. A onda treba smisliti i kako svirati da bi se ljudima dopali, da bi oni uzivali u glazbi. To cesto znaci da tradiciju, kako bi se ona uopce odrzala na zivotu, treba donekle mijenjati, prilagodjavati, to se dogadjaja i sa svim drugim tradicionalnim umjetnostima, ali treba uvijek na umu imati da se ne smije predaleko otici, jer prijedjete li granice suvise daleko, gubite na autenticnosti.”

Jerry ostaje vjeran tradicionalnim glazbenim korijenima cak i onda kada sklada nove melodije, blize ukusu danasnje generacije. On i njegov ansambl sviraju na svim mogucim slavljima u hrvatsko-americkim zajednicama, sviraju i na koncertima diljem Sjedinjenih Drzava, kad Zvonko Bogdan dodje, Jerry ga prati na nastupima, ali da bi se maknuo od mikrofona, da bi bio s ljudima i medju njima, poceo je u veljaci, sa svojim momcima, svirati u restoranu Gipsy Cafe, u centru Pittsburgha. Kad je on odrastao u Pittsburghu, prisjeca se, bilo je u njemu puno restorana s glazbom, na uzem podrucju moglo se cuti cak tri-cetiri tamburaska orkestra, danas je to prava rijetkost. Stoga je odlucio obnoviti tu tradiciju. Razvili su jedinstveni stil, sviraju uglavnom hrvatsku glazbu, ali i madjarsku i rumunjsku i glazbu susjednih zemalja, a ako je gost Irac i pozeli nesto irsko, odsvirat ce za njega i – nesto irsko! Sve sviramo, kaze Jerry, da bi goste zabavili i da bi oni bili sretni.

Svoje koncertne programe takodjer nastoji uciniti zanimljivima i privlacnima siroj publici – uz tradicionalnu hrvatsku glazbu uvijek i - zivahna ciganska...

“Ako ljudi ne razumiju hrvatsku glazbu, ili jezik, uvijek dobro reagiraju na onu koju je snimio Zvonko Bogdan...Evo banke, Cigane moj...to uvijek vole, a i Djelem, Djelem... te dvije uvijek publiku “zapale!”

Prestizna nagrada Nacionalne zaklade za umjetnost iznenadila je Jerryja Grcevicha iako je to nesto ka cemu je, kaze, uvijek tezio. Nagrada mu puno znaci, nista manje njegovom ocu. “Nedavno sam se morao ici osisati,” prica Jerry, “i rekao sam djevojci da dobro pazi, jer moram prvo u Los Angeles, na koncert, a odmah poslije u Washington, gdje mi vaznu nagradu dodjeljuju. A ona meni - ma, je li to vas otac danas bio ovdje, covjek se raspricao o svom sinu koji ide u Washington po nekakvu veliku nagradu? Moj se otac, znaci,” uz smijeh ce Jerry, “dosao sisati i usput sina hvaliti!”

Na pitanje sto ocekuje od nagrade, misli li da ce ona dati dodatnog poticaja ovoj vrsti glazbe, Jerry je odgovorio:

“Itekako se nadam da ce ova nagrada otvoriti neka vrata, meni, ali i ovoj glazbi, jer tambura, cijela ta obitelj instrumenata, podesna je za svaku vrstu glazbe. Ima jedinstveni zvuk koji je ljudima privlacan, isto tako i ljepota zvuka tamburaskog orkestra, malog ili velikoga. Nadam se da ce nagrada otvoriti vise, i vece, mogucnosti i ovoj vrsti glazbe i svima onima koji je izvode, jer tako ce biti i lakse odrzavati zivom i tamburu i tu jedinstvenu tradiciju.”

Cestitamo Jerryju Grcevichu i nadamo se njegovom skorom povratku u Washington. Naime, po dodjeljivanju nagrada, u Kennedy centru je odrzan i svecani koncert dobitnika. “Svirci” primasa Grcevicha morali su natrag, u Pennsylvaniju, bili su jos ranije “bukirani” - za jednu svadbu!

XS
SM
MD
LG