Jadran dobiva nov pojas, ovoga puta slovenski ekološki. Za razliku od proglašenja hrvatske zone, jednako utemeljenog u međunarodnom pravu mora, neće biti osuda ni pritisaka.
Slovenija je odlučila proglasiti zaštićenu ekološku zonu i epikontinentalni pojas i cijelu proceduru proglašenja dati na ubrzan postupak. U ovome koristi, kao i svih više od stotinu zemalja svijeta koje su isto učinile, okvire UN-ove Konvencije, dakle onog istog dokumenta na kojega se pozivala Hrvatska proglašavajući nakon žestokih pritisaka zaštićenu ribolovno–ekološku zonu, umjesto po nacionalne interese korisnijeg gospodarskog pojasa.
Granice slovenske zone bi bile razgraničenje s Italijom, te buduća dogovorena granica s Hrvatskom, tvrde u nadležnom ministarstvu za zaštitu okoliša. Specijalisti za pravo mora pak izražavaju sumnju u mogućnost takvog proglašenja s obzirom na položaj Slovenije i udaljenost njezine zone od obale.
Sve su političke stranke podržale ideju, istina na različite načine, neke čak uz nešto suzdržanosti, poput socijaldemokrata s napomenom da bi se prije proglašenja trebao razriješiti spor s Hrvatskom oko razgraničenja na moru. Neke su iznijele dodatne zahtjeve, neprihvatljive većini Slovenaca, poput uvijek flamboajantnog Zmaga Jelinčiča koji je najavio amandman na zakon kako bi se osigiuralo da teritorijalni kontinuitet Slovenije završi "tamo gdje je uvijek i bio, kod Rijeke", budući da je Hrvatska Sloveniji "otela Istru".
Proglašenje slovenske zone – u obliku trokuta ukliještenog između talijanskih i hrvatskih voda, ukoliko je vjerovati kartama na slovenskoj nacionalnoj televiziji – ubrzala je vijest o tehničkim pregovorima Italije i Hrvatske o razgraničenju epikontinentalnog pojasa, dakle utvrđivanju granice podjele u podmorju Jadrana uz upotrebu najsuvremenijih podataka preko satelita. Slovenci su se pobunili da je ovaj bilateralni dogovor prošao bez njih, iz Italije je odgovoreno da su se pregovori ticali prostora južnije od Slovenije, no nezadovoljstvo Ljubljane je ostalo.
Slovenska je priča podsjetila na zbivanja oko proglašenja hrvatskog pojasa. "Iako je proglašenje legitimno po međunarodnom pravu ono mora biti riješeno u suglasju i kroz konstruktivan dijalog sa susjednim zemljama", održao je lekciju Javier Solana tadašnjem premijeru Račanu, u listopadu 2003. godine. Talijani su kao predsjedavajuća zemlja posebnom deklaracijom osudili "jednostrano proglašenje". Uz uvertiru, baražnu vatru sa slovenske i dijelom talijanske strane prijetnjama da će proglašenje zone zaustaviti hrvatsku kandidaturu za EU, ministri vanjskih poslova EU usvojili su tada mlako priopćenje, posve suprotno obećanjima slovenskog (i) tadašnjeg ministra vanjskih poslova Rupela o sankcijama, u koje su čak povjerovali u Zagrebu. 13. listopada 2003. "zabilježeno je sa žaljenjem da je Hrvatska odlučila proglasiti zonu bez primjerenog dijaloga i koordinacije s ostalim zemljama", te je Zagreb pozvan da "kroz dijalog sa susjedima izađe u susret svakoj eventualnoj zabrinutosti".
U međuvremenu, Hrvatska - ali radi slučaja Gotovina! - nije ušla u pregovore s Unijom, Talijani su proglasili zaštićenu arheološku zonu ne pitajući i ne konzultirajući se ni s kim pa ni sa članicom EU Slovenijom, a Slovenija svoju odluku priprema u skladu s UN-ovom Konvencijom, dakle samostalno.
Dežurni glasnogovornici u EU institucijama na moj su upit o ovoj temi hoće li reakcija na novo proglašenje biti slična onoj za hrvatsko, razumljivo samo slegnuli ramenima. Proglašenje zaštićenih zona dio je Unijine politike za održivo ribarstvo i zaštitu Sredozemlja.
