Kao mlada djevojka Mary Ann Tachco sanjala je o tome da bude stjuardesa i obiđe cijeli svijet. Potom, kako sama kaže, dogodio se život – brak djeca i praktični razlozi. Međutim prošle godine, njezin se san konačno ostvario kad je dobila posao stjuardese za jednu kompaniju koja po ugovoru za vojsku prevozi vojnike u Irak.
Otkako je započela novu karijeru u travnju, Mary Ann Tachco, živahna pedeset trogodišnja majka četvero odrasle djece ustanovila je da je to posao kao stvoren za nju. "Volim biti majka i to je kako se na poslu osjećam. Postupam s njima kao da su moja djeca kad su sa mnom u zrakoplovu. Tako su mladi, prosječna dob vojnika sad je 19 godina. Neki dolaze s jastucima i plahtama kućne izrade, knjigama uspomena…neki čitaju pisma za koja vidite da su napisana tako da ih otvore tek kad su u zrakoplovu. Ali najbolja stvar je u tome da iz blizine upoznate te djevojke i momke. A ako žele razgovarati, tu sam da slušam".
Mnogo je vremena za pričanje i slušanje na tim dugim letovima. Prevoziti vojnike u rat može potrajati i do tri dana. Obično postoje dva zaustavljanja prije negoli dođu do svog odredišta Kuvajt Cityja. Gospođa Tachco kaže da uvijek slete po noći kad se aerodromska pista ohladi s oko 56 stupnjeva celzijevih na 50. "To je gotovo nestvarno i zrak je toliko drugačiji kad otvorite ta vrata. Zrak je kao ništa što ste prije toga osjetili. Nije kao Palm Springs, vrući suhi zrak. Toliko je gust s pijeskom da ga možete zagristi".
Pred vojnicima se nalazi još jedan dan puta autobusom do mjesta gdje su raspoređeni. Iz sigurnosnih razloga Mary Ann Tachco ne može otkriti ime kompanije za koju radi ili gdje joj se nalazi sjedište, međutim kaže kako se nikad nije osjetila na poslu u opasnosti, a ima i potpuno podršku svog supruga i djece. Kako se čini najnezadovoljniji njenim izbivanjima iz kuće je obiteljski pas.
Mary Ann Tachco priznaje da je put kući znatno lakši od onog kad se vojnike prevozi u bitku. Za nju i druge stjuarde i stjuardese povratak kući je ispunjenje obećanja koje su učinili mjesecima ranije…obećanje dano kad vojnici po prvi put stupe iz sigurnosti zrakoplova DC-10 u vrući pustinjski zrak. "Stojite tamo i svakom vojniku koji silazi kažete 'Hvala vam, uistinu vam hvala za ovo što činite…mi ćemo vas odvesti i kući…nadam se da ću biti na letu kojim ćete se vratiti kući'".
