30. travnja 1975, sedam tenkova probilo se kroz ogradu predsjednicke palace u Sajgonu, tadašnjem glavnom gradu Južnog Vijetnama. Ovaj je dogadaj simbolicno oznacio kraj rata u Vijetnamu. Ipak, o ovom se ratu i danas, trideset godina kasnije, vode žestoke debate.
Mladi americki vojnici koji u doba kraja rata u Vijetnamu još nisu bili rodeni, danas služe u Iraku i Afganistanu. Ipak, duhovi Vijetnama još su uvijek živi na bojišnicama Iraka i Afganistana, kao i u hodnicima moci u Washingtonu.
George Herring, autor knjige "Vijetnam – najduži americki rat", kaže da Vijetnam i danas utjece na odluke o ratu, miru i politici u Sjedinjenim Državama. "Taj rat još nije gotov u smislu da još nisu riješena pitanja oko njega. Još se nismo dogovorili je li taj rat bio dobar ili loš, jesmo li mogli pobijediti, ili smo izgubili zbog gluposti naših celnika ili pak otpora Vijetnamu u našoj javnosti. Na ta pitanja još nemamo odgovore. To se jasno vidjelo i u prošlogodišnjoj predsjednickoj kampanji."
Hladne statistike jedva da mogu odraziti tragediju rata u Vijetnamu i potrese koje je on izazvao u americkom društvu: 58 tisuca poginulih americkih vojnika i izmedu milijun i dva milijuna mrtvih Vijetnamaca.
Kada je Francuska pokušala ponovno uspostaviti kontrolu nad svojim kolonijama nakon Drugog svjetskog rata, Vijetnam je postao dio Hladnog rata. Sjedinjene Države su 1950. pocele pružati Francuskoj vojnu pomoc, no vojska komunistickog celnika Ho Ši Mina zadala je težak poraz Francuzima u bitki kod Dien Bien Phua, 1954. Na mirovnoj konferenciji koja je uslijedila ustanovljena je privremena granica izmedu komunistickog Sjevernog i ne-komunistickog Južnog Vijetnama.
Americki angažman u regiji bio je pocetkom šezdesetih još uvijek ogranicen. No, 1964, predsjednik Lyndon Johnson dobio je podršku Kongresa za proširenje americkog angažmana. U jeku rata, u Vijetnamu je bilo razmješteno više od 500 tisuca americkih vojnika.
Novinar i povjesnicar Stanley Karnow, autor knjige o povijesti vijetnamskog rata, istice da je Lyndon Johnson pristupio eskalaciji sukoba s dubokom brigom. "Mnogi zvucni zapisi iz tog doba pokazuju da ga je Vijetnam duboko mucio. U razgovorima sa senatorom Richardom Russellom pitao se: 'Što ja radim ovdje? Kako se ovo može izbjeci?' S druge strane, nije želio postati prvi predsjednik koji je izgubio u ratu, pogotovo ne u ratu protiv komunizma."
Kako je rastao broj žrtava, tako je jacalo i protivljenje ratu u Vijetnamu u americkoj javnosti, što je dovelo do velikih podjela u americkom društvu. Ofenziva Tet iz 1968. bila je vojna katastrofa za komuniste, ali još veca katastrofa u javnosti za americku vladu, jer je pokazala da nisu tocne tvrdnje Johnsonove administracije da rat ide dobro.
G. 1968, predsjednik Johnson je najavio pocetak mirovnih pregovora sa Sjevernim Vijetnamom, ali je takoder zapanjio javnost najavom da se nece kandidirati za još jedan mandat.
Johnsonov nasljednik, republikanac Richard Nixon, postupno je smanjio broj americkih vojnika u Vijetnamu, uz postupno obucavanje i oboružavanje južnovijetnamskih snaga. Povjesnicar George Herring kaže da su Nixon i njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost Henry Kissinger vjerovali su da ce uspjeti tamo gdje predsjednik Johnson nije uspio. "Cak su i Nixon i Kissinger 1969., dok su bili u najgoroj situaciji u Vijetnamu koju su mogli naslijediti, nekako uspjeli uvjeriti sami sebe da ce uspjeti dobiti rješenje kakvo žele – neovisni, ne-komunisticki Vijetnam – samo ako se budu ponašali drugacije od Johnsona."
Medutim, americka invazija Kambodže 1970, usmjerena na prekidanje sjevernokorejskih linija opskrbe, izazvala je velike prosvjede na americkim sveucilištima. Na Sveucilištu Kent u Ohiou ubijena su cetiri studenta.
G. 1973, Sjedinjene Države, Južni Vijetnam, Sjeverni Vijetnam i Viet Cong postigli su sporazum o okoncanju americkog angažmana u Vijetnamu. Predsjednik Nixon, na udaru javnosti zbog afere Watergate, poceo je posvecivati pažnju drugim stvarima. Bez izravne americke podrške, južnovijetnamska vlada pala je 1975.
Vijetnam se i dalje nadvijao kao crni oblak nad americkom vojnom doktrinom. Kako kaže novinar Stanley Karnow, od kraja Vijetnama do prvog rata u Perzijskom zaljevu, americki vojni angažmani u inozemstvu bili su manjeg opsega i kratkog trajanja. "Kada smo izišli iz rata u Vijetnamu, naš je moto postao: 'Nikada više'. Nakon toga smo potiho i vrlo oprezno izveli misije u Grenadi i Panami. Kada su, primjerice, 1983. napadnuti americki marinci u Bejrutu, predsjednik Reagan je marince povukao. Da se to dogodilo u Vijetnamu, mi bismo marincima poslali pojacanja, umjesto da ih povucemo."
Prvi rat u Perzijskom zaljevu 1991. naveo je mnoge americke vojne i politicke celnike da proglase tu brzu pobjedu krajem razdoblja opreza koji je u velikoj mjeri obilježio americku vanjsku politiku nakon Vijetnama. Tada je predsjednik George Bush stariji proglasio da su se Sjedinjene Države "oslobodile vijetnamskog sindroma". No, još se uvijek vodi debata o tome je li ta ocjena bila preuranjena.
