Ovog bi mjeseca 90 godina napunila jedna od najznacajnijih jazz-vokalistica svih vremena – legendarna Billie Holiday. “Lady Day,” kako su je zvali, svojim je glasom, svojim nacinom interpretacije odredila standarde za mnoge jazz i pop vokaliste koji ce doci poslije nje. Ali, i vise od tehnickih sposobnosti, vise od cistoce njena glasa, ono sto je od Billie Holiday napravilo jednu od najboljih vokalistica stoljeca, bio je njen osebujni temperament, odlika koja je obogatila svaki od njenih beskrajno iznijansiranih nastupa.
Billie je umrla 17. srpnja 1957. godine. O njenom notornom i kaoticnom zivotu napisan je niz knjiga; ovih dana, u Sjedinjenim Drzavama izlazi jos jedna – britanske autorice Julije Blackburn, pod naslovom With Billie.
Samo su blues-vokalistice Bessie Smith i Ma Rainey davale utisak da su i zivjele zivotom o kojem pjevaju. I Billie Holiday. Ona sama, u autobiografiji je priznala da je uvijek i zeljela imati glas Bessie Smith.... i onaj nepogresivi osjecaj za glazbu Louisa Armstronga. Cesto je i govorila da zeli pjevati kao jazz-truba. Cinjenica je, medjutim, da je Billie Holiday razvila vlastiti osebujni stil. Note nije znala citati, ali kad bi, svojim malim i tugaljivim glasom, preoblikovala svaku rijec neke dobro poznate pjesme – Stormy Weather ili Stardust, i lijeno pustila iz grla, ta bi pjesma postajala emocijama nabijeni prijenos zivotnog iskustva.
A kako li su tek brutalna bila njena zivotna iskustva! Napustena i zanemarana od roditelja, odrasla na ulicama, silovana u devetoj godini zivota, rasna diskriminacija zbog koje je, cak i na vrhuncu svoje karijere, u klubove u kojima je nastupala morala ulaziti na zadnja ili sporedna vrata, prostitucija, alkohol, marijuana, opium, heroin, par surovih brakova... glad. “Kazu mi,” rekla je Billie Holiday, “da nitko rijec ‘glad’ ne pjeva bolje nego ja.”
U svom osvrtu na knjigu With Billie, Sa Billie, Julije Blackburn, Carolyn See pise za Washington Post:”Sjajna nova biografija dopast ce se ovim ljudima: Njenim obozavateljima. Ljubiteljima jazza. Studentima afro-americke kulture. Ljubiteljima bizarnoga i neobicnoga. Psihijatrima. Psiholozima. Feministima. Ljudima koji cijene vjestinu lijepog i zagonetnog pisanja. Onima koji ceznu za nekim proslim, izgubljenim, ali carobnim vremenima. Politicki aktivisti. Zakonodavci. Krsitelji zakona, prijestupnici...... A tko knjigu Julije Blackburn ne bi smio citati? Oni koje uzrujavaju opisi seksa, vulgaran jezik, alkohol i droga. Oni koji su meka srca pa ne mogu citati o rasnim nepravdama, o neopisivom siromastvu, cak i kad je ono protkano glamurom i trijumfima.”
Koncertna snimka iz Carnegie Halla, 1956, skladbe Don’t Explain, ne tako slavne kao God Bless the Child koju nogi smatraju njenom najboljom. Ali, kad ju je prvi puta snimila – 1945 – kad njen glas jos nije bio ogrubio od alkohola i cigareta, Billie je upravo njome odredila standarde medju drugim vokalisticama.
Vise od sto pedeset intervjua, na kojima se temelji knjiga Julije Blackburn, prikupljeno je jos pocetkom 70-ih godina. Jedna druga zena, po imenu Linda Kuehl, htjela je napisati biografiju Billie Holiday, htjela je intervjue, koje je sama vodila, koristiti kao jedini izvor materijala. Njen je pokusaj zavrsio neuspjehom, knjiga nikad nije bila napisana, i dijelom bas zbog toga, kazu, Linda Kuehl je pocinila samoubojstvo. Sav materijal zavrsio je u rukama nekog kolekcionara. Trideset godina kasnije, Britanka Julia Blackburn, autorica nekoliko romana i nekoliko nebeletristickih djela, otkupljuje sve vrpce, transkripte, pisma... pocinje, na temelju arhivskog materijala koji je Linda Kuehl prikupila, pisati svoju biografiju, ali niti njoj ne uspijeva. Dok nije odlucila da knjiga bude svojevrsni dokumentarac – zbirka prica u kojoj svatko od intervjuiranih slobodno i otvoreno govori o Billie Holiday. Tako smo dobili knjigu medjusobno nepovezanih prica, sve su o Billie Holiday, ali u svakoj je Billie jedna druga zena.
Autorica, Julia Blackburn, pocinje tako sto se prisjeca kad je ona prvi puta cula Billie kako pjeva, ali ulogu pripovjedaca onda prepusta drugima – muzicarima, plesacima, prijateljima i prijateljicama, ljubavnicima, svodnicima, agentima za borbu protiv narkotika koji su, s Billie Holiday, imali vise od jednog susreta... Svatko o Billie Holiday govori iz neke druge perspektive. Ti glasovi, od poznatih i slavnih do potpuno opskurnih, govore o djetinjstvu u Baltimoreu, gdje je Billie Holiday rodjena, kao Eleanora Fagan Gough, o vremenu koje je provela u popravilistu, i zatvoru, o prostitutkama s kojima je “visila,” o afro-americkom polusvijetu, o drogi o kojoj je bila tako ovisna, o siromastvu u kojemu su odrastala djeca bivsih robova, djeca koja nisu imala apsolutno nista, ali koja su, kao Billie, ipak uspjela stvoriti nesto od nicega.
Njen basist – John Levy – kaze: "U ono vrijeme, sve su pjevacice morale imati muskarca-zastitnika koji ih je tukao i od njih uzimao novce".
Jedan stariji covjek, po imenu Skinny “Rim” Davenport, prisjeca se: Sve nase cure su “trgovale” s bijelim frajerima, jer mi, crnci, nismo imala novaca. Mi nismo imali nista. Billie je voljela i pjevati. Svake bi veceri pjevala na drugom mjestu. Svakoga bi obavijestila i oni bi isli za njom. Nekad su to bili bordeli, nekad reefer pads, mjesta na kojima se uzivala marijuana, nekad shooting galleries, mjesta na kojima se uzivala droga, nekad corn joints, mjesta na kojima se pio whiskey od kukuruza.
Billie je zivjela zivotom koji se zivio nocu i prijatelje stvarala od materijala koji joj se nasao pri ruci. Neki od intervjuiranih opisuju je kao “sramezljivu i povucenu,” drugi kao “bucnu i glasnu i razigranu,” treci kao “osobu s puno dostojanstva i ponosa”...... iz svake od prica izranja neka druga Billie Holiday, neka druga zena. Ono u cemu se svi slazu – izvanredni glazbeni talent, glas koji hipnotizira...
Zadnje godine svog zivota, medjutim, bila je usamljena, s puno problema, ali bez gotovo ijednog prijatelja. Autorica biografije With Billie – Julia Blackburn - ne donosi nikakve zakljucke, niti da je Billie Holiday svoj kratki, ali burni zivot skoncala sama zato sto je tako inzistirala na onoj pjesmi o lincu – Strange Fruit – koja je za nju i bila pisana, niti da je to bilo zbog one njene prkosne izjave bjelackom autoritetu: Da, crnkinja sam, i prilicno debela, i bila sam silovana kad mi je bilo devet godina - i sto onda?! Uspjelo mi je u ovoj zemlji, jednako sam dobra kao i vi, ako ne i bolja! Nista od toga. Julia Blackburn jednostavno pusta da oni koji su Billie Holiday znali iznesu svoja svjedocanstva – o njenim losim i o njenim dobrim stranama.