Dvije godine nakon pocetka invazije Iraka, Amerikanci su podijeljeni oko tog rata. Nedavna anketa pokazala je da 53 posto ispitanika ne vjeruje da je vrijedilo ici u taj rat, te da 70 posto anketiranih misli da su americke žrtve, ukljucujuci preko 1.500 mrtvih, neprihvatljive. Slicne osjecaje dijele i brojne obitelji vojnika i mnogi veterani. Svi oni vecinom podržavaju vojnike, ali neki izražavaju sumnje o politici koja je dovela do upucivanja tih vojnika u Irak.
U dvorani veterana u njujorškoj opcini Staten Island, oko pedeset ljudi sastavlja pakete za vojnike u Iraku. Volonteri pune kartonske kutije slatkišima, novinama, higijenskim proizvodima i raznim drugim potrepštinama. Vecina prisutnih su clanovi obitelji ili prijatelji vojnika, ili pak veterani, poput Josepha Di Giovannija, koji je bio ranjen u ratu u Vijetnamu.
"Mislim da moramo biti nazocni u Iraku, jer sam ja sto posto za demokraciju - i u našoj zemlji i u drugim zemljama. Ovo je kao drugi svjetski rat – Irak ima podršku javnosti. Svi su za ovaj rat," kaže Di Giovanni.
U dvorani veterana je bilo ocito da su svi za vojnike, ako ne i za rat. Nekoliko prisutnih kazalo je da americki vojnici ne dobivaju dovoljno pomoci, ukljucujuci i osnovne potrepštine, od americke vlade. Tako misli i Chris, koja nije željela da upotrijebimo njeno prezime, jer joj je dijete u vojsci. "Naši vojnici nemaju opremu koja im treba. Nemaju oklopna vozila, niti pancirne prsluke. Prvi vojnici koji su bili upuceni u Irak cak nisu imali ni dovoljno vode. Morali su zakuhavati vodu i rastapati u njoj tablete klora. Svakih šest do osam tjedana šaljemo im pakete svakodnevnih potrepština koje su za njih luksuz," kaže naša sugovornica.
Chrisin sin je bio ranjen u prsa. Ranjavanje je preživio zahvaljujuci posebnom pancirnom prsluku, boljem od standardnog vojnog, koji je kupio vlastitim novcem. "Da nije imao taj pancirni prsluk, ja danas ne bih imala sina. Oduvijek je želio biti vojnik, ali jedva je cekao da se vrati kuci iz Iraka. Neki su mu prijatelji poginuli, drugi su ostali bez nogu i ruku..Ovaj rat nismo morali voditi. Sigurna sam da ce trajati još cetiri godine, a onda ce se možda stišati. Ali uvijek ce biti problema sve dok tamo bude nafte, jer naš predsjednik hoce naftu," prica Chris.
Ponekad se duševne rane rata manifestiraju dugo nakon što je svaka fizicka opasnost prošla. Carolina kcer, zapovjednica jedne postrojbe, danas je kod kuce. No, gotovo je stradala osam puta. Neposredno pred povratak, dok je pješacila kroz grad Baqubu u društvu još jednog vojnika, pobunjenici su u blizini detonirali rucnu bombu.
"Taj drugi vojnik ubijen je na licu mjesta. Mogla je stradati i ona. Zato se danas teško prilagodava normalnom životu. Nocu ne može spavati. Spava na kaucu uz ukljucenu televiziju. Sigurna sam da bi, na nešto što je podsjeca na Irak, reagirala kao da je još uvijek tamo. To ce trajati dugo," kaže Carol.
Frank Di AUrio ima sina koji je teško ranjen kada je njegovo vojno vozilo upalo u zasjedu. Iako mu sin još nije dobio odlicje za hrabrost, niti neke zdravstvene beneficije, Di Aurio ne osuduje rat, ali priznaje da su mu osjecanja prema ratu proturjecna.
"U pocetku sam vjerovao u taj rat i bio za rat. Znali smo da je Saddam Hussein životinja. On ne zaslužuje da živi. Nažalost, danas živote gube tisuce civila i americkih vojnika. Možda bismo jednostavno trebali povuci svoje vojnike, a novac koji trošimo na strane zemlje mogli bismo potrošiti kod kuce. I kod nas ima gladne djece, a sav novac šaljemo u Irak," kaže Di Aurio.
Takvi proturjecni stavovi mogu se cuti od mnogih Amerikanaca, dok rat u Iraku ulazi u svoju trecu godinu.
