Linkovi

Izvješće američkog Državnog tajništva o poštivanju ljudskih prava u Hrvatskoj za 2001. godinu

  • Objavio demokraciju
  • ljudska rad

Republika Hrvatska ustavna je parlamentarna demokracija s nezavisnim predsjednikom. Predsjednik Stjepan Mesić (ranije u Hrvatskoj narodnoj stranci, sada nezavisan) izabran je u veljači 2000. na petogodišnji mandat. Međunarodni promatrači izbore su okarakterizirali kao “mirne i uredne”, primijetivši da su birači općenito “mogli slobodno izraziti svoju političku volju”, iako je bilo nekih problema. Predsjednik je državni poglavar i zapovjednik oružanih snaga, te imenuje premijera koji se nalazi na čelu Vlade. Premijer je Ivica Račan iz Socijalno-demokratske partije. Na parlamentarnim izborima u siječnju 2000. godine demokratska koalicija porazila je tada vladajuću Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ). Promatrači Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS) ustvrdili su da ti parlamentarni izbori predstavljaju “znatan napredak” prema zadovoljavanju standarda OESS-a. Kombinacija novog Predsjednika, demokratske koalicije u parlamentu, te ustavnih reformi u 2000. pridonijela je povećanju transparentnosti uloge Predsjednika i Vlade. U ožujku je ustavnim amandmanom ukinut gornji dom parlamenta (Županijski dom). U pravosuđu su tokom godine pokrenute reforme i modernizacija; međutim, ono i dalje trpi uslijed neučinkovitosti i problema s financiranjem, kao i zbog političkog utjecanja na lokalnoj razini.

Ministarstvo unutarnjih poslova nadzire nacionalnu civilnu policiju, a Ministarstvo obrane nadzire oružane snage i vojnu policiju. Nacionalna policija ima primarnu odgovornost za nacionalnu sigurnost, ali u slučaju nereda Vlada i Predsjednik mogu pozvati vojsku da uspostavi sigurnost. Civilne vlasti uglavnom su održavale djelotvornu kontrolu snaga sigurnosti. Snage sigurnosti učinile su nekoliko nepravilnosti.

Vlada je radila na ekonomskim reformama, uključujući privatizaciju, smanjenje potrošnje u javnom sektoru, protukorupcijskom zakonodavtsvu, te reformama u bankarskom i tržišnom zakonodavstvu. U lipnju je Vlada prihvatila razvojnu strategiju transformiranja struktura iz doba socijalizma u djelotvornu tržišnu ekonomiju. Privremeni sporazum o pridruživanju Europskoj Uniji potpisan je u listopadu i treba stupiti na snagu u siječnju 2002. Tokom godine, ekonomija se oporavila od posljedica recesije i krize bankarskog sektora iz 1998-1999. Broj je stanovnika zemlje 4677000, a BDP per capita u 2000. godini iznosi približno 4600 USD (39500 HRK). U toku godine, stvarni BDP povećao se za procijenjenih 4,2% u odnosu na prethodnu godinu. Devizni tečaj i cijene ostali su stabilni. Prihod od turizma povećao se za procijenjenih 20% u odnosu na 2000, dosegavši predratnu razinu. Dok je inflacija u 2000. godini iznosila 7,4%, do kraja trećeg kvartala 2001. pala je na 3,8%. Stopa nezaposlenosti u prvoj je polovici godine iznosila 15,3%, mjerena prema metodologiji Međunarodne organizacije rada. (Uslijed poboljšane metodologije, ta brojka nije izravno usporediva s izvještajem o stopi nezaposlenosti od 22,4% u 2000. Podaci s kraja godine pokazuju da je razina nezaposlenosti tokom godine ostala konstantna ili se neznatno smanjila.)

Vlasti su općenito poštovale ljudska prava svojih građana i tokom godine došlo je do nekih poboljšanja; međutim, preostali su ozbiljni problemi.

Unatoč nekim nepravilnostima, ponašanje vlasti za izbora u 2000. godini unaprijedilo je pravo građana da mirnim putem promijene vlast. Bilo je slučajeva proizvoljnog uhićivanja i pritvaranja. Vlasti su nastavile uhićivati i podizati optužnice za ratne zločine počinjene za sukoba u Bosni i Hrvatskoj od 1991-95, te i dalje postoji problem uhićivanja etničkih Srba zbog ratnih zločina usprkos krajnje slabim dokazima. Dugotrajan pritvor prije suđenja i dalje predstavlja problem, posebice u pogledu etničkih Srba optuženih za ratne zločine. Sudovi su nastavili izricati presude u suđenjima za ratne zločine, nastojeći na depolitizaciji suđenja etničkim Srbima te na otvaranju ili ponovnom otvaranju istrage nad pripadnicima hrvatskih oružanih snaga. Međutim, etnički Srbi ostali su u zatvoru nakon što su prethodnih godina osuđeni u netransparentnim politiziranim suđenjima. Reforme u sudstvu i tužiteljstvu rezultiralo je nekim poboljšanjima u nepristranosti sudstva; međutim, sudovi su donosili presude osobama u grupnim suđenjima i u suđenjima sa slabim dokaznim materijalom, posebice u istočnoj Slavoniji. Sudovi su i dalje ostali podložni političkim utjecajima na lokalnoj razini i trpjeli su od neučinkovitosti birokracije, nedovoljnog financiranja i velikog broja neriješenih slučajeva. Vlasti su povremeno kršile pravo na privatnost; povrat zauzetog vlasništva izbjeglicama (uglavnom etnički Srbi) koje se vraćaju u zemlju ostao je spor i problematičan. Vlasti su općenito poštovale slobodu govora i tiska; međutim, neki su problemi preostali. Za razliku od prethodnog režima, vlasti se nisu politički miješale u uredničke odluke u medijima; međutim, na lokalnoj je razini nastavljen politički pritisak na medije, a procijenjenih 1200 tužbi za klevetu podignutih protiv novinara ostalo je neriješeno zbog zaostataka u pravosudnom sistemu. Novi Zakon o udrugama smanjio je uplitanje vlasti u osnivanje i rad udruga i nevladinih organizacija (NVO) i omogućio porezne stimulacije za donatore koji im pomažu. Vlasti su općenito poštovale slobodu vjeroispovijesti; međutim, povrat nacionalizirane imovine za vjerske je zajednice ostao neriješen problem. Nedostatak napretka u restituciji privatnog vlasništva i u rješavanju pitanja bivšeg društvenog vlasništva, zajedno s ozbiljnim ekonomskim teškoćama u ratom pogođenim područjima, i dalje je predstavljao prepreku povratku izbjeglica. Suradnja vlasti s međunarodnim promatračkim organizacijama i organizacijama za ljudska prava, kao i s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) nastavila se poboljšavati.

Nasilje nad ženama i njihova diskriminiranost nastavili su postojati. Dogodilo se nekoliko incidenata nasilja i uznemirivanja vjerskih manjina. Etničke manjine, posebice Srbi i Romi, bili su suočeni s ozbiljnom diskriminacijom, povremeno uključujući nasilje. Iako je postignut izvjestan napredak, etničke napetosti ostale su velike u ratom pogođenim područjima, a i dalje je dolazilo do incidenata, uključujući etnički motivirane napade i uznemirivanja. Vlasti u praksi nisu poštovale neka radnička prava. Krijumčarenje žena predstavljalo je problem.


Odjeljak 1 Poštovanje integriteta osobe, uključujući i slobodu od:

a. proizvoljnog i nezakonitog vansudbenog ubojstva

Ni Vlada ni njene agencije tokom godine nisu izvijestile o političkim ubojstvima. U toku godine, osam je osoba poginulo u incidentima povezanim s minama, od kojih je većina uzrokovana minama koje su položile hrvatske i srpske snage u ratu 1991-95. Hrvatski centar za razminiravanje izvijestio je da je od 1991. do kraja prošle godine zabilježeno 1350 incidenata povezanih s minama u kojima je poginulo 418 osoba (vidi Odjeljak 1.c).

Nije bilo uhićenja zbog ubojstva Milana Levara, u kolovozu 2000, bivšeg policijskog službenika koji je ICTY-u pružio informacije o masakru civila u gradu Gospiću 1991.

U cijeloj zemlji, iz masovnih i pojedinačnih grobova ekshumirana su tijela 3299 žrtava, nestalih u ratu 1991-95 (vidi Odjeljak 1.b).

Sudovi su nastavili izricati presude u suđenjima za ratne zločine izvršene u sukobima u Bosni i Hrvatskoj 1991-95; sudovi su otvorili ili ponovo otvorili nekoliko značajnih istraga u koje su upletene hrvatske snage i poduzeli su mjere za depolitizaciju suđenja etničkim Srbima (vidi Odjeljak 1.e). U ožujku je Ustavni sud naredio ponovno suđenje u slučaju bivšeg hrvatskog policajca Antuna Gudelja koji je osuđen, ali i nepravilno amnestiran 1997, za ubojstvo osječkog šefa policije Josipa Reihl-Kira 1991, koji je u vrijeme usmrćivanja aktivno posredovao u pregovorima etničkih Hrvata i Srba i pokušavao smanjiti napetosti u regiji (vidi Odjeljak 1.e). U prosincu, vlasti su zatražile Gudeljevo uhićenje i izručenje iz Australije, u kojoj je boravio od 1997. U ožujku je Vrhovni sud naredio puštanje na slobodu dva bosanska Hrvata koji su bili pritvoreni u sklopu istrage zbog masakra u Ahmićima u središnjoj Bosni, 1993. godine, nakon što su u pritvoru proveli zakonski dozvoljenih šest mjeseci bez podizanja optužnice (vidi Odjeljak 1.d). U lipnju je u Županijskom sudu u Karlovcu protiv bosanskog Muslimana, ratnog vođe Fikreta Abdića, povezanog s bivšim hrvatskim režimom, počelo suđenje zbog ratnih zločina. Proces se temelji na dokazima koje su dostavile bosanske vlasti, koji Abdića dovode u vezu s ubojstvima 121 civilnog i tri vojna zatvorenika koja su izvršena između 1993. i 1995. u koncentracijskim logorima koje je Abdić uspostavio u sjeverozapadnoj Bosni. U kolovozu, vlasti su uhitile četiri bivša hrvatska policajca osumnjičena za ratni zločin, navodno ubojstvo šest zatvorenika u Bjelovaru u listopadu 1991; policajci su oslobođeni u prosincu kada je ključni svjedok optužbe na sudu promijenio iskaz. Naveliko se spekuliralo da je svjedok bio prisiljen na promjenu iskaza. Tužitelj se Vrhovnom sudu žalio na presudu. Vlasti u Šibeniku krajem godine još su vodile istragu zbog navodnih ratnih zločina koje su pripadnici 113. šibenske brigade počinili nad etnički srpskim civilima za vrijeme operacije Oluja 1995. Četiri osumnjičenika do kraja su godine ostala u pritvoru; peti je oslobođen u prosincu zbog nedostatka dokaza. U rujnu, lokalne vlasti u Splitu otvorile su istragu zbog navodnih ratnih zločina počinjenih nad srpskim i crnogorskim ratnim zarobljenicima 1992-93. u pomorskoj bazi Lora u Splitu. Dalmatinski odbor za ljudska prava, lokalna nevladina organizacija, dugo je nagovarao vlasti da istraže optužbe i pomagao je u pronalaženju svjedoka, od kojih su mnogi boravili u Jugoslaviji. Sedam je osumnjičenika bilo u pritvoru krajem godine, osmi je bio u bijegu, a istraga je nastavljena. Taj je slučaj dobio publicitet zbog toga što je desničarski splitski župan osumnjičene posjetio u zatvoru, a nekim je svjedocima prijećeno smrću nakon svjedočenja iza zatvorenih vrata. Proces za ratne zločine, koji je započet 2000, protiv pet osoba (uključujući generala Mirka Norca i Tihomira Oreškovića) zbog masakra etnički srpskih civila u gradu Gospiću 1991. krajem godine još se vodio u Županijskom sudu u Rijeci. Do prosinca, proces se sastojao od osam kratkih zasjedanja od kojih je svako završilo prekidom kako bi se mogli razmotriti zahtjevi optuženih. Norac je pripadnik hrvatskih vojnih snaga s najvišim činom kojemu se za ratne zločine sudi u zemlji, i taj se proces pomno prati i kod kuće i od strane međunarodnih promatrača. Ponovljeno suđenje hrvatskom vojniku Mihajlu Hrastovu, koje je počelo 2000, krajem je godine još bilo u toku. Hrastov je 1992. oslobođen u politiziranom suđenju zbog masakra 13 srpskih zarobljenika u Karlovcu u rujnu 1991. Ponovljeno suđenje 2000. godine šestorici bivših hrvatskih vojnika, optuženih za masakr 16 starijih Srba u selima Varivode i Gošići 1995. krajem godine još je bilo u toku u šibenskom Županijskom sudu.

Tokom godine, vlasti su poduzele pozitivne mjere u depolitiziranju procesa protiv etničkih Srba i nekoliko je suđenja etničkim Srbima optuženim za ratne zločine nastavljeno. Međutim, u nekim slučajevima sudovi su donijeli presude u grupnim suđenjima i suđenjima sa slabim dokaznim materijalom. Na primjer, grupna suđenja u ožujku, u slučajevima “Babske skupine” i “Tompojevačke skupine”, završila su presudom u odsutnosti zbog ratnih zločina za 11, odnosno 10 etničkih Srba (vidi Odjeljak 1.e).

b. Nestanci

Tokom godine nije bilo izvještaja o politički motiviranim nestancima.

Službeni podaci krajem godine pokazuju da je ostala 1401 nestala osoba (većinom etnički Hrvati) u nerazriješenim slučajevima iz vojnog sukoba 1991-95. Usto, Vladin Ured za nestale i zatočene osobe počeo je prihvaćati valjanost informacija u pogledu približno 900 nestalih hrvatskih Srba koji su kao nestali izvorno prijavljeni vlastima Savezne Republike Jugoslavije (Jugoslavija) ili međunarodnim organizacijama. U čitavoj zemlji, tijela 3299 žrtava ekshumirana su iz masovnih i pojedinačnih grobova od početka rata, uključujući 102 tijekom prošle godine, od kojih je pozitivno identificirano 2684 (uključujući 140 tokom godine). U toku godine postignut je znatan napredak u ekshumaciji i identifikaciji etničkih Srba kao i etničkih Hrvata; međutim, ostale su neke političke i birokratske prepreke. Vladin je Ured aktivno surađivao s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u više istraga, uključujući ekshumaciju 380 tijela s groblja u Kninu u proljeće. U listopadu, Ured za nestale i zatočene osobe otvorio je dugo očekivanu podružnicu u Vukovaru kako bi se olakšala potraga za nestalim osobama u podunavskoj regiji (istočna Slavonija).

c. Mučenje i drugi okrutni, nečovječni ili ponižavajući postupci i kazne

Ustav zabranjuje mučenje, zlostavljanje, te okrutno ili ponižavajuće kažnjavanje, i vlasti su u praksi općenito poštovale te zabrane; međutim, problem je bila ravnodušnost policije u pogledu zločina društvovnog karaktera protiv Roma (vidi Odjeljak 5). Za razliku od prethodne godine, nije bilo izvještaja o povremenom lošem policijskom tretmanu zatvorenika.

Društveno zastrašivanje i nasilje protiv Srba nastavilo se tokom godine u ratom pogođenim područjima. U podunavskoj regiji (istočna Slavonija), viši dužnosnici Ministarstva unutarnjih poslova smijenili su nekoliko policijskih zapovjednika odgovornih za poticanje napetosti među etnički hrvatskim i etnički srpskim policijskim službenicima, kao i za odgovaranje etničkih Srba od prijavljivanja incidenata policiji. Povremeno su stizali izvještaji o etničkim napetostima među etnički srpskim i hrvatskim policijskim službenicima u podunavskoj regiji.

Vlada je u toku godine pokrenula temeljitu reformu policije, smanjivši broj zaposlenih za gotovo 15 posto. Poduzevši to osjetljivo smanjivanje, Vlada je poštovala svoje obveze iz Erdutskog sporazuma iz 1995. godine u pogledu održavanja “proporcionalnosti” broja etnički srpskih i hrvatskih policijskih službenika u istočnoj Slavoniji; međutim, potpuno udovoljavanje tim obvezama nije postignuto do kraja godine (vidi Odjeljak 5). Postojeći problemi u policiji obuhvaćaju loše policijske istražne tehnike, veliku društvenu osjetljivost na etnička pitanja, neodlučnost srednjeg upravljačkog kadra u policiji, te pritisak tvrdolinijaških lokalnih političara. Ovi su faktori nastavili ometati razvoj sposobnosti lokalne policije.

U prvih 10 mjeseci prošle godine, 21 osoba ranjena je u incidentima s minama, od kojih je većina uzrokovana minama koje su položile hrvatske i srpske snage u ratu 1991-95. Hrvatski Ured za razminiranje izvijestio je da je od 1991. do kraja prošle godine zabilježeno 1350 incidenata s minama (vidi Odjeljak 1.a).

Uvjeti u zatvorima općenito zadovoljavaju međunarodne standarde. Zatvori su puni, ali ne pretjerano, a posjete obitelji i pristup odvjetniku uglavnom su ostvarivi. Muškarci i žene smješteni su odvojeno, malodobni su smješteni odvojeno od odraslih, a pritvorenici prije suđenja smješteni su odvojeno od osuđenih zatvorenika.

Vlast dozvoljava posjete nezavisnih promatrača za ljudska prava, i takve su posjete tokom godine obavile i međunarodne organizacije i domaće nevladine organizacije.


d. Proizvoljna uhićenja, pritvaranja ili izgon

Ustav zabranjuje proizvoljna uhićenja i pritvor; međutim, vlasti ta prava nisu uvijek poštovala u praksi. Policija obično dobija nalog za uhićenje predočenjem dokaza istražnom sucu. Policija može provesti uhićenje i bez naloga ako smatra da bi osumnjičenik mogao pobjeći, uništiti dokaze, ili počiniti druge zločine; takvi slučajevi uhićenja bez naloga nisu neuobičajeni. Policija tada ima rok od 24 sata u kojem svoju odluku mora opravdati pred istražnim sucem.

Pritvoreniku mora biti omogućen pristup odvjetniku kojeg sam izabere u roku od 24 sata nakon uhićenja; ako nema odvjetnika, a osumnjičen je za zločin za koji je zaprijećena kazna veća od 10 godina zatvora, odvjetnika određuje istražni sudac. Istražni sudac mora u roku od 48 sati nakon uhićenja odlučiti postoji li razlog za produljenje pritvora radi daljnje istrage. Istražni pritvor općenito traje do 30 dana, ali Vrhovni ga sud u iznimnim slučajevima može produžiti (u ukupnom trajanju od najviše šest mjeseci, ili 12 mjeseci u teškim slučajevima korupcije ili organiziranog kriminala). Po okončanju istrage, pritvorenici mogu biti pušteni iz pritvora uz vlastitu izjavu, osim ako je zločin težak, ako se optuženi smatra opasnim za javnost, ako bi mogao utjecati na svjedoke, ili ako postoji opasnost od bijega. Međutim, dugotrajan pritvor prije suđenja ostao je ozbiljan problem, posebice za etničke Srbe optužene za ratne zločine. Osumnjičeni se općenito drže u pritvoru čekajući suđenje, i bilo je nekoliko slučajeva u kojima su osumnjičeni na temelju slabih dokaza držani u pritvoru prije suđenja po nekoliko mjeseci. U ožujku je Vrhovni sud naredio oslobađanje dva hrvatska osumnjičenika iz Bosne u istrazi masakra u Ahmićima u središnjoj Bosni 1993. Ta su dvojica uhićena u Zadru u rujnu 2000, a sud ih je oslobodio nakon što su bili zadržani u pritvoru zakonom dozvoljenih 6 mjeseci bez podizanja optužnice. Postoji mogućnost polaganja jamčevine nakon podizanja optužnice, ali obično se ne koristi.

Vlada je učinila napredak u primjeni Zakona o općem oprostu iz 1996. (kojim se amnestira čin pobune etničkih Srba), i u skladu s njim u toku godine amnestirala nekoliko osoba, posebice etnički srpske povratnike. Međutim, u listopadu 2000. državni je odvjetnik naložio lokalnim tužiteljima ponovno otvaranje starih slučajeva ratnih zločina i izvršenje neiskorištenih naloga za uhićenje, iako se čini da nije bilo novih dokaza koji bi opravdali uhićenja. Uhićenja etničkih Srba zbog ratnih zločina nastavila su se tokom godine, ali smanjenom učestalošću. Od listopada 2000. do svibnja 2001, uhićeno je više od 50 osoba, od kojih je bilo 28 izbjeglica. U nekim od ovih slučajeva, uhićeni bi bio oslobođen nakon nekoliko dana, uslijed primjene zakona o oprostu ili zbog odbacivanja optužbi; međutim, u ostalim slučajevima osobe su pritvarane na duže vrijeme. U siječnju, vlasti su u Požegi uhitile Natašu Janković uz optužbu za ratne zločine; ostala je u pritvoru do lipnja, kada je sudac odbacio slučaj zbog toga što Janković nije bila osoba navedena u optužnici (vidi Odjeljak 1.e). Nekoliko etnički srpskih optuženika osuđenih u odsutnosti ili u netransparentnim, politiziranim procesima koje je vodio prethodni režim, i dalje su duže vrijeme držani u zatvoru obzirom da su njihovi slučajevi sporo napredovali u preopterećenom pravosudnom sustavu.

U travnju, jedan je sud osudio srpskog policijskog službenika iz podunavske regije zbog ratnih zločina; policijski je službenik uhićen 1999. i osuđen je na 13 godina zatvora. Nije bilo daljnjih informacija u pogledu slučaja četiri etnički srpska priopadnika hrvatske policije koji su 2000. godine uhićeni i pritvoreni unatoč tome što je Ministarstvo unutarnjih poslova potvrdilo da nisu umiješani u ratne zločine. U listopadu 2000, 13 je Srba uhićeno i pritvoreno u Baranji s optužbom za ratni zločin na temelju optužbi osječkog Županijskog suda iz 1996, unatoč činjenici da za te optužbe nije bilo dovoljno dokaza, ili ih uopće nije bilo; 7 od tih Srba naposlijetku je oslobođeno ali krajem godine još šest ih se nalazilo u pritvoru. Dokazna saslušanja počela su u rujnu i krajem godine još su bila u toku.

Nevladine organizacije i međunarodni promatrači u podunavskoj regiji primijetili su da je policija povremeno pozivala etničke Srbe u policijske stanice na “dobrovoljne informativne razgovore”, što bi se svelo na kratak pritvor bez naloga namijenjen uznemiravanju srpskih građana.

Ustav zabranjuje prisilan izgon građana, a vlast ga ne provodi.

e. Uskraćivanje poštenog javnog suđenja

Pravosuđe je prema Ustavu autonomno i nezavisno; međutim, nastavilo je trpjeti neke političke pritiske, zaostatak od više od 1,1 milijuna neriješenih predmeta, te manjkavog financiranja i obrazovanosti.

Pravosudni sustav sastoji se od općinskih i županijskih sudova, Upravnog suda i Vrhovnog suda. U svibnju je Ivica Crnić – bivši nestranački ministar pravosuđa i stručnjak za radno pravo poznat po svojoj nezavisnosti – postao novi predsjednik Vrhovnog suda. Nezavisni Ustavni sud odlučuje o ustavnosti zakona, Vladinim odlukama, o izborima, te služi kao zadnja žalbena instanca u pojedinačnim predmetima. U ožujku, u skladu s nedavnim ustavnim promjenama, Ustavni je sud proširen sa 11 na 13 sudaca. Tri nova suca cijenjeni su profesionalci i izabrani su u transparentnom postupku; ostatak sudaca Suda imenovan je pod ranijim Tuđmanovim režimom. Suce Ustavnog suda na osmogodišnji mandat bira parlament, dok se svi ostali suci imenuju doživotno. Usporedni sustav trgovačkih sudova odlučuje u trgovačkim i ugovornim sporovima. Državno sudbeno vijeće (koje se sastoji od 11 članova s osmogodišnjim mandatom) tijelo je nezavisno kako od sudstva, tako i od Ministarstva pravosuđa. Bavi se imenovanjem, sankcioniranjem i razrješenjem sudaca. U prošlosti, Državno sudbeno vijeće kritizirano je zbog politiziranosti svojih odluka. Državno sudbeno vijeće u srpnju je rekonstituirano u skladu s nedavnim zakonskim izmjenama kojima se modificira njegova nadležnost s ciljem depolitiziranja Vijeća i imenovanja sudaca i, usto, poboljšanja kvalitete aktivnih sudaca. Parlament je u srpnju donio novi zakon namijenjen da pridonese transparentnosti i smanji politiziranost ureda državnih odvjetnika, koje formira slično Državnoodvjetničko vijeće. Ovi su zakoni omogućili glavnom državnom odvjetniku Radovanu Ortynskom da krene s reimenovanjem ili smjenom predstojnika ureda županijskih i općinskih odvjetništava. Slično tome, novi Zakon o sudovima, donesen u prosincu 2000. i primijenjen tokom 2001. uveo je reforme u imenovanju predsjednika različitih općinskih, županijskih, trgovačkih i prekršajnih sudova. Zakon je namijenjen depolitizaciji tih dužnosti i ujedno pojednostavljivanju administrativnog nadzora; međutim, neki su ga promatrači kritizirali jer prema njihovom mišljenju Ministarstvu pravosuđa omogućuje preveliku kontrolu nad imenovanjem sudaca. Do kraja godine, neki predsjednici županijskih sudova bili su ili ponovno imenovani ili smijenjeni; suci okružnih sudova slijedeći su na redu.

Sucima je Ustavom zabranjeno članstvo u političkim strankama. U protekle dvije godine, pravosuđe je izloženo daleko slabijem političkom pritisku nego što je to bio slučaj u Tuđmanovom režimu, iako je bilo izvještaja o političkim utjecajima na lokalnoj razini. Politiziranost tvrdolinijaških sudaca koje je postavila prijašnja vlast, koji su povremeno donosili odluke na netransparentan način, naizgled suprotno dokazima ili zakonu, ostala je problem. Najveći problemi s kojima je pravosuđe suočeno zastarjeli su procesni propisi i sudska pravila, neiskusni suci i osoblje, birokratska nedjelotvornost, te manjak sredstava, što je dovelo do ogromnog zaostatka od više od milijuna predmeta, od kojih su neki stari 30 ili više godina. Neiskustvo mladih i nedavno imenovanih sudaca i dalje je predstavljalo problem, a i dalje postoje dijelovi zemlje bez stalnog suca.

Iako je Ustavom predviđeno pravo na pošteno suđenje i niz prava u sudskom postupku, građanima su katkad ta prava bivala uskraćena. Pretjerana kašnjenja u procesima ostala su problem. Sudovi su sudili i donosili presude optuženima za ratne zločine u odsutnosti. Sudovi su donosili presude u grupnim suđenjima i u postupcima sa slabim dokaznim materijalom, posebice u istočnoj Slavoniji. U siječnju, vlasti su u Požegi uhitile Natašu Janković zbog optužbi za ratne zločine kada je u zemlju ušla iz Bosne; u odsutnosti je 1996. osuđena zbog nehumanog postupanja prema zarobljenicima dok je navodno radila kao stražar u logoru za zarobljenike. Janković nije znala za optužbe i u zemlju je ranije ušla sedam puta prije no što je uhićena (vidi Odjeljak 1.d). Na dva saslušanja u travnju, deseci svjedoka izjavili su da se Janković nalazila u Bosni čitavo vrijeme u koje je navodno bila logorski stražar. Nijedan svjedok optužbe nije potvrdio da je bila u logoru, a najmanje jedan je potvrdio da se radi o slučaju zabune u pogledu identiteta. Međutim, tužitelj je odbio povući optužbe i Janković je ostala u pritvoru do lipnja, kada je sudac odbacio slučaj zbog nedostatka dokaza. U ožujku, grupna suđenja u slučajevima “Babske skupine” i “Tompojevačke skupine” završila su presudama u odsutnosti za 11 i 10 etničkih Srba (vidi Odjeljke 1.a i 1.d). Prema dugo postojećem obrascu, oružana aktivnost na koju je trebala biti primijenjena amnestija prema Zakonu o općem oprostu iz 1996. pogrešno je klasificirana i procesuirana kao obični ili ratni zločin. Posebno za one koji su ranije iskoristili svoja prava na žalbu, nema načina da se ti slučajevi revidiraju.

Međutim, sudovi su nastavili izricati presude u suđenjima za ratne zločine koji potječu iz sukoba u Bosni i Hrvatskoj od 1991-95; sudovi su otvorili i ponovo otvorili više neriješenih slučajeva u koja su bile umiješane hrvatske snage i poduzeli mjere za depolitizaciju slučajeva u kojima se sudi etničkim Srbima. Na primjer, do sredine godine glavni državni odvjetnik inicirao je reviziju predmeta suđenja zbog ratnih zločina i zatražio oštra ograničenja u upotrebi suđenja u odsutnosti. Županijskim odjvetnicima su izdana uputstva da ne započinju kazneni postupak ili postupak u odsutnosti bez konzultacija s državnim odvjetnikom.

U prošlosti, u slučajevima u kojima su sudovi odlučivali o vlasništvu nad imovinom, sudovi su pretežno bili skloni etničkim Hrvatima a ne etničkim Srbima, posebice u podunavskoj regiji (vidi Odjeljak 1.f).

Krajem godine, 69 osoba ostalo je zatvoreno zbog ratnih zločina ili sličnih optužbi na temelju politiziranih ili netransparentnih suđenja održanih za prošlog režima. Nije bilo drugih izvještaja o političkim zatvorenicima.


f. Proizvoljno zadiranje u privatnost, obitelj, dom ili korespondenciju

Ustav zabranjuje ovakva djela; međutim, vlasti su povremeno zadirale u ta prava obzirom na povrat vlasništva. Samo sud može izdati nalog za pretres, kojim se pretres mora opravdati. Policija može ući u stan bez naloga ili pristanka vlasnika samo ako je nužno provesti uhidbeni nalog ili spriječiti ozbiljnu opasnost po život ili imovinu. Ustav jamči tajnost i sigurnost osobnih podataka, i ta se odredba u praksi poštovala.

Povrat zauzetog privatnog vlasništva (većinom etnički srpskim) izbjeglicama koji se vraćaju u zemlju ostao je problematičan. Vlasti su nastavile davati prednost pravima privremenih zauzimatelja (većinom etničkih Hrvata) pred pravima legalnih vlasnika. Vrlo je malo oštećenih vlasnika imovine moglo vratiti svoje prijeratne stambene prostore, a pitanje prijašnjih vlasnika stanarskog prava u društvenom vlasništvu nije riješeno, priječeći tim osobama (većinom etničkim Srbima) povratak u njihove predratne stanove.

Unatoč odluci Ustavnog suda iz 1997. prema kojoj više elemenata “Zakona o privremenom preuzimanju određene imovine” nije u skladu s Ustavom, ogromna većina od tisuća etničkih Srba, vlasnika imovine, koji su pobjegli iz domova koje su kasnije zauzeli etnički Hrvati, nije mogla ući u posjed svog vlasništva. U srpnju, vlasti su dovršile pregled stambenih jedinica, slučaj po slučaj, koje je bivši režim odredio za privremeno zaposjedanje (često domovi etničkih Srba koji su pobjegli od sukoba, dodijeljeni bosanskim Hrvatima). Taj je pregled pružio značajne podatke za olakšavanje kasnijeg povratka i povrata vlasništva, pokazavši da je krajem godine od otprilike 18.700 stambenih jedinica oko 10.000 njih ostalo zauzeto. Približno 1.400 njihovih posjednika podložno je trenutnom iseljenju, bilo zbog toga što su dobili pomoć za obnovu vlasitih kuća, bilo zbog toga što su višestruki ili ilegalni posjednici; međutim, program povratka izbjeglica i raseljenih osoba iz 1998. godine, koji je uključivao mehanizme za povrat imovine i obnovu, nije imao punu zakonsku snagu i vrlo je malo vlasništva doista i vraćeno prema tom programu, zbog toga što su i državne i lokalne vlasti izbjegle poduzeti mjere da se privremeni posjednici isele. Zaostaci u pravosudnom sustavu bili su još jedna prepreka pravodobnom rješavanju stambenih sporova. Lokalne stambene komisije, na koje se odnosi većina navedenmih slučajeva, često su namjerno bile nedjelotvorne i nisu uspjele razriješiti stmbene sporove, ili, kada jesu djelovale, bile su pravno nemoćne provesti vlastite odluke u postojećem pravnom okviru kojim se vlasti još nisu pozabavile.

Obećanja vlasti dana prethodnih godina u pogledu reforme i poboljšanja djelovanja stambenih komisija do kraja godine nisu ispunjena. Unatoč nalozima državne vlasti, lokalne vlasti (uključujući lokalne stambene komisije) često nisu poduzimale mjere kojima bi se regulirala posjednička prava ili podnosile tužbe protiv pojedinaca koji su odbijali napustiti zauzete kuće. U nekim slučajevima, vlasti nisu uspjele obnovljene kuće opremiti osnovnom opremom, destimulirajući povratak. U drugim slučajevima, povratnici koji su uspjeli do svoje imovine bili su smatrani odgovornima za račune za vodu i struju koju su potrošili privremeni posjednici, a nadležni su ih odbili ponovno priključiti dok računi ne bi bili plaćeni. Također, mnogi povratnici, etnički Srbi, nisu mogli useliti u opljačkane i uništene domove koje su vlasti opisale nastanjivima. Odobreno je tek nekoliko zahtjeva etničkih Srba za pomoć pri obnovi; međutim, u toku godine vlasti su poduzele nekoliko pozitivnih administrativnih mjera. Započete su predradnje na obnovi nekoliko stotina manjinskih domova, ponovo je pokrenuta procedura za davanje zahtjeva za pomoć pri obnovi, ustanovljeni su mehanizmi za podnošenje zahtjeva izbjeglica koje su još izvan zemlje, a vlasti su pokrenule efikasnu informativnu kampanju da izbjeglice u Bosni i Jugoslaviji obavijeste o tim mjerama. Vlasti su poslale 1400 obavijesti kojima upozoravaju na mogućnost deložacije, što je rezultiralo rješavanjem nekoliko stotina slučajeva. Usto, neki su privremeni posjednici iselili svojom voljom.

Stalan je problem bilo i postojanje “prioritetne kategorije” građana, odnosno, aktivnih ili bivših pripadnika oružanih snaga, udovica ili siročadi, koje sudovi i stambene komisije nisu htjele iseliti. Za razliku od toga, etnički Hrvati, vlasnici kuća, koji su se željeli vratiti na svoje vlasništvo u podunavskoj regiji, općenito su uspjeli vratiti svoje domove iseljavanjem etničkih Srba koji su ih zauzimali.

Vlasti nisu poduzele nikakve mjere za rješavanje pitanja bivših vlasnika stanarskih prava. Te su osobe tipično stanovale u stanovima u drštvenom vlasništvu u komunističkom sistemu do 1991. i uplaćivale doprinose u fond društvenog vlasništva, često po više godina. Tisuće osoba koje su pobjegle za vrijeme sukoba izgubile su pravo na svoje stanove zbog privremene odsutnosti. Etnički Srbi neproporcionalno su pogođeni zbog toga što nije postojao mehanizam pomoću kojeg bi se vratili u zemlju kako bi zatražili svoja stanarska prava ili zbog toga što su živjeli u dijelovima zemlje koje je okupirala pobunjenička srpska para-država i propustili priliku da otkupe svoje predratne stanove.

Tokom godine povremeno su bilježeni slučajevi napada na imovinu ručnim bombama i paljevine povezani sa stambenim sporovima (vidi Odjeljak 5).


Odjeljak 2 poštovanje građanskih sloboda

a. Sloboda govora i tiska

Ustavom se jamči sloboda govora i tiska, i vlasti su u praksi općenito poštovale to pravo, iako je ostalo nekoliko problema. Ustavne odredbe izričito navode slobodu tiska i ostalih medija, slobodu govora i javnog izražavanja, kao i slobodno osnivanje institucija javne komunikacije. Za razliku od prethodnog režima, vlasti se politički ne miješaju u uredničke odluke medija; međutim, na lokalnoj razini, politički je pritisak na medije nastavljen, u rasponu od verbalnih prijetnji urednicima i novinarima do pokušaja financijskog kompromitiranja postojanja novina ili radijskih postaja zbog njihovog kritičkog izvještavanja. Kampanja prethodnih vlasti uznemirivanja nezavisnih medija korištenjem tužbi zbog klevete zaustavljena je, a zakon je u svibnju promijenjen, tako da kleveta više nije kazneno djelo; međutim, procijenjenih 1200 tužbi zbog klevete iz prethodnih godina (uključujući 70 tužbi podnesenih protiv satiričkog tjednika Feral Tribune) nije riješeno zbog sporog i nedjelotvornog pravosudnog sustava. U onim slučajevima u kojima je tokom godine donesena presuda odluka je donesena pravedno i nije neopravdano naškodila novinarima ili izdavačima. Vlasti nisu izmijenile dijelove kaznenog zakonika kojima se odobrava progon novinara koji objave “državne tajne”, dijelove koji su u prošlosti zloupotrebljavani; međutim, tokom godine više nije bilo izvještaja o zloupotrebi tih zakona.

Tisak, nekad profitabilan monopol sa 1700 novinskih kioska, nastavio je kontrolirati gotovo cjelokupnu distribuciju tiskanih medija. Uslijed lošeg upravljanja, Tisak se našao pred stečajem i tokom godine vodio ga je Vladin Fond za privatizaciju. U prosincu je stečajni postupak dovršen i Fond za privatizaciju prestao je upravljati Tiskom; vjerovnici Tiska dobili su udio u vlasništvu kompanije u skladu sa odgovarajućim dugom. Stoga su tri tvrtke – Europa Press Holding, Tvornica duhana Rovinj i austrijska korporacija Styria – postali glavni dioničari sa po otprilike 25 posto dionica. Postupak protiv bivšeg vlasnika Tiska Miroslava Kutle zbog krivotvorenja i zloupotrebe ovlasti u propasti tvrtke krajem godine još je bio u toku. U svibnju, Kutle je pušten na slobodu nakon 15 mjeseci pritvora. U listopadu, zagrebački je sudac naredio pokretanje novog suđenja pred drugim sucem. Strane novine i časopisi mogle su se nabaviti u urbanim područjima u cijeloj zemlji; međutim, zbog njihovih visokih cijena mnogim su osobama uglavnom nedostupni.

U veljači je vlast donijela zakon o reformi Hrvatskog radija i televizije (HRT) koji su u državnom vlasništvu. Zakon je promijenio strukturu pretplate i Vijeće HRT-a, tako da članove imenuju razna profesionalna udruženja na temelju zasluga, a ne političke pripadnosti. U skladu s tim zakonom, novo Vijeće HRT-a izabrano je u svibnju. Vijeće HRT-a može predložiti kandidate za direktora HRT-a, odobrava radijski i televizijski program, te bira glavne urednike radija i televizije. Vijeće mora svake godine podnijeti izvještaj parlamentu, a parlament zadržava znatan utjecaj na ključne odluke uprave HRT-a. Reformama u veljači osnovan je i nadzorni odbor HRT-a, izabran od parlamenta, koji je odvojen od Vijeća HRT-a. Nadzorni odbor imenuje direktora HRT-a i odgovoran je za financijsko upravljanje korporacijom. Međutim, novi nadzorni odbor nije smijenio direktora HRT-ašto je predsjednika Vijeća HRT-a ponukalo da u listopadu podnese ostavku. Unutarnje upravne reforme i dalje su bile spore, prije svega zbog teškoća u smanjivanju prevelikog broja zaposlenih. Vijeće za telekomunikacije (tijelo koje odobrava licence za radio i televiziju) reformirano je na sličan način, međutim, odlučilo je ne revidirati odluke donesene za prošlog režima. HRT je nastavio besplatno koristiti odašiljače. Vlasti su zadržale kontrolu nad izdavanjem licenci i odgovarajućim propisima. U jesen, parlament je raspravljao o zakonskom prijedlogu o trećem programu HRT-a; njime se namjerava riješiti pitanje prodaje ili iznajmljivanja trećeg kanala. U listopadu, parlament je donio zakon kojim se HINA, novinska agencija u vlasništvu države, transformira u javnu instituciju. Zakon HINA-i omogućuje nezavisno djelovanje i određuje da će se agencija financirati putem ugovora s korisnicima, a ne iz državnog budžeta. Zakon o medijima, također donesen u listopadu, obvezuje sve medije da svoju vlasničku strukturu javno obznane do siječnja 2002. Unatoč tim reformama, stvarno nezavisna nacionalna televizija do kraja godine nije se pojavila.

Više od 80 posto stanovništva i dalje se oslanja na vijesti večernjeg Dnevnika državnog HRT-a. Iako je privatna TV Nova tokom godine pokrivala gotovo 75 posto stanovništva, ona je u prvom redu postaja za zabavu i imala je malo informativnog programa. Mreža nezavisnih lokalnih televizijskih postaja proizvodila je Vijesti, konkurentski večernji informativni program koji je pokrivao 65 posto državnog teritorija. HRT je i dalje imao veliku prednost kao primatelj većine prihoda od oglašavanja i povećanih subvencija od poreza naplaćenog od korisnika televizije. Te su subvencije stvorile nepravednu prednost pred nezavisnim televizijskim postajama čiji su izvori financiranja i sposobnost za kupnju programa ograničeni. Slični problemi postoje i u pogledu radija. Katolička crkva vodi jednu od rijetkih privatnih nacionalnih radio-postaja.

Pristup Internetu dostupan je i neograničen.

Akademske su slobode poštovane.


b. Sloboda mirnog okupljanja i udruživanja

Ustav jamči pravo na mirno okupljanje i udruživanje, i vlast je to pravo u praksi općenito poštovala.

Zakon dozvoljava okupljanje na prijavljenim demonstracijama na dozvoljenim lokacijama, i iako taj zakon proces odobravanja ili zabrane prijavljivanja okupljanja ne čini transparentnim, nije bilo izvještaja o tome da je upotrijebljen na diskriminirajući način. Tokom godine održano je nekoliko mirnih demonstracija i marševa u čitavoj zemlji koje su organizirale grupe radnika, seljaka, i ratnih veterana koje se protive politici vlasti.

Ustav jamči pravo na udruživanje, i vlast je to pravo u praksi općenito poštovala. U listopadu, parlament je donio novu legislativu kojom se reguliraju udruženja i NVO-i, u skladu s odlukom Ustavnog suda koji je 2000. poništio restriktivne odredbe Zakona o udrugama iz 1997. Promatrači su izvijestili da je nova legislativa olakšala proces registracije, na najmanju moguću mjeru smanjila uplitanje vlasti, i eliminirala nejednak tretman međunarodnih i domaćih udruženja. Novi zakon potiče i privatno financiranje NVO-a odobravanjem poreznih olakšica donatorima. Ministarstvo pravosuđa krajem godine razvijalo je registraciju NVO-a, i nove će procedure u potpunosti stupiti na snagu u siječnju 2002.


c. Sloboda vjeroispovijesti

Ustav jamči slobodu savjesti, vjeroispovijesti i slobodnog javnog ispovijedanja vjerskih uvjerenja, a vlast u praksi poštuje ta prava. Ne postoje formalna ograničenja za vjerske zajednice, i sve vjerske zajednice mogu slobodno obavljati obrede u javnosti, te osnivati i voditi socijalne i karitativne ustanove.

Ne postoji službena državna religija; međutim, Rimokatolička crkva ima povijesni odnos s državom kakav ostale denominacije nemaju, i prima određenu državnu potporu. Katolička crkva dobiva izravnu novčanu pripomoć, kao i državno financiranje nekih plaća i mirovina za svećenike i redovnice putem državnih mirovinskih i zdravstvenih fondova. Ostale vjerske zajednice nemaju takav sporazum s državom, a nema ni zakona koji bi regulirao ta pitanja. (Pravoslavni svećenici i imami plaćaju svoje doprinose zdravstvenom i mirovinskom fondu iz vlastitih sredstava, kako bi bili obuhvaćeni mirovinskim planom.)

Država priznaje katoličke brakove, što otklanja potrebu za registriranjem u građanskom matičnom uredu. Muslimanska i židovska zajednica, tražeći sličan status, u tom su pogledu u više navrata kontaktirali s vlastima, ali do kraja godine odluka nije donesena.

Ministarstvo obrane zapošljava 17 katoličkih svećenika s punim radnim vremenom i 6 sa skraćenim radnim vremenom, koji brinu o katolicima u vojsci; međutim, klerici ostalih denominacija, uključujući pravoslavne i muslimanske klerike, nisu zaposleni kao vojni dušebrižnici.

Povrat nacionaliziranog vlasništva ostao je problem. Povrat Katoličkoj crkvi reguliran je konkordatom s Vatikanom iz 1998. Učinjen je izvjestan napredak u pogledu dijela imovine koja se mogla vratiti i vraćena je Katoličkoj crkvi, ali do danas nije bilo kompenzacije za imovinu koja se ne može vratiti. Ne postoje slični ugovori između vlasti i drugih vjerskih zajednica. Pravoslavna crkva podnijela je nekolio zahtjeva za povrat vlasništva, i neki su slučajevi uspješno riješeni, ali nekoliko zgrada u Zagrebu nije vraćeno, kao ni imovina koja je pripadala samostanima, poput obradive zemlje i šuma. Slično tome, židovska zajednica imala je samo djelomičnog uspjeha u povratu svog vlasništva. Vlast nije poštovala sudski određen krajnji rok, 15. lipnja, da ispravi diskriminirajuće odredbe Zakona o kompenzaciji vlasništva oduzetog za jugoslavenske komunističke vlasti koje je Ustavni sud odbacio 1999. Očekuje se da nove izmjene kompenzaciju prošire i na Židove čija je imovina konfiscirana između 1941. i 1945, kao i na strance.

Vlasti zahtijevaju da vjersko obrazovanje bude dostupno u školama kao neobavezan predmet; međutim, općenito, manjak sredstava i kvalificiranih učitelja predstavljao je prepreku poduci iz manjinskih vjera. Pretežno je nuđen katolički vjeronauk, posebice u razredima koji ne zadovoljavaju minimum od sedam manjinskih učenika što bi im omogućilo zasebnu poduku.


d. Sloboda kretanja unutar zemlje, putovanja u inozemstvo, emigracija i repatrijacija

Ustav jamči ta prava, i vlast je ta prava u praksi općenito poštovala. U izvanrednim okolnostima, vlast može zakonski ograničiti pravo na ulaz u zemlju ili izlazak iz nje ako je neophodno zaštititi “pravni poredak, zdravlje, prava, ili slobode drugih”. Sve osobe svoj boravak moraju registrirati kod lokalnih vlasti; međutim, nisu prijavljeni nikakvi problemi s registracijom. Nije zabilježeno da je vlast poništila državljanstvo iz političkih razloga. Vladine procedure provjere i dokumentiranja državljanstva stotina tisuća etničkih Srba koji su izbjegli iz zemlje nakon vojnih operacija 1995. godine tokom su godine poboljšane; međutim, povremeno su stizali izvještaji o ometanju od strane lokalnih dužnosnika. U toku godine, više od 11800 osoba koje su bile izbjeglice u Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini vratilo se u Hrvatsku u organizaciji UNHCR-a ili hrvatskih vlasti. Prema UNHCR-u, približno 104000 izbjeglica (većinom etničkih Srba) vratilo se u Hrvatsku (većinom iz Bosne i Hercegovine i Jugoslavije) od 1995, a još čak 80000 moglo bi se naposlijetku poželjeti vratiti. Etnički Srbi koji su zatražili osobne dokumente kako bi se vratili ili regulirali svoj status i dalje doživljavaju zavlačenje i kontradiktorne zahtjeve lokalnih službenika.

Poboljšanja u procesu provjere izbjeglica uvedena 2000. godine uspješno su eliminirala uhićenja onih povratnika koje je Ministarstvo unutarnjih poslova unaprijed onavijestilo da se protiv njih ne vode sudski postupci. Međutim, UNHCR je i dalje zabrinut da su uhićenja etničkih Srba zbog ratnih zločina, često utemeljena na slabim dokazima (vidi Odjeljak 1.d), posebno onih koji su se nedavno vratili, odvratilo neke izbjeglice koje su razmišljale o mogućnosti povratka.

Znatan broj unutarnje raseljenih osoba ostao je u zemlji, mada nisu svi pod izravnom skrbi vlasti. U listopadu,vlasti su izvijestile da se u zemlji nalaze 23000 unutarnje raseljenih osoba (75 posto iz podunavske regije) i 20000 izbjeglica (93 posto iz Bosne i Hercegovine). Te brojke ne odražavaju u potpunosti još 140000 bivših izbjeglica (gotovo sve su etnički Hrvati iz Bosne i Hercegovine) koji su postali državljani i stanovnici Hrvatske.

Unatoč trajnom Vladinom programu popravka tisuća oštećenih kuća u podunavskoj regiji, službenici vlasti, NVO-i i međunarodni promatrači procijenili su da se proces povratka u tu regiju približava kraju, te da većina zajednica neće dostići predratni broj stanovništva. Dok su se etničke napetosti u podunavskoj regiji nastavile, opća sigurnosna situacija bila je stabilna (vidi Odjeljak 5). Najveći destimulans povratka bilo je loše stanje regionalne ekonomije.

Predsjednik Mesić i premijer Račan nastavili su davati česte javne izjave potičući povratak svih hrvatskih državljana njihovim predratnim domovima i njihovu reintegraciju. Nekoliko inicijativa podržava ta nastojanja. U ožujku, Vlada je odobrila niz mjera (“Kninski zaključci”) za rješavanje društvenih i ekonomskih problema u ratom pogođenim područjima; međutim, malo je od tih mjera provedeno do kraja godine. U svibnju se Vladino “Koordinacijsko tijelo”, osnovano prethodne godine da bi rješavalo probleme u ratom pogođenim područjima, sastalo i formiralo združene radne grupe s predstavnicima međunarodne zajednice da bi se pozabavilo zakonodavnim i ekonomskim pitanjima kako bi se olakšao povratak. Radne grupe često su se sastajale tokom godine, ali njihov je stvaran napredak bio spor. Bilo je malo značajnijeg administrativnog ili legislativnog napretka u pogledu povrata vlasništva (vidi Odjeljak 1.f). Najveća postojeća prepreka povratku svih hrvatskih građana nemogućnost je pristupa njihovim predratnim domovima i imovini. Postojeći mehanizmi za povrat privatnog vlasništva najbolje su djelovali u podunavskoj regiji gdje su povratnici uglavnom etnički Hrvati koji nastoje dobiti svoje domove od etničkih Srba koji ih zauzimaju. Gotovo svaki drugi primjer vraćenog vlasništva dogodio se uslijed osobnog sporazuma vlasnika i posjednika.

U svibnju 2000, Ustavni je sud poništio odredbe Zakona o statusu raseljenih osoba i izbjeglica koje su zabranjivale deložiranje ukoliko ne bi postojao alternativan smještaj za deložiranog. Unatoč toj odluci, sudovi i lokalne stambene komisije nastavile su se oslanjati na kvazi-legalan Program povratka iz 1998. pri odlučivanju o deložacijama. To je za posljedicu imalo jačanje pravnog prvenstva privremenih posjednika pred vlasnicima imovine, i za tvrdolinijaške je službenike predstavljalo lako dostupno sredstvo za opstruiranje procesa povratka manjina. Zakon je i dalje sadržavao druge diskriminirajuće odredbe, uz zamjetno neuspješan pokušaj da se pozitivni amandmani doneseni u studenom 1999. primijene retroaktivno, što je omogućilo da postojeće diskriminirajuće definicije “raseljenih osoba” i “izbjeglica” ostanu na snazi.

Neprestano su stizali izvještaji da Vladine agencije nisu pravedno dijelile humanitarnu pomoć i pomoć pri obnovi. Vlasti su domaćim i međunarodnim humanitarnim organizacijama dozvolile slobodan pristup svim raseljenim osobama, kao i pružanje pomoći.

Vlada je provela neke, ali ne sve odredbe UN-ove Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. i njenog Protokola iz 1967. Krajem godine, novi Zakon o azilu koji bi u potpunosti primijenio standarde UN-a, izrađen uz podršku UNHCR-a, polako se kretao kroz legislativnu proceduru, ali još nije usvojen. Vlada je surađivala s UNHCR-om i drugim humanitarnim i međunarodnim organizacijama u pomaganju izbjeglicama. Ministarstvo unutarnjih poslova tražitelje azila tretira odvojeno, prema Zakonu o kretanju i boravku stranaca, i osobe koje traže utočište dobivaju “privremenu zaštitu”, a ne status izbjeglice. Taj status ne uključuje sve mjere zaštite koje imaju izbjeglice. Na primjer, osoba sa statusom privremeno zaštićenog nema pravo na rad, iako se mnogima odobrava hitna zdravstvena pomoć i privremeni smještaj. Tokom godine, vlasti nisu odobrile status azilanta nijedom od otprilike 80 tražitelja azila, unatoč više preporuka UNHCR-a u pojedinim slučajevima. Tim je osobama dozvoljeno da ostanu u zemlji samo dok njihovi zahtjevi za azil nisu odbijeni, kada im je naređeno da napuste zemlju, iako nitko od njih nije bio deportiran ili nasilno vraćen u zemlju u kojoj im je prijetilo proganjanje. Otprilike 125 etnički albanskih makedonskih građana dobilo je “privremenu zaštitu” u toku godine; međutim, prema službenicima UNHCR-a, Ministarstvo unutarnjih poslova nije izvijestilo pograničnu policiju da takve osobe imaju biti prihvaćene.


Odjeljak 3 Poštivanje političkih prava: pravo građana da mijenjaju vlast

Ustav građanima daje pravo da mirno promijene vlast, i građani to pravo koriste na periodičnim, slobodnim i poštenim izborima; međutim, bilo je nekih nepravilnosti u predsjedničkim i parlamentarnim izborima 2000. godine. Građani stariji od 18 godina imaju pravo glasa tajnim glasanjem. Predsjednik je Ustavom ograničen na dva petogodišnja mandata. Predsjednik Stjepan Mesić izabran je 2000. na petogodišnji mandat zamijenivši Franju Tuđmana koji je umro na dužnosti u prosincu 1999. Izbori su dobro provedeni, a nepravilnosti u prvom krugu u drugom su krugu otklonjene. Promatrači OESS-a izbore su opisali kao “mirne i uredne”, zamijetivši da su birači “mogli slobodno izraziti svoju političku volju”; međutim, bilo je problema. Zakon o državljanstvu i izborno zakonodavstvo daju državljanstvo, a time i biračko pravo, na isključivo etničkim temeljima, etničkim Hrvatima u inozemstvu, koji nemaju nikakvu stvarnu vezu s Hrvatskom. Međutim, mnogim hrvatskim Srbima koji su izbjegli 1995. i koji su željeli prihvatiti odgovornosti hrvatskog državljanstva, vlasti u 2000. godini nisu omogućile da dokumentiraju svoje hrvatsko državljanstvo kako bi glasali i naposlijetku se vratili u zemlju.

U ožujku je ustavnim amandmanima ukinut gornji dom parlamenta (Županijski dom), ali je bilo malo praktičnih posljedica budući da su stvarne ovlasti gornjeg doma bile malene. Parlament se tako sastoji samo od Zastupničkog doma sa 151 članom. Na parlamentarnim izborima u siječnju 2000, opozicijska koalicija koju je vodila Socijal-demokratska partija (SDP) dobila je parlamentarnu većinu, čime je okončana devetogodišnja vladavina HDZ-a. Promatrači OESS-a opisali su glasanje kao “znatan napredak” prema zadovoljavanju standarda OESS-a. Međutim, ostala su neriješena neka pitanja u pogledu izbornog postupka, uključujući nedovoljnu zastupljenost etničkih manjina.

U svibnju su održani nacionalni izbori za lokalne vlasti (gradske, općinske i županijske). Promatrači OESS-a ocijenili su da su izbori “općenito provedeni u skladu s obvezama prema OESS-u”, dodavši da “ova ocjena potvrđuje poboljšanja zamijećena na izborima 2000. Međutim, ostaju neki nedostaci.” Promatrači su izvijestili o sudjelovanju širokog spektra stranaka, općenito uravnoteženo medijsko izvještavanje, i mirnu atmosferu na dan izbora. Problemi uključuju žurno donošenje izbornog zakona u posljednji čas, odredbe o zastupljenosti manjina koje nisu jasne u određivanju procedura za postizanje ravnomjerne zastupljenosti manjina u lokalnim tijelima (i za koje se još uvijek čekaju podaci iz popisa stanovništva u travnju 2001), nepostojanje stalne državne izborne komisije, nedostatnu transparentnost u pogledu stranačkih troškova u predizbornoj kampanji, kao i nepostojanje regulative za financiranje kampanje. Usto, zakon o državljanstvu iz 1991. godine, koji ne-etničke Hrvate dovodi u nepovoljan položaj, još uvijek nije izmijenjen kako bi se stvorili ravnopravni uvjeti za državljanstvo bez obzira na etničku pripadnost. U Vojniću, etnički hrvatski nacionalistički prosvjednici pokušali su spriječiti da izabrani hrvatski Srbi preuzmu dužnost; bila je potrebna intervencija policije (vidi Odjeljak 5).

Postotak žena u vlasti ili politici ne odgovara njihovoj zastupljenosti u stanovništvu. Iako nije bilo pravnih prepreka sudjelovanju žena u vlasti ili politici, žene su držale 34 od 151 zastupničkog mjesta. Žene obnašaju 3 od 23 dužnosti u Vladi (četvrta, ministrica zdravstva, dala je ostavku u listopadu). U sudstvu, 3 od 13 sudaca Ustavnog suda i 15 od 31 suca Vrhovnog suda bile su žene.

Zastupljenost etničkih manjina u vlasti ili politici ne odgovara njihovoj zastupljenosti u stanovništvu. Iako ne postoje pravne prepreke za sudjelovanje manjina u vlasti ili politici, manjine su držale 11 od 151 zastupničkog mjesta u parlamentu. Izborni zakon iz 1999. smanjio je broj zastupničkih mjesta za nacionalne manjine sa sedam na pet (iako manjine čine približno 15 posto stanovništva). U prijašnjoj je legislativi predstavljenost manjina više odgovarala veličini manjinskog stanovništva, a smanjenje broja manjinskih mjesta bilo je posebno nepovoljno za etničke Srbe. Na lokalnoj razini, u svibanjskim izborima, nekoliko je etničkih Srba izabrano za gradonačelnike u ratom pogođenim područjima, posebice u onim gradovima u kojima je zabilježen najveći broj povratnika i posljedična promjena demografske strukture. Etnički srpski kandidati raznih stranaka (uključujući etnički baziranu Samostalnu srpsku demokratsku stranku (SDSS) i Srpsku narodnu stranku (SNS), kao i SDP) na svibanjskim su izborima dobili ukupno 264 zastupnička mjesta na gradskoj, općinskoj i županijskoj razini, a etnički su se Srbi uključili u vladajuće koalicije u najmanje 13 gradova.


Odjeljak 4 Odnos vlasti prema istragama međunarodnih i nevladinih organizacija o navodnim kršenjima ljudskih prava

Niz domaćih i međunarodnih NVO-a općenito djeluje bez uplitanja vlasti, istražujući i objavljujući svoje nalaze u slučajevima koji se tiču ljudskih prava. Službenici vlasti općenito su kooperativni i prijemljivi za njihove stavove. Na primjer, Hrvatski helsinški odbor (HHO) objavio je niz izvještaja koji dokumentiraju ratne zločine i prijestupe počinjene za vojnih operacija “Bljesak” i “Oluja” 1995. HHO je također sponzorirao kontroverznu televizijsku emisiju emitiranu u listopadu, “Oluja nad Krajinom”, koja je dokumentirala ratne zločine koje su navodno počinile hrvatske snage za vrijeme i nakon operacije Oluja. Dalmatinski odbor za ljudska prava, NVO iz Splita, pomogao je u poticanju ponovnog pokretanja istrage ratnih zločina počinjenih u pomorskoj bazi lora u Splitu. Sedam od osam osumnjičenih u slučaju Lora krajem godine bilo je u pritvoru.

Novi Zakon o udrugama, donesen u listopadu, znatno je povećao mogućnost da se NVO-i registriraju i da djeluju bez prekomjernog uplitanja vlasti (vidi Odjeljak 2.b). Predstavnici NVO-a izvijestili su da je novi zakon pripremljen uz znatnu suradnju NVO-a. Nije bilo izvještaja o uznemirivanju NVO-a od strane vlasti, a Vladin ured za suradnju s NVO-ima, iako je radio uz ograničena sredstva, aktivno je koordinirao i promovirao napore NVO-a i vlasti u pogledu ljudskih prava i civilnog društva. U mnogim općinama službenici NVO-a i lokalnih vlasti odlično su surađivali; međutim, nedovoljno angažiranje lokalnih vlasti u obvezama koje je preuzela središnja vlast u nekim je općinama i dalje bila problem.

Međunarodne organizacije, uključujući Promatračku misiju Europske Unije, OESS, UNHCR, te Visoko povjerenstvo UN-a za ljudska prava, slobodno su djelovale. Suradnja vlasti s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) tokom godine se poboljšala; međutim, neki su problemi ostali. U siječnju, posjeta glavne tužiteljice ICTY-a Carle Del Ponte Zagrebu stvorila je pozitivnu atmosferu za suradnju koja se nastavila cijele godine. U veljači je Del Ponte odlučila ne nastaviti postupak protiv hrvatskog generala Mirka Norca nakon što ga je hrvatski sud optužio za ratne zločine u masakru u Gospiću 1991. Tu su odluku tužiteljice Del Ponte promatrači shvatili kao povjerenje u sposobnost vlasti da vodi nepristrano suđenje u složenim slučajevima ratnih zločina; suđenje je počelo u lipnju na Županijskom sudu u Rijeci, i nastavljeno je kroz nekoliko kratkih ročišta do kraja godine; svako je ročište završilo prekidom za razmatranje zahtjeva obrane. U toku godine, Vlada je surađivala u dobavljanju mnoštva dokumenata koje je sud zahtijevao, kao i u omogućavanju pristupa nekim svjedocima, uključujući načelnika Glavnog stožera generala Petra Stipetića; međutim, u svom izvještaju Vijeću sigurnosti UN-a u studenom, Del Ponte je zabilježila, “u nekim smo područjima uspjeli učiniti napredak zajedno s hrvatskom Vladom, ali još ima područja u kojima je napredak vrlo spor (posebice u dostavljanju dokumenata)”.

U proljeće, istraživači ICTY-a ekshumirali su 380 tijela na groblju u Kninu. Vladini forenzički, pravosudni i policijski službenici odlično su surađivali s istraživačima ICTY-a. U srpnju, nakon odluke da se prihvate optužnice ICTY-a i provedu uhidbeni nalozi za dvojicu generala (Ademi i Gotovina), Vlada se uspješno suprotstavila desničarskoj opoziciji i u parlamentu joj je izglasano povjerenje. Ademi se dobrovoljno predao ICTY-u u srpnju; međutim, Gotovina je krajem godine i dalje bio u bijegu.

Pučki pravobranitelj prihvaćao je žalbe pojedinačnih građana i prema njima djelovao. Zbog toga što se radi o parlamentarnom a ne Vladinom uredu, moć pučkog pravobranitelja da zatraži postupanje Vladinih ministarstava ograničena je.

Osim Ureda pučkog pravobranitelja, parlament je zadržao nezavisni Odbor za ljudska prava sa specifičnom zadaćom praćenja ljudskih i manjinskih prava, kao i nezavisan Odbor za jednakost spolova koji su se periodično sastajali čitave godine kako bi raspravljali o temama i legislativi u svojoj domeni (vidi Odjeljak 5).

U rujnu, Vlada je osnovala Ured za ljudska prava, odgovoran zamjenici premijera Željki Antunović, koji će razvijati, koordinirati i provoditi Vladine aktivnosti u pitanjima ljudskih prava; ured je službeno otvoren u prosincu. Vladino koordinacijsko tijelo koje se bavi povratkom izbjeglica i obnovom kuća u ratom pogođenim područjima osnovao je radne grupe s predstavnicima međunarodne zajednicekoja su se tokom godine sastala nekoliko puta; međutim, stvaran je napredak bio spor.

Odjeljak 5 Diskriminacija na temelju rase, spola, vjere, hendikepiranosti, jezika ili socijalnog statusa

Ustav navodi da osobe imaju sva prava i slobode, bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, imovinsko stanje, rođenje, obrazovanje, socijalni status, ili druge osobine. Usto, pripadnici svih nacionalnih skupina ili manjina imaju jednaka prava. Iako se u praksi poštuje većina tih prava, nastavila se diskriminacija žena, Srba i Roma.


Žene

Iako je vlast prikupila vrlo ograničenu količinu statističkih podataka o tom problemu, vjerodostojni promatrači NVO-a izvijestili su da nasilje nad ženama, što uključuje nasilje u braku, ostaje raširen i nepriznat problem. Zloupotreba alkohola i loše ekonomske prilike navode se kao faktori koji pridonose tom problemu. Silovanje i silovanje u braku zabranjeni su Kaznenim zakonom; međutim, NVO-i navode da mnogo žena ne prijavljuje silovanje ili silovanje u braku. Postoji samo jedno sklonište za žene, u Zagrebu.

Vlast je 2000. godine ukinula izmjene Kaznenog zakona iz 1997. koje su nasilje u obitelji uklonile iz kategorije zločina za koje državni odvjetnik automatski pokreće kazneni postupak. Tako postupak za slučaj nasilja u obitelji mogu pokrenuti i druge osobe osim žrtve; na primjer, na temelju sumnje zdravstvenih radnika ili policije, umjesto da prijavu podnosi žrtva. Zakoni doneseni u jesen 2000. stvorili su specifičnu odredbu Kaznenog zakona u pogledu nasilja u obitelji, čime su zamijenjene neodgovarajuće postojeće odredbe, te propisuju da počinitelji nasilja u obitelji, uz odgovarajuću kaznu, budu smješteni pod nadzor i dobiju psihijatrijsku obradu. Izmjene prekršajnog zakona donesene 2000. godine namijenjene su zaštiti žrtve produljenjem pritvora (do 30 dana) za počinitelje nasilja u obitelji, čak i za vrijeme rješavanja žalbe optuženog.

Hrvatska je tranzitna i, u manjoj mjeri, izvorna i odredišna zemlja za krijumčarenje žena u svrhu seksualne eksploatacije (vidi Odjeljke 6.c i 6.f).

Spolno uznemirivanje na radnom mjestu predstavlja povredu dijla Kaznenog zakona koji se odnosi na zloupotrebu položaja, ali nije izričito navedeno u Zakonu o radu. NVO-i su izvijestili da spolno uznemirivane žene često ne traže zakonsku zaštitu zbog straha od gubljenja radnog mjesta.

Zakon o radu zabranjuje spolnu diskriminaciju; međutim, u praksi žene općenito imaju slabije plaćena radna mjesta. Vladine statistike iz protekle godine pokazuju da žene, iako čine procijenjenih 48 posto radne snage, zauzimaju manji broj rukovodećih radnih mjesta, čak i u područjima poput obrazovanja ili administracije, gdje očito tvore većinu zaposlenih. Znatna količina dokaza koje su prikupili NVO-i pokazuje da žene pretežno rade na nižim činovničkim, radničkim i trgovačkim radnim mjestima. Žene na takvim radnim mjestima često su među prvima na listama za otpuštanje u vrijeme restrukturiranja tvrtki. NVO-i i radničke organizacije izvijestile su o praksi da se sa ženama sklapaju kratkoročni ugovori o radu koji se mogu produžiti nakon tri ili šest mjeseci, što stvara atmosferu radne nesigurnosti. Takva se praksa povremeno provodi i s muškarcima, ali se nesrazmjerno češće provodi sa ženama kako bi ih se odvratilo od odlaska na porodiljni dopust. Ovakva je praksa postala manje uobičajena nakon što su zakoni iz 1999. ograničili sklapanje kratkoročnih ugovora o radu na najviše tri godine. Zakon o radu odobrava jednu cijelu godinu porodiljnog dopusta, ali su promjene donesene u listopadu majkama s više djece skratile trogodišnji dopust na jednogodišnji.

Vladina nastojanja na jednakosti spolova poboljšala su se tokom godine. U ožujku, parlament je osnovao Odbor za jednakost spolova na čelu sa Gordanom Sobol (SDP). Odbor se tokom godine više puta sastao kako bi pripremanu legislativu razmotrio u pogledu usklađivanja prema kriterijima ravnopravnosti spolova, kao i da predloži amandmane i modifikacije. U rujnu, Vlada je osnovala novi ured za ljudska prava (vidi Odjeljak 4); postojeći ured za jednakost spolova u sklopu Ministarstva rada dignut je na viši stupanj i pridodan tom novom uredu. Među njegovim trenutnim zadaćama bila je i provedba plana za nacionalnu akciju za jednakost spolova 2001-2005. i koordinacija zadaća između ministarstava, parlamentarnih ureda, sindikata i NVO-a koje promoviraju jednakost spolova.

Vlast je 1991. ratificirala UN-ovu “Konvenciju o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena” (CEDAW) a u ožujku je ratificirala i “Neobvezujući protokol” Konvencije. Ova ratifikacija predstavlja primjenu završnog elementa prošlogodišnje platforme “Peking plus pet” za međunarodne pravne instrumente o ženama.

Iako ne postoji nijedna nacionalna organizacija posvećena isključivo zaštiti ženskih prava, mnoge su manje nezavisne grupe djelovale u glavnom i ostalim većim gradovima.


Djeca

Vlast je općenito predana dobrobiti djece. Obrazovanje je obavezno do osmog razreda (u prosjeku do 14. godine). Škole osiguravaju besplatne obroke za djecu. Većina učenika nastavlja školovanje do 18. godine, osim Roma kao jedinih zamijetnih izuzetaka. Romska djeca suočavaju se s ozbiljnim preprekama u nastavku školovanja, uključujući diskriminaciju u školama i nedostatak obiteljske podrške. Oko 10 posto hrvatske romske djece započne osnovnu školu, a od njih samo 10 posto školovanje nastavi u srednjoj. U toku godine, u srednjim je školama u čitavoj zemlji bilo tek otprilike 50 romskih učenika. Gotovo sva romska djeca prekinu školovanje prije osmog razreda. U Međimurskoj županiji, lokalni službenici organizirali su segregacijske razrede za romsku djecu, navodno sa slabije kvalificiranim osobljem i manjim sredstvima. Subvencionirani objekti za dnevni smještaj postoje u većini zajednica, čak i za malu djecu. Zdravstvena skrb za djecu je besplatna.

Iako ne postoji društveni obrazac zlostavljanja djece, aktivne vruće linije NVO-a za žrtve spolnog zlostavljanja izvijestile su o brojnim slučajevima zlostavljanja djece.


Hendikepirane osobe

ustav jamči “posebnu brigu za zaštitu hendikepiranih osoba i njihovo uključivanje u drštveni život.” Iako hendikepirane osobe nisu suočene s otvorenom diskriminacijom, mogućnost njihovog zapošljavanja općenito je ograničena. Posebno obrazovanje također je ograničeno i slabo financirano. Zakon o socijalnoj skrbi i zakon o građevinarstvu propisuju pristup javnim službama i zgradama za hendikepirane osobe, međutim, pravila gradnje ne propisuju naknadno postavljanje odgovarajućih struktura, a i ne provode se uvijek. Shodno tome, pristup javnim zgradama često je otežan.


Vjerske manjine

Religija i etnicitet u društvu su blisko povezani, i religija je često korištena kako bi se identificirali i izdvojili ne-Hrvati u svrhu diskriminacijskih postupaka; međutim, većina takvih incidenata vjerojatno je motivirana etnicitetom a ne religijom ili vjerskim doktrinama. Unatoč tome, bliska povezanost religije s etnicitetom religijske je institucije povremeno činila ciljevima nasilja (vidi Odjeljak 2.c), i povremeno su stizali izvještaji o vandalizmu usmjerenom protiv srpskih pravoslavnih groblja i zgrada. Takvi su incidenti bili najčešći u podunavskoj regiji.

Promatrači OESS-a zabilježili su 21 incident uznemirivanja ili nasilja nad religioznim osobama ili religijskim strukturama u toku godine; 17 ih je bilo usmjerenih protiv srpske pravoslavne zajednice, uključujući nekoliko incidenata u kojima su prekidane vjerske službe, uznemirivan pravoslavni kler, i oštećivana groblja. U veljači je pravoslavna crkva u Dardi, u podunavskoj regiji, vandalizirana po peti put u 18 mjeseci, kada su oštećeni prozori i jedna vrata. Usto, pravoslavna je crkva izvijestila da se šibenski biskup nije mogao pojavljivati u svojoj svećeničkoj odori zbog stalnog uznemirivanja. U ožujku, 16 je grobova oštećeno na jednom pravoslavnom groblju u Bogdanovcima, po drugi put u dvije godine. U lipnju, 13 je grobova oštećeno na jednom etnički srpskom vojnom groblju u Vukovaru; a u rujnu, oštećeno je 11 grobova na istom groblju – sedmi takav incident na tom groblju. U kolovozu, fašistički ustaški simboli naličeni su na srpsku pravoslavnu crkvu u dalmatinskom gradu Splitu. Lokalni promatrači vjeruju da je incident bio povezan s ponovnim otvaranjem obližnje pravoslavne kapelice, obnovljene nakon 65 godina. Ni u jednom od ovih slučajeva nije bilo uhićenja.

U rujnu, oštećeno je šest muslimanskih grobova na starom groblju u Osijeku. Uhićena su dva adolescenta.

Za razliku od prethodne godine, židovski vođe nisu izvijestili o ozbiljnijim diskriminacijskim incidentima u toku godine. Međutim, u travnju i svibnju antisemitska su pisma poslana Židovskom centru u Zagrebu, i predana su policiji; nije bilo uhićenja. Niz grubih anonimnih telefonskih poziva Centru prekinut je nakon što je policija otvorila istragu.


Nacionalne / rasne / etničke manjine

Etničke manjine uživaju istu ustavnu zaštitu kao i ostale samo-određene etničke i vjerske grupe; međutim, u praksi se nastavio obrazac otvorene i ponekad ozbiljne diskriminacije etničkih Srba na nekoliko područja, uključujući pravosuđe, zapošljavanje, stanovanje i slobodu kretanja. Obrazac neprestanog uznemirivanja i zastrašivanja etničkih Srba u ratom pogođenim područjima, povremeno uključujući nasilje, i dalje je bio ozbiljan problem.

Zastrašivanje i nasilje upereno protiv Srba nastavilo se tokom godine u ratom pogođenim područjima. Trajan je problem dostupnost oružja zaostalog iz rata, uključujući vatreno oružje i eksploziv, koji su tokom godine korišteni za uznemirivanje. U veljači je ručna bomba bačena u dvorište jedne etnički srpske obitelji u blizini Drniša u regiji Dalmacija; nije bilo uhićenja. U svibnju, nepoznati napadač pucao je iz strojnice prema kući jednog etnički srpskog povratnika u blizini Zadra; nije bilo ni povrijeđenih, ni uhićenja. U kolovozu i listopadu, u blizini grada Vojnića, dogodila su se tri incidenta – na zemljištu etnički srpskih povratnika postavljene su mine, u područjima koja nisu minirana u toku rata. Ukupno je sedmero ljudi ozlijeđeno u tim incidentima, uključujući dva policijska službenika koji su intervenirali u trećem slučaju. Promatrači OESS-a procijenili su reakciju lokalne policije kao adekvatnu, iako do kraja godine nije bilo uhićenja. Uništavanje imovine i drugi oblici uznemirivanja često su bili uzrokovani prepirkama posjednika domova jednog etniciteta i vlasnika povratnika drugog etniciteta. Nastavilo se verbalno i pravno uznemirivanje, nasilne deložacije, kao i napadi (vidi Odjeljak 2.d). Za razliku od prethodne godine, nije bilo izvještaja o etnički motiviranim ubojstvima.

U podunavskoj regiji (istočna Slavonija), viši dužnosnici Ministarstva unutarnjih poslova smijenili su nekoliko policijskih zapovjednika odgovornih za poticanje napetosti između etnički srpskih i etnički hrvatskih policijskih službenika, kao i za odvraćanje etničkih Srba od prijavljivanja incidenata policiji. Nakon što je 2000. ukinuta policijska promatračka grupa OESS-a u podunavskoj regiji (i zamijenjena manjom civilnom grupom), policija je na odgovarajući način nastavila reagirati u pitanjima reda i zakona, iako su neki NVO-i nastavili iskazivati zabrinutost u pogledu oklijevanja etničkih Srba da etnički motivirane incidente prijavljuju vlastima.

U srpnju, gradsko vijeće Vojnića (u regiji Banovina, južno od Zagreba) konstituirano je nakon lokalnih izbora u svibnju. U dva prethodna pokušaja, skupštinu je blokirala masa desničarskih etničkih Hrvata koji su se protivili izboru etničkog Srbina za gradonačelnika. Međunarodni promatrači ocijenili su da je policija reagirala na adekvatan način, održavajući mir i naposlijetku dozvolivši pristup zgradi općine. Zamijećeno je da vlast u Vojniću nakon konstituiranja djeluje normalno. U kolovozu, ministar graditeljstva Radimir Čačić naredio je zamjenici gradonačelnika grada Petrinje, članici veoma desne Hrvatske stranke prava (HSP), koja je davala žestoke protusrpske izjave za vrijeme lokalne predizborne kampanje u svibnju, da napusti sastanak gradskog vijeća. Njene je komentare osudio i premijer Račan.

Povremeno su stizali izvještaji o napetostima između etnički hrvatskih i srpskih službenika. Usto, Vlada se nije pozabavila pitanjima novačenja, obuke, ni održavanja odgovarajuće manjinske zastupljenosti u policijskim snagama u zemlji. Na primjer, izvan istočne Slavonije u mnogim većinski srpskim zajednicama policijske su snage 100 posto etnički hrvatske.

Ozbiljna i stalna prepreka povratku i reintegraciji etnički srpskih izbjeglica jest to što vlast nije priznala, odnosno, “konvalidirala” njihove pravne i administrativne dokumente iz razdoblja sukoba 1991-95. Unatoč prihvaćanju zakona o konvalidaciji 1997. godine, kojim se priznaju dokumenti koje je izdala pobunjenička srpska para-država, ta legislativa nije u potpunosti primijenjena u praksi zbog toga što nekoliko ministarstava nije donijelo provedbene naputke. Iako sam zakon nije naveo rok za podnošenje zahtjeva, odlukom prethodnog režima travanj 1999. određen je kao krajnji rok (koji mnogi etnički Srbi, još uvijek izbjeglice izvan zemlje, nisu mogli poštovati). Čak su i osobe koje su podnijele zahtjeve prije tog roka doživljavale proizvoljna odugovlačenja i opstrukciju. Bez zakonskog priznanja, građani (gotovo isključivo etnički Srbi) i dalje nisu mogli riješiti čitav niz problema, uključujući mirovine, invalidsko osiguranje, naknade za nezaposlene, registraciju rođenja, smrti i vjenčanja, te čak i potvrde za vrijeme provedeno u zatvoru. Većina zahtjeva potječe od starijih osoba i povezana je s mirovinskim i zaposleničkim stažem s područja okupiranih za vrijeme sukoba. Za ovu je skupinu to gotovo onemogućilo nastavak normalnog života. Također, protivno zakonu, državni je mirovinski fond jednostrano i nepropisno odbio neke zahtjeve za mirovinu koje su podnijeli etnički Srbi.

Etnički srpski vlasnici imovine uglavnom nisu uspjeli ući u posjed svoje imovine, niti dobiti pomoć za obnovu oštećenih ili uništenih kuća (vidi Odjeljke 1.f i 2.d).

Nastavljeno je s diskriminacijom i nasiljem usmjerenim protiv Roma. Jugoslavenskim popisom stanovništva 1991. u Hrvatskoj je izbrojeno tek 6700 Roma, ali službenici vlasti i NVO-i slažu se da je taj broj premalen, te da bi stvaran broj hrvatskih Roma mogao iznositi 30 do 40 tisuća. Krajem godine još nisu bili dostupni podaci iz popisa stanovništva provedenog u travnju. Štiteći svoju kulturu i neskloni asimilaciji, Romi su se suočavali s mnoštvom prepreka, uključujući jezik (mnogi, posebice žene, slabo govore hrvatski, nedostatno obrazovanje, neposjedovanje državljanstva i osobnih dokumenata, visoku nezaposlenost, društvenu diskriminaciju, kao i nevoljkost vlasti da se suoči s tim problemima. Romski NVO-i procjenjuju da 25 posto Roma nema dokumente o državljanstvu, i stoga ne mogu pribaviti dokumente potrebne za dobivanje socijalne potpore, zaposlenja, glasačkih prava, i odluke o priznavanju vlasništva. Javni službenici ponekad su upotrebljavali anti-romski govor mržnje.

U veljači, romsko je novorođenče umrlo u porodu nakon što čakovečka ambulanta (u Međimurskoj županiji, gdje Romi čine 7 posto stanovništva) nije poslala vozilo hitne pomoći nakon majčinih poziva. Majka je kasnije prevezena u županijsku bolnicu u kojoj je novorođenče proglašeno mrtvim. Dva su pripadnika osoblja ambulante kažnjena. U svibnju je pučki pravobranitelj izvijestio o ovom i drugim primjerima diskriminacije Roma u Međimurju. U ožujku je izviješteno o dva incidenta nasilja skinheada nad Romima: u Splitu, četvero skinheada napalo je devetogodišnjeg dječaka; u Zagrebu, grupa od otprilike 20 skinheada pretukla je trojicu romskih tinejdžera pred jednom diskotekom. U travnju, banda skinheada pretukla je jednog romskog tinejdžera na zagrebačkom glavnom željezničkom kolodvoru. Krajem travnja, grupa od oko 30 ne-romskih seljana navodno je uznemirivala i toljagama pretukla petero Roma u gradu u istočnoj Slavoniji. Policija u Osijeku podnijela je prijave protiv devetorice napadača, ali je petero Roma optužila za ometanje javnog reda i mira. O tom slučaju nije bilo daljnjih informacija. U svibnju, skinheadi u Zagrebu noževima su napali romsku tinejdžerku i lakše je ranili. U lipnju je jedan skinhead napao dva romska dječaka (od 4 i 7 godina) u jednom zagrebačkom trgovačkom centru; skinhead je smjesta uhićen. Uskoro nakon toga, neki je drugi skinhead šakom udario djevojku koju je smatrao Romkinjom; i on je smjesta uhićen.

OESS je izrazio zabrinutost u pogledu prakse postojanja zasebnih razreda (navodno slabije kvalitete) za romske učenike u sjevernoj Hrvatskoj.

U srpnju se okupilo dvadeset romskih organizacija kako bi osnovale “Vijeće romskih udruga Hrvatske” (VRUH), prvu krovnu udrugu Roma u zemlji. VRUH je izjavio da želi zaštititi romsko etničko i kulturno nasljeđe i promovirati ljudska prava Roma.

U svibnju 2000, vlasti su donijele paket zakona o pravima manjina, uključujući i ustavni zakon koji je dodao devet novih priznatih manjina postojećoj listi od njih sedam zabilježenih u Ustavu, uključujući Muslimane, Albance i Slovence. Neki promatrači, uključujući etnički srpske vođe, kritizirali su očitu žurbu i tajnovitost pri donošenju ustavnog zakona. Vladini službenici stavili su do znanja da će daljnji amandmani o manjinama i lokalnoj samoupravi dopuniti ustavni zakon; međutim, ti amandmani do kraja godine nisu doneseni.

U školi je bilo ponešto diskriminiranja manjina. Na primjer, udžbenici koriste pogrdne pridjeve u odnosu na manjine. Obećanja vlasti da će osigurati uravnoteženije udžbenike nisu ispunjena.

Zakon o državljanstvu razlikuje one koji polažu pravo na hrvatski etnicitet i one koji to ne čine. Etnički Hrvati imaju pravo postati državljanima, čak i ako nisu bili državljani bivše Socijalističke Republike Hrvatske, ako podnesu pisanu izjavu da se smatraju hrvatskim državljanima. Ne-Hrvati moraju zadovoljiti strože uvjete putem naturalizacije kako bi stekli državljanstvo. Čak i oni koji su imali zakonito prebivalište u Republici Hrvatskoj u bivšoj Jugoslaviji (vidi Odjeljak 1.d) morali su podnijeti dokaze o ranijem prebivalištu i državljanstvu kakvi se nisu tražili od etničkih Hrvata. NVO-i koji etničkim Srbima pomažu riješiti probleme s dokumentima nastavili su izvještaviti da lokalni službenici primjenjuju taj dvostruki pravni standard. Te prepreke etničkim Srbima u dokumentiranju državljanstva dovele su do diskriminacije u drugim područjima, uključujući biračko pravo (vidi Odjeljak 3). Dok se zahtjev za državljanstvom ne riješi, podnositelju zahtjeva uskraćene su socijalne povlastice, što uključuje zdravstvenu zaštitu, mirovinu, besplatno obrazovanje, kao i zapošljavanje u javnim službama. Odbijanje zahtjeva često je obrazlagano člankom 26 Zakona o državljanstvu (koji kaže da se zbog razloga nacionalne sigurnosti državljanstvo može uskratiti osobama koje zadovoljavaju druge uvjete) i člankom 8 (koji propisuje da postupci dotične osobe moraju pokazati da je osoba “privržena pravnom sustavu i običajima Hrvatske”, te da je imala stalno prebivalište na području Hrvatske pet godina prije podnošenja zahtjeva za državljanstvo). Razdoblje koje su uglavnom etnički Srbi proveli izvan zemlje kao izbjeglice Ministarstvo unutarnjih poslova sada priznaje dovoljnim za ispunjavanje uvjeta o petogodišnjem boravku.

Odjeljak 6 Prava radnika

a. Pravo na udruživanje

Radnici imaju pravo osnivati ili se učlanjivati u sindikate prema vlastitom izboru bez prethodnog odobrenja, i radnici to pravo provode u praksi. Postoji aktivan sindikalni pokret koji se sastoji od jedne veće i četiri manje sindikalne federacije i nezavisnih udruženja radnika i službenika. Približno je 64 posto radnika učlanjeno u sindikate. Općenito, sindikati su neovisni o vlasti i političkim strankama.

U toku godine, sindikati su prosvjedovali protiv Vladinog nacrta novog zakona o radu bez konzultacija s radničkim organizacijama; novi je proces pripremanja nacrta zakona, koji uključuje sudjelovanje sindikata, bio u toku krajem godine.

Pravo na štrajk zajamčeno je Ustavom uz neka ograničenja. Pripadnicima oružanih snaga, policije, državne uprave i javnih službi štrajk nije dozvoljen. Radnici mogu štrajkati samo na kraju ugovora ili u specifičnim okolnostima navedenim u ugovoru. Vrhovni je sud u prošlosti odlučio da radnici ne mogu štrajkati zbog neisplaćivanja plaća; međutim, amandmani na zakon o radu, prihvaćeni u ožujku, odnose se specifično na tu odluku i radnicima dozvoljavaju štrajk zbog neisplate plaća.

Kada pregovaraju o novom ugovoru, radnici moraju proći postupak posredovanja prije no što mogu početi štrajkati. Posredovanje nije potrebno ako se štrajk ne vodi zbog novog ugovora. Međutim, poštanski službenici uspješno su štrajkali u prosincu zbog svog novog ugovora, bez posredovanja, i od Vlade dobili obećanje da će nastaviti rad na njihovom kolektivnom ugovoru. Radnici i uprava posrednika izabiru zajedno. Ako se ne mogu dogovoriti, Zakon o radu propisuje da “Gospodarsko i socijalno vijeće” (GSV) koje predstavlja Vladu, sindikalni i privatni sektor, a vodi ga sindikalni profesionalac, odredi posrednika. GSV se sastalo četiri puta u toku godine zbog radničkih sporova, i njegovi su nezavisni posrednici uspješno posredovali u 20 takvih sporova. U listopadu, Vlada je osnovala “Ured za socijalno partnerstvo” za podršku djelovanju GSV-a, koji također razvija dijalog o pitanjima koja se tiču sve tri strane. Štrajk postaje legalan tek nakon posredovanja i formalne objave da je u posredovanju došlo do zastoja. Ako se ustanovi da je štrajk nelegalan, svaki sudionik može biti otpušten, a sindikat se može smatrati odgovornim za nastalu štetu. Tokom godine, nijedan štrajk nije proglašen nezakonitim. Zakon zabranjuje odmazdu protiv štrajkaša koji sudjeluju u legalnom štrajku.

U toku godine, vlasti su dozvolile radničke demonstracije na glavnom zagrebačkom trgu i pred parlamentom. Seljaci u istočnoj Slavoniji priredili su nekoliko demonstracija zbog neplaćanja njihovih proizvoda. U lipnju, gotovo 10000 radnika javnog sektora u Zagrebu je prosvjedovalo protiv novih koeficijenata plaća koje je Vlada odredila bez konzultacija sa sindikatom. U srpnju su metalski radnici u Sisku započeli šesterotjedni štrajk prosvjedujući protiv neisplate nadnica. U kolovozu, Vlada je najavila niz otpuštanja u nacionalnim policijskim snagama, što je uzrokovalo demonstracije u cijeloj zemlji, posebice u područjima s visokom nezaposlenošću poput Karlovca i Bjelovara.

Sindikati se mogu slobodno udruživati u međunarodnim okvirima. Na primjer, Unija nezavisnih sindikata Hrvatske članica je Međunarodne unije slobodnih sindikata.


b. Pravo na organiziranje i kolektivno pregovaranje

Kolektivno pregovaranje zakonski je zaštićeno. U Zakonu o radu nalaze se odredbe o kolektivnim ugovorima, zaštiti štrajkaša, te pravnim organičenjima prava poslodavaca da radnicima zabrane dolazak na posao za vrijeme sporova. Međutim, u toku godine Vlada je nastojala blokirati potpisivanje već dogovorenih kolektivnih ugovora za kompanije u državnom vlasništvu i zaustaviti pregovore o takvim ugovorima gdje su se već vodili. Pregovori između uprave Hrvatske elektroprivrede (HEP) i Hrvatskih pošta (HP) bili su u toku kada je Vlada izdala nalog upravama da prekinu pregovore, navodno da bi se pričekalo zaključivanje dogovora sa svim javnim službenicima, uz očekivano znatno smanjenje njihovih plaća. Nakon što su završeni pregovori s javnim sektorom, Vlada je naložila upravama HEP-a i HP-a da nastave pregovore. U slučaju HP-a, zaposlenici su u prosincu krenuli u štrajk i izborili pravo da potpišu ugovor o kojem se raspravljalo kad je Vlada naložila suspenziju pregovora. Pregovori u HEP-u nisu nastavljeni do kraja godine.

Neisplaćivanje plaća i dalje je bilo ozbiljan problem; više od 80000 radnika (6 posto radništva) plaće nije dobilo na vrijeme. Još je jedan problem taj što kada plaće nisu isplaćene kasne i pridružene uplate u sistem socijalne skrbi, s posljedicom da se neplaćenim radnicima uskraćuje i zdravstvena njega. U lipnju je Ustavni sud odlučio da se radnicima i njihovim obiteljima ne mogu odbiti zdravstvene usluge, čak i ako zaposlenici ne uplate svoje doprinose u zdravstveni sustav.

Prema sporazumu iz 1999, Sporazumu za pravedniju Hrvatsku, Vlada se mora konzultirati sa sindikatima prije nego što krene u ekonomske reforme koje bi za posljedicu imale promjene u radničkim povlasticama i otpuštanje; međutim, sindikati su se žalili da Vlada u praksi ne poštuje taj sporazum.

Zakon o radu zabranjuje diskriminaciju sindikata i izričito dopušta da sindikati pokrenu sudski spor u slučaju otkaza. Za razliku od prethodnih godina, nije bilo izvještaja o sistematskim otpuštanjima na temelju etniciteta. Sindikati su postigli izvansudsku nagodbu u pitanjima otpremnina i zaostalih plaća u slučaju Magme iz 2000. godine, u kojem su radnici nastavili prosvjedovati protiv otpuštanja predsjednika sindikata, upravnog odbora, i tri sindikalna organizatora, nakon što su ih otpustili suvlasnici, jedna investicijska tvrtka sa sjedištem u Velikoj Britaniji, ministar gospodarstva i njegova supruga. Općenito, nastojanja građana da dobiju pomoć putem pravnog sustava ozbiljno su ugrožena neučinkovitošću sudova, u kojima predmeti često čekaju mjesecima ili godinama prije donošenja konačne odluke (vidi Odjeljak 1.e). Vladimir Harjač, koji je 2000. otpušten zbog sindikalne djelatnosti, tokom godine ponovo je zaposlen; međutim, slučaj Dragutina Varge do kraja je godine ostao neriješen.

Ne postoje zone za obradu robe namijenjene izvozu.


c. Zabrana prisilnog rada

Ustavom je zabranjen prisilan ili obavezan rad; međutim, krijumčarenje žena u svrhu prostituiranja bio je problem (vidi Odjeljak 6.f). Ministarstvo rada i socijalne skrbi odgovorno je za provedbu zabrane prisilnog rada.


d. Dječji rad i minimalna dob za zapošljavanje

U srpnju je hrvatski parlament ratificirao konvenciju 128 ILO-a koja zabranjuje najgore oblike dječjeg rada. Minimalna dob za zapošljavanje je 15 godina, a o provedbi te odluke brine Ministarstvo rada i socijalne skrbi. Djeca se ne smiju zapošljavati prije zakonom određene dobi, i nije im dozvoljeno obavljati poslove koji štete njihovom zdravlju ili moralu. Radnici mlađi od 18 godina imaju pravo na posebnu zaštitu na radnom mjestu, i ne smiju raditi teške fizičke poslove, kao ni raditi noću. Nema zabilježenog obrasca kršenja zakona o dječjem radu.

Prisilan ili obavezan rad djece nije izričito zabranjen Ustavom; međutim, nije bilo izvještaja o takvim događajima u praksi.


e. Prihvatljivi radni uvjeti

Vlada je 1999. godine potpisala kolektivni ugovor kojim se određuje minimalna mjesečna plaća od oko 210 američkih dolara (1700 kuna) mjesečno; minimalna plaća nije dovoljna da osigura pristojan životni standard za radnika i njegovu obitelj. U svibnju je Vladin statistički ured procijenio da prosječna mjesečna netto plaća otprilike iznosi 418 dolara (3500 kuna). U travnju je Vlada jednostrano uvela nove koeficijente plaća za radnike u javnom sektoru bez konzultiranja sindikata.

U lipnju je Zakon o radu izmijenjen kako bi se radni tjedan skratio sa 42 na 40 sati. Radnici imaju pravo na dnevnu stanku od 30 minuta, jedan tjedni odnmor od 24 sata, i najmanje 18 dana plaćenog godišnjeg odmora. Radnici imaju pravo na pedeset posto veću plaću za prekovremeni rad iznad 40 sati tjedno.

Zdravstvene i sigurnosne standarde određuje Vlada, a provodi ih Ministarstvo zdravstva. Zakon sindikatima dozvoljava da u tvrtkama odrede kontrolore zdravstvenih i sigurnosnih uvjeta, ali njihova djelatnost nije regulirana kolektivnim ugovorom. U praksi, tvrtke nisu prerevne u poštovanju standarda zaštite radnika. Na primjer, na gradilištima nije neobično vidjeti radnike bez zaštitnih kaciga, kao ni opasnu opremu s koje su uklonjeni zaštitni dijelovi. Prema zakonu, radnici mogu odbiti raditi u opasnim uvjetima, te zatražiti sudsku zaštitu ako smatraju da su zbog toga nezakonito otpušteni. Tokom godine nije bilo izvještaja o žalbama zbog nezakonitog otpuštanja uzrokovanog pritužbom na sigurnost na radnom mjestu.


f. Trgovina ljudima

Nema zakona koji izričito zabranjuje trgovinu ljudima, ali drugi se postojeći zakoni mogu iskoristiti za progon takvih krijumčara; problem je bio trgovina ženama. Nema mnogo statističkih podataka o krijumčarenju, iako službenici UN-a koji se bave tim problemom u ovom području i lokalna istraživanja pokazuju da je Hrvatska u prvom redu tranzitna zemlja za žene koje se krijumčare u druge dijelove Europe u svrhu prostituiranja, te u manjoj mjeri izvorišna i odredišna zemlja za prokrijumčarene žene (vidi Odjeljke 5 i 6.c).

Neuspjeh policije u identifikaciji prokrijumčarenih žena među ilegalnim imigrantima, kao i nedostaci sporazuma s Bosnom o ponovnom povratku, koji policiju obvezuje da procesuira i repatrira ilegalne imigrante unutar 72 sata od njihovog uhićenja, rezultirali su znatnim potcjenjivanjem problema krijumčarenja u Hrvatskoj. Žene iz Mađarske, Ukrajine, Rumunjske, Bugarske, Slovačke i drugih zemalja navodno su kroz Bosnu i Hercegovinu i Jugoslaviju prokrijumčarene u Hrvatsku, gdje su neke ostale raditi kao prostitutke, ili su prokrijumčarene do drugih odredišta. Žene se kroz zemlju transportiraju kamionima ili brodovima. Usto, žene iz Albanije, Bosne, Bugarske, Mađarske, Makedonije, Moldavije, Rumunjske, Slovenije i Jugoslavije pritvarane su zbog ilegalnog ulaska u zemlju; za neke od tih žena pretpostavlja se da su bile žrtve krijumčarenja. Postoje podaci koji ukazuju na to da su za krijumčarenje odgovorne grupe koje pripadaju međunarodnom organiziranom kriminalu.

Iako nema zakona koji izričito zabranjuje krijumčarenje ljudi, krijumčarenje se može goniti prema zakonima koji zabranjuju ropstvo, ilegalan prijelaz granice, međunarodnu prostituciju, ili svodništvo. Međutim, policija je nedovoljno svjesna tog problema, a policajci nisu obučeni ni poticani da identificiraju i dokumentiraju moguće slučajeve krijumčarenja. Policija je nesklona priznati da se u zemlji može dogoditi krijumčarenje osoba. Žrtve se ne potiče da protiv krijumčara pokrenu pravni postupak. Prema Ministarstvu unutarnjih poslova, od 1998. do 2000. vlasti su optužile pet osoba prema zakonu koji zabranjuje ropstvo i 21 osobu prema zakonu koji zabranjuje međunarodnu prostituciju. Međutim, nema podataka o konačnim rješenjima u tim predmetima.

Svijest o krijumčarenju u javnosti je slaba, i tokom godine nije bilo ni vladinih ni nevladinih programa za sprečavanje krijumčarenja. U zemlji nije bilo kampanja za povećanje svijesti o krijumčarenju. Iako službenici vlasti, međunarodne misije i NVO-i rade na razvoju protukrijumčarske strategije, napredak je bio spor. Vlada je jednog službenika Ministarstva unutarnjih poslova postavila za nacionalnog koordinatora za pitanja krijumčarenja, koji se krajem godine bavio tim poslom. U studenom je Vlada bila domaćin konferencije na ministarskoj razini za članice Pakta o stabilnosti, za koordinaciju regionalnog pristupa protukrijumčarskim aktivnostima; međutim, taj je događaj dobio malo publiciteta, a za kratke konferencije nije provedena ni široka diskusija o bitnim aspektima tog problema.

Ne postoje službe za podršku žrtvama krijumčarenja. Žrtve krijumčarenja obično se pritvaraju zbog ilegalnog ulaska u zemlju i dobrovoljno se deportiraju. Žrtve se općenito drže u jednoj zagrebačkoj ustanovi za pritvaranje zbog povreda propisa o useljenju. Pritvor može trajati nekoliko dana ili tjedana. Strane ambasade obično ne organiziraju repatrijaciju svojih građana, i žrtve se obično vraćaju u zemlje porijekla vlakom koji organiziraju hrvatske vlasti. Postoji jedno sklonište za žene koje povremeno pomaže prokrijumčarenim ženama.

XS
SM
MD
LG