Koliko god da su zadovoljni napretkom ostvarenim od Daytona naovamo, svi prijatelji Bosne, u koje ubrajam i sebe - moraju biti i nezadovoljni time što taj napredak nije brži..., kaže, u intervjuu za Glas Amerike, Mark Medish, ekonomsko-politički analitičar i partner u kompaniji Global Solutions, ovdje u Washingtonu.
Gospodin Medish odgovara na pitanje o tome dokle se stiglo u tranziciji Bosne i Hercegovine ka samostalnom demokratskom društvu.
Da bi se na takvo pitanje odgovorilo sasvim objektivno, treba prvo sagledati kako smo stigli do situacije koju sada imamo u Bosni i Hercegovini. Realnost je da smo bili svjedoci jednom dugačkom poglavlju - stabilizaciji te zemlje nakon Daytonskog Ugovora. Bio je to značajan progres, ne samo u tome što je rat prestao i sukob zaustavljen, nego su u medjuvremenu razvijane i osnovne institucije, i ostvaren je značajan pomak ka političkom centru unutar tamošnje tri etničke zajednice... U isto vrijeme, najveći broj objektivnih posmatrača onoga šta se deševa u Bosni, prijatelja Bosne i Hercegovine, kakav sam i ja sam, još uvijek su frustrirani sporošću tog progresa.. i to je, uglavnom ono na čemu smo sada.
Mislim da ulazimo u jedno novo poglavlje u istoriji tranziciji Bosne i Hercegovine, u kojem veći naglasak mora biti stavljen, u najkraćem, na napore koje poduzimaju same lokalne vlasti..., da zemlja upravlja sama sobom, da sama primjenjuje reforme, da funkcionira samostalno, i u okviru entiteta, ali i zajedno, kao vlada zemlje u cjelini. To jeste veliki izazov i zadatak, i mislim da to medjunarodna zajednica veoma podržava. Mislim, medjutim, da moramo istovremeno biti i veoma mudri oko toga kako ćemo podržati razvoj tog drugog poglavlja. Jer ako budemo i dalje imali taj instinkt da interveniramo kod svake njihove odluke - mi ćemo time, ustvari samo odgadjati trenutak kad će se razviti istinsko osjećanje vlasništva nad sopstvenom politikom unutrašnjeg razvoja - unutar same Bosne i Hercegovine.
Ne mislim da je ičiji cilj da Bosna i Hercegovina bude medjunarodni protektorat - za još jednu cijelu deceniju... To je, dakle poglavlje u kojem se ta zemlja sada nalazi, i mi s njom... To je kritična faza tranzicije, u kojem Bosna sa aparata prelazi na sopstveni krvotok... I ja se unaprijed radujem tome, jer, ja sam optimista - uprkos svim frustracijama i nevoljama koje smo vidjeli tokom godina i vjerujem da Bosna i Hercegovina može još uvijek biti - priča sa sretnim završetkom.
