Tokom današnjeg nastavka sudjenja Slobodanu Miloševicu, tužitelji su izveli zaštićenog svjedoka pod kodnim imenom B-161, koji je govorio o pomoći koju su jugoslavensko ministrasvo unutarnjih poslova i i vojska pružali snagama bosanskih Srba, kao i o djelovanju paravojnih formacija iz Srbije na prostoru Istočne Bosne.
Ilustrujući suradnju jugoslovenske vlasti sa rukovodstvom Republike Srpske, svjedok je ustvrdio kako je u tu svrhu postojao na jugoslovenskoj strani poseban koordinator, te da su satanci o suradnji bili uobičajena stvar.
Tako je B- 161 svjedočio da su tadašnji komandant Teritorijalne odbrane Zvornika i njegov zamjenik bili direktno umješani u dovlačenje oružja iz Srbije, u koju svrhu su u Beogradu imali kontakte sa generalom Nikolom Mandarićem, koji je, tvrdi svjedok, imao visok položaj u Prvoj armiji VJ.
Zaštićeni svjedok je, prema vlastitom iskazu, tokom proljeća i ljeta često putovao po Istočnoj Bosni, gdje je u više navrata posjećivao Bijeljinu i Zvornik. Nakon početka sukoba aprila 1992. godine, o situaciji u Zvorniku i o tome da su se tamo, kako kaže, "dešavale neke nelogične stvari", obavjestio je i Nikolu Šainovića, očekujući da ovaj o njegovim zapažanjima izvjesti i sadašnjeg optuženog, Slobodana Miloševića.
Pored ostalog, svjedok je vidio vojne logore "Tigrova", Željka Ražnatovića Arkana kraj Bijeljine, koje su bile pod komandom Marka Pejića- Peje. Istog Arkanovog komandanta svjedok je sreo i u Zvorniku gdje je posjetio i njihov tamošnji logor. Rečeno mu je, prisjeća se zastićeni svjedok, da je Pejića i "Tigrove" u Zvornik doveo "čovjek iz opštinskih vlasti", te da mu je za uslugu "oslobadjanja" Zvornika plaćeno 400.000 njemačkih maraka. Sam Arkan je tada nagradjen sa 250. 000 njemačkih maraka.
Dokumentirajući svoje svjedočenje, B-161 je tokom davanja iskaza naveo više lica, čiji identitet nije otkriven , već samo kodna imena, a uz to su mu tužitelji sugerirali da ne iznosi pojedinosti svojih relacija sa pomenutim licima, kako bi uspješno sačuvao vlastitu anonimnost.
