Linkovi

Strah od rata 3/6/02 - 2002-06-03


Kriza koja je izbila između Indije i Pakistana izazvala je zabrinutost međunarodne zajednice da bi sukob možda mogo preći u nuklearni rat. Međutim, u ove dvije zemlje ne postoji značajnija zabrinutost javnosti po ovom pitanju. Kako iz Islamabada izvještava novinar Glasa Amerike Gary Thomas, takvo raspoloženje proizilazi iz činjenice da javnost nije adekvatno upozorena kakve posljedice može proizvesti upotreba nuklearnog oružja. Nije neobično čuti ljude u Pakistanu kako uzvikuju: Bacite nuklearnu bombu na Indiju, niti je neobično čuti Indijce kako uzvikuju: Bombardujte Pakistan nuklearnim bombama. Stručnjaci ovdje kažu da je u klimi ogromne mržnje između ove dvije zemlje pojam nuklearnog oružja toliko prizemljen, da se ozbiljno razmišlja o onome o čemu ne bi trebalo uopšte biti govora. Oni kažu da gotovo da nema nikakvog obrazovanja ni u Indiji niti u Pakistanu o užasnoj destruktivnoj moći nuklearnog naoružanja u ratnim sukobima koje bi izazvalo posljedice na obje strane. Stručnjaci američkog ministrarstva odbrane su procijenili da bi između 9 i 12 miliona ljudi bilo ubijeno prilikom korištenja nuklearnog naoružanja u obje zemlje. Došlo bi do brisanja čitavih gradova, te bi ta područja bila nemoguća za život u dužem vremenskom periodu. Pervez Hoodbhoy, profesor fizike i stručnjak za nuklearnu fiziku na univerzitetu Qaid al Azam u Islamabadu kaže da ljudi misle da je nuklearna bomba jednostavno još samo jedna, veća bomba.

” Mislim da u osnovi postoji problem; riječ je o ignoranciji. A nadalje je ta ignorancija uvećana činjenicom da je ovdje u Pakistanu nuklearno oružje glorificirano. Mediji su totalno ignorirali činjenicu za šta su namijenjena ova nuklerarna oružja i šta oni mogu učiniti. Umjesto toga, oni su se fokusirali na tom oružju kao instrumentu moći, predstavljali su ga kao stvar koju treba slaviti i veličati.“

Prema riječima profesora Hoodbhoya izgleda da ljudi u Pakistanu prihvataju kobnu činjenicu da bi se ova oružja mogla upotrijebiti.

”U samom društvu postoji duboko vjerovanje u sudbinu. Postoji vjerovanje da je na neki način to određeno u zvijezdama ili je sudbina to već predvidjela. Tome dodajmo i vjerovanje da će ljudi biti nagrađeni na drugom svijetu, a posebno kada je riječ o onima koji služe u vojsci. Za njihe je umiranje stvar časti i možda potreba.“

Naser Akhtar, umirovljeni general u pakistanskoj vojsci insisitira da nuklearno oružje nikada neće biti upotrebljeno.

”Oni nikada nisu spoznali kakve užase nosi nuklearni rat i oni trebaju biti obrazovani. Radi se o jednoj neobrazovanoj masi. Oni to ne razumiju. Vidite, mi ih ne obrazujemo u tom pravcu niti u Indiji niti u Pakistanu jer postaje teško za obje vlade da vladaju takvom situacijom. Tako da je obrazovanje najvažnija stvar. Jer, trenutno vojska ima odličan zapovjedni i kontrolni sistem u kojem nuklearno oružje nikada neće biti upotrijebljeno.“

Međutim, obrazovanje je također potrebno i na zvaničnim nivoima, smatra japanski ambasador u Pakistanu Sadaki Numata. On kaže da je zastrašujuće to što Indija i Pakistan imaju nuklearnu snagu mnogo veću od bombi bačenih na Hirošimu i Nagasaki. Japanska vlada nastoji da ova poruka stigne do vlada u Islamabadu i New Delhiju.

” Mi govorimo liderima Pakistana i Indije da smo mi zemlja koja je jedina propatila neopisivu razornost nuklearnog oružja , te smo istinski zabrinuti da se oružani sukob između ove dvije zemlje ne pretvori u nuklearni rat. To bi moglo značiti totalno pustošenje. I mi smo im prenijeli našu zabrinutost.“

Međutim, pitanje na koje je potrebno dati odgovor je da li su lideri Indije i Pakistana čuli ovu poruku?

XS
SM
MD
LG