Samanha Power je izvršni direktor Centra Carr o politici ljudskih prava na uglednom Harwardovom univerzitetu, koja je raspad Jugoslavija i ratove koji su usledili pratila kao novinar nekoliko vodećih američkih listova i takođe pomagala osnivanju ICG-a u Sarajevu. Ovih je dana izašla nova knjiga Samanthe Power, naslovljene “Problem iz pakla: Amerika i vrijeme genocida”. U razgovoru sa Jelom Jevremović za Glas Amerike Samantha Power je objasnila zašto je u naslovu upotrebila frazu “Problem iz pakla”:
S. POWER: Problem iz pakla je bila fraza koju je Clintonova administracija neprekidno koristila za karakterizaciju nasilja na prostoru bivše Jugoslavije. Željelo se reći da su se narodi u bivšoj Jugoslaviji stoljećima međusobno ubijali. Da mi kao stranci nikako ne možemo da natjeramo te ljude da se međusobno vole. Da je nasilje problem iz Pakla, prema tome nerješivo i da su stranci nemoćni da bilo šta učine.
VOA: Vi u Vašoj knjizi pokušavati da opovrgnete tu tvrdnju.
S. POWER: To je nešto što poslije nekog vremena počinje da se i ostvaruje. Ako ponavljate da se ništa ne može, onda se ništa i ne čini. Međutim, iskustvo sa pojavom genocida u 20-tom vijeku pokazuje da obično mala grupa ljudi, koja najčešće ima svoje posebne motive, počne da manipuliše sa javnim mnjenjem isticanjem da je došlo vrijeme ubijanja jer im je ugrožen opstanak, da je vrijeme da etnički očiste druge iz svoje sredine. Ta je grupa tako malobrojna da smatram da je pravo izvitoperivanje kada se kriza i nasilje karakterišu kao nerješivim. Mislim da je pravi problem iz pakla kada u spoljnom svijetu nema liderstva za zaustavljanje genocida.
VOA: U knjizi tvrdite da je administracija predsjednika Clintona znala šta se događa u Srebrenici, ali da je izbjegavala da reaguje. Možete li nam reći više o tome?
S. POWER: Tokom intervjua koje sam vodila sa pedesetak američkih funkcionera i na osnovu materijala koji mi je bio dostupan, jasno je da se znalo da muškarce i dječake odvajaju od žena i starih osoba. Da su autobusi sa ženama upućivani u Tuzlu, da su neke od žena silom izvođene iz autobusa i silovane pored puta. Za neke se od tih žene nikada više nije čulo. Znalo se da su odvojeni muškarci bili u rukama Ratka Mladića. Viši funkcioneri Clintonove administracije su govorili da sudbina tih muškaraca nije naš problem, i da je cilj Sjedinjenih Država da se usredsrede na stratešku budućnost Bosne i Hercegovine i Balkana. Oni su osudili pad Srebrenice kao bezbijednosne zone, ali nikada nisu zaprijetili da će skupo platiti oni koji budu naudili Srebreničanima. Nikada nisu zaprijetili da će teritorija biti povraćena. Ništa od toga nije učinjeno. Umjesto toga kao da su odlučili da ne vide i skrenu pogled.
VOA: Da li je Bosna koštala Clintonovu administraciju?
S. POWER: U početku je to pitanje proganjalo Clintonovu adminstraciju jer je postala centralna tema domaće politike. To je bio prvi genocid poslije Drugog svijetskog rata. Predsjednik je želio da to pitanje nestane. “To je problem iz pakla, ne treba mi”- govorio bi. Ali, stvari umesto da se poprave samo su se dalje pogoršavale. Srebrenica je u političkom smislu skupo koštala predsjednika Clintona, koji je na kraju bio primoran da interveniše. Drugi aspekt Srebrenice je činjenica da je radikalizovala žrtve. Mada je teško u potpunosti to znati -- ali nakon Srebrenice u Bosnu i Hercegovinu se ubacila jedna ekstremna islamska organizacija, koja je iskoristila izbjegavanja Zapada da se suoči sa situacijom. Al-Qaida i bin Laden su, kako izgleda, bili aktivni tokom 1994. Neko bi možda rekao nije važno, riječ o propaloj državi. Međutim, nikada se ne zna kada će greške spoljnog svijeta biti iskorišćene od strane zloćudnih elemenata.
VOA: Vi navodite da je postojala vertikalna podjela u Clintonovoj administraciji?
S. POWER: Prvo, pod prethodnom Bushovom administracijom postojala je horizontalna podjela u vladi. Mlađi funkcioneri su željeli da se mnogo više učini. Oni su bili ti koji su čitali telegrame. Prvi su uočili kako je od sredine 1980-tih počela da eskalira propaganda. Poznavali su Jugoslaviju, voljeli su njenu ljepotu, imali su prijatelje i bilo im je stalo. Ali to su bili niži činovnici. Visoki funkcioneri kao državni sekretar Jim Bayker su govorili da to nije naša bitka, da nije u našem nacionalnom interesu i da se ništa ne može učiniti. U Clintonovoj administracija ta je podjela bila vertikalna na jednoj strani predsjednik, državni sekretar Woren Christofer i sekretar za odbranu William Perri, a na drugoj strani potpredsjednik Al Gor, američka ambasadorka u Ujedinjenim nacijama, Madelaine Albright, zatim Richard Holbrooke i još neki. Predsjednik Clinton i Christopher Perri su bili protiv angažmana, a podpredsjednik Gore i Madelaine Albright su zagovarali intervenciju. Vođena je interna borba, koja je bila pothranjivana medijskim izveštajima o zločinima, aktivnostima velikog broja ne-vladinih organizacija i ponajviše prizorima koji su podsjećali na Holokaust, posebno prizori omarskih zatvorenika iza bodljikave žice i iz Srebrenice. Sve se to takođe događalo u Evropi.
