Ove godine navršilo se tri decenije od pada posljednjeg iranskog šaha. Bio je to, da podsjetimo, Mohamed Reza Pahlavi, a umjesto monarhije, uspostavljen je novi državni i društveni sistem - Islamska Republika Iran.
Ono što je, međutim, obilježilo 2009. godinu u Iranu na unutarnjem planu
nisu bile proslave i obilježavanja te godišnjice, nego vrlo upitni
predsjednički izbori čiji je rezultat doveo do najvećih anti-vladinih
demonstracija od pada monarhije do sada. Na vanjsko-političkom planu to su
svakako iranski nuklerni program i odbijanje Irana da prihvati zahtjeve i
prijedloge međunarodne zajednice.
Kamerom mobilnog telefona
snimljeno ubistvo Nede Agha-Soltan u
Teheranu izraslo je u ikonički prizor protesta protiv represije, slično video
snimku nepoznatog mladog Kineza koji prkosi tenkovima na pekingškom trgu
Tiananmen prije 20 godina.
Protesti u Iranu izbili su nakon
predsjedničkih izbora održanih u junu. Mahmoud Ahmadinejad je proglašen
nadmoćnim pobjednikom, ostali kandidati, posebno Ahmadinejadov najtješnji
rival, reformista Mir Hosaain Moussavi i njegove pristalice smatrali su izbore
pokradenim u Ahmadinejadovu korist i u znak protesta izašli su na ulice.
Iranski režim odgovorio je brutalnom silom, hapšenjima i suđenjima. Masovni
protesti su splasnuli, ali još uvijek sporadični izbijaju.
Trita Parsi, čelnik Nacionalnog
Iransko-američkog vijeća, ocjenjuje da bi tinjajuće nezadovoljtsvo moglo
dovesti do nevolja naredne godine:
"Ukupno stanje u Iranu je vrlo
osjetljivo, nestabilno. Najveći problem je ako opozicija počne govoriti o tom
stanju kao prijetnji opstanku Islamske Republike. Vladajući režim bi se mogao
naći pritjeran uza zid i pomisliti da osim sile nema drugog izlaza."
Postizborni protesti komplicirali
su planove američkog predsjednika Baracka Obame da privoli tamošnji režim na
suradnju, posebno oko vrlo osjetljivog nuklernog pitanja. Teheran i dalje tvrdi
da je to mirnodopski nuklerni program.
U oktobru je izgledalo kao da se
Iran konačno složio sa prijedlogom da u treću zemlju šalje nuklerni materijal
na obogaćivanje. Ubrzo je slijedio korak nazad…. odbijanje takve mogućnosti.
Alex Vatanka, urednik izdanja
Jane's Islamic Affairs, kaže da nije jasno da li je taj korak napred pa nazad
znak neslaganja između iranskog vrhovnog vjerskog vođe ajatolaha Khameneia i
predsjednika Ahmadinejada, ili pak taktika odugovlačenja:
"Pitanje je da li je riječ o
neslaganju. Da li su Ahmadinejad i njegovi ljudi htjeli neku vrstu dijaloga sa
Zapadom, a Khamenei, osjetivši se uznemirenim, to srpiječio? Ili je to
promišljena, poptpuno proračunata taktička igra kojom Iran kupuje vrijeme
i eventualne ustupke."
Što god da je razlog, odgovor
druge strane, Ujedinjenih nacija, a takođe i američkog Kongresa, bio je dalji
pritisak na uvođenje novih sankcija prema Iranu. Analitičari upozoravaju da
svake sankcije trebaju biti pažljivo programirane protiv iranskog režima, a ne
Iranaca općenito.
Gospodin Parsi ističe da bi
sankcije mogle izazvati negativne reakcije iranskog reformističkog pokreta:
"Ono što treba izbjeći je
dovođenje iranske opozicije u stanje u kojem će energiju preusmjeriti sa
izazova Ahmadinejadu i vladajućem režimu na odbranu Irana i Iranaca od kritika
i sankcija međunardone zajednice i Sjedinjenih Država. Opozicija je već u
dovoljno teškoj poziciji boreći se
protiv brutalnog, represivnog režima."
Kada su sankcije u pitanju, teških po iranski režim neće biti bez podrške Rusije i Kine. Obje zemlje do sada nisu bile voljne podržati nametanje oštrih ograničenja prema Teheranu.
