Nakon dugog niza godina
zanemarivanja, nebrige i zapostavljenosti, mentalno i fizički retardirana i
hendikepirana djeca u Maroku, preciznije u gradu Demnat, imaju priliku da nauče
ono osnovno, da čitaju i pišu, pa i više od toga. Centar u kojem se okupljaju i
Acosijaciju za pomoć hendikepiranim Attadamoun osnovao je i uspješno vodi Marokanac
velikog srca Hassan Khallaf, još jedan humanista koji mijenja svijet na bolje.
Stoljećima stari grad Demnat leži u podnožju planiskog masiva Atlas. Sjeverno od grada su plodne visoravni, južno, iza visova Atlasa, nepregledna saharska pustinja. U gradu u kojem se mnogo toga stoljećima ne mijenja, Hassan Khallah i "Asocijacija za pomoć hendikepiranim Attadamoun" su novina koju mnogi uočavaju.
Na početku razgovra za Glas Amerike
on kaže:
"Odrastao sam u ovom gradu.
Hedikepiranu djecu nismo viđali... rijetko kad ponekog... i mislili smo da ih u
Demnatu i nema."
Gospodin Khallaf vodi programe i
centar u kojem sada 40 fizički i mentalno hendikapiranih osoba od 5 do 28
godina starosti stiče obrazovanje koje bi im inače bilo nedostupno.
"Ta djeca i mladi su zadržavani u
porodičnim kućama, nisu bili u prilici da se obrazuju. Svi su bili nepismeni.
Zahvaljući učiteljima našeg centra sada su stanju čitati, pisati, pa čak i više
od toga."
Centar gotovo u cjelini finasira
francuski ogranak Katoličke službe pomoći. Dio prihoda stiče i prodajom
rukotvorina koje su hendikepirani naučili da prave.
Hayat ben Muomad je uglavnom
bivala u roditeljskoj kući po cijeli dan. Teško hendikepirana, nekako uspijeva
reći da, poslije pet godina pomoći koja joj je pružana u cetru, na Demnat gleda
na drugi način i da je grad prihvata ljepši način:
"Ne susrećem druge ljude samo u
centru, nego i dok se vraćam kući. I to mi pomaže da se družim, razgovaram."
Hasan Khallaf će reći da je,
zahvaljajući radu Centra za hendikepirane, odnos prema tim osobama u Demnatu
izmijenjen, da je sada mnogo manje predrasuda:
"Pogledi i stavovi se mijenjaju.
Sve više ljudi smatra da bi se prema hendikepiranoj djeci trebalo odnossiti kao prema sastavnom
dijelu zajednice. Hedikepirana djeca nisu više marginalizirana kao ranije."
Što se samog gospodina Khallafa
tiče, on kaže:
"Rođen sam i odrastao u Demnatu.
Studirao sam ovdje, zasnovao porodicu. Grad mi je dao mnogo toga. Osjećam da
Demnatu i sugrađanima moram nečim uzvratiti, da moram kao građanin dati neki
doprinos."
Novi izazov je pred Hassanom Khallafom - osmisliti i na čvrste noge postaviti program koji će mladim hendikepiranim osobama omogućiti da, nakon što prođu kroz edukativni proces u Centru, život nastave kao ljudi koji će moći raditi i vlastitim rukama zarađivati.
