Uz zeleno svjetlo Njemačke i Francuske, sadašnji belgijski premijer Harman van Rompuy će sa stupanjem na snagu Lisabonskog sporazuma, što značci od narednog meseca, postati prvi predsjednik Evropskog vijeća sa mandatom od dvije i po godine. Za jedne je riječ o izgubljenoj šansi da Evropa dobije snažnu ličnost, koja će svojim autoritetom biti ravnopravan sagovornik Washingtonu i Moskvi, dok drugi smatraju da je tihi i kompromisu skon političar desnog centra jedino trenutno moguće rješenje za EU. Šaroliko evropsko društvo treba prije nekoga ko će biti veza izmeđju različitih i često suprotstavljenih interesa evropskih članica, nego nekoga ko će biti lider nad nacionalnim liderima.
Bilo kako bilo, predsjednik Evropskog vijeća Herman van Rompuy kaže:
"Ponosan sam na izbor koji je došao od strane 27 šefova država ili vlada i
ponosan sam ne samo zbog sebe, već i zbog moje zemlje. Belgija je jedan od
osnivača EU i danas smo tu sa našom važnom ulogom."
Izbor prve evropske ministrice vanjskih poslova Catherine Ashton je došao kao
posljedica kompromisa sa Velikom Britanijom, čiji kandidat, bivši premijer Tony
Blair, nije dobio evropsku podršku. Vjeruje se da će sadašnja komesarka za
trgovinu, a buduća potpredsjednica Evropske komisije i visoka predstavnica EU
imati značajnije ovlasti od i od samog predsjednika Evropskog vijeća. Imaće iza sebe ogroman aparat
novouspostavljenog servisa za vanjske poslove i znatan budžet, ali i
obavezu da dude prvi evroposki diplomata.
Novoizabrana visoka predstavnica EU Catherine Ashton takođe ne krije ponos i dodaje:
"Obećavam da ću činiti sve što mogu da kao visoka predstavnica predstavljam naše zajedničke
vrijednosti širom svijeta, dajući sve od sebe za Evropu."
Kada je riječ o posljedicama
evropskih promjena na sudbinu proširenja, treba reći da je novoizabrani
predsjednik , tek par sati po izboru objavio saopštenje u kojem, pored
ostalog, kaže da će tokom svoga mandata , ukoliko se za to ukaže prilika,
ukazati dobrodošlicu u svim državama koje ispune uslove za prijem u punopravno
evropsko članstvo.
I, konačno, Evropljani vjeruju da su izborom predsjednika i ministra vanjskih poslova EU riješili problem na koji je svojevremeno ukazivao američki državni sekretar Henry Kisinger zapitavši "koga će nazvati američki predsjednik, ako želi da razgovara sa Evropom, i ko će nazvati predsjednika SAD ako Evropa želi da razgovara s njim."