Rušenje Berlinskog zida bio je
događaj koji je ljude širom svijeta prosto prikovao za televizijske ekrane. Za
koji dan navršiće tačno 20 godina kada je Nijemcima sa obje strane prvo otvoren
prolaz kroz Berlinski zid, a onda uslijedilo njegovo rušenje. Ta noć 9. novembra
1989. godine označila je i kraj komunističke Istočne Njemačke, a nešto kasnije
i samog hladnog rata, godinama dugog stanja straha, prijetnji i tenzija između
tadašnjeg sovjetskog, komunističkog, i zapadnog, demokratkog, bloka. Od tada do danas u Berlinu, Njemačkoj i Evropi
mnogo toga se promijenilo, ali nestanak Berlinskog zida je događaj koji nikada
i ni na koji način neće biti zaboravljen.
Berlinčani, koje je zid dijelio skoro 3 decenije, tada, prije 20 godina, ukupljali su se duž obje strane zida. Te trenutke ne zaboravljaju Elfi i Juergen Bachman, bračni par sa bivše istočne strane grada.
"Još uvijek pamtim tu noć. Bili
smo u našem domu, kćerka i njen mladič bili su sa nama, gledali smo televiziju
i čuli vijest" - govori Elfi.
A tom viješću saopšteno je
iznenađujuće i neočekivano.... da se granični prelazi otvaraju odmah. Juergen
dodaje:
"Zgrabili smo naše pasoše,
pojurili na najbliži prelaz. Policajac nam je dao formulare da ih popunimo, no
niko od nas nije imao nikakvu olovku. Jedna starija žena nam je posudila
svoju.... i tek tako... to je bilo to…. Dozvoljeno nam je pređemo, a
građani Zapadnog Berlina toplo su nas
pozdravili."
I Jochen Staat iz nekadašnjeg Zapadnog
Berlina bio je na zidu koji je dijelio
dvije Njemačke:
"Vozio sam se na biciklu i vidio
da mnoštvo ljudi ispunjava prostor uz zid. Pili smo i radovali se. Nekoliko
dana su se ljudi iz svih dijelova moga kvarta okupljali u pivnicama i radovali.
Bilo je to euforično vrijeme."
Radost s obje strane žida bila je
vrtoglava. Sa razlogom.
Berlinski zid, siv, hladan, čvrst
godinama je dijelio grad i, Nijemce, bio simbol podjele cijele zemlje, simbol hladnog rada, izvor tenzija Istoka i Zapada od
avgusta 1961. godine kada je po odluci vlade komunističke Istočne Njmačke zid
podignut.
Do promjena je ipak moralo doći. Reformistički pokret i mirna revolucija hvatali su korijena u čvrsto vođenom sovjetskom bloku. I reformista Mikhail Gorbačev je došao na vlast. Naročito 1989. godine mirni protesti su bili vrlo intenzivni i široki.
Juergen Bachman se prisjeća:
"Okupljali smo se crkvama,
demonstrirali na glavnom berlinskom trgu, Alexanderplatzu. Osjećali smo da
nešto dolazi."
"Bilo je to osjećanje od koga
podilaze trnci. Jedni su mislili da bi sve moglo ostati isto, drugi da se nešto
mora promijeniti, ali na koji način....niko nije mogao zamisliti" – dodaje Elfi.
Čvrsto zatvorene kapije sa Istoka još ranije su počele popuštati, otvarane su i mnogi su preko Mađarske, a kasnije i nekadašnje Čehoslovačke putovali na Zapad.
Elfi Bachman se ne slaže
za predodžbom da su Nijemci iz Istočne Njemačke samo željeli putovati na Zapad:
"Ne, nije to bilo to. U pitanju
je jedan od oblika sloboda - sam za sebe odlučiti da li prošetati preko ulice i
posjetiti nekoga s druge strane zida.... Imati slobodu da uradim ono što mi
nije dozvoljavano."
Niko nije mogao zamisliti kako će
se sve brzo desiti. Zid je preko noći nestao, a za godinu dana Njemačka je
ponovo bila jedna zemlja. I Berlin je počeo vlastitu transformaciju. Stari
ožiljci se, međutim, mogu vidjeti i danas. Stojeći u blizini ostataka
Berlinskog zida jedan Nijemac sa dva sina pored sebe kaže:
"Djeca su naša budućnost i treba
da znaju za hladni rat, za konfrontacije, za strah, za brutalnost tog vremena
da bi mogli stvarati bolju budućnost."
Berlin je sada moderna metropola, rado posjećivan glavni grad velike evropske zemlje. Stari ožiljci su još uvijek tu. Berlinčani se sa njima nose, ponekad i sa humorom, i ne zaboravljaju ih.
