Teksas je američka savezna država u kojoj se smrtna kazna najčešće
primjenjuje, a podržava je,
prema istraživanju javnog mnjenja, 70 podsto Teksašana. Na području grada
Huntsvillea, oko 100 kilometara sjeverno od Houstona, nalazi se najveći zatvor
u Teksasu, a jedinica za izvršavanje smrtnih kazni je sastavni dio tog zatvora (inače, skoro 350 osuđenika i 10 osuđenica u teksaškim zatvorima čeka na smrt). Na gradskom području lociran je i državni univerzitet
Sam Houston. Grupa studenata tog univerziteta priredila je knjigu-kompilaciju zapisa i drugih oblika umjetničkog
izražavanja 50-ak osuđenika koji čekaju na izvršenje smrtne kazne. Knjiga je
objavljena pod naslovom "Glasovi iz teksaškog reda smrti."
Jedan od osuđenika, autora priliga za knjigu je 31-godišnji Robert Will. Sa 22 godine
učestvovao je kriminalnom aktu koji je okončan ubistvom policajca. Kada je
zamoljen da napiše nešto za buduću knjigu, odlučio je pisati ne o sebi, već
zatvoreniku koji je sam sebi oduzeo život.
"Moj prijatelj je zaista bio dobar čovjek koji
je jednostavno napravio nekoliko loših koraka" - zapisao je, pored
ostalog, Robert Wiil. On kaže da se mnogi zatvorenici iz reda na smrt bore
istovremeno i sa grižnjom savjesti zbog ubistava koja su počinili i sa očajem
osuđenog na smrt:
„Psiha
osobe osuđene na smrt je pod ogromnim stresom. Taj teret je ogroman pritisak na
um i vidio sam mnoge kako postaju potpuno nerazumni."
Uz tekstove, knjiga sadrži i druge vrste radova
osuđenika na smrtnu kaznu koje Robert Will smatra pravom umjetnošću:
„Mnogo
je talentiranih po zatvorima, znam da naše priče mogu zvučati mučno, ali
vjerujem da će biti i onih koji to neće tako doživjeti. Mislim da među nama,
osuđenicima na smrt, ima onih koji su zaista pravi umjetnici."
Ideja o knjizi potekla je od Paula Ruffina, profesora
engleske književnosti i jezika na univerzitetu Sam Houston.On je studentima
pomagao od početka rada na knjizi do njenog štampanja. Knjiga je po njemu glas
onih koje je društvo odbacilo:
„Ono što smo željeli je dati im priliku da se izraze, da se iskažu. Željeli smo znati kako to izgleda iz dana u dan živjeti u redu za smrt."
Rekosmo, blizu 50 osuđenika je poslalo svoje radove. Na
profesorovo razočarenje ni jedna osuđenica nije
odgovorila na molbu. Većina osuđenika je
bila sumnjičava prema projektu. Kao ilustracija, u knjizi je objavljana i
fotografija jedne poderane molbe za učešće u projektu.
Paula Khalaf, jedna od sedam studenata urednika, kaže
da se mnogim osuđenicima ideja svidjela:
„Jedan
od osuđenika je rekao..."hvala na mogućnosti da pokažemo da nismo
monstrumi, da smo ipak ljudska bića."
Prije rada na knjizi, Paula Khalaf nije mnogo
razmišljala o smrtnoj kazni. Međutim, dirnule su je priče osuđenika, koji su često odrastali u
rasturenim porodicama, ili su odrastali kao djeca koja su, kako je napisao jedan
osuđenik, izgubila duše:
„Moram
reći da sam, vidjkevči
radove osuđenika, možda promijenila odnos prema smrtnoj kazni. Vjerovatno bi se sada, ako moram, izjasnila
protiv te vrste kažnjavanja."
Osjećanja Jamesa Ridgwaya, jednog od
studenata-urednika, sada su pomiješana i kada su u pitanju i smrtna
kazna i osuđenici na smrt:
„Prva
reakcija bila je simpatija... poput... pa to su zaiste priče pune tuge... A
kada sam razmišljao o zločinu koji su počinili... bio sam užasnut."
Knjiga ne opisuje zločine koje su počinili osuđenici
koji su dali radove za knjigu. Informacije o zločinima mogu će naći na
web-stranici teksaškog Ministarstva pravosuđa.
James Ridgway kaže da je za njega rad na knjizi bio i
intelektualni i emocionalni izazov:
„Čitajući
priče osuđenika, javlja se neka vrsta mračnog raspoloženja. Nije bitno da li
ste za, ili protiv smrtne kazne, ono što struji kroz priče osuđenika izaziva
taj mračan osjećaj."
Interesovanje za knjigu "Glasovi iz teksaškog reda smrti"
je veliko i to je razlog što profesor Ruffin sa studentima kojima predaje već
radi na nastavku koji će sadržavati umjetnički još snažnije zapise osuđenika na
smrt. I sa prvom knjigom, jedan od ciljeva je postignut: 50-ak osuđenika nisu više samo imena i brojevi:
„Ti
osuđenici su sada kao ljudi koje na neki način znate, a ne samo kriminalci iz
crnih hronika."
Svaki od osuđenika koji se odazvao pozivu da nešto uradi za knjigu dobio je po jedan primjerak. Osim u mnogim knjižarama, "Glasove iz teksaškog reda smrti" moguće je kupiti i on-line.
