Uz 14-tu godišnjicu genocida u
Srebrenici, rodbina ubijenih ponovo po ko zna koji put prolazi kroz bolnu
dilemu - da li sahraniti prvih nekoliko kostiju, ili čekati godinama da se
kompletiraju posmrtni ostaci njihovih najdražih masakriranih, a zatim rasijanih
po raznim masovnim grobnicama i jamama.
Mnogi odluče da sahrane prve
ostatke koji budu pronadjeni. Onda se nadje neki drugi posmrtni ostatk i
grobnicu ponovo treba otvoriti. Nekoliko mjeseci kasnije istraživači
Medjunarodne komisije za nestale osobe nadju dodatne ostatke, i svaki put za
porodicu žrtava je to kao nova sahrana njihovih najdražih.
Više od 8100 muškaraca i dječaka
je ubijeno kada su snage Bosanskih Srba zauzele Srebrenicu, enklavu zaštićenu
od strane mirovnih snaga Ujedinjenih naroda.
Svake godine, novopronadjeni
ostaci žrtava obično se sahranjuju 11. jula na godišnjicu početka genocida u
Srebrenici.
Deset godina nakon što je u DNK
laboratoriji dala krv, iz Komisije su pozvali Habibu Mašić i rekli joj da imaju
pozitivnu identifikaciju.
To je medjutim otvorilo nove rane.
Forenzičari su našli 90
procenata posmrtnih ostaka njenog muža.
"A djeca? Čovjek je
zaćutao. Ja sam buljila u njega. Znala sam da je nešto pogrešno." Kaže Habiba Mašić, majka i surpuga
žrtava Srebrenice i nastavlja: "Nisam mogla disati. Napustila sam sobu.
Nisam mogla govoriti."
Rečeno joj je da su pronašli
mali djelić jednog, ali ništa od njenog drugog sina i da DNK analizom ne mogu
utvrditi kojem sinu pronadjeni dio pripada. Tako da ona sada ne može sahraniti,
makar i taj sićušni ostatak svog djeteta pod imenom Sadam Mašić 1976-1995, ili
Sadmir Mašić 1977-1995.
Nakon zločina 1995., kojeg su
Ujedinjeni narodi klasificirali kao genocid, tadašnji američki državni sekretar
Madeleine Albright je u Vijeću sigurnosti UN-a, pokazala slike masovnih
grobnica. Washington zna šta se desilo i gdje su masovne grobnice, rekla je
gospodja Albright.
Da prikrije zločin, na koji su ukazale
Sjedinjene Države, Vojska bosanskih Srba koju je predvodio, optuženi ratni
zločinac Ratko Mladić, je tijela rasula u desetine masovnih grobnica od kojih
se neke još uvijek otkrivaju.
Medjunarodna komisija za nestale
osobe je osnovana 1996. na traženje tadašnjeg američkog predsjednika Billa
Clintona, i do sada je sakupila preko 87 hiljada dijelova posmrtnih ostataka i koristeći uzorke
DNK rodjaka do sada identificirali 6 hiljada 185 srebreničkih žrtava.
Ostatke jednog čovjeka smo
dobili sa pet različitih lokacija, koji su do nas stigli u 11 različitih
plastičnih kesa, kaže Kathryn Bomberger, direktorica Medjunarodne komisije za
traženje nestalih. Ona smatra da bi se stravično prikrivanje zločina takodjer
trebalo smatrati ratnim zločinom: "Ovo je najveća forenzička zagonetka koja
postoji bilo gdje u svijetu. Kada smo počeli ovaj proces, svi su govorili da ih
ne možemo identificirati, da je to nemoguće."
Agencija još radi na
identifikaciji žrtava u Čileu, Iraku, Kolumbiji, Norveškoj i Kuvajtu. Pomagali
su identifikaciju žrtava terorističkih napada u New Yorku 2001., i umrlih u
azijskom tsunamiju. Ali ostaci Srebreničkih žrtava ostaju najveća operacija.
U Tuzli, Emina Kurtagić, koja, takodjer radi za
Medjunarodnu komisiju za nestale, otvara teška vrata mrtvačnice u kojoj se čuvaju još
ne sahranjeni ostaci srebreničkih žrtava i pokazuje: "Ovo je samo grafički prikaz ljudskog kostura na
kojem rodbini objašnjavamo šta je pronadjeno, i šta još nedostaje."
876 ladica izgradjeno je da u
svakoj bude jedno tijelo. Umjesto toga, u njima je 3 hiljade i pet stotina
kesa, od kojih svaka sadrži kosti jedne ili više žrtava.
Ostaci sina Habibe Mašić su tu
negdje i neće biti sahranjeni na 14 godišnjicu genocida sa ostalim do sada
identificiranim.
Ratko Mladić, optužen za
genocid, je još uvijek na slobodi, navodno negdje u Srbiji. Na snimcima koje je
nedavno emitirala Televizija Fedarcije BiH, Mladić slavi rodjenje svog unuka.
"Mladić na slavlju u
naručju drži svoje unuče, a kako se mi osjećamo." Kaže Habiba Mašić, majka i surpuga
žrtava Srebrenice.
Kako se osjeća Rufeida Buhić,
čiji je muž ubijen ranije u ratu, a 17 godišnji sin Razim prilikom pokušaja da
pobjegne iz Potočara, strijeljan medju prvim. Njegov tijelo nikada nije
pronadjeno.
Ona se vratila u svoj nekadašnji
dom u Srebrenici osjećajući da još jedino tako može biti uz svoje nadraže.
"Ovuda su oni hodali, ovdje
su radili. Tu ja želim da hodam", kaže ona.
Rufeida Buhić često odlazi do kuće u kojoj je živio prijatelj njenog sina i gdje je Razim jednom ostavio znak koliko je narastao, i nijemo stoji gledajući urezanu liniju koja označava 195 centimetara do kojih je izrastao njen sin, stalno provjeravajući svoj mobilni telefon u nadi da će je zovnuti i kazati da su pronašli barem mali dio njenog ubijenog djeteta.
