Jedan veliki dio Washingtona, četvrt po imenu Anacostia, je vrlo problematičan, opasan, zapušten, jednostavno rečeno, za normalan život vrlo težak kraj u kojem stanuju uglavnom siromašni Afro-Amerikanci. Usprkos tome, jedna mlada osoba, psiholog po struci, odlučila je da praksu otpočne upravo tu, na ulicama Anacostie, odlučna u namjeri da pomogne, posebno djevojčicama koje na tim ulicama odrastaju.
Riječ je o Satiri Streeter, diplomiranom psihologu.
Prije dvije godine ona je formirala prvu grupu djevojčica-izviđača u četvrti punoj kriminala, propalica…. i velikog stupnja tinejdžerske trudnoće. Njen je cilj, kaže, pomoći djevojčicama da steknu snažne karakterne osobine, samouvjerenost, da završi školovanje, da izbjegnu drogu i ranu trudnoću, i dodaje:
“Došla sam u Anacostiu zbog djevojčica, da im pokažem i dokažem da u životu postoji izbor, da ima i boljih stvari od ovog što vide na ovdašnjim ulicama…”
Nakon što je diplomirala psihologiju s visokom ocjenom, Satira je imala šansu da se zaposli gdje god bi poželjela. Ipak, odlučila je otvoriti ordinaciju tamo gdje niko drugi nije želio i ponuditi i toplu riječ i uslugu pshihologa, profesionalca.
Streeterova, zajedno s kolegicom Kia-om Mills i još jednim suradnikom, nudi usluge obiteljske terapije i časove za uzgoj djece. Djevojčice-izviđaci često navrate do nje nakon škole. Prve tri godine Streeterova je radila besplatno. No, kada su u jednoj lokalnoj humanitarnoj oraganizaciji primijetili njen rad, donirali su 50 hiljada dolara.
Satira Streeter kaže da je i sama odrasla u sličnom okruženju i da je imala sreću da u tom lošem okruženju bude nesebičnih i dobrih mentora. Došlo je vrijeme, kaže, da ona uzvrati:
“Puno toga dugujem zajednici, i zato sam sretna što mogu vratiti , koliko god je to moguće.”
Streeterova je od 11 godine bez roditelja. Tačnije, oca nije ni poznavala, a majka joj je mentalno oboljela i nije se mogla brinuti za nju:
“Nakon što je provela dugo vremena po bolnicama, moja majka se počela sama “liječiti” kokainom i uglavnom je pamtim kao ovisnika o drogi.”
Ne smatra se vjernikom, a za vlastitu snažnu duhovnost kaže da ju je održala u životu:
“Jednostavno sam vjerovala da ću moći nešto učiniti, duboko sam vjerovala da će moj život biti drugačiji, bolji od života onih oko mene.”
Satira kaže da će se jednog dana udati i imati vlastitu obitelj. No, za sada osjeća da su njena radost što može nešto pružiti, i zahvalnost onih koji prihvataju njenu ispuženu ruku, nagrada i podsticaj da nastavi usprkos brojnim poteškoćama života I rada u Anacostii.
