O stradanjima u Srebrenici je prije dva dana bilo riječi u američkom Kongresu, odnosno na Capitol Hillu, gdje je prikazan film Marš smrti, a okupljenima se obratili kongresmen Christopher Smith, kopredsjedavajući Helsinškog komiteta za poštivanje ljudskih prava, zatim bivši američki ambasador u BiH Clifford Bond, predsjednik Instituta za traženje nestalih BiH Amor Mašović, forenzički antropolog Eva Klonowska i ambasadorica BiH u Sjedinjenim Državama , Bisera Turković.
Ewa Klonowska, antropolog pri Međunaodnoj komisiji za traženje nestalih, je za Glas Amerike kazala da posljednjih deset godina ona u BiH živi sa mrtvima, te prisutnima objasnila cjelokupan proces traženja nestalih.
Na pitanje da li će njen rad dovesti do pomirenja u regionu, Ewa Klonowski odgovara.
Klonowski: Nadam se, jer oni koji su izgubili nekoga, koji tragaju za nestalim članovima porodice, sve dok ne znaju šta se sa tom osobom desilo i sve dok nemaju mjesto na kojem će žaliti, nemaju smiraj. Pomirenja nema sve dok ne pronađenom nestale i idetificiramo ih.
VOA: Ewa Klonowski govori o tome što ju je nagnalo da se bavi ekshumacijom i identifikacijom nestalih .
Klonowski: Prvo, to je moja profesija, ja sam forenzički antropolog. Onda pomsilim da je to jednostavno...... Odgajana sam na način da pomažemo ljudim, onima koje je pogodila nesreća. Za mene je to tako prirodno. Kao ljudsko biće pomažem drugim ljudima da u najmanju ruku stave tačku na to pitanje. Ja govorim za njih jer oni više ne mogu govoriti. To im je oduzeto. Kada govorim za njih, ja im pomažem da oni povrate svoj identitet, jer to oni zaslužuju, to je posljednje što za njih mogu učiniti.
VOA: Ewa Klonowski komentira i nastojanja Instituta za nestale osobe i Međunarodne komisije za nestale u BiH da u sljedećih osam godina okončaju iskopavanja i identifikacije preostalih žrtava.
Klonowski: Nadam se. Znam da se neće otkriti svačija sudbina, jer vjerovatno nećemo pronaći svačije ostatke. Neki ljudi su bacani u rijeku i ne možemo naći njihove kosti. Međutim, nadam se da ćemo identificirati većinu nestalih uz pomoć DNK analize, što je najbolja stvar koja nam se mogla desiti.
VOA: Gospođa Klonowski odašilje i poruku međuanrodnoj zajednici u odnosu na činjenicu da su optuženici za ratne zločine, uključujući Karađića i Mladića još u uvijek na slobodi .
Klonowski: Možda svaki dan prolazim pored nekoga ko je ubijao ljude... Medjunarodna zajednica bi trebala biti upornija u njihovom hapšenju i dovodjenju pred Sud. Čak i ako ubijete jednu osobu počinili ste zločin i trebali biste biti kažnjeni.
VOA: Ewa Klonowska govori o najtežem trenutku za deset godina obavljanja ovog posla.
Klonowski: Uvijek kažem da je najgori proces identifikacije jer onda se suočavate sa živima.Tokom obraćanja ovdje na Capitol Hillu sam kazala da sam proteklih deset godina provela sa mrtvima. Većinu vremena provodim sa mrtvima, mi su družimo u osami, tišini. Onda dolaze porodice koje prepoznaju žrtve po odjeći, objašnjavamo im DNK analizu i onda reagiraju različito, njihove reakcije nikada ne možete predvidjeti: plaču, neke žene padaju u nesvjest. Za mene je najgore kada ljudi čine čudne stvari, takozvane čudne stvari. Na primjer , jedna žena je samo stajala i niz njeno lice bi se skotrljala suza, a rukom bi doticala ostatke njenog muža ili oca. Neke žene bi došle i uzele cipelu od sina i ne bi se od te cipele odvajale sve dok su žive, jer to su njihovi jedini sinovi. Ovakve me stvari potpuno bace na koljena i tada ne znam šta da radim.
