Richard Holbrooke, glavni arhitekt Dejtonskog mirovnog sporazuma , kaže da je Sporazum bio uspjeh, ali, dodaje, nakon 10 godina treba mu ispravki i poboljšanja, te nešto žustrije provedbe. S gospodinom Holbrookeom je za Glas Amerike razgovarao Jaroslaw Anders:
VOA: Prije deset godina trenutni cilj je bio zaustaviti rat u BiH. Na koji ste način tada zamišljali budućnost te zemlje?
Holbrooke:
Vjerovao sam da je Dejtonski ugovor uspješan mirovni sporazum, ali mu je oduvijek trebalo nadogradnje, i oduvijek je trebalo da se provodi energičnije, žustrije. Poboljšanja se medjutim nisu dogodila, a u posljendjih nekoliko godina bilo je dosta odstupanja, kao i nedostatka pravog vodjstva. Drago mi je da mogu reći da su sada, pod liderstvom pomoćnika državnog sekretara Nicholasa Burnsa, poduzeti koraci naprijed u samoj politici prema regionu, i stoga se nadam da ćemo do desete godišnjice potpisivanja sporazuma, 21 Novembra, biti svjedoci promjenama koje janazivam Dejton plus deset, tj. poboljšanja na sporazumu, dok ga se istodobno nadogradjuje. Što se tiče pitanja dosadašnje provedbe, istina je da Dejton nije energično provodjen na terenu, pogotovo što se tiče hapšenja Radovana Karadžića i Ratka Mladića. A ta greška, taj neuspjeh, jako puno košta.
VOA: Ko je po vašem mišljenju odgovoran za taj neuspjeh?
Holbrooke:
Primarni neuspjeh pripisujem NATO savezu, i to posebno prvom američkom zapovjedniku snaga, admiralu Leightonu Smithu, koje jednostavno nije proveo svoju ovlast koju je imao - da uhapsi Karadžića. U to je vrijeme Karadžić svoj zeleni Mercedes Benz parkirao ispred svoga ureda na Palama. Sada se on, naravno, krije duboko u planinama Bosne, ili Srbije, ili Crne Gore... Pretpostavljam da je ošišao svoju čuvenu sijedu kosu, i da se krije u nekom manastiru.
VOA: Dakle, vi smatrate da je nedostatak provedbe Sporazuma uglavnom u polju ratnih zločina?
Holbrooke:
Ima i drugih nedostataka. Nisu ni neki drugi zločinci uhapšeni, barem ne na vrijeme. Ante Gotovina se treba uhapsiti kako bi se Hrvatska pomjerila prema punom članstvu u Uniji, za šta se nadam da će se dogoditi. Srbi, odnosno Republika Srpska, s vremena na vrijeme onemogućava nastojanja. Ja SDS smatram zločinačkom partijom, mafijom, i trebalo bi je zabraniti. Da vam još nešto kažem za SDS i ultranacionaliste: 15 godina ultranacionalisti u Srpskoj i u Srbiji, - Arkan, Šešelj, Milošević, Karadžić - pretvaraju se da su prijatelji svoga, srpskog naroda. U stvari oni su mafiozi, lopovi koji su iskoristili nacionalizam kao laž na koju su zadobili podršku nevinih ljudi, dok su oni, ti lideri, istovremeno obavljali masovne kradje od naroda , i krijumčarenja. To je sve bila u stvari jedna kriminalna, krijumčarska operacija, zamaskirana u nacionalistički pokret. To je tragedija za prave nacionaliste, kakav je Vojislav Koštunica. On je istinski nacionalista, on voli Srbe i srpski narod. Ne vjerujem da je on uključen u ove mafijaške rabote. Istinski nacionalisti su zakinuti aktivnostima tih užasnih ljudi.
VOA:Vratimo se na pitanje poboljšanja Dejtonskog sporazuma. Šta treba poboljšati?
Holbrooke:
Kao prvo, Dejtonom smo dozvolili da jedna zemlja ima tri vojske. To je neodrživo. Drago mi je da mogu reći da je u provedbi paket vojnih reformi koji ćese odobriti u pba parlamenta. Drugo, u Bosni postoje tri predsjednika. Ni to nije dobro. To se treba pretvoriti u predsjedničku funkciji jednoga čovjeka. Za to će trebati izvjesnog vremena. Kao treće - policija. Policije se moraju integrirati, ali i to se kreće. I ima još mnogo, mnogo drugih stvari...Centralnoj vladi treba dati veće ovlasti. Ali, sve se te stvari polako počinju dogadjati. To ide sporo, ali to je zato što smo protraćili posljednje 4 godine. Mogu dodati da je isto to istina i za Kosovo. No, konačno je sada UN imenovao glavnog medijatora za finalni status, Martija Ahtisarija, što je sjajno naimenovanje. To je medjutim, trebalo biti odradjeno prije 4 godine. Dakle i u Bosni i na Kosovu je nepostojanje akcije svih ovih godina od strane Sjedinjenih Država, zatim Evropske Unije i UN-a - jako mnogo koštalo.
VOA:U gotovo svim područjima za koje ste kazali da treba popravka - čini se da su ona područja gdje se Republika Sprksa opire izmjenama. Dakle, pitanje je - kako provesti te promjene? Treba li Republika Srpska faktički nastaviti postojati kao država za sebe unutar države?
Holbrooke:
Kao prvo, Srposka nije država unutar države, osim što joj se do sada puštalo da to bude. Ona nije predvidjena kao država unutar države, ali, kao što rekoh, provedba sporazuma je do sada bila vrlo slaba. Vojna integracija, integracija policije, jedinstven predsjednik, sve su to koraci naprijed. BiH jest jedna zemlja s jedinstvenom valutom, jednim pasošem, do nedavno sa Srbinom kao ambasadorom u Washingtonu...To nije bilo zamislivo prije deset godina. Greške su napravljene. Oni sebe ne bi ni trebali zvati Republika Srpska - što ukazuje na neovisnu državu. Oni nisu nezavisna država, i samo ime je bilo greška. To se ne bi smjelo dozvoliti više. Ne bi im trebalo dozvoliti ni da imaju tzv. Narodnu Skupštinu; no i to je bila greška, i treba ju popraviti. I tako dalje i tako dalje.
VOA: Spomenuli ste Kosovo i razgovore o finalnom statusu. Šta taj finalni status po vašem mišljenju treba biti?
Holbrooke:
Po mom mišljenjuu konačni status Kosova bi trebala biti njegova nezavisnost. Ali, mora se razumjeti da se može dogoditi jedino ako se apsolutne, neopozive garancije daju Srbima na Kosovu za njihovu bezbjednost, sigurnost, za njihovu vjeru, kulturne spomenike, škole. Aolbanci medjutim sav taj proces čine mnogo težim svojom agresivnošću, s kojom pristupaju Srbima.
VOA: A ako ne bude apsolutnih, čvrstih garancija?
Holbrooke:
Tada će nezavisnost biti na dugo odgodjena. Albanci se moraju suočiti s činjenicom da moraju u miru dijeliti zemlju sa Srbima. Oni ih ne mogu istjerati. Svakom ko je bio na Kosovu i ko je posjetio vjerske spomenike, kao što su oni u Jerusalemu na primjer , je očigledno da dvije drevne kulture postoje jedna uz drugu na istoj zemlji i da moraju pronaći načine da se to i nastavi.
VOA: Kada govorimo o zapadnom Balkanu u cjelini, gotovo svako se slaže da je to u velikoj mjeri nedovršen posao. A još se teže složiti čiji je to zapravo posao--američki, evropski? Ili je to možda regionalno pitanje?
Holbrooke:
Dugo, dugo vremena i iz razloga koji su svojstveni samo Balkanu, Sjedinjene države su imale najveći vanjski utjecaj. Kada se Sjedinjene države isključe, nastaju nevolje. Stoga Sjedinjene države moraju ostati uključene zbog uzajamne koristi u regionu. To ne shvataju ni svi Amerikanci niti svi Evropljani, ali to je -čini se- čelično pravilo istorije u posljednjih 90 godina, a to je da se Sjedinjene Države uključuju u ono što se dešava na Balkanu ali kada se ne uključe onda nastaje veoma opasna situacija.
VOA: Kako vidite nivo trenutne angažiranosti Sjedinjenih država u regionu?
Holbrooke:
Kao što sam već rekao, došlo je do dramatičnog poboljšanja situacije otkako su državna tajnica Condoleeza Rice i državni potsekretar Nick Burns usmjerili obnovljenu pažnju na to područje u februaru. Nakon 4 godine zanemarivanja, stvari su se ponovno počele pokretati.
VOA: Rekli ste da je Dejton uspjeh, i on to i jest bio na mnoge načine. Ali možemo čuti skeptične glasove koji tvrde da ova vrste nečega što nije toliko izgradnja nacije, već spašavanje nacije samo zamrzava unutrašnje sukobe i uveliko otežava napredak. Ukoliko bi se nešto tako ponovno desilo, a svi se nadamo da neće, da li smatrate da bi pristup i filozofija Dejtona još uvijek bili primjenjivi?
HOLBROOKE:
Sjedinjene Države okončale su rat u Bosni i Hercegovini. Trebalo je to uraditi mnogo ranije, ali Evropljani su rekli da se oni sami mogu nositi s tim problemom i pokazalo se da nisu bili u pravu. Bosna i Hercegovina se može smatrati našim uspjehom. Ostvareni su ciljevi koje smo bili postavili. To nije bio savršen mir, ali ta zemlja je sada u miru i rat se nije nastavio. Kosovo je, medjutim, druga stvar. Albanci i Srbi mrze jedni druge i to toliko duboko da postoji realna opasnost da bi sukobi ponovo mogli da izbiju ako taj problem ne bude razriješen. Lekcija koju smo naučili tamo je - potreba da naš angažman bude i dalje prisutan i to je veoma, veoma važno. I to mora biti razriješeno.
VOA: I, posljednje pitanje, o ulozi Evropske Unije. Neki ljudi kažu - Hajde da malo popustimo kriterije za članstvo, da olakšamo balkanskim zemljama da udju u EU. To će na neki način izliječiti njihove podjele i riješiti njihove medjusobne probleme. Da li vi takvo ubrzavanje procesa ulaska Balkana u Evropsku Uniju vidite kao moguće rješenje?
HOLBROOKE:
Ne! Da budem potpuno jasan s tim u vezi - ni jedna od balkanskih zemalja još nije spremna za članstvo u EU, jer nisu raščistile svoje probleme. I bila bi veoma velika greška ako bi Evropska Unija pozvala u članstvo te zemlje prije nego one raščiste sve svoje probleme. To bi bilo ono što se upravo sad dešava na relaciji Brussels - Turska.
Od Turaka je zatraženo da učine odredjene stvari, da izvrše restruktuiranje. I Turci sad rade na tome. Evropska Unija nije tek neki klub gdje dodješ na vrata i uzmeš ključ od garderobe da bi se presvukao. EU je organizacije država koja ima zajedničke standarde i vrijednosti. A to nije slučaj ni u Srbiji, ni u Bosni, ni u Hrvatskoj. Sve dok stvari poput Kosova ostaju neriješene, sve dok se Srbi ponašaju onako kako se ponašaju u različitim dijelovima Balkana, sve dok kao država postoji nešto što se zove Srbija i Crna Gora, kao država koja je to samo na papiru i ne funkcioniše kao država - za Evropsku Uniju bi bio ogroman rizik da ih primi u članstvo. Članstvo u Uniji ima svoje prednosti i neke zemlje bivše Jugoslavije, poput Slovenije, to već koriste. Ali, ni jedna od pomenutih zemalja, ni Bosna i Hercegovina, niti Srbija, a ni Crna Gora (za koju mislim da će postati samostalna država) nije još spremna. Nije još ni Makedonija. Ja im želim da budu primljene u članstvo ali jedino na ravnopravnoj osnovi kao i druge zemlje. Nadam seda sam bio sasvim jasan, jer ovo je ključna tačka.
