Uništenje i gubitak života uzrokovan plimskim talasom, tsunamijem, prošlog decembra su doveli do najvećeg priliva financijskih donacija i najveće mobilizacije izvora pomoći kojeg je svijet ikada vidio kao odgovor na jednu prirodnu katastrofu. Međutim, šest mjeseci nakon katastrofe, znatan dio od preko 6 milijardi dolara koje su obećale zemlje i donatori se tek treba isporučiti. Prilog novinara Glasa Amerike Michaela Bowmana.
Nekoliko sedmica nakon tsunamija, dok su se na televizijskim ekranima širom svijeta, prikazivali potresni snimci smrti i uništenja, došlo je do druge poplave: oluje pomoći u obliku masivnih humanitarnih operacija, te financijskih donacija vlada, organizacija, korporacija i pojedinaca. Međutim predanost za pružanje pomoći je samo nešto više od obećanja, ili izražaja namjere, koje na kraju vlade ili organizacije ispune ili ne ispune.
Roberta Cohen iz instituta Brookings u Washigntonu kaže da međunarodna zajednica ima sporadičan dosije o ispunjavanju obećanja.
”Užasno je loše po pitanju ostvarivanja obećanja. Jer kada kamere snimaju--vlade daju. Ali kada interes padne, dio novca nikada ne ugleda svjetlo dana, kaže gospođa Cohen ističući da veliki dio novca obećanog nakon razarajućeg zemljotresa u Iranu 2003 nikada nije isporučen, te da se isto dešava i sa donacijama za ratom razrušene zemlje kao što je Afganistan.“
Što se tiče pomoći za žrtve tsunamija, procjenjuje se da se potrošeni fondovi kreću od 2.5 do 3.5 milijardi dolara, što je otprilike polovina od obećane sume.
Roberta Cohen međutim kaže da su dugoročni napori za pogođene zemlje u toku i da predstoje dodatni fondovi.
”Vlade donatori trebaju vidjeti planove za obnovu. Oni ne daju tek tako novac vladama pogođenih zemalja. I ti planovi nisu bili spremni sve do maja, kada su Indonezija i Sri Lanka i druge zemlje rekle: Evo našeg plana.“
Kao i sa svom stranom pomoći, postoji zabrinutost oko toga kako će se novac potrošiti, te da li će korumpirani zvaničnici u zemljama koje primaju pomoć ukrasti fondove namjenjene građanima.
U indonežanskom kampu za preživjele tsunamija, izbjeglica Hajah Anisar je svjedok takvoj praksi.
Jedna stvar vezana za stranu pomoć je da su je dali lokalnim vlastima.Mi je nikada nećemo dobiti. Dobićemo pomoć samo ako nam je direktno daju, kaže Hajjah Anisar.
Roberta Cohen hvali prvobitan odgovor međunarodne zajednice na tsunami, osobito napore oružanih snaga Sjedinjenih država, Australije i ostalih zemalja u slanju hitne pomoći u pogođena područja. Ali ni nakon šest mjeseci, ne zna se tačno koliko će pomoći biti dato za dugoročnu obnovu i koliko će pomoći stići do onih kojima je potrebna.
