Novi izvještaj o mogućim razlozima potpunog rušenja tornjeva Svjetskog trgovinskog centra u New Yorku, nakon što su se u njih 11 septembra 2001. godine zabili avioni u terorističkom napadu na Sjedinjene Države, ukazuju da je više života moglo biti spašeno da je konstrukcija stepenica bila jača i da je bila bolja komunikacija izmedju spasilačkih ekipa.
Rušenje tornjeva Svjetskog trgovinskog centra u New Yorku označilo je početak američke i medjunarodne odlučne borbe protiv terorizma, ali je sigurno da će ostaviti traga i u gradjevinarstvu.
Ni jedan graditelj nije mogao predvidjeti da će se u njegove zgrade obrušiti ogromni putnički avioni sa tonama goriva, što se nažalost desilo.
Američki nacionalni institut za standarde u tehnologiji je do sada izdao tri izvještaja, ali ni u jednom od njih krivica za rušenje tornjeva nije pripisana graditeljima.
Medjutim, kod buduće izgradnje nebodera svaki će graditelj misliti i na njujorške tornjeve.
Laura Weinberg, čiji je muž Richard Aronow jedan od 2. 749 poginulih u ruševinama tornjeva Svjetskog trgovinskog centra izrazila je razočarenje zaključcima oko projekta tornjeva, uključujući vatrostalni materijal izmedju spratova.
Medju ključnim nalazima Nacionalnog instituta za standarde u tehnologiji, kaže se da su predvidjanja o brzini evakuacije ljudi stepenicama tornjeva pravljena na osnovu djelimičnih evakuacija, a ne potpune evakuacije.
Preživjeli iz zgrade su se u prosjeku kretali sporije stepenicama za nuždu nego je predpostavljeno na osnovu ranijih protu-požarnih vježbi. U tornju broj jedan u prosjeku je preživjelim trebalo 48 sekundi da se spuste jedan sprat, što je 50 posto više nego se računalo na osnovu obavljenih vježbi.
U izvještaju je takodjer ustanovljeno da su se mnogi sporo odlučivali šta da urade, razgovarajući o tome u svojim uredima, ili se raspitujući gdje su stepenice.
Vodeći istražitelj za sigurnost u izgradnji i protupožarnu zaštitu, Shyam Sunder je ukazao i na problem vatrostalnog materijala kojim se oblaže željezna konstrukcija.
Taj materijal je nažalost zguljen sa konstrukcije usljed siline udara aviona. Da se to nije desilo temperatura od oko 420 stepeni Celzijusa ne bi bila dovoljna da sruši zgradu. Gospodin Sunder kaže da je više od debljine vatrostalnog materijala važnija bila njegova sposobnost da ostane uz željeznu konstrukciju.
Istraživanja su pokazala probleme i u komunikacijama spasilačkih ekipa, teškoće kretanja spasilaca do viših spratova sa standardnom opremom od oko 50 kilograma težine. Sve to za buduće graditelje otvara nova pitanja, od izgradnje liftova otpornih na vatru, do unapredjenja nacionalnih standarda sigurnosti konstrukcije visokih zgrada i opreme spasilačkih ekipa.
