Posjeti su uključivali sastanke s dužnosnicima u Alžiru u februaru te razgovore u Angoli, Egiptu i Republici Kongo u martu, pri čemu su Descalzija često pratili visoki dužnosnici Rima, prema priopćenjima firme i vlade.
Eni i Italija pod državnim nadzorom uspjeli su iskoristiti postojeće opskrbne odnose s tim zemljama kako bi osigurali dodatnu količinu plina kojom bi zamijenili velik dio količina koje su dobivali od svog glavnog dobavljača Rusije.
To je okretan pomak koji mnoge europske zemlje nisu mogle izvesti dok rat Vladimira Putina gura kontinent u alternativnu stvarnost.
Uzmimo Njemačku. Ekonomska sila i dugo sinonim za razborito planiranje, uhvaćena je potpuno nespremna. Na rubu je recesije, njegova se industrija priprema za racionaliziranje plina i struje i upravo je nacionalizirala veliku komunalnu firmu.
Italija, zemlja upoznata s ekonomskom krizom, izgleda relativno otporno. Osigurala je dodatne zalihe i uvjerena je da neće trebati racionalizirati plin, a njena vlada pozdravlja naciju kao "najbolju u Europi" u pogledu energetske sigurnosti.
"Priznanje koje Descalzi uživa u nekoliko afričkih zemalja sigurno je konkurentska prednost", rekao je Alberto Clò, bivši talijanski ministar industrije i bivši član uprave Enija, govoreći o poteškoćama pri potpisivanju ugovora tokom krize opskrbe.
Doista, dvije se zemlje nalaze u suprotnim okolnostima jer ozbiljna energetska kriza neravnomjerno pogađa cijeli kontinent gdje ovisnost o ruskom plinu uvelike varira.
Velik dio regije suočava se s krizom opskrbe zimi, a one koje su snažno izložene uključuju Njemačku, Mađarsku i Austriju. Manje pogođene zemlje su Francuska, Švedska i Britanija, koje se tradicionalno nisu oslanjale na Rusiju, kao i Italija.
Martijn Murphy, stručnjak za naftu i plin u istraživačkoj firmi Wood Mackenzie, rekao je da iako je Italija Rusiju dugo smatrala svojim najvećim opskrbljivačem plinom, njezina veća raznolikost dobavljača i dugogodišnje veze s Afrikom znači da je bolje pozicionirana da izdrži prestanak ruske isporuke opskrbe od mnogih drugih.
"Eni ima vrlo jake veze sa svim zemljama s kojima posluje u sjevernoj Africi i prisutan je u svima: Alžiru, Tunisu, Libiji, Egiptu iu većini tih zemalja je najveći uzvodni investitor i međunarodna naftna kompanija proizvođač."
Kriza moći izazvana ratom prisilila je vlade da se suoče s rizicima pretjeranog oslanjanja na dominantnog dobavljača ili regiju. Nosi odjeke energetske krize iz 1970-ih koja je dovela do preispitivanja Zapada o svojoj ovisnosti o bliskoistočnoj nafti, pomaka koji je potaknuo globalno istraživanje i potragu za alternativnim dobavljačima poput Venecuele i Meksika.
Talijanska vlada odbila je komentirati. Njemačko ministarstvo gospodarstva priopćilo je da se želi odmaknuti od uvoza ruskog plina što je prije moguće i diversificirati svoje opskrbe, navodeći rane korake prema tome, poput zakupa pet plutajućih terminala za ukapljeni prirodni plin (LNG). Njemačka trenutno nema LNG terminala, dok Italija ima tri u funkciji, a nedavno je kupila još dva.
PRIČA O DVA KUPCA
Italija je prošle godine potrošila 29 milijardi kubnih metara (bcm) ruskog plina, što predstavlja oko 40% njezina uvoza. Postupno zamjenjuje oko 10,5 bcm od toga povećanim uvozom iz drugih zemalja počevši od ove zime, navodi Eni.
Većina dodatnog plina doći će iz Alžira, koji je 21. rseptembra rekao da će povećati ukupne isporuke Italiji za gotovo 20% na 25,2 bcm ove godine. To znači da će postati glavni dobavljač Italije, osiguravati otprilike 35% uvoza; Ruski udio je u međuvremenu pao na vrlo niske razine, rekao je Descalzi.
Od proljeća 2023. sve veći protok LNG-a počet će pristizati iz zemalja uključujući Egipat, Katar, Kongo, Nigeriju i Angolu, omogućujući Italiji da zamijeni još 4 milijarde kubnih metara ruskog plina, rekao je Eni.
Njemačka, čijih je 58 milijardi kubnih metara uvezenog ruskog plina prošle godine činilo 58% potrošnje, opskrba plinovodom Sjeverni tok 1 smanjena je od juna i prekinuta u avgustu.
U nemogućnosti da osigura dovoljno dugoročne zamjenske opskrbe iz drugih zemalja, i u nedostatku nacionalne naftne i plinske kompanije s proizvodnjom u inozemstvu, bila je prisiljena otići na lice mjesta, ili gotovinsko tržište, gdje je morala platiti oko osam puta veću cijenu nego prije godinu dana.
Faktori izvan ljudske kontrole mogu oblikovati energetsku sigurnost: Njemačka ne uživa blizinu Italije sjevernoj Africi, na primjer, ili bogatstva Britanije i Norveške u Sjevernom moru. Nema većih rezervi nafte i plina.
Unatoč tome, njemački dužnosnici i rukovoditelji napravili su pogrešne procjene posljednjih godina, osobito nakon ruske aneksije ukrajinskog poluotoka Krima, sugerirajući da je trenutna kriza mogla ispasti drugačije.
Godine 2006. Italija je najbrže trčala do ruskog plina, s Enijem dominantnim uvoznikom plina u zemlji - dogovorivši u to vrijeme najveći plinski posao ikada jedne europske firme s energetskim divom Gazpromom pod kontrolom Moskve.
Ali u proteklih osam godina dvije su se zemlje razišle: Njemačka je udvostručila ruski plin i postala sve ovisnija, dok je Italija izabrala drugačiju opciju.
Italija je počela zacrtavati drugačiji kurs 2014. kada je nova vlada zamijenila Silvija Berlusconija, koji je bio dugogodišnji Putinov prijatelj, a Descalzi je preuzeo kormilo Enija, prema tri izvora upoznata s energetskom strategijom zemlje.
Descalzi, stručnjak za istraživanje i proizvodnju koji je nadgledao projekte na mjestima kao što su Libija, Nigerija i Kongo, usredotočio se na ono što je najbolje znao, rekao je jedan izvor: istraživanje Afrike.
Veliki uspjeh dogodio se u Egiptu 2015., kada je Eni otkrio najveće plinsko polje Zohr u Sredozemnom moru. Kako je Descalzi tjerao Eni na ubrzane projekte, dodao je izvor, Eni je uspio pokrenuti proizvodnju u Zohr-u za manje od dvije i pol godine, što je relativno brz razvoj u industriji.
U Alžiru, gdje je Eni prisutan od 1981., tvrtka je 2019. sklopila ugovor o obnovi uvoza plina do 2027.
RASKRŠĆE NA KRIMU
Ruska aneksija Krima 2014. i sankcije Zapada koje su uslijedile bile su prijelomni trenutak.
Rim je povukao svoju potporu Gazpromovom projektu Južnog toka vrijednog 40 milijardi dolara – koji je trebao transportirati plin iz Rusije u Mađarsku, Austriju i Italiju zaobilazeći Ukrajinu – također kao odgovor na sankcije. Južni tok je napustio Eni kasnije te godine, prije nego što ga je Moskva zaustavila.
Italija je umjesto toga usmjerila pogled na izgradnju manjeg Transjadranskog plinovoda od Azerbajdžana preko Grčke i Albanije.
Njemačka ipak nije smanjila svoju izloženost Rusiji.
"Evropa i Rusija izgradile su energetsko partnerstvo tokom četiri desetljeća i nije bilo niti jednog dana u tom razdoblju kada je plin korišten kao strateško oružje protiv Zapada", Johannes Teyssen, tadašnji izvršni direktor E.ON-a, rečeno 2014. nakon aneksije.
Nadalje, 2015. godine sklopljen je sporazum između Gazproma i kompanija uključujući njemački E.ON i Wintershall o osnivanju konzorcija za izgradnju plinovoda Sjeverni tok 2.
Njemačka je još jednom ostala zaslijepljena.
Dan prije nego što je Moskva napala Ukrajinu, Klaus-Dieter Maubach, izvršni direktor Unipera, najvećeg njemačkog uvoznika ruskog plina, opisao je Gazprom kao pouzdanog dobavljača.
Od tada je promijenio svoje stajalište.
Sedam mjeseci kasnije, Uniper se priprema tužiti Gazprom za odštetu zbog smanjenja opskrbe, a njemačka vlada ga je spasila u iznosu od 29 milijardi eura (28 milijardi dolara), kada je u septembru pristala nacionalizirati tvrtku.
Njemačka ima za cilj u potpunosti zamijeniti ruski plin do sredine 2024. godine, iako neka elektroprivredna poduzeća - uključujući vodećeg proizvođača električne energije RWE - smatraju da bi to moglo potrajati duže od toga, s obzirom da su alternativni izvori rijetki, a količine teško nabaviti.
Svi se slažu da će to biti skup poduhvat.
"Predugo smo se i previše oslanjali na opskrbu energijom iz Rusije", rekao je njemački kancelar Olaf Scholz ujunu. Stara jednačina da je Rusija pouzdan gospodarski partner čak i u krizi više ne vrijedi.
