35-godišnjakinja je zgrabila nekoliko dječjih crteža: neke skice cvijeća i hrane koje su pomogle razveseliti desetke civila koji su se sedmicama krili u jednom uglu goleme, slabo osvijetljene betonske jame.
"Zadržat ću ih dokle god budem mogla", rekla je Reutersu, govoreći nakon što ju je humanitarni konvoj doveo u nedjelju u grad Zaporizhzhia na jugoistoku Ukrajine.
Babeush i stotine drugih potražili su utočište u ogromnom kompleksu ispod tvornice Azovstal ubrzo nakon što je Rusija napala Ukrajinu u ranim satima 24. februara i opkolila lučki grad Mariupolj.
Vidjela je to kao kratkotrajno sklonište prije povlačenja na sigurno negdje drugdje. Umjesto toga, utočište je postalo zamka jer je Azovstal postao žarište najžešćih borbi u ratu.
Reuters je razgovarao s četiri evakuirane iz tvornice koji su sedmice proveli pod zemljom u mračnim, vlažnim uvjetima podnoseći bombardiranje u jednom od brojnih bunkera čeličane. Opisali su se kako je skupinu stranaca vezala potreba za preživljavanjem, davanjem hrane i održavanjem raspoloženja, kako su se ruske snage približavale.
"Svaka sekunda je bila paklena. Jako je strašno pod zemljom - biti pod zemljom kao krtice u mraku", rekla je 51-godišnja medicinska sestra Valentyna Demyanchuk.
Rusija je snažno zanijekala da je ciljala civile u sukobu, koji naziva "posebnom vojnom operacijom" za demilitarizaciju Ukrajine. Vlasti u Kijevu kažu da su hiljade civila ubijene u Mariupolju te optužuju Moskvu za ratne zločine.
Rusko ministarstvo odbrane i ukrajinska vlada nisu odgovorili na zahtjev za komentarom svjedočenja žena.
Sve četiri žene opisale su kako ih je bombardiranje Mariupolja probudilo prije zore prvog dana rata.
Računovođa Larisa Solop, 49, pobjegla je iz svog stana na istoku grada kada su se približavale borbe. Nadala se da će na drugom kraju grada sresti porodicu svoje kćeri, ali nije bilo signala za mobitel.
"Mnoge zgrade su gorjele... a granate su zviždale iznad glave", rekla je. Kako se približavao večernji policijski sat, shvatila je da joj je jedina nada skloniti se u obližnji Azovstal - u "samo usputnu stanicu".
Dva mjeseca kasnije, ona će biti jedna od posljednjih civila koje su Ujedinjeni narodi i Međunarodni odbor Crvenog križa (ICRC) evakuirali 6. maja iz tvornice.
Opstanak
Većina od otprilike 40 ljudi koji su dijelili Solopino sklonište stigla je početkom marta. Mnogi su imali samo odjeću, drugi su ponijeli poneku stvar i vrećicu ili dvije konzerve, tjestenine, kaše ili krompira, ispričale su žene.
Babeush, bivša radnica u fabrici, postala je glavni kuhar, miješajući lonce sa supama na peći na drva u betonskom spratu iznad njihovog bunkera.
"Djeca su je zvala tetka supa", reče Demjančuk, skrušeno se smijući. Grupa je jela jedan obrok dnevno, rekla je.
Početkom marta u napdu su isključena sva napajanja, nakon čega je grupa uronjena u mrak. Počeli su trošiti svijeće, dok su neki od muškaraca izradili male baklje iz industrijske rasvjete koje su mogle raditi na pojedinačne baterije.
Kako se bombardiranje pojačalo, neki su ljudi pokušali otići, ali nisu stigli ni do granice kompleksa prije nego što su se vratili u sklonište, ispričale su žene.
"Avioni s mora su bombardirali toliko da nismo mogli ni izaći van", rekla je Solop, prisjećajući se kako je njezin stariji otac pao s nogu u bunkeru od siline eksplozije.
Kao razbibrugu Babeush je potaknula osmero djece u skupini da ukrašavaju radničke kacige. Od kutije s izrezanim rupama za oči napravila je kostim robota i organizirala natjecanje u crtanju na pravoslavni Uskrs. Svi su glasali, a prva nagrada bila je konzerva mesne paste.
Njezin omiljeni crtež bio je pizza s ljubavlju iscrtanim kriškama topljenog sira.
Ali privatno, Babeush je izgubila nadu. U sako je napisala telefonske brojeve svojih roditelja za slučaj da umre u bunkeru. – Nisam mislila da ćemo izaći.
Pobjeći
Demyanchuk, njezin suprug, sin i ostarjela majka bili su među prvima koji su to napravili. Umorni od granatiranja, odlučili su okušati sreću pješice 26. marta, iako su njezinoj majci trebala dva štapa za hodanje te su je dijelom puta morali nositi.
"Hrane je ponestajalo i bili smo umorni od sjedenja pod zemljom", rekla je Demyanchuk telefonom iz središnje Ukrajine početkom maja.
Demyanchuk je rekla da su je vojnici natjerali da čeka kad se nebo učini jasnijim i pozvali ih da se kreću što je brže moguće. Nisu je pokušali spriječiti da ode.
Njihovo putovanje do teritorija pod kontrolom Ukrajine trajalo je nekoliko dana. Dok su bombarderi letjeli iznad njih, prošli su pored zgrada sa svježim grobovima iskopanim u dvorištu i vidjeli pougljeno tijelo vojnika na obali, rekla je.
No, budući da je bila izvan bunkera, rekla je da osjeća "neopisiv osjećaj slobode".
Ostale tri žene morale su čekati više od mjesec dana prije nego što su putem svog jednog pucketavog radija čule međunarodne napore za evakuaciju civila iz tvornice.
"Dalo nam je malo snage da uskoro, za samo malo više vremena, izađemo odatle", rekla je 25-godišnja Tetyana Trotsak, čija je majka astmatičarka patila na vlažnom zraku.
Nakon što je postignut lokalni prekid vatre, evakuacija je započela početkom maja. Ali bio je to gorko-slatki trenutak za one u bunkeru - grupi bi bilo dopušteno otići samo u fazama.
"Najteže je bilo čekati i nadati se da ćemo se izvući. Bio je to svojevrsni očaj", rekla je Solop.
Hrane je opasno ponestajalo, čak i uz dodatne obroke koje su dijelile ukrajinske snage koje su bile skrivene u drugom dijelu tvornice koji je postao njihova posljednje uporište nakon što su ruske trupe preuzele kontrolu nad Mariupolom.
Jedanaest ljudi, uključujući obitelji s djecom i osobe sa zdravstvenim problemima, krenulo je, penjući se iz bunkera i probijajući se kroz ruševine kako bi došli do kolone autobusa.
"Bili smo tako sretni zbog njih, ali smo ostali tamo i razmišljali što ako su uzeli ovu grupu i ne mogu više?", rekao je Solop.
Nekoliko dana kasnije, vojnici su Babeush i ostalima rekli da imaju pet minuta da se pripreme. Rečeno im je da moraju požuriti kako bi stigli do autobusa ili bi posljednja skupina u bunkeru mogla propustiti priliku za evakuaciju tog dana.
Babeush je zgrabila neke crteže koji su bili zalijepljeni oko skloništa. "Rat me naučio da ne trebate materijalne stvari. Za život ne trebate ništa - samo ljude na koje se možete osloniti", rekla je.
