Linkovi

Ideja da virusi uvijek postaju blaži je opasna i nije zasnovana na činjenicama


This 2020 electron microscope image provided by the National Institute of Allergy and Infectious Diseases - Rocky Mountain Laboratories shows SARS-CoV-2 virus particles which cause COVID-19, isolated from a patient in the U.S., emerging from the surface o
This 2020 electron microscope image provided by the National Institute of Allergy and Infectious Diseases - Rocky Mountain Laboratories shows SARS-CoV-2 virus particles which cause COVID-19, isolated from a patient in the U.S., emerging from the surface o

Zapravo, postoje patogeni, kako virusi tako i bakterije, koji su evoluirali da postanu opasniji i izazivaju težu bolest.

Virus će oslabiti”, „bolest će postati blaža”, samo su još neki od mitova koje je potrebno razbiti kada govorimo o COVID-19 pandemiji, osim neutemeljenog uvjerenja da će prelaz iz pandemije u endemiju značiti nešto dobro i da je omikron kraj pandemije.

Postoje dokazi da varijanta omikron izaziva blaži oblik bolesti, ali kada se uzme u obzir koliko je ova varijanta zarazna, to znači da imamo ponovo mnogo slučajava, a mnogo slučajeva znači i da će više ljudi potencijalno biti hospitalizirano. Čak nema jasnih dokaza da je bolest izazvana omikronom blaža zbog osobina virusa ili zbog stečenog imuniteta na njega. Dakle, treba biti oprezan s tvrdnjom da je omikron blaži jer vidimo i dalje visoke stope hospitalizacija, prebacivanja na odjele intenzivne njege i smrti kod nevakcinisanih.

Virusi evoluiraju, ali su te promjene nepredvidive i virusi to svakako ne čine svojom voljom. Može se dogoditi da neka varijanta postane dominantna samo zahvaljujući slučajnosti. Ovo znači da se može javiti i neka varijanta koja će u potpunosti probiti imunitet onih koji su prebolovali ili su vakcinisani. Ili varijanta koja će se vezati za neki drugi receptor. Sve to može vratiti borbu s virusom na početak.

Odakle onda ideja da infekcije postaju manje opasne, a patogeni manje virulentniji s vremenom?

Ideju da infekcije s vremenom postaju manje smrtonosne prvi je predložio bakteriolog Theobald Smith, jedan od prvih američkih epidemiologa, kasnih 1800-ih. Njegova teorija o evoluciji patogena kasnije je nazvana „zakon opadanja virulencije". Međutim, to je zastarjelo razmišljenje i dokazi ga ne podupiru.

Bit Smithove teze je da patogen ne želi zapravo ubiti svoj domaćina, nego da mu odgovara da domaćin preživi. Odnosno, to bi značilo da oni sojevi patogena koji ubijaju domaćina, nestaju zajedno s njim, dok oni koji izazivaju blažu bolest nastavljaju cirkulirati jer i domaćin preživi i okolina osobe koja je zaražena se ne boji prići zaraženom – te se tako zaražava.

Primjer patogena koji je evoluirao da postaje još opasniji je Yersinia pestis, bakterija koja izaziva kugu. Onog trenutka kada je evoluirala tako da je prenose buhe, postala je opasnija jer, da bi ova bakterija opstala, domaćin je morao umrijeti. Tada bi se buhe selile s mrtvog domaćina na novog i time bi obezbijedile novi teren za bakteriju. Prve kuge nisu prenosile buhe, niti su bile bubonske (bubonska kuga je teži oblik ove bolesti).

Svjedočili smo i tome da virus ebole ne postaje nimalo blaži i da virus ima dovoljno vremena zaraziti novu osobu iako zaražena osoba umire. Virus ebole je profitirao na ljudskoj empatiji, težnji članova porodice da pomognu bližnjem u agoniji, te se virus nastavio prenositi. Također, čini se da je virus koji izaziva Denga groznicu postao s vremenom virulentniji.

Od ranih 1980-ih, matematički model kompromisa - zasnovan na ideji da se patogeni suočavaju s nekoliko kompromisa između načina prenosa, razine virulencije i cijene rezistencije - dovodi u pitanje pretpostavljenu tendenciju o tome da patogen s vremenom postaje bezopasniji.

Modeliranje pandemija nije nimalo jednostavno, niti je je moguće lako predvidjeti virulentnost budućih varijanti i sojeva virusa.

Virus ne mora biti jako smrtonosan da bi bio opasan

Sa mnogim virusima, pa i sa SARS-CoV-2, virulencija nije vezana isključivo za letalnost bolesti koju izaziva. Mortalitet kod COVID-19 iznosi „svega“ oko 2%, i mnogi pogrešno zaključe da je ovo „bezopasna bolest“ koju većina preživi. Virulencija je, međutim, također sposobnost virusa da onesposobi domaćina, a produženi kovid je jedan primjer toga. Prema procjenama, 4 od 10 osoba zaraženih s COVID-19 će još mjesecima patiti od sindroma produženog kovida i neće moći voditi normalne živote. Treba razumjeti da od produženog kovida pate i osobe koje su bile na kućnom liječenju i imale „blaži oblik“ bolesti, a ne samo hospitalizirani.

„Postoji široko rasprostranjena, ružičasta zabluda da virusi s vremenom evoluiraju kako bi postali benigniji. To nije slučaj: nema predodređenog evolucijskog ishoda da virus postane benigniji, posebno oni, kao što je SARS-CoV-2, u kojem se većina prenosa događa prije nego što virus izazove tešku bolest. Uzmite u obzir da su alfa i delta virulentniji od soja koji je prvi put pronađen u Wuhanu u Kini. Drugi val pandemije gripe 1918. bio je daleko smrtonosniji od prvog“, piše za Nature evolutivni virolog Aris Katzourakis s Univerziteta Oksford.

Čak i virusi na koje smo navikli i većina nas ih preboli bez hospitalizacije mogu povremeno „podivljati“, što smo vidjeli na primjeru H1N1 soja gripe 2009. godine, kada je ovaj virus postao naročito virulentan i izazivao težu kliničku sliku.

Kako će virus ili bilo koji drugi patogen evoluirati, rezultat je vrlo osjetljive igre između stalnih adaptacija virusa, domaćina i genetičkog drifta, pojave da se sasvim slučajno promijene učestalosti određenih genskih varijanti. Sve su ovo nepredvidivi procesi i zato ne možemo niti smijemo tvrditi da će ovaj virus s vremenom postati blaži i uljuljkati javnost u toj ideji. ​

  • 16x9 Image

    Jelena Kalinić

    Biolog, dopisnik Glasa Amerike za nauku, i dobitnica EurekaAlert (AAAS) Felowship 2020. za naučne novinare. Vodi blog Quantum of Science od 2015.

XS
SM
MD
LG