Linkovi

Ženska strana

Žene u manjini u kulturi sjećanja Sarajeva

Od preko 1.300 ulica u Kantonu Sarajevo, samo 18 je imenovano po ženama.

Odnos od 18 ulica koje nose ženska imena naspram više od 500 koje nose muška svjedoči o nedostatku žena u memorijalnoj kulturi Sarajeva.

Piše: Maša Durkalić

Od preko 1.300 ulica u Kantonu Sarajevo, koje postoje u registru Zavoda za planiranje Kantona Sarajevo, samo 18 je imenovano po ženama, ili njihovi nazivi imaju veze sa ženama. Istovremeno, od istog broja ulica, preko 500 je imenovano ili po muškarcima, ili po prezimenima iskazanim u muškom rodu. Iako u Kantonu Sarajevo postoji nekoliko škola, trgova i mostova koji su također imenovani po ženama, odnos od 18 ulica koje nose ženska imena naspram više od 500 ulica koje nose muška imena jasno svjedoči o nedostatku žena u memorijalnoj kulturi Sarajeva.

Ovaj je problem za Radio Slobodna Evropa (RSE) prokomentirao Damir Nikšić, predsjednik Komisije za obilježavanje, čuvanje i njegovanje historijskih događaja i ličnosti pri Skupštini Kantona Sarajevo.

„Grad je tijesan za previše ideologija koje u njemu postoje, i previše je želja. U našem društvu je stalno prisutan militantni mačo duh, kao duh zvanične kulture življenja pokorenog naroda. Tu, u suštini, kulturološki nema mjesta za žene, jer nema svijesti, solidarnosti i osviještenosti u smislu feminizma“, kaže Nikšić.

On predlaže dvije aktivnosti koje bi potencijalno mogle povećati prisustvo žena u memorijalnoj kulturi grada: prva je dodjeljivanje tzv. počasnih ulica, a druga je fond imena koji bi sadržavao jednak omjer muških i ženskih imena, koji je ideja u nastanku.

Jasmina Mršo, članica Naše stranke i vijećnica u Općini Stari Grad, također je i vanjska članica spomenute Komisije. Ona je početkom godine pokrenula inicijativu da se na rodnoj kući Umihane Čuvidine, bh. pjesnikinje i jedine žene koja je stvarala na alhamijado jeziku (po kojoj naziv nosi jedna ulica u Sokolović Koloniji, te škola u Općini Novi Grad), postavi spomen-ploča koja bi podsjećala da je Umihana tu rođena, živjela i stvarala.

Za spomenike, spomen-ploče i spomen-parkove nisu nadležne općine, nego Grad Sarajevo, te je Jasminina inicijativa za spomen-ploču na Hridu prebačena na ovaj administrativni nivo. Grad Sarajevo svake godine prikuplja nove informacije za strateški plan u vezi sa imenovanjem spomenika, spomen-ploča i spomen-parkova. Iako se na odgovor još uvijek čeka, ova je inicijativa jedina nakon dugo vremena u centar pažnje stavila obilježavanje ili imenovanje nekog javnog prostora po historijski značajnoj ženi.

Fond imena kao moguće rješenje

Inicijative za (pre)imenovanje ulice mogu podnositi općinski vijećnici ili grupe/udruženja građana/ki, a procedura je prilično komplicirana. Inicijativa treba sadržavati informacije o ulici koju se želi (pre)imenovati, nakon čega zahtjev ide na nadležnu opštinu, a potom na mjesnu zajednicu. Slijedi provođenje javne rasprave među građanima/kama koji/e žive u toj ulici (ako je ulica naseljena). Kada stanovnici/e ulice budu saglasni/e sa promjenom imena, inicijativa se vraća na nadležno općinsko vijeće, potom nazad na Komisiju, koja je šalje na Skupštinu Kantona Sarajevo (KS). Nakon što Skupština KS donese odluku, zahtjev za promjenu imena šalje se Zavodu za planiranje Kantona Sarajevo.

Imenovanje se i dalje vrši u skladu sa Odlukom o imenovanju ulica, trgova i mostova iz 1997. godine. Mršo ističe da je postalo teško raditi prema ovoj odluci, te da bi se na dnevnom redu Komisije uskoro trebala naći nova odluka, čiji je prednacrt ona napravila.

„Glavne izmjene se sastoje iz pomnijeg definisanja komplicirane procedure, ali najveća izmjena je fond imena (po uzoru na onaj koji postoji u Zagrebu) koji bi bio javno dostupan, a imena bi predlagali građani i građanke. Postojali bi kriteriji prema kojima bi se imena rangirala, a na osnovu rangiranja bi se kreirala lista imena koja bi imala prednost pri imenovanju novih ulica, ili preimenovanju starih. Rodna ravnopravnost je među prvim kriterijima zato što žene nisu zastupljene u memorijalnoj kulturi. 18 ulica imenovanih po ženama uopće ne oslikava doprinos žena ovom gradu, našoj zemlji i svijetu. Ako bi se fond imena realizirao, sigurno bi se u prvih pet imena trebale naći žene“, kaže Jasmina Mršo.

Fondacija CURE je 2013. godine napravila prvu Žensku mapu grada Sarajeva, a istraživanje ove fondacije je tada pokazalo da od 1.037 ulica u Sarajevu samo 17 nosi imena žena, kao i da su nazivi 16 ulica koje su imale ženska imena preimenovane ili u muška imena, ili u opće nazive nakon posljednjeg rata. U ovom procesu najviše su stradale partizanke i učesnice Narodnooslobodilačke borbe, poput Dragice Pravice, Marije Bursać, Radojke Lakić, ali i revolucionarke poput Rose Luxemburg i Clare Zetkin.

„I dalje je prisutna diskriminacija u kontekstu nejednakog priznavanja ženskog doprinosa, vidljivosti i rada“, kaže Jadranka Miličević, izvršna direktorica Fondacije CURE, dodajući da je potrebno sistematski pristupiti lobiranju za veći broj ulica koje će nositi imena žena.

I dalje je prisutna diskriminacija u kontekstu nejednakog priznavanja ženskog doprinosa, vidljivosti i rada: Jadranka Miličević
I dalje je prisutna diskriminacija u kontekstu nejednakog priznavanja ženskog doprinosa, vidljivosti i rada: Jadranka Miličević

Fondacija CURE je nedavno predstavila i mobilnu aplikaciju „HERStory“, napravljenu uz podršku Turističke zajednice Kantona Sarajevo, koja sadrži mapu gradskih lokacija vezanih za rad i djelovanje deset žena, poput spisateljice Nafije Sarajlić, matematičarke Vere Šnajder, kiparice Ive Despić Simonović i drugih.

Spisateljice, doktorice, borkinje

Kojih je to 18 ulica u Sarajevu imenovano po ženama? Pored već spomenute ulice Umihane Čuvidine, koja se nalazi u Sokolović Koloniji, u ovom naselju još tri ulice nose nazive po ženama: ulica Bademe Sokolović, imenovana po poznatoj operskoj pjevačici iz Sarajeva, koja je bila primadona zagrebačke Opere; ulica Sestara Elčić, imenovana po Mevlidi i Samiri Elčić iz Dervente, borkinjama Armije BiH koje su poginule u bici za igmansko Golo Brdo; te ulica Marice Uherka, žrtve koncentracionog logora Jasenovac (o kojoj nije poznato više od ovog šturog biografskog podatka).

Jedna ulica na Ilidži nosi ime po pjesnikinji i spisateljici Nasihi Kapidžić Hadžić iz Banje Luke, koja je pisala pjesme i priče za djecu. U naselju Kvadrant C5 na Dobrinji nalaze se dvije ulice imenovane po ženama: ulica Habibe Stočević, pjesnikinje porijeklom iz Stoca koja je stvarala na turskom jeziku; i ulica Nadežde Petrović, najznačajnije srpske slikarke s početka 20. stoljeća.

Na Dobrinji se nalazi i ulica Vahide Maglajlić, imenovana po partizanki iz Banje Luke i jedinoj muslimanki koja je proglašena Narodnim herojem Jugoslavije. Na Vratniku se nalazi ulica imenovana po Nafiji Sarajlić, spisateljici, učiteljici i jednoj od prvih obrazovanih muslimanki u Sarajevu, a u blizini je i ulica Nevjestina, za koju nije poznato odakle potiče njen naziv.

Ulica Kraljice Jelene, imenovana po bosanskoj kraljici, supruzi kralja Dabiše koja je nakon njegove smrti vladala samostalno od 1395. do 1398. godine, nalazi se u naselju Otoka. U Švrakinom Selu jedna ulica nosi ime Atife Karalić, medicinske sestre iz Maglaja, pripadnice Armije BiH, koja je poginula 1993. godine pružajući pomoć ranjenim vojnicima kod Gornjeg Vakufa.

Dvije ulice imenovane su po liječnicama – prva je ulica Dr. Ševale Zildžić Iblizović, prve liječnice muslimanke u BiH i na Balkanu (a vjerovatno i u Evropi), koja se nalazi na Stupu, a druga je ulica Dr. Silve Rizvanbegović, specijalistice urgentne medicine, koja je poginula tokom opsade Sarajeva, i koja se nalazi u Nedžarićima. Doktorica je bila i Aziza Šaćirbegović, ginekologinja i članica Mladih muslimana, koja je nakon Drugog svjetskog rata zbog političkih pritisaka emigrirala u SAD, a po njoj je nazvana ulica u naselju Hrasno (iako bez doktorske titule u nazivu).

Samo se tri ulice nalaze u centru Sarajeva: Mis Irbina, imenovana po čuvenoj humanitarki i prosvjetiteljici Adeline Paulini Irby, koja je u Sarajevu otvorila drugu po redu školu za djevojčice; ulica Mice Todorović, slikarice koja je pripadala prvoj generaciji obrazovanih bh. likovnih umjetnika, koja se nalazi na Gorici, gdje je Mica Todorović i živjela; te ulica Velika avlija Laure Papo Bohorete u kojoj se nalazi Muzej Jevreja BiH, imenovana po jevrejskoj spisateljici i prevoditeljici koja se smatra prvom bh. feministkinjom.

Gdje je prostor za žene?

U odnosu na ukupan broj ulica, prilično je jasno da su žene u manjini.

„Sada se otvara mnogo novih trgova, ulica, mostova... Zašto se tu ženama ne dadne prostor? Evo, nećemo brisati historiju, ali zašto nemamo jednaka prava ili mogućnosti? To je političko pitanje. Politika je najveća prepreka u ostvarivanju vidljivosti žena i ženskog rada u svim segmentima bh. društva“, ističe Jadranka Miličević.

Damir Nikšić smatra da sarajevske ulice zaslužuju više ženskih imena.

„Naravno da bi imenovanje ulica po ženama bilo pozitivno. Sve što razbija hegemoniju i jednostranost je pozitivno.“ Međutim, on također skreće pažnju i na manjak inicijativa u samoj Skupštini Kantona Sarajevo da se ovo pitanje pokrene, kao i na politička prepucavanja koja često prate (pre)imenovanje ulica.

„Mislim da bi bilo dobro stvoriti mrežu zastupnica na različitim nivoima vlasti, prvenstveno u kantonalnim skupštinama i općinskim vijećima, žena koje će se baviti očuvanjem ženske historije kroz svoje inicijative i djelovanje. Ako bismo imali/e više primjera žena u memorijalnoj kulturi, koji pokazuju da su žene uspjele ostvariti svoje ciljeve, djevojčice bi se imale na koga ugledati, što još uvijek nije slučaj“, kaže za kraj Jasmina Mršo.

See all News Updates of the Day

BiH: Pandemija pojačala nasilje nad ženama i djevojčicama

BiH: Pandemija pojačala nasilje nad ženama i djevojčicama
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:37 0:00

SAD: Biti djevojčica - to je komplikovano

SAD: Biti djevojčica - to je komplikovano
please wait

No media source currently available

0:00 0:01:56 0:00

Pandemija pogoršala položaj djevojčica širom svijeta

Djevojčice u Pakistanu

U svijetu je 11. oktobra obilježen Međunarodni dan djevojčica, a ove godine su pandemija i ekonomska kriza stvorile dodatne poteškoće za djevojčice širom svijeta.

UN su ovaj dan odredile 2011. kako bi promovisale prava djevojčica. Među problemima koje je ove godine pandemija pogoršala su obrazovanje, dječiji brakovi, nasilje u porodici, ekonomski položaj.

UN procjenjuju da će do kraja sljedeće godine 435 miliona žena i djevojčica živjeti sa manje od 2 dolara dnevno, a 47 miliona njih pandemija je gurnula u siromaštvo.

Povećano siromaštvo i manjak obrazovanja su povezani i sa porastom nasilja, a čak i prije pandemije, prema podacima UN, svaka treća žena na svijetu bila je žrtva fizičkog ili seksualnog nasilja.

Dječiji brakovi

Tokom humanitarne krize, prioritet su druge stvari poput hrane i skloništa, kaže Lirik Tompson, ekspertkinja u organizaciji Međunarodni centar za istraživanja o ženama. Zbog toga je, ocjenjuje, borba protiv rodnog nasilja i dečijih brakova, slabija.

Dječiji brakovi su u porastu tokom pandemije koronavirusa. Djeca nisu išla u školu, što može da znači da su izloženija nasilju i seksualnim predatorima. Zbog pandemije, neke porodice pokušavaju da udome djevojčice u ekonomski stabilnija domaćinstva i tako olakšaju sebi teret.

Kako širom sveta žive udate devojčice?
please wait

No media source currently available

0:00 0:03:06 0:00

Procjenjuje se da je pola miliona djevojčica više u opasnosti da uđe u prerani brak zbog pandemije, pokazuje oktobarski izvještaj organizacije Save the Children.

Iako su borci za prava djevojčica lobirali da se odvoje sredstva za borbu protiv dječijih brakova, većina sredstava je ove godine otišla na prevenciju i kontrolu koronavirusa.

Malo opcija

U izjbegličkim kampovima Rohinja u Bangladešu tokom pandemije je porastao broj dječjih brakova.

Jedan od stanovnika tog kampa koji je želio da ostane anoniman, rekao je za Glas Amerike da neke porodice žive u pretrpanim šatorima i da udaju ćerke koje su još djeca da bi napravili malo mjesta.

"Nijedan roditelj ne bi dao svoju ćerku drugima, ali oni to moraju da rade jer su okolnosti takve."

Devojčice u izbegličkom kampu Rohindža u Bangladešu
Devojčice u izbegličkom kampu Rohindža u Bangladešu

Vai Vai Nu, koonsnivačica i direktorka Ženske mirovne mreže rekla je za Glas Amerike da je porast dječjih brakova u izbegličkim kampovima alarmantan i da ih roditelji udaju jer vjeruju da im na taj način pružaju sigurnost.

"Vjeruju da će ih muževi štititi bolje nego oni", kaže Nu.

Rodno nasilje "pandemija u senci"

Zbog većeg društvenog distanciranja usljed pandemije, u porastu je i digitalno nasilje.

Istraživanje organizacije Plan International pokazalo je da je 32 odsto djevojčica u Indoneziji bilo zlostavljano na društvenim mrežama, dok je 55 odsto tome svjedočilo.

"U Indoneziji, djevojčice nisu žrtve samo jedne vrste rodnog nasilja, već je 395 od 500 devojčica reklo da su iskusile nekoliko formi naslja", kaže Nazla Marisa, direktorka te organzacije.

Zlostavljanje se događa u svim zemljama na svijetu. Tokom marta u SAD, maloljetnici su činili polovinu onih koji su pozivali telefon Nacionalna linije za sprječavanje seksualnog zlostavljanja. Čak 67 odsto njih je tvrdilo da je zlostavljač član porodice.

Organizacija UN za žene je opisala rodno nasilje tokom pandemije kao "pandemiju u sjenci".

Obrazovanje

Obrazovanje je još jedna oblast pogođena pandemijom. Istraživanja Malala fonda pokazuju da se čak 20 miliona djevojčica nikada neće vratiti u školu kada se kriza završi.

Školovanje devojčica u Avganistanu
Školovanje devojčica u Avganistanu

Fond Malala pokrenula je Malala Jusufzai koja je preživjela ranjavanje u glavu u Pakistanu, a upucana je zbog toga što je propagirala obrazovanje djevojčica. Ona je dobitnica Nobelove nagrade za mir 2014.

Školovanje djevojčica je ključno za postizanje rodne ravnopravnosti, prema novom izvještaju UNESCO-a. Kako se navodi, djevojčice su i dalje iza dječaka po broju onih koje se školuju, što je pandemija dodatno pogoršala.

Širom svijeta, trenutno 132 miliona djevojčica ne ide u školu, a svaka treća iz najsiromašnijih porodica, nikada nije ni počela školovanje.

Profesorica engleskog jezika, nakon nemogućnosti pronalaska posla u struci, okrenula se poljoprivredi

Profesorica engleskog jezika, nakon nemogućnosti pronalaska posla u struci, okrenula se poljoprivredi
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:26 0:00

Amerika obilježava 100 godina od kako su žene dobile pravo glasa

Pravo glasa za žene: Borba koja traje 100 godina
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:42 0:00

Od trenutka kada je Amandman predstavljen u Kongresu 1878. godine, bilo je potrebno više od 40 godina da ga usvoje, a da ga zatim tri četvrtine država ratifikuje.

Feministkinje su krajem 19. i početkom 20. stoljeća vodile žestoku kampanju da žene dobiju pravo glasa u Sjedinjenim Državama i to organizovanjem, podnošenjem peticija i skupljanjem potpisa.

Prije stotinu godina, ovog mjeseca, konačno im je dodijeljeno pravo glasa nakon što je prošao 19. Amandman Ustava Sjedinjenih Država.

Borba za glasanjem seže od prve konvencije o ženskim pravima u Seneca Fallsu u New Yorku 1848. Održana je u crkvi Weslyan Methodist, a na konvenciji je učestvovalo oko 300 ljudi, uključujući abolicionistu Fredericka Douglassa. Nisu bile prisutne tamnopute žene.

This plaque, in Seneca Falls, New York, marks the site where the women's rights movement was set in motion.
This plaque, in Seneca Falls, New York, marks the site where the women's rights movement was set in motion.

Crkva je sada dio Nacionalnog istorijskog parka ženskih prava u Seneca Fallsu, koji predstavlja mjesto rođenja pokreta za ženska prava.

Među delegatima je bila i Elizabeth Cady Stanton, glavna autorica Deklaracije o osjećajima, dokumenta koji je pisan za konvenciju, a koji je pozivao na jednakost sa muškarcima, uključujući i pravo glasa.

Andrea DeKoter, vršiteljica dužnosti upravnika parka, rekla je za VOA da je Deklaracija osjećaja kreirana po uzoru na američku Deklaraciju o neovisnosti. Ali su riječi - "svi su muškarci stvoreni jednaki" - promijenjene u "svi muškarci i žene su stvoreni jednaki."

DeKoter ističe da su samo muškarci Afroamerikanci dobili pravo glasa 1870. godine usvajanjem 15. Amandmana. Ali dok su se žene borile za vlastito pravo glasa, postojao je "ogroman raskol i rasizam u pokretu za ženska prava", jer su isključivane crne žene, rekla je DeKoter.

"Dakle, tokom dva stoljeća, crne žene formirale su paralelni pokret unutar svojih organizacija,“ rekla je Martha S. Jones, profesorica istorije na Univerzitetu Johns Hopkins i autorica knjige "Vanguard: Kako su crne žene probile barijere, osvojile glas i insistirale na jednakosti za sve." Jones je rekla da je ovo uključivalo "crkvene konferencije, organizacije za građanska prava i društva protiv robstva".

Neke države usvojle su svoje zakone o biračkom pravu žena, ali aktivistkinje za ženska prava željele su nacionalni Amandman koji kaže da "prava građana Sjedinjenih Država neće biti uskraćena niti umanjena od strane Sjedinjenih Država ili neke od država na osnovu pola."

Nove aktivnosti

Kako su se uloge žena mijenjale početkom 20. stoljeća, nova generacija mladih, odlučnih žena nastavila je borbu.

"One su imale završene fakultete i predstavljale su četvrtinu radne snage", rekla je Ellen Carol DuBois, istoričarka biračkih prava žena i autorica "Žensko biračko pravo: Duga bitka žena za glas".

"One su bile nagrađivane književnice, pjesnikinje i umjetnice", dodala je DuBois.

Do 1916. aktivistkinje za žensko pravo glasa pojačale su svoje proteste - organizujući parade, mirne šetnje i štrajkove glađu. One su bile uznemiravane i podsmijavali su im se.

"One su održavale govore o biračkim pravima žena u javnosti i to uglavnom muškoj publici, odlazeći među grupe muškaraca ispred tvorničkih kapija za vrijeme ručka, i često su ih uspjevale pridobiti", rekla je DuBois.

Obnovljeni pokret, zajedno s predsjednikom Woodrowom Wilsonom koji je promijenio svoj stav i podržao Amandman 1918. godine, na kraju je doveo do njegovog usvajanja dvije godine kasnije.

A woman casts her vote at a polling place during the U.S. midterm election Nov. 6, 2018, in Silver Spring, Md.
A woman casts her vote at a polling place during the U.S. midterm election Nov. 6, 2018, in Silver Spring, Md.

Sto godina kasnije, mnoge žene se i dalje suočavaju sa suzbijanjem ženskog prava na glasanje, kažu u Ligi ženskih birača, to uključuje "forsiranje biračkog tijela na diskriminaciju, dokazom o ograničenjima državljanstva biračima koji imaju pravo glasa, smanjenjem broja biračkih mjesta u obojenim zajednicama i ilegalnim čišćenjem birača sa biračkih mjesta".

Nejednakosti poput ovih i drugih mogu se ublažiti, tvrde zagovornici, usvajanjem Amandmana na jednaka prava, koji je u Kongresu predstavljen 1923., tri godine nakon što su žene stekle pravo glasa. ERA je odobren od strane Predstavničkog doma 1971. godine, a od strane Senata 1972. Ratificirale su ga tri četvrtine država u januaru 2020. - godinama nakon krajnjeg roka.

Eleanor Smeal, predsjednica Fondacije feminističke većine, tvrdi da je krajnji rok ukinut, amandman koji kaže da "jednaka prava prema zakonu Sjedinjenih Država ili bilo koje države ne mogu biti uskraćena ili umanjena na osnovu pola", mogao je postati dio Ustava.

Kao i žene koje su se borile za pravo glasa, Smeal je rekla, "Amandman o jednakim pravima je veoma važan jer prema našem Ustavu, određuje da žene moraju da budu tretirane jednako".

Između ostalog, objašnjava ona, zaustaviće diskriminaciju kada su u pitanju plate, obrazovanje i osiguranje, te pomoći u sprječavanju nasilja nad ženama

Učitajte još

XS
SM
MD
LG