Povodom Međunarodnog dana žena, razgovarali smo s dr. Adnom Ašić, docenticom na Internacionalnom Burch univerzitetu, na predmetima Genetika, Molekularna biologija i Bioinformatika, o položaju naučnica u društvu, ali i o problemima nauke i naučne zajednice u BiH.
GLAS AMERIKE: Kakva je razlika između toga biti naučnik i biti naučnica u BiH, ali i u svijetu?
DR. AŠIĆ: Moje iskustvo govori da su mogućnosti za bavljenje naukom u Bosni i Hercegovini jednake za žene i muškarce. U većini akademskih krugova se nisam osjetila manje poštovanom isključivo zbog toga što sam žena. Međutim, želim naglasiti da upravljačke i menadžerske pozicije u naučnoistraživačkim krugovima uglavnom drže muškarci. Kada je u pitanju bavljenje naukom u Evropi, na osnovu saradnje sa stranim institucijama koje sam imala priliku ranije posjetiti, nisam uočila značajne razlike u obimu posla i priznanju za uspjehe koje ostvaruju naučnice, nasuprot naučnicima.
GLAS AMERIKE: Nedavno smo se kao zemlja hvalili statistikom (UNESCO statistika) da imamo više žena u nauci i STEM uopšte nego neke zemlje Zapadne Evrope, poput Francuske i Njemačke. Pa ipak, ovo je samo jedna strana priče, zemlje u kojima ima manje žena u nauci imaju više naučnika na 100 000 stanovnika. Šta to jednu zemlju čini poželjnom za naučnike i razvoj nauke, pa i privlačenje žena u nauku?
DR. AŠIĆ: UNESCO statistika me zapravo nije iznenadila. Moj primarni posao je rad sa studentima na Internacionalnom Burč univerzitetu, gdje sam zaposlena pri Odsjeku za genetiku i bioinženjering u nastavi od 2015. godine. Svaka generacija kojoj sam predavala je imala dominantno više studentica nego studenata. Vjerujem da je situacija drukčija u drugim STEM disciplinama, ali me čini veoma sretnom da naše djevojčice i djevojke vide STEM discipline kao oblasti u kojima mogu ponuditi najbolje od sebe, pa se kroz školovanje usmjeravaju u ove oblasti. Što se tiče manjeg broja naučnika na 100 000 stanovnika, razloge možemo tražiti primarno u problemima s kojima se naučna zajednica susreće u pokušaju finansiranja svojih projekata. Činjenica je da je moderna nauka iznimno skupa i jedini način da obezbijedimo njen napredak je kroz pripremu visokokvalitetnih projekata, koji mogu biti finansirani iz javnog ili privatnog sektora, a koji će imati značajne rezultate i biti upotrebljivi ne samo unutar BiH, nego i u drugim državama. Saradnja javnog i privatnog sektora sa naučnoistraživačkim timova je od velikog značaja, jer obezbijeđuje sigurno finansiranje istraživanja, uz benefite za sve uključene strane.
GLAS AMERIKE: Dakle, BiH ne oskudijeva naučnicama, ali one imaju često mnogo problema. Koje biste probleme naveli za žene u STEM polju?
DR. AŠIĆ: Vjerujem da se položaj žena u STEM disciplinama u zadnje vrijeme drastično popravlja, prije svega zahvaljujući našim naučnicama koje su pokazale ono što oduvijek znamo - kako žena može biti uspješna u svim obasltima i, pri tome, nimalo inferiorna u odnosu na muškarca. Na papiru situacija izgleda izvrsno, u smislu zastupljenosti studentica i istraživačica, uslova rada, nediskriminatornih konkursa za posao i slično. U praksi nije uvijek tako. Istupi naučnica u javnosti su gotovo uvijek popraćeni seksizmom i mizoginijom, od komentarisanja izgleda, preko pitanja o bračnom i porodičnom statusu, do dovođenja u pitanje njihove sposobnosti. Svaka od nas takve komentare može jednostavno ukloniti, prijaviti ili, jednostavno, ne čitati. Međutim, supruge i kćerke autora takvih komentara nemaju ovaj luksuz. Od žene se na radnom mjestu očekuje više razumijevanja, kompromisa, zalaganja i generalno bolji rezultati, kako bi se smatrala iole ravnopravnom muškarcu, što su potvrdile ranije sociološke i antropološke studije na univerzitetima i sličnim ustanovama. Stoga smatram našom odgovornosti da djevojčicama objasnimo da profesionalno mogu biti što god požele, jer su one za to sposobne i niko im nema pravo uskratiti obrazovanje i napredak na konto toga što su žene.
GLAS AMERIKE: Da li se lako zaposliti kao neko ko završi neki studij bazične ili primijenjene nauke u BiH?
BiH je odavno pri vrhu liste zemalja s najmanjim procentom zapošljavanja mladih, što je, prema mom mišljenju, među najvećim kočnicama razvoja našeg društva.Dr. Ašić
DR. AŠIĆ: Prirodne nauke nisu izuzetak, jer moje iskustvo pokazuje da dostupna radna mjesta na tržištu rada nisu ni približno dovoljna. Međutim, bitno je naglasiti da smo okruženi nevjerovatnim mladim ljudima, koji se pokažu sposobnim da svoje vještine i znanje iskoriste na način da sami sebi naprave posao i na taj način, uz minimalnu podršku, rade ono što vole i žive od toga.
GLAS AMERIKE: Uopšte vidimo trend da u bogatim zemljama dosta ljudi bježe od studiranja u naučnim poljima, jer su plate u drugim oblastima mnogo veće. To dovodi i do toga da ljudi iz siromašnijih zemalja koji su završili upravo ove studije idu u te bogate zemlje i rade one poslove koje autohtoni građani neće, jer ti poslovi nisu lukrativni. No, kako zadržati naše naučnike u zemlji? Šta nam nedostaje? Naučne institucije, projekti vezani za inostrane naučne institucije, finansije?
DR. AŠIĆ: Naravno, finansije su ključ problema. Nedovoljno ulaganje u nauku limitira osnivanje novih institucija ili širenje postojećih, a samim tim smanjuje broj radnih mjesta, posebno kada su u pitanju mladi naučnici. Rekla bih da u BiH, nažalost, bavljenje naukom nije isplativo, u odnosu na neke druge discipline, a uslovi rada su često teški. Stoga nas ambicija i, često, improvizacija, pojedinaca gura naprijed i ne dozvoljava da odustanemo. Što se mogućih rješenja tiče, prije svega nam je neophodna bolja saradnja naučnika i institucija unutar BiH, u smislu razmjene znanja, prostorija i opreme, a nakon toga i saradnja sa evropskim univerzitetima i institucijama, koja bi nam omogućila da njihovu praksu primijenimo i pokrenemo u BiH.
GLAS AMERIKE: Stalno se ponavlja to kako BiH malo ulaže u nauku. Međutim, da li su državna ulaganja jedini način da nauka napreduje? Šta znači ulagati u nauku - jesu li to samo plate naučnicima, ili ima još nešto - pristupi bazama podataka, naučnoj periodici, ulaganje u razmjene, uvođenje postodoktoralnog studija, pristupanje naučnim projektima EU ili drugih država?
DR. AŠIĆ: Ovo je izvrsno pitanje i tema o kojoj često razgovaram s kolegama u BiH, ali i drugim evropskim državama. Plate naučnicima su praktično zanemariv dio ulaganja u nauku. Iskustvo iz zemalja Evropske unije nam govori da su naučnoistraživački projekti glavni izvor finansiranja naučnih institucija i univerzitetskih istraživačkih grupa. To su projekti čiji budžeti su za nas misaona imenica. Ono što je pozitivno jeste da univerziteti iz BiH imaju mogućnost da se kao partneri uključe i apliciraju na mnoge pozive, kako za sudjelovanje u projektima, tako i za programe razmjene sa univerzitetima unutar EU. Priprema takvih projekata zahtijeva izniman trud, vrijeme i saradnju mladih naučnika sa iskusnijim kolegama. Također, svako ko aplicira na takve pozive mora biti spreman na odbijanje, stalne ispravke i nove uvjete – stoga je upornost ključna. Stoga, opcije za finansiranje projekata izvan BiH postoje, ali zahtijevaju adekvatnu podršku matičnih institucija u toku pripreme i realizacije. Saradnja s privatnim sektorom je kod nas i dalje poprilično neuobičajena pojava, pa je to još jedna oblast u kojoj imamo dosta prostora za napredak. Sličan princip vrijedi i za postdoktoralne studije, za koje je neophodno potrebno pripremiti kvalitetnu i atraktivnu doktorsku disertaciju.
Sve ostalo što ste naveli je također neophodan segment ulaganja u nauku, a posebno bih navela paradoks u kojem studenti doktorskog studija u BiH plaćaju školarinu, a često i troškove istraživanja za svoj studij. Praksa u drugim zemljama je obratna, gdje su doktorandi zaposleni, primaju platu kroz svoj rad i, ujedno, na taj način provode svoje doktorsko istraživanje.Dr. Ašić
GLAS AMERIKE: Šta je Vas dovelo do toga da odlučite studirati prirodne nauke i ostanete u tome?
DR. AŠIĆ: Veoma rano mi je postalo jasno da su prirodne nauke oblast koja me zanima, pa je moj put prema studiju u ovoj oblasti bio prirodan slijed događaja. Morala bih spomenuti profesora iz srednje škole, koji mi je biologiju, a posebno genetiku, predstavio na veoma zanimljiv način i time mi pomogao da odlučim kojom tačno disciplinom želim da se bavim. Ostanak u ovom polju je zapravo bio još spontaniji, jer je svaki novi dan studija i rada u oblasti genetike bio novi dokaz da nisam pogriješila. Stoga mogu reći da sam sretna jer zaista radim ono što volim.
GLAS AMERIKE: Gdje i kako sebe vidite za možda 5 godina?
DR. AŠIĆ: Kao što sam već spomenula, rad sa studentima je moje primarno zanimanje i to ne želim promijeniti, jer svakodnevno imam priliku sresti izvrsne mlade ljude, te svjedočiti njihovom napretku i entuzijazmu da postanu vrhunski naučnici i predavači. Uz to, moj cilj u narednih pet ili deset godina je intenzivirati naučnoistraživački rad sa kolegama i saradnicima, a sve u cilju dizanja nauke u BiH na novi nivo. Moderna nauka je veoma konkurentna i ne trpi prosjek, stoga uvijek zagovaram jasno definisane ciljeve i potpunu posvećenost pri ostvarivanju istih.