Ranije je bio jedan od vodećih eksperata američke vlade za Istočnu Aziju, uključujući i poziciju u Nacionalnom obavještajnom vijeću. Za Glas Amerike govori o metodama koje Kina koristi da bi ostvarila što veći uticaj nad zemljama na razvoju, sa posebnim fokusom na takozvanu „pandemijsku diplomatiju“, te na Bosnu i Hercegovinu (BiH) i druge zemlje Zapadnog Balkana.
O kineskom uticaju u svijetu često se govori u negativnom kontekstu. Zašto? Koji su po vašem mišljenju problemi s vanjskom politikom Kine?
U osnovi, temelj kineskog uticaja je ekonomska moć Kine. I to je samo prirodni rezultat činjenice da se radi o ekonomiji od 14 biliona dolara, koja trguje i investira širom svijeta, što mnogim zemljama može biti privlačno iz očiglednih razloga. Negativne posljedice dolaze kada pogledate kako posluju Kina, kompanije povezane s Kinom i banke s državnom politikom. Tajnost, nedostatak transparentnosti i korupcija su sastavni dio načina poslovanja kineskih kompanija. A to negativno utječe na ranjive demokratije širom svijeta.
Drugi aspekt je ono što se događa u smislu kineskog utjecaja u informacijskom prostoru. To nije tradicionalna meka moć na način na koji su je demokratije prakticirale. To je ono što je Nacionalna zadužbina za demokratiju nazvala oštrom moći, koja zaista koristi potporu kineske državne stranke kako bi preko naizgled nevinih i bezazlenih organizacija, kulturnih organizacija, odnosa s elitama, progurala stratešku prednost Kine i iskoristila neke od korumpiranih veza s vladama, političkim i poslovnim elitama, kako bi se postigli ciljevi Kine i potkopala odgovornost političara prema vlastitim građanima.
Postoji format 17+1 u kojem Kina sarađuje sa zemljama Centralne i Istočne Evrope. Smatrate li da je 17+1 dio toga o čemu ste upravo govorili i koje su opasnosti za zemlje poput BiH koje sudjeluju u tom projektu?
Vrsta uticaja koje sam ranije opisivao više je na pojedinačnoj osnovi, od zemlje do zemlje, ali je to sigurno povezano sa nekim širim diplomatskim i globalnim ciljevima Kine. Kada pogledate 17+1, to nije jedinstveno za Centralnu i Istočnu Evropu, to je vrsta pristupa koji je Kina zauzela u drugim regijama gdje žele uspostaviti grupacije u kojima je gomila regionalnih zemalja plus Kina, u kojima Kina može imati određenu dozu diplomatske prednosti, što je, kao što sam već spomenuo, potkrijepljeno ekonomskom snagom koju Kina sve više ima širom svijeta.
Ono što Kina planira da uradi kroz 17+1 je da ima forum u kojem može imati značajan angažman sa zemljama u regionu, odvojeno od šire Evropske unije (EU), odvojeno od mnogih zapadnoevropskih zemalja.
Ali, rekao bih, to nije imalo potreban ili planirani učinak kojem se Kina nadala. Posebno ove godine, mislim da je trebao biti veliki rezultat za Kinu. Učestvovao je i sam Xi Jinping, postojala je nada da će doći do najava o većem pristupu ekonomskom tržištu u Kini i gomile drugih ustupaka kako bi se povećao kineski angažman i uticaj u regiji. Ali mislim da polovica zemalja EU nije poslala šefa države ili predstavnike vlada, te niste imali baš jako dobru vrstu završnog saopštenja ili sažetka uspjeha sa samita. Mislim da je to veliki znak da za mnoge zemlje Centralne i Istočne Evrope obećanje o angažmanu sa Kinom, posebno u ekonomskom smislu, nije dovelo do onoga čemu su se nadale. Tako da mislim da je 17+1 ključni aspekt kineske diplomatije u tom regionu, ali i da počinju shvaćati da se to suočava sa značajnim poteškoćama.
Vaš browser ne podržava HTML5
Shullman: Kina poručuje da ćete imati korist od dobrih odnosa sa njom
Inicijativa „Pojas i put“ jedan je od glavnih projekata povećanja kineskog uticaja u svijetu, a vidjeli smo da su neke zemlje u Evropi, kao što ste upravo objasnili, nezadovoljne zbog neispunjenih obećanja, došlo je usporavanja investicija, dok Kina iz tih poslova zapravo ima veću korist od mnogih zemalja. Zašto se ovo događa, je li pandemija jedini razlog? I vidite li to kao dugoročan problem u tim odnosima?
Mislim da tu postoji nekoliko aspekata. Kineska ekonomija se suočila s nekim problemima, kao i svi tokom pandemije. To je usporilo dio uvoza za koji mislim da je bio očekivan. A Kina je za budućnost obećala više u smislu poljoprivrednog izvoza iz Evrope u Kinu, što je važan aspekt. Kina zapravo može sprovesti samo dio obećanog. Neki od projekata budu usporeni i zaglave. To ima velike posljedice.
Ovo je način na koji Kina posluje u smislu svojih ekonomskih ulaganja i angažmana širom svijeta, ne samo u Evropi, sa velikim obećanjima o milijardama i milijardama dolara i puno pozajmica koje nisu dobro razumljive i otvorene za javnost.
Ali stvarna implementacija projekata bude usporena. To smo vidjeli u Africi, to vidimo u Pakistanu, a i u Istočnoj Evropi.
Godinama pomno pratite postupke Kine. Nedavni izvještaj "Kineski autoritarni uticaj i demokratski odgovori", čiji ste bili urednik, ponudio je analizu kineskih taktika za uticaj. Možete li navesti glavne nalaze izvještaja?
Mnogo toga što Kina radi, posebno u zemljama u razvoju, ali i u razvijenijim dijelovima Evrope, zasniva se prvenstveno na ekonomskoj moći Kine. Korištenjem investicija i kredita preko subjekata povezanih sa Kinom, vidite da Kina ostvaruje mnogo uticaja nad zemljama, ne nužno da bi ih zarobila u dug, o čemu se često govori, nego jednostavno kroz netransparentne dogovore, sa uslovima koji nisu dostupni javnosti, a uz sve to ide i korupcija. Povrh toga, Kina koristi elemente uticaja informacijama, da li kroz snažno djelovanje propagande, novinarske treninge gdje je stvarna obuka o novinarstvu minimalna i više je riječ o promovisanju blagodati saradnje s Kinom, ili kroz razmjenu sadržaja gdje se kineska propaganda plasira u lokalne novine, iako to nije tako naznačeno.
Također, angažman kroz društvene i kulturne organizacije.
Tu je i finansiranje ne samo medija, čime se dobija određeni nivo kontrole nad informacijama koje se objavljuju, već i ulaganje u think tankove i istraživačke institucije, tako što Kina uspostavlja mrežu think tankova povezanih sa kineskim državnim think tankovima.
Naravno, istraživanja koja objavljuju su uvijek vrlo pozitivna o kineskoj inicijativi „Pojas i put“ i angažmanu s Kinom. Sve to skupa ima uticaj na slabljenje demokratija, a u isto vrijeme Kina popularizira autoritarizam kroz mnoge svoje aktivnosti. Sam Xi Jinping predstavlja kineski model kao nešto što zemlje u razvoju mogu slijediti i od njega učiti, u suštini dajući poruku da demokratija i razvoj ne moraju biti povezani, da zemlje mogu zauzeti kineski autoritarniji pristup razvoju i pogledati kako je Kina bila toliko uspješna u rastu da bude druga najveća svjetska ekonomija.
U isto vrijeme imate aktere koji prenose poruke o kineskom uspjehu, na primjer oko pandemije Covida, kao znak uspjeha kineskog sistema u usporedbi s neuspjesima demokratija poput Sjedinjenih Država i drugih u Zapadnoj Evropi, guranjem narativa da je možda kineski sistem mnogo bolji da ga zemlje dugoročno usvoje. U konačnici, vidite i podršku potpuno uspostavljenim autokratama ili onima koji se kreću u neliberalnom smjeru. To se, očigledno, može raditi ulaganjem u zemlje koje nije povezano sa zahtjevima za dobrim upravljanjem, demokratijom ili pitanjima ljudskih prava, što omogućava neliberalnim liderima da ukažu na sve investicije koje dobijaju iz Kine i da kažu: pogledajte šta vam ja donosim, pogledajte kako pomažem u razvoju naše zemlje, jer sam imao tako dobar odnos s Kinom. Srbija je najbolji primjer za to.
Jedna od važnih tema u izvještaju je da je Kineska komunistička partija koristila pandemiju kao diplomatsko sredstvo za povećanje uticaja u zemljama u razvoju. Možete li detaljnije objasniti na koji način Kina to radi?
Dio toga je u načinu koji sam upravo opisao, gdje mnoštvo poruka oko Kine neće nužno govoriti o superiornosti njenog sistema, ali će barem izjednačavati autoritarne metode s demokratijom. Korištenje navodnog uspjeha Kine nakon pojave Covida u samoj Kini kako bi se obuzdala pandemija, kao primjera uspjeha njenog sistema, je jedan od načina na koji se to radi. A onda se to podupire načinom na koji se Kina pozicionirala, ili se pokušala pozicionirati, kao dobrotvor za zemlje koje se pokušavaju nositi s pandemijom.
Ovo je počelo takozvanom diplomatijom maski u proljeće prošle godine, obezbjeđivanjem zaštitne opreme i takvih stvari. Slijedi očekivanje da će zemlja poput Srbije pohvaliti Kinu zbog čeličnog prijateljstva, kako je, mislim, rekao predsjednik Vučić, za pružanje stvari koje Evropska unija i druge zemlje nisu pružale.
To je bio važan dio jačanja poruka i narativa koje Kina pokušava progurati, da je njen uspon koristan za zemlje i da ako uspostavite čvrste odnose s Kinom, imat ćete koristi, dobit ćete maske kad se dogodi kriza poput pandemije. I naravno, sada smo prešli u diplomatiju vakcinama, gdje Kina već mjesecima provlači poruku preko globalnog juga, ali i Zapadnog Balkana i općenito Istočne Evrope, da će Kina biti lider u distribuciji vakcina. A Kina to onda može koristiti kao primjer činjenice da je odnos koji je Srbija uspostavila sa Kinom donio korist Srbiji. Naravno, to je upravo ono što govori predsjednik Vučić: pogledajte šta smo uspjeli dobiti od naših kineskih prijatelja, dok su Evropska unija i sistem Covax u potpunosti spori u razvoju i isporuci onoga što je svim državama prijeko potrebno u odgovoru na zdravstvenu krizu.
Upravo ste opisali šta se događa u Srbiji. Zemlje poput BiH koje su povjerenje dale Covaxu i Zapadu, ostale su bez vakcina i sada se okreću kineskim i ruskim vakcinama. Mislite li da je zapadni svijet, ako se može tako reći, tu propustio priliku?
Apsolutno. Mislim da je zapadni svijet propustio priliku u pokazivanju liderstva po ovom pitanju. Ako pogledate Sjedinjene Države, kada govorimo o širem Zapadu, Sjedinjene Države su očito imale značajnih problema samo sa bavljenjem pandemijom kod kuće. Dakle, pitanje je kako bismo mogli biti fokusirani na ono što se događa spolja. Ali mislim da je, bez obzira na to kako smo ovdje stigli, to definitivno autogol, da tako kažem, za EU i za Zapad u smislu nemogućnosti postizanja rezultata.
To je zaista predstavljalo upravo savršenu priliku za Kinu da uskoči i ispuni obećanje iz svojih poruka, da je pravi prijatelj zemljama poput Srbije, Bosne i drugih. Mislim da u Bosni i na drugim mjestima sada postoji neka vrsta preispitivanja da li su trebali ići putem Srbije, raditi ono što je radio predsjednik Vučić i ići direktnije prema Kinezima, a možda i prema Rusima i vakcini Sputnik. Mislim da je to zaista nepovoljno. To produbljuje uticaj ovih autoritarnih vlada u balkanskim zemljama koje nisu članice EU. I mislim da je to zaista problematično, ali tačno u skladu sa onim za šta vjerujem da se Kina nadala da će se dogoditi. Tako da im je to bilo veoma efikasno.
Jedna od zemalja regiona kojom se izvještaj bavi je Crna Gora. Navedeno je da je glavni projekat autoput Bar-Boljare, ali da je malo vjerovatno da će donijeti veliku korist i da bi projekat zapravo mogao bankrotirati Crnu Goru. Možete li to pojasniti?
Crna Gora je najbolji primjer načina na koji Kina radi projekte u drugim državama. Nije da Kina to nameće državi koja to ne želi. Crnogorsko rukovodstvo je željelo taj projekat, autoput Bar-Boljare, te most koji je neka vrsta simbola kineskih investicija u Crnoj Gori. Ali krajnji rezultat je, čak i kroz prvu fazu projekta, čini mi se, 86 posto duga prema BDP-u u Crnoj Gori, kao rezultat tog projekta. A uslovi sporazuma još nisu dostupni javnosti. To je javni novac, a još nije dostupno.
Može se debatovati, a znam da će neki zvaničnici u Crnoj Gori debatovati, o krajnjoj koristi autoputa i mosta u Crnoj Gori u budućnosti. I oni kažu: pa bit će sve u redu, dug neće predstavljati problem. Ali ti su brojevi prilično upadljivi. A činjenica da uslovi tog sporazuma nisu dostupni je također upadljiva i zabrinjavajuća. Zato mislim da je Crna Gora, koliko god bila mala, veliki primjer rizika koji dolaze, čak i ako to, da ponovim, nije dužnička zamka, čak i ako to Kina ne nameće državama. I mislim da je to zaista važno istaknuti i to je nešto što smo vidjeli širom svijeta u smislu duga koji raste, na mjestima poput Kenije i mnogih drugih zemalja širom svijeta, a zatim i procjepa u kojem se te zemlje nađu, te nivoa ovisnosti o Kini koji će prirodno proizaći iz toga i načina uticaja koji ona može imati na crnogorsku politiku i vanjsku politiku u vezi Kine.
To me vraća na BiH, koja nije bila pokrivena vašim izvještajem. Za razliku od Srbije, tu nema previše investicija ili projekata, ali trenutno je u toku jedan veliki, izgradnja novog bloka termoelektrane u Tuzli. Kredit je uzet od kineske Exim banke u iznosu od 614 miliona eura, kineska kompanija je dobila posao, a garancija za kredit je Federacija BiH. Vidite li sličnost s drugim takvim projektima i koja je zapravo opasnost za zemlju koja, kao što ste rekli, dobrovoljno učestvuje?
Kao prvo, to smo vidjeli i u drugim zemljama Zapadnog Balkana, svakako u Srbiji sa projektima oko bakra i čelika, fabrikom guma i sličnim stvarima, gdje je radna snaga kineska, a krediti su od kineskih entiteta. Dakle, pitanje broj jedan može biti koja je krajnja i dugoročna ekonomska korist za zemlju, čak ako možda na kraju dana i ostane uspješan elemenat infrastrukture ili energije, koji je bio potreban u nekoj zemlji. A to nije uvijek slučaj. Svakako postoje primjeri kada projekti koji nemaju takvu korist nisu dovršeni, ili su dovršeni ali zapravo nemaju željeni učinak, a imate zemlje sa dugom koji vraćaju godinama. To je razlog za zabrinutost.
Ali mislim da u Bosni treba voditi brigu o tome da li će država imati dugoročnu korist od takvog projekta i koji su uslovi dogovora. Da li je to u osnovi korisno? U mnogim zemljama postoji zabrinutost i zbog tretmana radne snage, uključujući kinesku radnu snagu, to je nedavno isplivalo u Srbiji, kao i zbog ekoloških efekata onoga što će se dogoditi u mnogim od zemalja. Iskreno, ne znam puno o detaljima tog projekta u Bosni, ali mislim da je to nešto što treba pažljivo pratiti, pa i do te mjere da, ako su zvaničnici i civilno društvo u Bosni svjesni potencijalnih rizika koji mogu nastati s kineskim projektima, mogu se odlučiti za angažman s Kinom i preuzeti kineske investicije, ali to činiti iz osnove razumijevanja kako prisiliti na veću transparentnost, kako vršiti pritisak na vlastite zvaničnike da zemlja ima korist od angažmana s Kinom. Znate, ne postoji očekivanje da će zemlje prestati surađivati s Kinom, to je nerealno. Ali to mogu činiti na način koji je održiviji za dugoročnu finansijsku situaciju, neovisnost i njihove demokratske institucije.
Vaš browser ne podržava HTML5
Kina na Balkanu: Od infrastrukture do vakcina
Nemoguće je razgovarati o Kini bez spominjanja ljudskih prava i onoga što se, na primjer, događa s Ujgurima u regiji Xinjiang. Informacije od tamo su užasavajuće, ali čini se da mnoge od ovih zemalja koje sarađuju sa Kinom to ne dovode u pitanje, ne brinu o tome?
To je ključno pitanje. Srećom, sada vidite puno više pažnje pitanjima ljudskih prava u Sjedinjenim Državama, iz Velike Britanije, iz drugih zapadnoevropskih vlada, iz nekih nordijskih zemalja, baltičkih zemalja. Ali u većini zemalja u razvoju i u mnogim zemljama muslimanskog svijeta, što je iznenađujuće i uznemirujuće, ne vidite nivo ogorčenja zbog onoga što se događa Ujgurima i drugim muslimanskim etničkim grupama u Xinjiangu. To je zabrinjavajuće i mislim da govori o nivou kineskih ekonomskih veza u tim zemljama, a od mnogih korist imaju elita i lideri, njihovi džepovi. Mislim da to govori i o činjenici da je Kina uspjela iskoristiti puno svog uticaja u tim zemljama kako bi osigurala da se one ne izjašnjavaju o takvim političkim pitanjima.
Vidjeli smo neka kretanja, neke države su nedavno potpisale deklaraciju kojom se protive onome što se događa u Xinjiangu ili barem pozivaju na dodatne informacije o onome što se događa. Ali zabrinjava što to nisu snažniji glasovi. I zato mislim da će to i ubuduće biti zanimljiva podjela u Evropi, gdje imate neke zemlje koje tome posvećuju puno više pažnje, tim vrijednostima i pitanjima ljudskih prava, dok možda neke zemlje na Balkanu i drugdje još uvijek odlučuju da se fokusiraju samo na ekonomske koristi koje se mogu postići saradnjom sa Kinom, podržavanjem Kine u međunarodnim institucijama i zatvaranjem očiju na kršenja ljudskih prava u Xinjiangu, Hong Kongu i cijeloj gomili drugih domena unutar Kine.
Postoji li nešto o čemu nismo razgovarali, a što mislite da je važno spomenuti u ovom kontekstu?
Kineski globalni cilj je zaista postati centralni čvor za globalizaciju, za povezivanje, postaviti tehnološke standarde koji će biti sa nama dugi niz decenija. I puno toga počinje u zemljama u razvoju, ne samo na globalnom jugu, već i u manje razvijenim zemljama, na Balkanu i u Istočnoj Evropi. Zato mislim da postoji snažan motiv Kine da produbi veze u tim zemljama. Ne radi se jednostavno o uzimanju roba i ekonomskim vezama, kao što je to bilo decenijama s Kinom i svijetom u razvoju. Sve više se radi o takvom uticaju da Kina može poticati zemlje da pozitivnije razmišljaju o njenom autoritarnom modelu, ali i da se dublje povežu s Kinom oko tehnologije, te da usvoje kineske pristupe različitim razvojnim izazovima.
Mislim da je to nešto što treba zaista pratiti u budućnosti. Jedna od stvari kojih se nismo dotakli su pitanja oko digitalnog autoritarizma, uloge Kine u 5G mrežama i Huaweija. Vjerujem da u Srbiji sada ima oko 1.000 Huawei kamera, širom Beograda. To je nešto što treba pažljivo pratiti i razumijevati kako će Kina nastaviti pomagati neliberalnim liderima poput predsjednika Vučića. Može pokušati bolje nadgledati i kontrolirati stanovništvo, suzbijati medije i civilno društvo.