Američku
predizbornu scenu karakterizira i angažman milijuna političkih aktivista. Za razliku od proteklih desetljeća, njihova
se aktivnost više osjeća na Internetu nego na ulici ili u hodnicama vladinih
zgrada. Ukratko, demonstracije i
tradicionalno lobiranje zamijenili su politički blogovi. Je li to dobro ili ne?
Sarah Burris nikad nije mislila da će se
jednog dana baviti politikom. Studirala
je engleski jezik na jednom sveučilištu u Kansasu, daleko od stranačkih
prepucavanja u Washingtonu. No, onda je
– u proljeće 2003. - počeo rat u Iraku, i njeni su se interesi pomakli od
književnosti prema politici. "Kada je zaratilo, baš sam sjedila u
jednom restoranu u New Orleansu. Ulicama
su prolazile tisuće anti-ratnih prosvjednika, sa svijećama u rukama. Pomislila sam – mjesto mi nije tu u restoranu, već s tim ljudima" - sjeća se Sarah Burris.
Počela je pisati blog. Informacije uglavnom prikuplja s Interneta, iz novina i s televizije. Komentira najviše nadolazeće predsjedničke izbore, a često intervjuira i kolege anti-ratne aktiviste.
Informacije prate njezini komentari koje objavljuje na svom blogu. On je pak dio web stranica 'Rock the Vote' i 'Future Majority' koje mobiliziraju mlade Amerikance da se angažiraju u politici. Za razliku od novinskih, tekstovi objavljeni na blogu imaju vlastitu dinamiku jer ih čitatelji komentiraju – a Sarah Burris im odgovara.
"Kada pišete blog, zaista komunicirate
s drugim ljudima. Raspravljate – kao da
ste na političkom skupu gdje se postavljaju pitanja kandidatu, a on odgovara" - opisuje nam svoje bloggiranje Sarrah.
Bloggeri su na taj način preuzeli ulogu tradicionalnog aktera na političkoj sceni – recimo sindikalnog aktivista, stranačkog čelnika ili aktivista neke etničke, rasne ili društvene grupe. Politički život u Sjedinjenim Državama karakterizira angažman građana-volontera koji svojim radom pokušavaju ostvariti neki politički cilj.
1920. godine žene su dobile pravo glasa zahvaljujući – među ostalim – i upornom radu političkih aktivista i aktivistica. Rasna segregacija na Jugu Amerike pobijeđena je također zahvaljujući naporima tisuća običnih građana – boraca za rasnu jednakost. Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća milijuni Amerikanaca prosvjedovali su protiv rata u Vijetnamu. Pod pritiskom i mirovnog pokreta, vlada Sjedinjenih Država je početkom sedamdesetih prekinula svoj angažman u Indokini.
Trideset godina kasnije, Amerika opet sudjeluje u jednom nepopularnom ratu – onom u Iraku – a na vlasti je opet jedan razmjerno nepopularni predsjednik, George W. Bush.
Međutim, prosvjeda je danas manje.
Možda na ulicama, ali to ne znači da su mladi
Amerikanci manje politički aktivni – kaže Pippa Norris, profesorica političkih
znanosti na Sveučilištu Harvard. Internet naime politički angažman čini mnogo jednostavnijim. "Elektronska je komunikacija sve
ubrzala. Danas možete biti politički
aktivni na mnogo načina. Prilika za
angažman je mnogo više" - smatra Pippa Norris.
Internetom se od političara najbolje poslužio senator Barack Obama, predsjednički kandidat Demokratske stranke na izborima u studenom. Obama je za svoju kampanju prikupio rekordne iznose novca – i to ne od tradicionalnih, bogatih donatora, već od milijuna građana koji su mu – preko njegova web sajta – poslali razmjerno male dolarske iznose. Obama je u tome slijedio iskustva organizacije MoveOn.org, koja na Internetu mobilizira milijune građana liberalnog usmjerenja – putem elektronske pošte i potpisivanjem peticija. Time se prikuplja podrška za progresivne političke kandidate – a u angažmanu mogu sudjelovati i milijuni ljudi koji možda ne bi izašli na političke demonstracije.
Jednostavno rečeno – možete biti politički aktivni a da ne napuštate svoj dom.
Do sada su Internet bolje koristili demokrati, a slabije republikanci. Konzervativci u Americi nemaju organizaciju koja se može mjeriti s MoveOn.org. No, pristaše Republikanske stranke također često bloggiraju. Jedan od konzervativnih blogera je William Beutler iz Washingtona. On smatra da su liberali bolje organizirani na Internetu zbog toga što posljednjih osam godina njihova stranka nije bila na vlasti – pa su imali jaču motivaciju da rade na postizanju svojih ciljeva na Internetu. "Kada je vaša stranka na vlasti, teško je organizirati politički pokret. Pogotovo ako ste kritični što radi vaša stranka. Za nas, konzervativce-bloggere, zapravo bi bilo najbolje da predsjednik postane Barack Obama" - kaže William Beutler.
Međutim, u washingtonskoj ne-profitnoj organizaciji Congressional Management Foundation, kažu da slanje elektronske pošte političarima nije i najbolji način da se na njih utječe. Ova organizacija proučava načine da državna uprava postane efikasnija. Direktor joj je Tim Hysom koji kaže da u Kongresu Sjedinjenih Država mnogi često sumnjaju da milijuni e-mail poruka potječu od stvarnih građana.
"Najbolje ćete svoj interes ostvariti
ako se organizirate i političaru pokažete da u njegovom izbornom okrugu zaista
postoji mnogo ljudi kojima je određeno pitanje važno. Zato je najbolje imati što više konkretnih
ljudi koji su se spremni osobno angažirati" - kaže Tim Hysom.
Jedna od takvih Amerikanki je Liz Hourican, članica anti-ratne ženske skupine CodePink. Ona kaže da je tradicionalni politički prosvjed – demonstracija – još uvijek najbolji način da se iskaže mišljenje.
Liz Hourican je čak prošle godine preselila u Washington, kako bi i osobno sudjelovala u prosvjedima koje organizira CodePink. "Mi smatramo da je političko protivljenje vlasti najviši oblik patriotizma. Želimo biti primjer ostalim Amerikancima – aktivne smo, slobodno govorimo što mislimo… Izravni angažman u korist mira i socijalne pravde nikad nije bio važniji nego danas" - kaže Liz Hourican.
Članica organizacije CodePink često prekidaju sjednice Kongresa, koje su otvorene za javnost, uzvikujući anti-ratne parole. Organiziraju i ulične demonstracije te prosvjede ispred vojnih objekata. Liz Hourican smatra da je javni politički prosvjed ključan za snagu demokracije. Jer – kaže ona – 'demokracija je kao ljudski mišić. Ako ga ne koristite, postaje slabiji'.