Izrael se već dugo vremena suočava s demografskim promjenama, odnosno s činjenicom da se postotak izraelskih Židova rapidno smanjuje s porastom broja Palestinaca i Arapa na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze. U samom Izraelu, u granicama iz 1967., živi više od milijun Arapa, koji su državljani Izraela. Neka istraživanja pokazuju da su izraelski Židovi već izgubili status većinskog stanovništva. Ako se taj trend nastavi, neki promatrači kažu da će Izrael postati zemlja gdje će građani definirati svoj identitet po teritoriju, kulturi i jeziku, a ne prema religiji.
Polazna pretpostavka cionizma i Izraela je da Židovi zaslužuju svoju državu. Promatrači kažu da ako Židovi postanu manjina u Izraelu, vremenom će se izgubiti identitet židovske države. Mnogi analitičari primjećuju da tijekom šesto-dnevnog rata 1967. godine Izrael nije samo dobio teritorij Zapadne obale i pojasa Gaze, nego i stanovništvo Palestine koje sada predstavlja pravu demografsku dilemu za židovsku državu.
1967. godine na okupiranom teritoriju bilo je milijun Palestinaca. Od tada, palestinsko stanovništvo je poraslo četiri puta dok se židovska populacija jedva udvostručila. Prema nedavnom izvještaju američke vlade, broj Palestinaca i drugih Arapa pod židovskom kontrolom prešao je 5 milijuna i 300 tisuća, dok Židova ima 5 milijuna i 200 tisuća.
Natalitet Palestinaca i drugih Arapa je veći tri puta o židovskog, a imigracija židovskog stanovništva u Izraelu je pala s 200 tisuća, koliko se u zemlju uselilo 1990. godine, na nešto manje od 40 tisuća u 2003. godini. Mnogi promatrači kažu da takav demografski trend dovodi i do promjene u javnom mijenju u Izraelu. Naime, Židovi se pod tim uvjetima protive zadržavanju palestinskog teritorija - Zapadne obale i pojasa Gaze. Naglasak je danas na manjoj državi gdje bi Židovi predstavljali većinu stanovništva.
Henry Siegman, direktor američkog i srednje-istočnog projekta Vijeća za medjunarodne odnose u New Yorku kaže da je to razlog što je premijer Ariel Sharon najavio jednostrano povlačenje iz pojasa Gaze: "Iako je premijer Sharon žestoko negirao da su demografski razlozi uzrok povlačenja iz pojasa Gaze to je ipak pokazao predajući kontrolu nad najmanje milijun i 200 tisuća Palestinaca koji žive u Gazi."
Izrael je zemlja imigracije. Njeni čelnici vide priljev Židova iz cijelog svijeta ključnim za židovski karakter Izraela. Nakon pada Berlinskog zida, razne izraelske vladine institucije vidjele su mogućnost poticanja useljenja židovskih imigranata u Izrael, posebno iz Rusije i Ukrajine. Imigracijski zakon je nadopunjen kako bi se olakšao process useljavanja Židova. Politički analitičar, Ian Lustick sa sveučilišta Pennsylvanije, kaže da je tada, kao i sada, cilj bio smanjenje postotka plestinskog pučanstva:
"Jedan od razloga masivnog useljenja imigranata iz bivših sovjetskih republika u Izrael je taj što se izraelska vlada brinula da stanovnici Izraela ne bi prihvatili pripajanje Zapadne obale i pojasa Gaze jer bi to ujedno značilo dodatno preplavljivanje zemlje arapskim stanovništvom. Smatrali su da bi useljavanje milijun Židova u zemlju rješilo demografski problem. "
Prof. Lustick dalje nastavlja da je Izrael, zajedno sa imigrantima židovskog podrijetla iz sovjetskih republika prihvatio i 350 tisuća imigranata kršćana, koji su stiglis njima. Kako bi zamjenili palestinsku radnu snagu iz Zapadne obale i pojasa Gaze, mnogi izraelski poslodavci zaposlili su desetine tisuća radnika iz Kine i Indije. Leon Hadar, vanjskopolitički analitičar washingtonskog instituta CATO kaže da novo, ne-židovsko stanovništvo otvara novu demografsku debatu:
"U Izraelu živi oko 500 tisuća stranih radnika. Njihova djeca su rodjena u Izraelu i imaju pravo na izraelsko državljanstvo, što znači da i njihovi roditelji imaju pravo na državljanstvo. Biti će sve više i više ne-židova koji će postati Izraelci koji govore hebrejskim jezikom. U budućnosti, Izraelci će morati odlučiti što u stvari znači biti Izraelac."
Gospodin Hadar kaže da budućnost Izraela leži u razvoju demokracije koja će služiti svim stanovnicima bez obzira na vjeru i etničku pripadnost:
"Proces stvaranja takve izraelske države biti će postupan. Proces će voditi ka separaciji religije i države te formiranju takvog identiteta zemlje koje će biti zasnovano na kulturi, identitetu i teritoriju, a manje na religiji."
Henry Siegman iz Vijeća za medjunarodne odnose kaže da bi takav proces uspio, on mora uključiti milijun i 200 tisuća Arapa koji žive u Izraelu. Izrael ima demokratski sustav, no od njega koristi najviše imaju gradjani židovskog podrijetla. Što se tiče Arapa u Izraelu, oni se i dalje smatraju 'stanovništvom drugog reda', iako izraelski Arapi po standardu života žive bolje nego Arapi u arapskim zemljama. Henry Siegman dodaje da će se Izrael i dalje boriti s kontradikcijom - treba naime istovremeno biti i židovska i demokratska zemlja.
"Navest ću samo jedan primjer. Državna himna uglavnom govori o židovskoj povijesti i židovskim povijesnim iskustvima. Neke grupe u Izraelu su tražile da državna himna bude više neutralna i da njezin tekst bude pristupačan svim gradjanima. Čak je i to vrlo osjetljiva tema za zemlju."
Promatrači kažu da, kao što je Amerika postala zemlja u kojoj se stapaju različiti narodi tako se Izrael na sličan način može pretvoriti u pluralističko društvo.