Stjepan Hrgić je tada imao 50 godina.
“Bilo nas je malo, nismo se ni mogli braniti”, kaže Hrgić i dodaje da je “oružje imao samo ko je bio na toj nekoj liniji”.
“Njih je bilo previše kada su nas napali, stotine i stotine. Žene i djeca su napustili selo, ostali su samo stariji i koji ili nisu mogli ili nisu htjeli ići. Osmoricu njih su ubili kod one tamo kuće”, prisjeća se Hrgić.
Upozorenja mještanima da prvih dana juna 1993. godine slijedi napad pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) na ovo i susjedna sela u pravcu Viteza i Travnika, naseljena uglavnom Hrvatima, mnogi nisu shvatili ozbiljno, pogotovo oni stariji koji su odbili napustiti kuće.
U ovom selu, na 15 kilometara od Zenice, tik uz stari regionalni put koji preko sela Stranjani i Han Bila vodi prema Travniku, ubijeni su civili, od kojih su neki imali više od 80 godina. Selo Šušanj je do početka rata brojalo 430 stanovnika. Danas u selu živi tek njih dvadesetak, od 60 do 90 godina starosti.
Anto Vidošević prvi je povratnik u Šušanj nakon rata. Vratio se 1999. godine
u kuću iz koje mu je tog 8. juna 1993. izveden 83-godišnji otac i potom ubijen na Ovnaku. Tog dana ostao je i bez sina Željka.
“Imao je 23 godine. Nije ubijen na liniji, nego dok je pokušavao pobjeći iz sela”, kaže Anto.
Profesoru na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i dobitniku nagrade Tanenbaum centra iz New Yorka za mirovnu aktivnost u ratu i nakon rata fra Ivi Markoviću u Šušnju je ubijen otac, koji je tada imao 74 godine.
“Njih četvorica su izvedeni na liniju i strijeljani. Jedan je imao 85 godina, to je bila čista likvidacija starih ljudi. Ubili su sve muškarce na koje su naišli. Ubili su mladića pred majkom, koja ga je pokušala sakriti. Mene to boli prije svega jer sam mirovni radnik, radim na pomirenju”, kaže Marković i dodaje kako je “temeljni uvjet da pomirenje može uspjeti pravda, da se žrtva zaokrene iz pozicije žrtve”.
“Ono što boli te ljude stalno jeste da za očiti zločin niko nije odgovarao niti je kažnjen”, kaže Marković.
Jedan ubica iz Šušnja ipak jeste bio kažnjen. Ragib Rizvić zvani Raif je, prema presudi Kantonalnog suda u Zenici iz 2003. godine, ubio Kazimira Markovića. Optužen je za ubistvo, a ne za ratni zločin, te osuđen na devet godina zatvorske kazne.
U presudi dostavljenoj Balkanskoj istraživačkoj mreži Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) iz Kantonalnog suda u Zenici navodi se kako su supruga ubijenog i još jedan svjedok kazali kako je Rizvić, pripadnik 7. muslimanske brigade, došao do kuće ubijenog, u kojoj su bili njegova supruga i još jedan komšija, i odveo ih u podrum, gdje im je rekao: “Tu ste se sakrili, j… vam majku ustašku, mislili ste nas istrijebiti odavde.” Potom ih je izveo vani, gdje je pucao u stomak Markoviću, koji je od rana preminuo u Kantonalnoj bolnici u Zenici.
Leševi civila u zeničkoj bolnici
U selu je ubijeno najmanje devet civila između 60 i 85 godina starosti. Preživjeli mještani tvrdili su da su ubijani i ratni zarobljenici. Jordan Vidošević bio je u ranim 20-im godinama. Prema izjavama svjedoka, on se predao bez otpora kada su ga vojnici pronašli, u uniformi i sa puškom, ispod stepeništa jedne kuće. Ženama koje su tu bile, naređeno je da uđu u kuću.
U iskazu svjedokinje A.M. navodi se kako je čula rafal na ulaznim vratima kuće, gdje vjeruje da je Jordan ubijen.
“Njegova majka nalazila se s nama u sobi, derući se i govoreći da je to njen sin. Nakon pet minuta, istjerani smo iz kuće i tom prilikom vidjela se krv na pragu, a tijelo su već bili odnijeli”, navodi su u iskazu koji je dala svjedokinja A.M.
Ilija Marković je, navode svjedoci, bio ranjen. Iz podruma jedne kuće, gdje su uglavnom bili žene i djeca, izveden je uz obrazloženje da ga voze u Zenicu. Nekoliko stotina metara dalje, na obližnjoj njivi je ustrijeljen.
Dešavanja u selu Šušanj bila su dio optužnice Haškog tribunala u procesu
protiv Envera Hadžihasanovića, bivšeg komandanta Trećeg korpusa Armije BiH, i Amira Kubure, komandanta 7. muslimanske brigade u vrijeme napada na Šušanj.
Optužnica je obuhvatala samo navode o bezobzirnom razaranju koje nije opravdano vojnom nuždom i pljačkanju kuća u selu Šušanj u junu 1993. godine, ali ne i ubistva civila i ratnih zarobljenika. Kubura je proglašen krivim jer nije kaznio počinioce pljačke imovine.
U prvostepenoj presudi iz 2006. godine se navodi da je Vijeće zaključilo da u Šušnju nije bilo borbenih dejstava i da pripadnici 7. muslimanske brigade i 306. brigade nisu ulazili u selo Šušanj 8. juna, kako se to navodi u optužnici, gdje su navedene 7. muslimanska, 306. i 314. brigada, koje su učestvovale u borbama na širem području Ovnaka, ali je Vijeće primijetilo da su pripadnici vojne policije koji su bili potčinjeni 7. muslimanskoj brigadi naknadno bili u selu.
Tadašnji komandant jednog od bataljona 7. muslimanske brigade Šerif Patković negira da su pripadnici te brigade bili u ovom selu.
“Ja sam bio na Ovnaku. U okviru vojne komunikacije Šušanj i Ovnak su dva odvojena dijela. Različita su mjesta. Pripadnici 7. muslimanske nisu bili u Šušnju. ‘Sedma’ je išla preko Vučica i Crnog vrha, to je pravac. Šušanj nije bio naš pravac i nismo tu bili”, kategoričan je Patković u izjavi za BIRN BiH.
U procesu protiv Hadžihasanovića i Kubure svjedočio je ratni viši javni tužilac iz Zenice Sulejman Kapetanović, koji je preminuo u novembru 2019. godine.
“Sredinom šestog mjeseca 1993. godine saznao sam da je s prostora sela Šušanj i Ovnak u prosekturu zeničke bolnice dovezeno 17 leševa, navodno civila. O tome se pričalo”, kazao je Kapetanović i dodao da vjeruje da mu je o tome govorio Vlado Adamović, “koji je obavljao identifikaciju”.
On je dalje objasnio da je kasnije organizovan sastanak s načelnikom za bezbjednost Trećeg korpusa.
“On je rekao da mu je poznato da su civili nastradali, ali u vatrenim dejstvima. Kasnije sam čuo da je dovezeno još leševa, ali se nisam za to puno službeno zanimao jer sam, ponukan ovim razgovorom, shvatio da bi za to mogao da bude nadležan vojni tužilac”, kazao je u haškoj sudnici Kapetanović.
Anonimne prijave i nezvanična obavještenja
Istražni sudija Okružnog vojnog suda Zenica koji je prisustvovao identifikaciji ubijenih u selu Šušanj bio je Vlado Adamović. Prema službenoj zabilješci od 12. juna 1993. navode se imena i karakteristike leševa dovezenih iz područja sela Šušanj.
“Generalna naznaka patologa je da su sva lica usmrćena ustrelinama iz vatrenog oružja”, napisao je u zabilješci Adamović. U razgovoru za BIRN BiH Adamović kaže da je dobio privatnu dojavu o ubistvu civila u Šušnju ili okoline.
“Iako naizgled jeste, mnogo šta tada nije funkcionisalo i neke stvari su se pokušale sakriti, i odmah sam shvatio da se nešto desilo, a da se skriva”, kaže Adamović i objašnjava kako se sa uviđajnom ekipom i oružanom pratnjom uputio prema Šušnju.
“Na cesti ispred sela zatekli smo barikadu. Vojnik koji je imao oznake 7. muslimanske brigade je zapriječio put i rekao da ne možemo dalje. Insistirao sam da idem gore zbog sumnje da su ubijeni civili. Onda je on s nekim komunicirao i rekao da je zabranjeno zbog naše sigurnosti”, kaže Adamović i dodaje kako je vojniku rekao da ne brine o sigurnosti i da uz sebe ima dovoljan broj naoružanih ljudi.
“On je ostajao pri tome da ne možemo proći. Pošto su moji pratioci bili vojni policajci, to je njih iznerviralo i tražili su da ga uhapse i da nasilu prođemo, ali na to komešanje ovaj je repetirao oružje. Shvatio sam da bi neko mogao poginuti i naredio sam da se vratimo”, prisjeća se Adamović, koji danas radi kao advokat.
On kaže da je potom tražio od vojnih struktura zvaničnu obavijest, ali da je nije dobio. Vojni sud ponovo je nezvanično obaviješten da su u gradsku prosekturu dovezeni leševi “koji mogu biti iz Šušnja”.
“I na ulazu u prosekturu je bila straža, dva vojnika, i kada smo došli, oni su zabranili da uđemo. Sada je moja pratnja bila brojnija i policajci su ih udaljili. Uz pomoć patologa napravili smo pregled leševa i napravili zapisnik o uviđaju. Interesantno je da su se tek kasnije pojavili ti papiri kojim nas izvještavaju”, kaže Adamović.
Iz Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (ZDK) ranije je za BIRN BiH potvrđeno da je istragu za zločine koji uključuju one u Šušnju vodilo ovo tužilaštvo i da je prvu naredbu o provođenju istrage donio tadašnji Viši sud u Travniku, odjeljenje u Vitezu. Pod sumnjom za izvršenje zločina u Šušnju bilo je 55 osoba. Potom je predmet 2006. godine predat u nadležnost Državnog tužilaštva.
Iz Tužilaštva BiH nisu odgovorili na upit o statusu ovog predmeta u 2020. godini.
Nakon napada na selo, ubistava, a potom i pljačke kuća, preostalo civilno stanovništvo – njih 70 do 80, uglavnom žena i djece – bilo je gotovo mjesec dana smješteno u jednoj od kuća. Neki od njih tvrde da bi broj žrtava možda bio i veći da nije bilo njihovog sumještanina Šaćira Muslića. Gotovo nenaoružan stao je ispred kuće u kojoj su bili i nije dozvolio vojnicima da ulaze. Stanovnici Šušnja prepričavaju kako je Muslić “rekao da će morati prvo njega, Bošnjaka, da uklone”.
Šaćir Muslić ne želi to danas posebno isticati.
“Nisam ja nikakav heroj, samo nisam mogao dozvoliti da moje komšije neko bez razloga ubija, muči. Bili su tu bez hrane, pa sam uz njihovo odobrenje išao u njihove kuće da donesem hranu koja im je ostala, brašna prije svega. Bila su to vremena kada se lako glava gubila, nisu me lijepo gledali ovi naši, ali ja nisam mogao drugačije”, kaže Muslić.
Blijedi vjera u pravdu
Među odvedenim starijim osobama iz Šušnja bio je i P.N. bošnjačke nacionalnosti, koji je živio kao podstanar upravo u kući ubijenog oca fra Ive Markovića. Prema iskazu P.N., vojnici Armije RBiH pitali su ga odakle on u ovom selu, da bi ga potom vrijeđali jer je rekao da su to dobri ljudi.
“S gornje strane brda došla su tri-četiri vojnika. Neki su bili maskirani, namazani po licu, neki su imali brade. Jedan je pitao jesu li to ustaše. Neko je rekao da jesu. Jedan je pitao: ‘Jesi li ti ustaša?’ Neko je rekao: ‘Naš je.’ Zatim su trojica od onih što su došli rafalima zasuli četvoricu staraca”, pričao je P.N. Dijelovi njegovog pisanog iskaza istražnim organima prikazani su u emisiji FTV-a “Ravna linija smrti – Šušanj”. Autentičnost njegovog iskaza potvrdio je i fra Ivo Marković.
Jedan od ubijenih, prema svjedočenjima preživjelih, molio je ubicu za milost, oslovio ga je imenom, rekao da mu poznaje oca, da im je u kuću dolazio, da bi ovaj potom pucao u njega i ubio ga.
O ubistvima svjedoče i zapisnici koje je sačinila komisija u kojoj su bili potpredsjednik Izvršnog odbora Skupštine Općine Zenica Željko Tadić, župnik župe Brajkovići Franjo Križanac, kapelan župe Brajkovići Pero Karajica te zenički advokat Božo Marković. Oni su 18. juna 1993. godine obišli sela na području zeničke općine uključujući i Šušanj. Neki od iskaza svjedoka govore o strijeljanjima staraca i ratnih zarobljenika.
Član komisije Božo Marković je, govoreći ranije za Federalnu televiziju (FTV), kazao kako se “sigurno moglo doći do zapovjednika da je postojala dobra volja da se ide do kraja”.
“Ako ništa, po principu zapovjedne odgovornosti moralo se doći do zapovjednika koji, ako nije znao ili nije naredio ta ubojstva, da li je istražio ko je ubio, da li je kaznio počinitelje? Sve je to ostalo obavijeno velom tajni, s jednim gorkim okusom da dobri ljudi, nevini starci koji žive u svom selu, tako stradaju”, kazao je za FTV Marković, inače brat fra Ive Markovića.
Fra Ivo Marković je uvjeren da je ratni zločin u selu Šušanj više zataškavan nego istraživan. Na to ga navodi lično iskustvo kada je kod njega došla ekipa istražitelja koja mu je rekla da će sve “temeljno istražiti”, u vrijeme dok je, kako kaže, UN još uvijek bio tu.
“Imam dosta te dokumentacije od rata. Bio sam uvjeren da su to ljudi došli ispred UN-a, da to pokrenu i dao sam im svu tu dokumentaciju”, kaže Marković i dodaje da su nakon nekoliko mjeseci došli istražitelji koji su se također predstavili da su iz UN-a, zbog čega on vjeruje da je tadašnja obavještajna služba poslala istražitelje.
“To su ljudi iz Zenice, mogao bih ih prepoznati, bila je i jedna djevojka s njima. Oni su poslani da vide šta znate, da zataškaju zločin. Država BiH, njeni službeni organi, ja ih optužujem da su oni istraživali taj zločin samo pod aspektom zataškavanja, e to je bit”, tvrdi Marković.
Slično mišljenje dijeli i Vlado Adamović.
“Ja mogu dijeliti takvo mišljenje uz spoznaju da Tužilaštvo ima dovoljno podataka – ako ništa, iz mojih izvještaja ima dovoljno osnova sumnje da su civili stradali ne od ratnih dejstava, nego mimo, prolaskom vojske. Kasnije je to u Zenici postala javna tajna, govorilo se čak o nekim imenima. Ako Tužilaštvo to sve zna do dana današnjeg a ništa nije poduzelo, onda je sasvim opravdano da rodbina sumnja da se to zataškava, a ne otkriva”, kaže Adamović.
Ivan Marković je predratni i poratni stanovnik Šušnja. Izgubio je tu dva brata, za koje kaže da su ubijeni nenaoružani. Sve manje vjeruje da će krivci biti procesuirani.
“Mnogo bi mi to značilo. Znali bismo da ipak ima pravde, da ipak postoji, iako smo izgubili povjerenje totalno. Ne radi svoj posao ko treba da radi, zaštićuju se ovi glavni, sada imućni ljudi, koji imaju novac”, kaže Marković.
Prisjeća se kako je mještanka Šušnja prepoznala na TV-u jednog od navodnih ubica kao predstavnika boračke organizacije i da je o svemu tome dala iskaz u policiji i tužilaštvu.
“Niko još nije odgovarao, ne zna se ni ko je ni šta je urađeno, sve je stalo. Davali smo izjave policiji, znaju oni sve. Imaju podaci, dokumenti, ali nikada nema tog, kako mi kažemo, krivoga”, kaže Anto Vidošević.
Njegov brat Mato Vidošević sve manje vjeruje da će biti pronađen i procesuiran ubica njihovog oca.
“Pitali nekada davno o svemu, sada više niko ništa ne pita”, nevoljko na tu temu progovara Mato.
