Linkovi

Zašto je tako malo žena dobitnica Nobelovih nagrada iz nauke?


Donna Strickland speaks on the phone after winning the Nobel Prize for Physics

Jedna od supermoći žena u nauci je - nevidljivost. Ove godine, niti jedna žena nije dobila Nobelovu nagradu iz područja fundamentalnih prirodnih nauka – to su kategorije Nobelova nagrada za medicinu ili fiziologiju, Nobelova nagrada za fiziku i Nobelova nagrada za hemiju. Jedina dobitnica za 2019. je Esther Duflo, ekonomistica sa Massachusetts Institute of Technology (MIT), Cambridge, koja je nagradu podijelila sa Michaelom Kremerom i Abhijitom Banerjeeom za eksperimentalni pristup problemu smanjenja globalnog siromaštva.

Nobelova nagrada je već dugo na meti vrlo ozbiljnih kritika – od zastarjelosti naziva nekih kategorija koje ne odgovaraju današnjim pravcima nauke, poput kategorije nagrade za medicinu ili fiziologiju, koja praktično eliminiše značaj biologije kao fundamentalne nauke, do nedostatka žena među laureatima.

Primjerice, Nobelovu nagradu za fiziku do 2019. su primile samo 3 žene: Marie Curie 1903. godine, Maria Goeppert Mayer 1963. godine i Donna Strickland 2018. Sama Strickland je bila prilično zatečena novinarskim pitanjima i informacijom da je ona tek treća žena koja je dobila Nobelovu nagradu za fiziku – i ona sama je mislila da je ipak više žena dobilo ovo priznanje.

Situacija nije bolja ni u drugim kategorijama nagrade: od ukupno 53 žene koje su dobile neku od Nobelovih nagrada, svega njih 20 je dobilo neku iz oblasti fundamentalnih nauka. Njih 5 je dobilo Nobelovu nagradu za hemiju, a 12 Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu.

Nobelova nagrada za fiziologiju ili medicinu nije dodijeljena ženi od 2015. godine, dok je Frances Arnold dobila Nobelovu nagradu za hemiju 2018. Može se reći da je 2018. godina, sa Arnold i Strickland, bila „najinkluzivnija“ godina dodjele Nobelovih nagrada. Do danas je dodijeljeno preko 600 Nobelovih nagrada iz naučnih disciplina.

Reakcije Komiteta za dodjelu Nobelovih nagrada

Nobel Prize
Nobel Prize

Generalni sekretar Kraljevske švedske akademije nauka, Göran K. Hansson je zaista pokušao nešto učiniti na planu veće inkluzivnosti i vidljivosti žena u nauci te većem učešću žena. On je u pismu naučnicima širom svijeta insistirao na tome da prilikom kandidiranja i odabira uzmu u obzir geografiju tj. porijeklo naučnika, kao i spol. Također, zamolio je i da više žena predloži kandidate, smatrajući da će žene predlagati kolegice. Međutim, u intervjuu za časopsi Nature, Hansson iskazuje svoje razočarenje kako se ispostavilo da više žena među onima koji predlažu kandidate nije rezultiralo time da više žena stvarno i bude nominovano. „Nažalost, to izgleda nije imalo nikakvog utjecaja. Zaključak je da žene u odnosu na muškarce nisu sklonije kandidovati žene.“, izjavio Hansson.

Tužna činjenica da žene ne podržavaju žene je djelomice tačna, ali postoji i još jedan problem sa samom nagradom, kao i problem sa cijelom naučnom zajednicom. Problem sa Nobelom leži u činjenici da je sam Alfred Nobel ograničio nagradu na otkrića i izume, a ponekad imamo sjajne rezultate u teorijskoj nauci, koje Nobelove nagrade prenebregnu. Ipak, to nije spriječilo da se nagrada dodijeli za nekoliko otkrića u oblasti teoretske fizike, naravno, muškarcima. Također, Nobel je zahtijevao da nagrade budu za veliki doprinos čovječanstvu, a danas je ovo prilično mutan zahtjev.

Postavlja se pitanje šta je to „veliki doprinos“? Današnja bazična nauka često ne rađa otkrića koja su opipljiva i koja se mogu tako lako prenijeti u industriju, kako bi dovela do pozitivnih promjena. Obični čovjek, laik, bi dosta otrkića današnje nauke smatrao „beskorisnim“ jer od njih nema direktne koristi. Šta obični čovjek danas ima od otkrića Higgsovog bozona ili potvrde postojanja egzoplaneta i modela svemira?

Međutim, naravno da nisu sve nagrade bile takve – otkriće vještačkog gnojiva, otkriće uzročnika AIDS, otkriće uzročnika tuberkuloze, rad na laserima, stvaranje litijumske baterije ili otkriće antimalarika artemizinina svakako spadaju u ta velika otkrića bez granica kojima je život običnih ljudi poboljšan. Ali, to istovremeno znači da se u odabiru dobitnika Nobelove nagrade previde neke druge stvari i otkrića.

Nedostatak i nevidljivost naučnica

Također, problem je i u nedostatku žena u nauci, bolje rečeno na ključnim pozicijama u istraživačkim timovima. Nobelove nagrade obično idu voditeljima timova (PI-principal investigator) dok čitav niz ljudi uključenih u otkriće ostane dobrano nevidljiv. Žene u naučnim timovima su često mlade, i nemaju onu poziciju u svojim institucijama koja bi ima dala tu moć i vidljivost da ih se kandiduje za nagradu. Nobelove nagrade danas dobijaju ljudi koji su svoja otkrića zabilježili nekih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, a tada još nije bilo dovoljno žena u timovima, dok ih pedestih i šezdesetih nije skoro uopšte ni bilo, uz par rijetkih izuzetaka, poput Vere Rubin.

Unižavanje rada žena kroz praktično prekarni, neplaćeni rad, onemogućavanje studija na prestižnim univerzitetima, onemogućavanje zaposlenja i ambis u iznosu primanja između muškaraca i žena na naučnim i profesorskim pozicijama doprinijeo je tome da se žene odvraćaju od karijere u nauci i uopšte u STEM/MINT oblasti (Science-Technology-Engineering-Mathematics tj. Matematika-Informatika-Nauka-Tehnologija). Borba Vere Rubin i Marie Goeppert Mayer samo su neki od primjera ove problematike: obje ove sjajne naučnice su bile diskriminisane, nedovoljno plaćene i postavljane su im granice u izborima.

Masha Durkalic
Masha Durkalic

Maša Durkalić, iz inicijative #ŽeneBiH se također osvrnula na činjenicu da je nepravda stalni lajtmotiv žena u nauci: „Kroz historiju su žene zaista bile zanemarene, i brojna njihova otkrića podlijegala su aproprijaciji od strane muškaraca. Bilo bi vjerovatno naivno misliti da u svim ovim instancama nije bilo diskriminacije, budući da je čitava historija ispisana događajima u kojima su žene namjerno skrajnute ili marginalizirane u korist muškaraca i njihovih uspjeha.“

Suosnivačice inicijative #ŽeneBiH – Maša Durkalić, Hatidža Gušić i Amila Hrustić su se uvjerile u to prilikom skupljanja materijala za ovaj projekat jer je ponekad bilo jako teško naći materijal za knjigu.

„Dok smo radile na inicijativi #ŽeneBiH i prikupljanje podataka za istoimenu knjigu, došle smo do tužnog zaključka da nam je jako teško zapravo doći do podataka o ženama koje su u nauci igrale velike uloge i postigle velike uspjehe, u odnosu na njihove muške kolege. Znamo da ih je bilo, ali znamo i da manjak informacija o njima samo upućuje na to da su te informacije nevidljive, i da nikada nisu mogle ni doći do javnosti. Bezbroj je primjera u historiji nauke da su muškarci preuzimali zasluge žena, koje su na kraju zbog tih procesa marginalizirane i gurnute nazad u privatnu sferu - mnoge od njih su odustajale od nauke, od umjetnosti, i od drugih disciplina kojima su se bavile“, ističu iz inicijative #ŽeneBiH.

Mi još dugo nećemo znati koliko je žena zaista kandidovano za Nobelove nagrade, jer su ovi spisi zapečaćeni na 50 godina. Ipak, danas znamo za čak dvije skandalozne nepravde učinjene ženama koje su trebale, a nisu dobile Nobelove nagrade. Jedna je već spomenuta Vera Rubin, koja je jednostavno, morala dobiti Nobelovu nagradu za fiziku za proučavanje rotacije galaksija – rad koji je usko povezan sa onim za šta je James Peebles ove godine dobio Nobelovu nagradu za fiziku. Nažalost, Vera Rubin je preminula 2016. godine, a posthumne Nobelove nagrade ne postoje.

Profesorica Lamija Tanović kao drugi primjer ovakve nepravde ističe austrijsku fizičarku Lise Meitner. Naime, Meitnerova je dala ogroman doprinos u shvatanju procesa cijepanja teških jezgri atoma, procesu fisije, ali je Nobelovu nagradu primio samo Otto Hahn, njen kolega, 1944. godine. „Moje najveće razočarenje jeste to što Lise Meitner nije dobila tu nagradu“, govori profesorica Tanović, pokušavajući analizirati uzroke ovakvog stanje ne samo u sferi Nobelovih nagrada, nego i u nauci i akademskoj zajednici uopšte. „Žene prati ta sudbina i to je pitanje i politike“, nastavlja profesorica Tanović.

Ipak, sve se više počinje javno i glasno govoriti i tome sa čime se žene u akademskoj zajednici suočavaju. Djelimično je to i seksistička atmosfera, a djelimično i činjenica da je ženama mnogo teže imati porodicu, brinuti se o djeci, naročito u prvim godinama majčinstva i graditi karijeru u nauci. Naučne studije i eksperimenti ponekad zahtijevaju dugoročan rad, koji nije uobičajeno radno vrijeme od 8 sati. Ponekad, eksperimenti mogu zaći duboko u noć ili se produžiti na nekoliko dana, a radi se o stvarima u kojima je potrebno kontrolisati mnogo parametara.

U takvim slučajevima, žene stopiraju karijeru, akademsko napredovanje i naučni rad. Zbog toga se i dešava vidljiv „slow down“ kod žena u nauci u nekom periodu doktorata i poslije doktorata, što se očituje i kroz broj objavljenih radova. Druga opcija za žene često je odricanje od intimnog i porodičnog, ali često se to dešava i sa muškarcima u naučnim oblastima. Jednostavno, čini se kako nema poticaja i podrške ljudima u naučnoj zajednici u pogledu ostvarivanja porodice i olakšavanja porodičnog života.

Tek na nekim institucijama, poput Društva Max Planck u Njemačkoj, ovaj je problem ozbiljno shvaćen i ljudima koji rade tu se pruža pomoć, stvaraju se obdaništa unutar insituta, kako bi naučni radnici mogli više biti sa svojom djecom i imati osiguranu brigu za njih u toku radnog vremena, što ih, naročito žene, ohrabruje da ne ostaju kod kuće, nego da se što prije vrate na posao.

Ovo nije sve: rad u nauci zahtijeva i odlaske na konferencije, prezentaciju rada u časopisima od značaja, a za sve to je potrebno i vrijeme i novac. „Ja nemam sredstva da odem na takve skupove“, govori profesorica Tanović.

Bez ulaganja u takve stvari, naučna karijera se ne može razvijati, a za ovakve odlaske je potrebna sistemska podrška društva pogotovo državnih institucija. Naučnice u razvijenim državama imaju ogromne probleme, pored toga što se njihove institucije trude da im olakšaju majčinstvo, karijeru i život, pored toga što im obično matične institucije plaćaju odlaske na koferencije i druge skupove te objavu radova. Međutim, naučnice iz slabije razvijenih zemalja u kojima se praktično ništa ne ulaže u nauku i koje nemaju nikakvu sistemsku potporu, ostaju nevidljive.

Sve ovo dovodi do toga da žene, osim što postaju nevidljive, odustaju od naučne karijere i jednostavno, u takvoj konstelaciji stvari, ne postoji mogućnost odabira žena sa jakim referencama i naučnim radom ne samo za Nobelove nagrade, nego i za imenovanja na čelna mjesta u ključnim institucijama ili na mjesta vođa timova.

U našem regionu ne manjka žena u nauci, ali one upravo zbog brige o porodici ili suočavanja sa seksizmom nadređenih nemaju bolju startnu poziciju od muškaraca, pod većim su pritiskom da napuste oblast i njihov glas se nedovoljno čuje.

„Jedna obična Google pretraga može nas dovesti do nevjerovatnih otkrića u oblasti historijskih nepravdi čije su žrtve bile žene, kako u nauci, tako i u brojnim drugim oblastima. Jedino što možemo jeste ohrabriti žene da ne odustaju od svojih otkrića, i da se bore za njih - danas imamo mnogo više alata za to, mnogo je više solidarnosti, i mnogo više resursa da pružimo ženama pozicije i mogućnosti koje one i zaslužuju.“, govore nam iz inicijative #ŽeneBiH. Danas se ova netolerantna i jako toksična klima za žene u akademskoj zajednici počinje mijenjati, ali val takvih promjena je spor te ćemo još neko vrijeme čekati da dođe i do nas.

Girls Who Code is a program to get girls interested in computer science so they can fill a growing number of industry jobs. (VOA)
Girls Who Code is a program to get girls interested in computer science so they can fill a growing number of industry jobs. (VOA)

Šta učiniti kako bi se povećala vidljivost žena u nauci?

Jedan od načina povećanja vidljivosti žena u nauci, ali i u drugim oblasti jeste neprestano govorenje i pisanje o njima, što je upravo i knjiga „Žene BiH“ pokazala. „Djevojčice i žene jednako kao i dječaci i muškarci trebaju i moraju imati priliku i mogućnost da se okušaju u ovim oblastima, i mi smo sretne što vidimo da je to sve više i više slučaj. Ohrabriti ih, pružiti im mogućnosti, obrazovati ih, dati im do znanja da mogu sve što može bilo ko drugi - to su ključne riječi za građenje samopouzdanja djevojčica, koje će se kasnije u budućnosti osjećati spremnijima i sigurnijima da se pozabave radom u ovim oblastima“, ističu iz inicijative #ŽeneBiH.

Prilike za obrazovanje i napredovanje moraju biti jednake, a diskriminacija ne smije postojati, i na nju se mora ukazivati, čak i onda kada se javlja tek u naznakama. Lako je podleći stereotipima da dječaci/muškarci znaju više tehničke stvari, da imaju logičniji um, da su racionalniji. „Znamo da se radi o stereotipima kojima ne smije biti mjesta u javnom diskursu. I mi to možemo napraviti, možemo otvoriti taj prostor, samo ako želimo napraviti mogućnosti za jednake šanse. Nije nemoguće“, zaključuju iz #ŽeneBiH.

I zaista, ključno je budućim naučnicama, djevojkama koje žele studirati ove oblasti, objasniti da se ovdje ne trebaju osjećati manje vrijednima ili da su „manje ženstvene“ jer biraju netradicionalno „ženske pozive“. Primjeri iz istorije nauke mogu biti ključne vodilje za ove nove generacije.

Također, potrebno je i da govorimo sa mladim ženama i djevojkama u ovim oblastima (i uopšte) kako prepoznati različite, pa i verbalne te sakrivene vidove uznemiravanja i učiti ih kako reagovati na njih. A da bi to bilo moguće, da se ne bi desilo da neko prijavi takav slučaj, koji će poslije biti ismijan, zataškan, a žrtva osramoćena, trebamo i konstantno ukazivati na potrebu za institucionalnim, pravnim okvirima zaštite žena – pogotovo mladih žena koje počinju karijeru - na radnom mjestu, pa tako i u naučnoj zajednici od predatora.

Ovo je način zadržavanja žena u naučnoj zajednici, a više žena ovdje znači i veću mogućnost izbora žena na pozicije šefova laboratorija, naučnih timova, direktora instituta – pa i veći izbor za Nobelove nagrade.

Komentari

XS
SM
MD
LG