Rezistencija na antibiotike se danas često naziva „tiha pandemija“, a odnosi se na pojavu da mnoge patogene bakterije stiču otpornost na postojeće antibiotike. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je proglasila ovu pojavu jednom od 10 najvećih prijetnji čovječanstvu, problemom koji se mora hitno adresirati.
Neke od bolesti koje su uzrokovane bakterijama su tuberkuloza, veliki kašalj, tetanus, niz bakterijskih spolnih bolesti te kuga. Danas već ima nekoliko tipova uzročnika tuberkuloze koji su rezistentni na antibiotike te se ova bolest sve teže liječi. Tuberkulozu, ali i još neke bolesti kakva se difterija i velikih kašalj sprječavamo i vakcinama, ali dok je vakcina protiv diferije prilično efikasna, dotle vakcina protiv tuberkuloze štiti ponajviše djecu i sprječava teže oblike bolesti, ali ne sprječava i infekciju.
Vakcina protiv velikog kašlja također štiti djecu, ali joj efikasnost opada nakon nekoliko godina, a u našoj zemlji nema mogućnosti vakcinacije („boost“ doza) odraslih. Zato nije rijetkost da veliki kašalj cirkulira u starijoj populaciji. Tu su i infekcija izazvane s zlatnim stafilokokom koji je otporan na antibiotike (MRSA), pneumokokne i meningokokne infekcije. Međutim, postoje vakcine i protiv pneumokoka i meninokoka, te zapravo vakcine jednim dijelom umanjuju problem rezistencije na antibiotike.
Kako nastaje rezistencija na antibiotike
Bakterijske infekcije mogli smo donedavno uspješno liječiti različitim antibioticima, međutim, intenzivna i nepravilna upotreba ovih lijekova dovela je do toga da neke bakterije stječu otpornost. Evolucija bakterija se dešava mnogo brže nego evolucija složenijih živih bića te bakterije koji dobiju mutacije koje ih čine otpornim na antibiotike preživljavaju terapije i formiraju nove kolonije.
Naime pri diobama stanica, kod bakterija se mogu dogoditi slučajne mutacije, promjene u genetičkom kodu. Dosta ovih mutacija ne mijenja osobine bakterija, ali se ponekad jave mutacije koje bakterijama daju prednost za preživljavanje, što je ujedino i suština evolucije. Jedna od takvih prednosti je i otpornost na antibiotike i one bakerijske ćelije koje imaju tu otpornost preživljavaju terapije i nastavljaju se dijeliti, prenoseći ovu osobinu onim ćelijama koj nastanu u diobi.
Jedan od izvora ove pojave je i prekomjerna upotreba antibiotika u stočarstvu i peradarstvu. Neki od anbiotika korištenih u veterinarskoj i medicinskoj praksi mogu u razblaženom vidu preko kanalizacija doći u prirodne tokove. Na taj način se bakterije koje žive u tim ekosistemima prirodno izlažu vrlo maloj i razblaženoj količini antibiotika, na koju mogu formirati rezistenciju. Praktično – mi „imuniziramo“ bakterije na naše lijekove.
Ponekad bakterije bivaju izložene slabijom dozi antibiotike ili osoba ne završi popisanu terapiju. Na ovaj način, mi umjesto da uništavamo bakterije, zapravo ih „treniramo“ da postanu otporne. Ovo se može dogoditi i ako na svoju ruku uzimamo antibiotik od nekog drugog ili ako nismo potrošili prethodnu terapiju, pa nekom prilikom popijemo antibiotike koji su nam preostali.
Antibiotici nisu suplementi, niti se mogu uzimati kao preventiva bakterijske infekcije. Međutim, naročito kod nas, daju se pacijentima ovlaš i prije nego što stigne nalaz. Ovo se dešava u ginekološkoj praksi u porodičnoj medicini i mnogim drugim granama.
Iz WHO naglašavaju da su prioriteti borbe s ovim problemom racionalna upotreba antibiotika, samo onda kada je potrebno te higijena i povećanje pristupa čistoj vodi i adekvatnoj sanitacija, što najčešće nije slučaj u mnogim dijelovima svijeta. Ne zaboravimo da i u našoj zemlji postoje mjesta gdje nema tekuće vode i kanalizacije. Također, stručnjaci ističu i potrebu za boljom sanitacijom i higijenom u bolnicama.
Trošak rezistencije na antibiotike za privredu je značajan. Uz smrtnost i invaliditet, dugotrajna bolest rezultuje i duljim boravkom u bolnici, potrebom za skupljim lijekovima i financijskim izazovima za one koji su pogođeni.
Iz WHO naglašavaju da postoji i problem što farmaceutske kompanije ne ulažu u istraživanja i razvoj novih antibiotika, jer im to nije toliko isplativo te zbog toga gotovo 30 godina nije stvoren niti jedan novi antibiotik.
Stav WHO o liječenju pacijenata s COVID19 antibioticima
Na sesiji Svjetske zdravstvene organizacije povodom Sedmice svjesnosti o rezistenciji na antibiotike, ispred Glasa Amerike je stručnjacima upućeno pitanje o praksi davanja antibiotika pacijentima koji se liječe od COVID-19.
U svijetu, naročito u našem regionu, postalo je uobičajeno da gotovo svi pacijenti od COVID-19, uključujući i one na kućnom liječenju primaju antibiotike, najčešće azitromicin. Ponekad ljudi sami bez recepta uspijevaju doći do ovog antibiotika širokog spektra i imaju ga kao „rezervu“ u kući za slučaj da obole. Nerijetko smo imali i prakse dijeljenja savjeta za terapiju preko društvenih mreža, a u tim savjetima se spominje i uzimanje antibiotika.
Uzimanje azitromicina, poput Sumameda, kao terapije za COVID-19 naročito je poraslo otkako se javila metodološki slaba studija koja je insinuirala efikasnost liječenja infekcija novim koronavirusom pomoću kombinacije hidroksihlorokina i azitromicina. Iako se hidroksihlorokin pokazao sasvim neefikasnim u terapiji ove bolesti, običaj davanja antibiotika se uvriježio. Međutim, premda je svrha davanja antibiotika sprječavanje sekundarne bakterijske infekcije, ovo je jako opasna praksa i iz WHO poručuju da to nije dobro raditi.
„Ovo nije prvi put da se susrećemo s tim problemom, da se antibitoici koriste u terapiji virusnih infekcija u cilju terapije sekundarnih bakterijskih infekcija“, kaže dr. Hanan Balkhy, asistentica Generalnog direktora WHO, zadužena upravo za problematiku rezistencije na antibiotike.
Ovu praksu bi trebalo ograničiti samo na hospitalizirane pacijente, ukoliko se procijeni da postoji prijetnja bakterijske infekcije i antibiotike ne bi trebali uzimati oni koji su na kućnom liječenju.dr. Hanan Balkhy
Ljekari se često žale da nemaju vremena procijeniti da li pacijent ima ujedino i bakterijsku infekciju koju treba tretirati, pa i kod dokazanih virusnih infekcija naslijepo daju antibiotike da ne bi došlo do širenja potencijalne, a nedokazane bakterijske infekcije. Čini se da će se još morati raditi na jačanju kapaciteta zdravstvenih sistema za efikasno otkrivanja bakterijskih infekcija i edukaciji ljekara o tome šta stvarno znači rezistencija na antibiotike za zdravstveni sistem, kako bi donosili bolje odluke. Iz WHO insistiraju na opreznoj upotrebi antibiotika u terapiji COVID-19.
Ako postojeći antibiotici postanu potpuno neefikasni, to dovodi u pitanje i hirurške zahvate, porođaje, pa i terapiju raka i mnoge druge medicinske zahvate. Drugim riječima – vratili bismo se na medicinu od prije sto godina.
