Prije 65 godina, 6. avgusta 1945. godine, Amerikanci su upotrijebili prvu atomsku bombu. Tim, tada poptpuno novim oružjem strahovite razorne i toplotne moći, iz bombardera B-29, zvanog "Enola Gay" bombardirana je Hiroshima. Poginulo je na hiljade Japanaca-civila. Još jednom atomskom bombom bombardiran je grad Nagasaki i japanski vojni vrh je shvatio da mora potpisati kapitulaciju, što je značilo definitivan kraj Drugog svjetskog rata. Nakon bombardiranja Hiroshime, u gradu koji je bio jedna velika ruševina, igrom slučaja jedno malo bonsai-drvo ostalo je neoštećeno. To stablo je skoro 35 godina u Washingtonu, kao nacionalni dar Japana.
Da to bonsai stablo može govoriti, moglo bi reći mnogo toga. Za 400 godina, koliko je staro, preživjelo je mnoge ratove....
„... pa i Hiroshimu, užas kada je na taj grad bačena atomska bomba“ - kaže Jack Sustic, kustos Nacionalnog muzeja bonsai i penjing stabala u Washingtonu. Penjing je naziv za kinesko minijaturno stablo, vrlo slično japanskom bonsaiu.
Bonsai iz Hirošime, sa još 53 druga stabla, prebačen je u Ameriku 1976. godine, kao japanski poklon u povodu 200-te godišnjice postojanja Sjedinjenjih Država:
„To je japanski bijeli bor. Uzgajan je u jednoj porodici, porodici Yamaki. Yamakijevi su imali rasadnik bonsai-stabala i od 1625. godine o bonsaiu, poklonu Sjedinjenim Državama, brinulo je 6 generacija te porodice.“
U Washingtonu o tom stablu brinula su do sada četvorica kustosa.
„Gospodin Yamaki, vlasnik i donator, obišao je stablo 4, 5 godina nakon poklanjanja. Za taj obilazak vezan je jedan interesantan detalj koji odslikava odnos odgajivača prema bonsai-stablima. Gospodin Yamaki je, gledajući svoje bivše stablo počeo plakati. Kustos muzeja se uznemirio, zabrinuo... Uz pomoć prevodioca gospodin Yamaki je objasnio da su mu suze potekle jer je osjetio da je drvo sretno i u našem muzeju.“
Briga o bonsai stablu starom 400 godina je čast, uživanje, ali i velika odgovornost kaže gospodin Sustic i, pomalo u šali, dodaje:
„Ne smijem ni pomisliti da bi se stablu moglo nešto dogoditi. Ali, za svaki slučaj imam spakovan kofer. Ako se stablu išta desi, sakrio bih se da me niko ne bi mogao naći.“
Japanskim poklonom od prije 3 i po decenije Nacionalna botanička bašta u Washingtonu počela je stvarati kolekciju bonsai stabala, sada najveću na tlu Sjeverne Amerike. Oko 300 stabala razmješteno je u paviljone japanskih, kineskih i američkih bonsai stabala.
„Bonsai doslovce znači drvo u saksiji, posudi. Gledajući stabla iz naše kolekcije, posjetilac će shvatiti da to nije samo drvo u posudi. To je umjetnost, umjetnost koja živi“ - ističe gospodin Sustic.
Jedno od najpoznatijih stabala iz bonsai kolekcije je 57 godina stara skupina više stabala koju je zasadio i podigao John Naka, kako se smatra, otac sjeverno-američkog bonsaia. Zasadio je po jedno stablo za svakog od svojih unuka.
„Briga o bonsai- drvetu nikada ne prestaje jer je to, kako rekoh, umjetnost koja živi, a tehnikom podrezivanja ih održavamo malim“ - objašnjava gospodin Sustic i dodaje da se o bonsai stablima, sa velikim strpljenjem i pažnjom, brine nekoliko uposlenika Muzeja i 15 volontera. Kako stabla rastu, moraju biti podrezivana jednom ili dva puta godišnje. Pojedina stabla su tako osjetljiva.....
„ ..... da ne podnose, primjera radi, masnoću sa prstiju osobe koja brine o njima, ne podnose grublje dodire, neoprezna pomjeranja... U takvim slučajevima iglice ili listovi počinju da venu, žute i moraju biti uklonjeni“ – ističe gospodin Sustic.
Kolekcija vašingtonskog Muzeja bonsai stabala je neprocjenjiva. Svako stablo je unikatno, prosječna starost je oko 100 godina, što znači da je o njima brinulo više generacija. Bonsai stabla cvjetaju, daju voće, mijenju boju tokom jeseni. Gospodin Sustic kaže da sa ostalim članovima porodice jede jabuke sa jednog od 30 stabala bonsaia koje uzgaja u svojoj kući i dodaje:
„Interesantno je da veličina plodova i cvijetova bonsai-a nije manja nego obično.“
Od prvih početaka u Kini prije više od hiljadu godina umjetnost uzgajanja bonsai stabala bila je, tokom više stoljeća, privilegija elite. U Sjedinjenim Državama popularnost bonsaia rasla je zahvaljući podršci Nacionalne bonsai fondacije.
Johann Klodsen, direktorica Fondacije, kaže da su bonsai stabla mnogo više od onog što se vidi na prvi pogled:
„Kao i pred svakim umjetničkim djelom, i stajanje pred bonsai stablom pretvara se u svojevrsni razgovor umjetničkog djela i pojedinca i poprima duhovne dimenzije.“
A gospodin Sustic dodaje:
„Rad sa bonsai stablima, vjerujem u to, mijenja vas kao ličnost, čini vas boljom osobom. Uči vas strpljenju i poštovanju. Bonsai stabla učinila su me, sasvim sigurno, boljim čovjekom.“
