Malo je porodica u Sjedinjenim Državama u kojima su tri kćerke piloti. Da rijektost bude veća.... tri sestre iz porodice Smith, iz američke savezne države Washington, su vojni piloti. Letenje je, najkraće rečeno, u krvi porodice Smith.....
“Moj deda bio je pukovnik američkih zračnih snaga. Pilotirao je letjelicama svih vrtsta.... helikopterima, velikim avionima, borbenim mlaznjacima.... Moj otac i moj ujak su bili piloti, baka i majka su bile stjuardese. Moji rođaci lete, svi letimo...”
.... govori Kelly Smith. Ona i njene sestre su treća generacija Smith-ovih pilota. Kelly je najstarija, kapetan je po činu i pilotira transportnim avionm C-130 Hercules.Amber, srednja po godinama, upravlja osmatračkim helikopterom OH-58 Kiowa. Nedavno se vratila iz Afganistana. Lacey, najmlađa je Afganistanu, pilotira helikopterom tipa Blackhawk i pruža podršku jedinicama na tlu.
Lane Smith, njihov otac, pilotirao je svime, od komercijalnih do borbenih aviona:
“Drago mi je da sam ih mogao učiti letenju. Nadam se na nisam prestar da i njihovu djecu učim letenju....”
Gospodin i gospođa Smith, sada u mirovini, vrlo su ponosni na kćerke. One, pak, nisu od malih nogu dijelile ljubav roditelja prema letenju.
“Nismo mislile da ćemo biti piloti, pogotovo ne vojni. Moja srednja sestra je bila članica plesne grupe univerziteta Washington, najmlađa je željela biti veterinar, a ja sam željela putovati svijetom kao novinarka...” - kaže Kelly. Ona je tek na koledžu pokazala interesovanje za letenje.
Betsy Smith, njena majka, objašnjava:
“Kelly je napisala esej o njenom djedu čija je karijera u avijaciji bila vrlo zanimljiva. On je počeo letjeti 30 godina prošlog stoljeća, bio pilot u Drugom svjetskom ratu, zatim pilotirao komercijalnim avionima. Mislim da je taj esej kod Kelly zaista podstakao interes za letenje u američkoj armiji.”
Gospodin Smith dodaje:
“Amber, srednja, poželjela je na jednom aero-mitingu da poleti u helikopteru. Nakon slijetanja, već je bila zaljubljena u helikoptere.”
Lacey, najmlađa od sestara Smith, kaže da ju je Kelly, najstarija, “prisilila” da se odluči za letenje kada je sa sestrom prvi put bila u zraku:
“Kelly mi je rekla... nauči da upravljaš ili ćemo pravo u rijeku. Zvučalo je prilično nelagodno kada ti rođena sestra kaže... uči da letiš ili ćemo se srušiti. Naravno, sve je to bila šala, ali.... nikad nemoj imati sestru za instruktora letanja....”
Jedna za drugom, tri sestre postale su, nakon koledža, piloti američkih zračnih snaga. Kelly ističe:
“Konačno smo na pravom mjestu u pravom trenutku. Željele smo učiniti nešto nakon terorističkih napada od 11. septembra. Svaki Amerikanac imao je osjećaj patriotske dužnosti, ja takođe. Taj osjećaj nije izblijedio.”
Patricia Murray, Kelly-na instruktorka letenja se prisjeća:
“Čim je došla u eskadron, čim sam vidjela kako radi, kako se ponaša, kao energično djeluje, znala sam da će se potpuno uklopiti i izvrsno pilotirati.”
“Svi kažu da je prvo samostalno pilotiranje trenutak kada te ujede pilotska buba, i to je tačno. Mislim da sam prilikom prvog samostalnog uzlijetanja od uzbuđenja vrištala... Tada sam definitivno shvatila da je letenje za mene, da u tome zaista uživam, da se sav moj raniji trud isplatio....” - kaže Kelly i dodaje:
“Sretna sam, zaista sretna što su obje moje sestre u zračnim snagama. Brinem se zbog njihovog raspoređivanja, plaši me što nisam uz njih. Kada sam sa Amber bila u Afganistanu, kada smo se viđale svaki dan, to je bilo ogromno olakšanje.”
Lacey Smith će reći:
“Naši roditelji uvijek su podržavali naš izbor. Oni su bili naš oslonac. Dobro je što smo sve tri u vojnim snagama, tako da i karijerom ostajemo blizu jedna drugima.”
Sestre Smith vole ono što rade, mada je to povelik izvor briga njihovih roditelja. Gospođa Smith kaže:
“Nisam sigurna da mogu reći koliko su naše brige velike. Da je samo jedno moje dijete vojni pilot, mislim da moje brige ne bi bile nimalo manje. Mislim da sve porodice koje imaju nekog u oružanim snagama tamo vani, daleko od Amerike, tačno znaju o čemu ja govorim.”
Gospodin Smith je letio, praktično cijelog, života i zna koliko je za pilota borbene letjelice važna sreća. Sa sobom uvijek nosi medalje koje su dale njegove kćerke:
“Na taj način moje kćerke su uvijek uz mene. Svaka mi je dala po jednu medalju. Ova se odnosi na 11. septembar. Na njoj piše "nikada ne zaboravi" i "ujedinjeni smo jaki". Druge dvije su od dana kada su mlađe kćerke diplomirale na vojnim koledžima. Nosim ih i nosiću ih svakog dana....”
