Prije nešto više od 20 godina, Ujedinjeni su narodi usvojili konvenciju o pravima djece na obrazovanje, hranu, dom i ostale osnovne potrebe, kao i na zaštitu od eksploatacije i vojnog novačenja. Samo dvije zemlje još nisu ratificirale ovaj sporazum: Sjedinjene Države i Somalija. Američko je ratificiranje odgođeno zbog protivljenja odredbama koje bi – po nekima – ograničavale prava roditelja i promicale vladino miješanje u obiteljske stvari.
Konvencija uviđa posebne potrebe i povredivosti djece te osigurava mehanizam kojim se nadzire i unapređuje poštivanje tih potreba u zemljama potpisnicama. Profesor prava na Sveučilištu Georgia State, Jonathan Todres, stručnjak je za pravna pitanja mladih:
"Konvencija o pravima djeteta najsveobuhvatniji je sporazum o ljudskim pravima za djecu, kojeg je ratificiralo najviše zemalja. U njih desetak, on je doveo do promjena zakona, politike i u odnosima prema djeci. Kao rezultat toga, u tim je zemljama danas manje djece zlostavljano."
Sjedinjene su Države potpisale ovaj sporazum sredinom 1990-ih godina, no do danas ga nijedna administracija nije uputila Senatu na ratifikaciju. Međutim, Sjedinjene Države usvojile su dva protokola iz konvencije. Jedan od njih je zabrana regrutiranja djece u vojnike. U svojoj predsjedničkoj kampanji 2008. godine, Barack Obama izrazio je žaljenje zbog američkog neprihvaćanja konvencije u cijelosti. Prošle godine, američka veleposlanica pri Ujedinjenim narodima Susan Rice, govorila je o predanosti Sjedinjenih Država poštivanju prava i jamčenju sigurnosti i blagostanja mladih svuda u svijetu."
"Sjedinjene Države duboko su predane dobrobiti djece. To uključuje i zaštitu djece od pošasti rata."
No, izgleda da senatsko glasanje još nije na vidiku, a ne može se ni pretpostaviti da bi mjeru odobrile minimalne dvije trećine Senata. Konvenciji se, naime, strogo protive zakonodavci uglavnom iz redova konzervativaca te aktivisti koji je smatraju nepotrebnom i prijetnjom pravima roditelja, kao i američkom suverenitetu. Michael Farris predsjeda internetskom organizacijom ParentalRights.org:
"Postavlja se pitanje: tko bi trebao osmisliti zakon za obitelji u Americi? Ona sama? Ili bi trebao postojati međunarodni zakon koji bi kontrolirao našu unutarnju politiku – odlučivati gdje će nam djeca ići u školu, na koji način bi ih trebalo disciplinirati, koliko često idu u crkvu?"
Michael Farris kaže da ova konvencije Ujedinjenih naroda proizlazi iz načina razmišljanja čiji je cilj podrediti roditeljsku autonomiju vladinoj inicijativi, a nacionalni suverenitet globalnom kolektivizmu. Umjesto toga, kaže on, Amerikanci bi trebali donositi svoje zakone sami, a roditelji sami odlučivati za svoju djecu – osim ako se dokaže da su ih oni na neki način povrijedili. Zemlje potpisnice ove konvencije, dodaje on, vjeruju da vlada postoji kako bi ih spasila, a to se kosi s uvjerenjima prosječnog Amerikanca. Jonathan Todres kaže da zemlje koje su ratificirale ovu konvenciju dobijaju preporuke kako poboljšati odnos prema djeci, no nisu zakonom vezane da ih i prihvate. On odbacuje kao taktiku zastrašivanja bilo kakav prijedlog dužnosnika Ujedinjenih naroda koji diktira kako bi se roditelji trebali odnositi prema djeci, i njihovo preuzimanje ovlasti američkih dužnosnika. Što je važnije, Jonathan Todres kaže da globalni napori za zaštitu djece gube zbog nepotpune suradnje najveće svjetske sile:
"Sjedinjene su Države možda zemlja u najboljem položaju za jamčenje prava i dobrobiti djece svuda u svijetu. To je danas jedina svjetska velesila. I mogla bi biti najbolji zagovornik za djecu ako ratificira ovu konvenciju."
Međutim, protivnici ratifikacije ovog sporazuma nisu uvjereni u to. Zapravo, neki zakonodavci predložili su amandmane na američki Ustav kojima bi se zaštitila roditeljska prava i državna autonomija te isključilo da Sjedinjene Države ikad usvoje ovu konvenciju ili ikakvu drugu sličnu mjeru u budućnosti.