Brojne svjetske medijske i zdravstvene organizacije i udruženja uvele su standarde i u skladu sa preporukama istraživanja počele mijenjati ovu sliku. Na osnovu istraživanja koje je u BiH rađeno 2012. godine, gdje je analiziran odnos različitih profesionalnih grupa prema osobama sa mentalnim poremećajima, među kojima su i medijski profesionalci, uočen je nizak stepen odgovornog izvještavanja, ispoljenost senzacionalizma, te prisutnost sadržaja koji u ozbiljnoj mjeri osnažuju stigmatizaciju prema mentalnom poremećaju.
Kako bi se doprinijelo destigmatizaciji od 2010. godine pokrenut je Projekat mentalnog zdravlja u BiH i to u saradnji sa entitetskim ministarstvima zdravlja i Asocijacijom XY, a uz podršku Vlade Švajcarske. Rezultat ovog projekta je i publikacija „Etičko izvještavanje o mentalnom zdravlju“,koja donosi detaljne smjernice kako za novinare, tako i za medicinske radnike s ciljem pravilnog informisanja o ovoj zdravstvenoj oblasti.
Dokument je kreiran uz stručni angažman grupe eksperata, ali i korisnika usluga u oblasti mentalnog zdravlja koji su svojim životnim pričama pokazali sa kakvim su se problemima suočavali u BiH.
Jedan od njih je i Edin Hodžić (51), predsjednik Udruženja “Most” i korisnik CMZ Vitez koji je za Glas Amerike ispričao svoju životnu priču. Nakon odličnog uspjeha tokom školovanja u Busovači i Sarajevu, 1987. godine dobio je službu u tadašnjem Titogradu. Tamo je radio na avionima kao vazduhoplovni tehničar sve do početka izbijanja sukoba na području bivše SFRJ.
„1992. godine napuštam službu i tu započinje moje vrlo stresno životno putovanje koje će me voditi preko Srbije, Makedonije, Albanije, Italije sve do Švicarske.Tamo sam osjetio da imam problem usljed izloženosti enormnom stresu. Liječenje u Švicarskoj je trajalo četiri godine sve do povratka u BiH 1999. godine. Bio mi je dijagnosticiran PTSP. Nisam potražio stručnu pomoć u BiH prilikom povratka, jer sam mislio da sam dobro. Nakon šest godina bolest se vratila još brutalnija i sa težim simptomima nego prije“, kaže Hodžić koji tokom liječenja nije imao podršku ni okoline ni najbliže porodice.
„Bio sam strašno stigmatiziran i diskriminisan. Izgubio sam sve dotadašnje prijatelje. Međutim, bio sam jako uporan i kad god bih bio u krizi gledao sam da idem naprijed bez obzira šta su drugi mislili. To nije bilo jednostavno. Okolina me osuđivala, niko nije htio sa mnom ni kafu da popije. Niko me nije zvao da bilo šta uradim i sebi zaradim za život. Bio sam, takođe, diskriminisan i od zdravstvenih radnika prilikom odlaska u bolnicu. Nisam imao podršku porodice, jer nisu shvatali da se radi o bolesti“, priča Hodžić, koji je za aktivnosti udruženja „Fenix“ iz Tuzle saznao preko medija, a u želji da pohađa kurs informatike postao je njihov član.
„Oni su mi savjetovali da oformim udruženje u Vitezu i tako je započela priča o nastanku Udruženja građana za podršku osobama u duševnoj nevolji „MOST“- Vitez. Udruženje je pristupilo Projektu mentalnog zdravlja 2016. godine i danas smo značajan faktor kako na lokalnom tako i na državnom nivou“, objašnjava Hodžić.
Njegov životni put se promijenio upravo zbog korisne informacije koju je saznao iz medija, ali ističe da je jako važan način na koji mediji pristupaju ovoj tematici.
„Sama etika izvještavanja na polju mentalnog zdravlja je za nas od strateškog interesa, jer svjedoci smo da pojedini mediji, nekada zbog senzacionalnosti, o ovoj oblasti izvještavaju neetički. Zato je Projekat mentalnog zdravlja za nas veoma važan, jer se kroz radionice edukuju i novinari i zdravstaveni radnici. Ono što me motiviše da im ispričam svoju priču je želja da podijelim svoje iskustvo o borbi sa mojom bolešću. Najviše bih volio da mojom pričom motivišem druge korisnike da se bore, jer je oporavak moguć i potrebno je da iskoriste sve resurse u zajednici kako bi njihov oporavak i dalji život bio što kvalitetniji“, objašnjava Hodžić.
Prim. dr Goran Račetović, specijalista psihijatrije i načelnik Centra za zaštitu mentalnog zdravlja - Dom zdravlja Prijedor ističe da je u ovoj publikaciji dat niz smjernica kako svojim izjavama zdravstveni radnici i saradnici treba da utiču na medijske profesionalce da prenose javnosti ispravno razumijevanje konteksta mentalnog poremećaja. Na taj način kao važni saveznici osoba sa mentalnim poremećajima, njihovih porodica i zdravstvenih profesionalaca doprinose boljem položaju osoba sa mentalnim poremećajima u svojim sredinama. On, međutim, ističe da se, na žalost, i dalje često srećemo sa negativnom slikom o mentalnom poremećaju, bez objektivnosti i sa čestim manjkom profesionalizma.
„Naravno, ne mogu se za to 'okriviti' jedino mediji, ali je senzacionalizam, naglašavanje pojedinačnih situacija i dramatičnost ili površnost, ono što je uočeno kao potencijalni problem. To sa jedne strane stvara sliku ozbiljne opasnosti od bilo koga ko ima kontakte sa službama mentalnog zdravlja, ali često i onemogućava puni i kvalitetni oporavak, i to zbog razvijanja vlastitog stava osobe sa smetnjama mentalnog zdravlja o sebi kao drugačijem i 'obilježenom'. Sa druge strane, indirektno se u taj negativan kontekst uključuju porodica ili bliske osobe, ali i zdravstveni profesionalci. Sve to utiče na mogućnost dobrih oporavaka i kontinuiteta brige za osobe sa smetnjama mentalnog zdravlja i doprinosi jačanju i ukorjenjivanju predrasuda i stigmatizacije“, objašnjava dr Račetović.
Ono što je i dalje vidljivo je da nedostaje promotivnih tekstova, emisija ili modernih načina komunikacije koji promovišu ozbiljan napredak u reformi zaštite mentalnog zdravlja koja traje preko 20 godina.
„Široj javnosti je manje poznato da je BiH regionalni lider u razvijanju službi mentalnog zdravlja u zajednici, te da danas imamo mrežu od preko 75 centara za zaštitu mentalnog zdravlja u većini gradova, kao sveobuhvatnih, dostupnih i standardizovanih službi za prevenciju, dijagnostiku, kombinovani tretman i kontinuitet brige“, objašnjava dr Račetović.
Zlatan Peršić, stručni savjetnik za odnose s javnošću Federalnog ministarstva zdravstva ističe da bi biloneozbiljno generalizirati medije, ali činjenica jeste da mediji globalno, pa tako i u BiH imaju ogromnu društvenu odgovornost u izvještavanju o svim aspektima života, pa tako i o mentalnom zdravlju.
„Ne smijemo zaboraviti da će jedna od četiri osobe u nekom trenutku imati problema sa mentalnim zdravljem. Ali, to nije odgovornost samo medija, nego i svih nas koji smo manje ili više u medijima. Uostalom, svi smo mi individualno svojevrsni medij koji je danas u dobu društvenih mreža izašao iz 'komšiluka' i doseže mnogo dalje i do većeg broja ljudi dijeleći svoje stavove, ali i predrasude“, objašnjava Peršić, koji dodaje da su ranija istraživanja pokazala da su u medijima u BiH najveći broj tekstova i izvještaja vezanih za mentalno zdravlje bili zapravo iz rubrike „crna hronika“.
„Činjenice su, pak, da većina ljudi koji počine nasilje ili su nasilni nemaju iskustvo mentalnog poremećaja, da su osobe s mentalnim poremećajima češće žrtve nego počinitelji nasilja, da osobe s teškim mentalnim poremećajima dva i po puta češće budu napadnute, opljačkane ili seksualno zlostavljane nego opća populacija. Istraživanja dosljedno pokazuju da nema dokaza da su osobe s mentalnim poremećajem više nasilne nego ostali. Nasuprot tome, istraživanja su pokazala da pozitivna izvještavanja u medijima mogu voditi promjeni ovakve percepcije javnosti o mentalnim poremećajima i redukciji stigme i diskriminacije, a najkorisniji su oni medijski sadržaji koji razbijaju stereotipe o osobama sa mentalnim poremećajima“, ističe Peršić.
On naglašava da je čest problem i upotreba neadekvatne terminologije koja opet podstiče i jača stigmu prema osobama sa mentalnim poremaćajima, a upravo tome je posvećena velika pažnja u ovom dokumentu u kojem se obrazlaže zašto su pojedini termini stigmatizirajući, ali i nude alternativni adekvatni termini. Takođe, u medijima se često mogu vidjeti tzv. „headclutcher“ fotografije, kojim se ilustruju tekstovi vezani za mentalno zdravlje, a koje zapravo treba izbjegavati, jer mogu pogrešno uticati na percepciju javnosti.
On vjeruje da se većina novinara pokušava maksimalno pridržavati etičkih principa, te i kada se dese pogreške to nije zlonamjerno, nego da na to utiču druge stvari, kao što je brzina i pritisak novinarskog posla, problemi s pronalaženjem adekvatnih izvora itd.
„Nekada mislimo da, vođeni najboljim namjerama, nekim tekstom možemo doprinijeti unapređenju zdravlja stanovništva, a zapravo možemo kod pojedinaca dobiti potpuno suprotan efekat. Zato svi zajedno trebamo učiti i raditi za dobrobit zajednice u kojoj živimo. U kontekstu mentalnog zdravlja, tu podjednako mislim i na novinare i na zdravstvene radnike. Zato ćemo nastojati da ovaj dokument nađe svoj put i do fakulteta za žurnalistiku, odnosno komunikologiju“, ističe Peršić.
Projekat mentalnog zdravlja u BiH već je donio značajne rezultate i pojedincima poput Edina Hodžića iz korijena promijenio život . Njegovo udruženje „Most“ ponosno je na uspješno realizovan prvi projekat „Izgradimo most u Vitezu“, a u planu imaju i druge aktivnosti. Trenutno rade na projektu “Most prijateljstva“, a već u septembru startaju sa projektom „Spriječimo, da manje liječimo“, koji realizuju u saradnji sa Asocijacijom XY iz Sarajeva i Banja Luke.
Hodžić kaže da je želja Udruženja da kod mladih ljudi izgradi svjest o značaju zaštite mentalnog zdravlja, a on želi da pomogne i drugima, jer je za potpun oporavak, kako naglašava, najvažnija lična odluka.
„Došao sam u takvo stanje kada više nisam mogao dalje tako živjeti. Donio sam presudnu, ispravnu odluku da se borim. Savjetovao bih svima koji imaju problema sa mentalnim zdravljem da se bore, da ne posustaju ma koliko bilo teško i neizvjesno, jer rezultati će doći. Oni koji se boje otići i potražiti pomoć, a imaju problem, neka se ne boje stigme i diskriminacije, jer nije sramota biti bolestan. Sutra svako može biti bolestan, jer bolest ne bira“, ističe Hodžić i dodaje da bi razgovor završio sa posljednjom rečenicom iz svoje priče: 'Smatram da je moje aktivno učešće u mom liječenju doprinijelo mom oporavku'.
