Nakon Evropske sedmice mobilnosti koja je pored 2.800 gradova iz 40 evropskih zemalja tradicionalno održana i u Banjaluci, ostalo je otvoreno pitanje da li je ovo još samo jedna u nizu kampanja koje traju sedam dana, a nakon toga se vratimo ustaljenim životnim navikama ili je nakon više od 15 godina konačno uspjela uticati ne samo na građane, nego i na svijest vodećih ljudi u lokalnim zajednicama.
Tokom ovih sedam dana građani širom Evrope traže načine da se utiče na pitanja mobilnosti i urbanog transporta, a samim tim i poboljšanja javnog zdravlja ljudi i kvaliteta života u gradovima. Najaktuelnija tema na svijetu svakako je značajna i za građane Bosne i Hercegovine koji se posebno u zimskom periodu susreću sa ogromnim problemom zagađenja vazduha. Problem je uzrokovan najviše individualnim ložištima, ali i motornim vozilima. Iako su najzagađeniji gradovi Zenica, Tuzla i Sarajevo, ništa bolja situacija po pitanju crne statistike nije ni u Banjaluci. Ukoliko se, između ostalog, ne poduzmu značajniji koraci po pitanju „zelenog transporta“, teško da će krajiška ljepotica u budućnosti zadržati epitet „zelenog grada“.
Tihomir Dakić, koordinator programa Transport u Centru za životnu sredinu Banja Luka u razgovoru za Glas Amerike ističe da se Banjaluka posljednjih 20 godina gradila po želji investitora, a ne po potrebi građana što je vidljivo kada je u pitanju postojanje zelenih površina i biciklističke infrastrukture. On smatra da se mnogo toga neće promijeniti dok građani ne počnu da žele i traže bolji život, a preduslov za to je da počnu mijenjati svoje životne navike.
Evropska sedmice mobilnosti organizovana je i ove godine pod motom „Krećimo se zajedno“. Koliko je organizacija ovog događaja u Banjaluci svih ovih godina uticala na svijest građana kada je u pitanju održivi urbani transport?
DAKIĆ: Ove godine nam je tema nekako najbliža, kako građanima tako i institucijama, jer se radi o temi koja govori o bezbijednom pješačenju i vožnji bicikla u našim urbanim sredinama. Cilj jeste da se kod građana vrati svijest o tome da se za dnevne potrebe može i hodati ili voziti bicikl, a ne samo da se koristi motorno vozilo. Sa druge strane, ovo je kampanja i sama tema na koju bi trebalo da reaguje veći broj opština i gradova u BiH, jednostavna je i jako aktuelna. Nakon osamnaest godina organizovanja događaja na temu urbane mobilnosti u Banjaluci, predstavnici Gradske uprave su počeli da razmišljaju o ovoj temi i to je veliki pomak. Pred njima je mnogo truda i rada da bi se moglo reći da su shvatili važnost hitnog djelovanja u ovoj oblasti uzimajući sve veće probleme sa klimom u gradovima, ali i u čitavoj zemlji. Građani se polako bude iz perioda gdje je automobil bio statusni simbol i sada više pažnje posvećuju sebi i svom kretanju, tako da je i to dobar znak da dolazi do sazrijevanja ljudi u pogledu kalukacije šta je zdravije i korisnije. Nivo empatije za životnu sredinu je na posljednjem mjestu, ali svakako mijenjanje navika ima direktan uticaj na nju.
Koliko je lokalno, institucionalno urađeno po tom pitanju prethodnih godina i koji su u tom smislu ciljevi Centra za životnu sredinu u narednom periodu?
DAKIĆ: Pojedine institucije su prihvatile rad na ovoj temi i posvetile su određeno vrijeme i pažnju. Mijenja se svijest pojedinih institucija, dok one glavne još uvijek kaskaju. Svakako, lokalne zajednice bi trebale da budu generator promjena i dobre prakse, međutim, da bi one to zaista bile, moraju znati dobro kopirati, a još bolje da pokažu svoju inventivnost u ovoj oblasti. Mi nastojimo da uvežemo inicijative udruženja građana, energiju i resurse koju nesebično ulažu u ovoj i srodnim oblastima, da pokrenemo lokalne zajednice da se uhvate u koštac sa problemima koje imaju u svojim sredima. Takođe, struka još uvijek nije ušla u ovu temu, slabo prate trendove i bave se stvarima na način da je to već viđeno ili da je opšte prihvatljivo. Uvezani smo lokalno, na nivou BiH, regionalo i međunarodno, predstavljamo naše uspjehe u pogledu uticaja na zakonodavstvo i nastojimo da tu našu mrežu poznanstava iskoristimo da bi unaprijedili kvalitet života u našim zajednicama. No, da bi se to desilo građani moraju da žele bolji život, a glavni preduslov za to je da žele mijenjati svoje životne navike.
Pominjao si plansku dokumentaciju i učešće javnosti u urbanizaciji grada. Možeš li nam malo više reći o tome?
DAKIĆ: Već dosta godina svoje iskustvo u komentarisanju prostorno planske dokumentacije, te prisustva javnim raspravama gdje se prezentuju takvi i drugi strateški dokumenti, pokušavamo da prenesemo na svu zainteresovanu javnost. U tome nas dosta podržava i fondacija Heinrich Boll Stiftung koja radi na unapređenju demokratskih procesa u BiH i učešća javnosti u svim aktivnostima insitutcija koje se tiču građana i javnih prostora. Svjedoci smo da su se gradovi nakon rata u BiH, počeli razvijati po željama i mjeri investitora, gdje su predstavnici lokalnih samouprava često zazirali od suprostavljanja željama i planovima za izgradnju. Banjaluka ima Urbanistički plan iz 1975. godine koji je istekao 1995. godine i koji se do sada morao napraviti bar dva puta, no to se nije desilo. Dešava se tek sada u 2019. godini, a za to vrijeme Banjaluka se skoro sva izgradila. Naselja bez igrališta, parkinga, zelenih površina, bez pješačke i biciklističke infrastrukture i životnog prostora. Građani posljednjih godina sve više prate šta se dešava oko njih, a sve je počelo sa protestima oko „Picinog parka“. Nakon toga se desio „Borik“, zatim Rekreativna zona Banjaluka, Nova Varoš i još nekoliko manjih inicijativa. Ono što me jako ljuti i čudi da je stručna javnost gotovo, pa nezainteresovana. Od velikog broja arhitekata, urbanista, planera i slično, vi imate deset ljudi koji dignu glas oko nekog plana koji je loš i pogrešan. U posljednje vrijeme kroz projekat „Održiva urbana mobilnost – pametnijim kretanjem u budućnost“ nastojimo da prenesemo iskustva i na predstavnike udruženja u BiH koji se bave unapređenjem nemotorizovanog kretanja u svojim lokalnim zajednicama i važnost njihovog angažmana u praćenju i komentarisanju prostorno planske dokumentacije, projekata izgradnje infrastrukture i slično.
Jedan od događaja koji svakako izazove interesovanje građana je „Dva su točka dovoljna“. Počelo je skromno, a Banjaluka danas ima ozbiljnu biciklijadu u kojoj učestvuju građani svih generacija. Zašto je važno da više koristimo bicikl, a manje automobile konkretno u Banjaluci?
DAKIĆ: Sve je počelo skromno 2002. godine sa obilježavanjem Svjetskog dana bez automobila i nekoliko desetina učesnika. Tokom godina nismo željeli komercijalizovati sam događaj, već nam je želja bila da sam događaj, bez pive, pasulja i nagrada bude što više prihvaćen od strane građana, ali i prepoznat od strane Gradske uprave. Trebalo je dosta mjeseci volontiranja, zagovaranja, akcija, protesta, sastanaka i čega sve ne, da bi samo pojasnili da se ovako više ne može. Da se gušimo, davimo, starimo, debljamo, umiremo i osiromašujemo, tako što smo zaglavljeni u saobraćajnim gužvama. Bicikl je najidealnije prevozno sredstvo, brz, aktivan, efikasan, dostupan i zdrav. Ono što smo primjetili je da, nakon što je BiH došla na Bijelu Šengen listu i nakon što su ljudi počeli da putuju, sve više su bili svjesniji navika ljudi u drugim zemljama. Tako su mi, kada se vrate, često pričali o tome kako ljudi tamo voze bicikle, role, trotinete, a ja ih podsjećao da sam im o tome pričao prije desetak godina. Izgleda da za neke promjene moramo da sačekamo i da ljudi sami dođu do toga. Naše je da zagovaramo da te promjene dođu što prije. Banjaluka, odnosno njen urbani dio je dužine osam kilometara sa šest kilometara i tu dužinu pređete biciklom za dvadesetak minuta. Od Lazareva (Budžaka) do Srpskih toplica (Gornjeg Šehera) se stigne poprilično brzo. Automobil je već odavno demode i pitanje je vremena kada zaista grad doživi naglu ekspanziju broja biciklista. Gradska uprava još uvijek nije svjesna i spremna za tu promjenu, ali se nadamo da će uskoro biti.
Uvijek se govori o manjku saobraćajne infrastrukture kada je u pitanju vožnja bicikla. Postoji li interes grada da se nešto napravi u korist biciklista ili ta borba i dalje traje?
DAKIĆ: Veliki broj ljudi „čeka“ bolje infrastrukturne preduslove da bi mijenjali svoje navike. Iskreno rečeno, infrastruktura za motorni saobraćaj i jeste u boljem stanju nego ona za pješački i biciklistički saobraćaj. Borba je neprestana, ali polako dobijamo bitke. Iako je shvatanje i dalje na nivou estetskog doživljaja potrebe za pješačkim i biciklističkim stazama, doćićemo i do toga da one moraju biti najfunkcionalniji dio infrastrukture kada je u pitanu mobilnost građana. U toku je nekoliko povezanih procesa i shvatili smo da im nedostaje dosta informacija i znanja iz ove oblasti. Sa druge strane, građanima ako nešto nedostaje, moraju biti glasniji i direktniji. Ovako se stiče uticak da nama nekolicini nešto ne odgovara, a svjesni smo da se radi o velikom broju biciklista i potencijalnih biciklista.
Da li su građani Banjaluke po tvom mišljenju dovoljno mobilni? Da li pješače, trče, voze bicikle? Koliko se u tom smislu mijenjamo kad pogledamo neki period od posljednjih 15 godina?
DAKIĆ: Sve je više građana koji svoje slobodno vrijeme koriste za bavljenje rekreacijom i to je dobro. Manje su u kafanama, kladionicama i sličnim mjestima pasivnosti. No, gledajući period unazad 10 do 15 godina vidimo mnogo više ljudi koji na biciklima idu na posao, u školu ili na fakultet. To treba pozdraviti i promovisati. I dalje je veliki pritisak onih „džibera“ koji svoje motorne ljubimce parkiraju u kafanu, u prodavnici, na poslu i slično. Moramo imati reakcije prema njima, da bi bili sankcionisani. Ako pogledate samo parking ispred Administrativnog centra RS, tu je nekada postojao neki smiješan parking za bicikle i bilo je parkirano najviše pet bicikala. Nakon što smo realizovali inicijativu da se izgrade dva parkinga sa nadstrešnjicom na tom mjestu, sada imamo preko 60 parkiranih bicikala skoro svaki dan. Pored toga, dobili smo komentare da im treba još parkinga za bicikle. Promjene su spore, ali se dešavaju.
