Međutim, kako zdravstvene tegobe i problemi koje izaziva Kovid 19 izgledaju iz prve ruke? Nekoliko građana podjelilo je sa Glasom Amerike svoja iskustva, misli i strahovanja, koja su imali iz dana u dan, dok su se nosili sa virusom od čijih posljedica trpi čitava planeta.
“Imao sam povratak iz snova”
“Da li sam među živima”, bile su prve misli Frensisa Vilsona, dvadeset sedmogodišnjeg pravnika i studenta prava, kada je otvorio oči poslije desetodnevne kome koju je proveo na respiratoru.
Prebačen je sa intenzivne nege u sobu za oporavak pacijenata oboljelih od koronavirusa u Univerzitetskoj bolnici Džordž Vašington u prijestolnici Sjedinjenih Država. Kaže da ga medicinsko osoblje obilazi u vizitama tokom kojih u sobu ulaze jedan po jedan noseći zaštitnu opremu koja se, opisuje Vilson, sastoji od maske za lice, zaštite za glavu i neke vrste vizira.
“Cijenim male stvari“
Osim telefonskih video poziva, u trenucima kada se osjeća dovoljno snažno, nije imao prečeste kontakte sa porodicom i prijateljima. Kaže da mu se stanje popravlja iz dana u dan.
“Vraća mi se apetit – mogu da jedem. Zbog dehidratacije još mi podrhtavaju noge i ruke. Osjećam se prilično slabo jer sam izgubio mnogo na težini”, kaže Vilson.
“Stvar je u malim stvarima koje uzimamo zdravo za gotovo. Mogućnost da dišete bez cijevi u ustima ili da jednostavno zaspite. Da spavate onako kako želite… Radi se o malim stvarima, koje ne cijenite, dok vam nisu oduzete”, ukazuje Vilson.
Očekuje da će uskoro napustiti bolnicu, poručiti omiljenu vijetnamsku supu iz lokalnog restorana, nastaviti zajednički život sa dvoje cimera i kućnim ljubimcem – ježićem Penelopom.
Pomoć cimera
U međuvremenu, Vilsonovi cimeri pripremaju se za njegov povratak kući – dok se i sami oporavljaju od koronavirusa. Zek Armstrong i Brus Barlou su, noseću zaštitnu odjeću, dubinski očistili Vilsonovu sobu koja je bila zapečaćena u njihovom domu u Zapadnoj Virdžiniji.
“Brus i ja smo koristili skijaške rukavice, maske za lice i kape tokom čišćenja Frensisove sobe. Oprali smo njegov veš, posteljinu, usisali tepih. Higijenskim maramicama obrisali smo sve površine, ormare, krevet. Pokušavamo da bude što je moguće čistije”, kaže za Glas Amerike Armstrong.
U danu razgovora trebalo je da bude okončan karantin u kome su se on i ostali cimeri nalazili zbog Kovida 19. Zbog učestalih jakih glavobolja Armstrong je rekao da produžiti samoizolaciju.
“Samo sam sjedila u nevjerici”
Koni Lambert, sedamdeset šestogodišnja penzionisana restauratorka, više od dvije nedjelje čekala je rezultate testa na koronavirus. Kaže da je samo testiranje doživela kao košmar – jer je čekala sedam sati na bris u bolnici na području Čikaga.
Dug vremenski period koji je dijelio od saznanja da li je nosilac virusa i neizvjesnost je li ga prenijela bližnjima – doprinosio je stresu koji je uticao na njeno već narušeno fizičko stanje.
Kaže da je bila ubijeđena da je oboljela od koronavirusa. A onda je zazvonio telefon – sa druge strane bio je njen ljekar.
“Koni, stigli su rezultati, čula sam glas zadržavajući dah za sekund”, priča Koni. “Obavijestio me je da su rezultati testa negativni”, kaže sagovornica Glasa Amerike – navodeći da je ta informacija šokirala.
“Tako zatečena ostala sam da sjedim u nevjerici i strahu”, navodi Koni Lambert.
“Šta onda nije u redu sa mnom?”
Iako radosna zbog novosti Koni Lambert bila je zbunjena. Žena-borac, koja je do sada pobijedila kancer i srčani udar, strahovala je da bi joj se stanje moglo pogoršati. I da bi bila primorana da traži pomoć u bolnicama preplavljenim oboleljima od koronavirusa.
“Bolnice su pune ljudi koji imaju virus. Nema dovoljno osoblja. Ljudima se ne pruža adekvatan tretman. Nedovoljno je zaštitne opreme. Šta bi bilo sa mnom?", pita se.
Za sada Koni Lamber teži da se usredsredi na ono što je pozitivno – izbjegla je koronavirus.
“Zahvalna sam bogu. Mislim da postoji nešto što još nisam postigla. Da nešto za nekoga nisam učinila. Moram se pobrinuti za to”, rekla je Koni Lambert za Glas Amerike. Mislim da na ovom svijetu postoji nešto što nisam postigao. Za nekoga nisam učinio. Moram se potruditi da se pobrinem za to", zaključuje Koni Lambert.
“Imamo potrebna antitijela”
Karlos Gavidija, pedeset trogodišnji penzionisani preduzetnik, izgubio je skoro dvanaest kilograma tokom dvije nedjelje koliko dugo je bolovao od koronavirusa. Pošto se oporavio želi on i njegova porodica doniraju krv – kako bi pomogli istraživanja i eventualno pronalaženje terapije.
“Želimo da pokušamo da spasimo druge ljude. Imamo antitijela koja su potrebna za to”, rekao je Gavidija Glasu Amerike.
U njihovom nastojanju ispriječile su se restrikcije zbog pandemije Kovida 19 koji je pogodio čitav svijet.
Razočaranje i ometanje planova
Bližila se ponoć dan uoči planiranog leta u Njujork – a Gavidija je upravo završavao pisanje poruke direktoru Maunt Sinaj bolnice kojom ga je obaviještavao da će putovanje morati da bude otkazano.
Dvojica pilota su odustala pošto su saznala da bi, ukoliko odu u Njujork grad označen epicentrom pandemije u SAD-u, bilo potrebno da naredne dvije nedjelje provedu u karantinu.
Odbijajući da odustane Gavidija je upitao direktora bolnice može li krv da donira u obližnjoj bolnici na Floridi, koja bi potom bila transportovana do Njujorka. I dalje sa nestrpljenjem iščekuje odgovor.
Bio bi to prvi put da porodica Gavidija napusti svoj dom – otkako su, nakon povratka sa skijanja u Koloradu, oboljeli od koronavirusa. Gavidija je svjestan da se njegova porodica suočava sa nepoznatim rizicima – jer se o Kovidu 19 još nedovoljno zna.
“Rizik je – šta ako je moguće ponovo oboljeti? Ne znam… Svakakve informacije stižu do nas – ali to je rizik koji smo spremni da preuzmemo”, kaže Gavidija.
Zaključuje da je vrijeme koje je zbog koronavirusa proveo u domus sa svojom porodicom – doživio kao mogućnost da se svi njeni članovi dodatno zbliže. Čim im se stanje poboljšalo Gavidija, njegova supruga, sin i kćerka provodili su vrijeme igrajući društvene igre i spremajući zajedničke obroke.
