100 godina od rođenja western folk junaka Woodyja Guthrieja; Americi je dao alternativnu nacionalnu himnu, zauvijek promijenio njezinu glazbu

Trećeg ožujka 1940. godine, u brodvejskom kazalištu Forrest održavao se koncert u dobrotvorne svrhe, za Odbor Johna Steinbecka za poljoprivredne radnike. Drugi na programu te večeri bio je sitni, mršavi 28-godišnjak rodom iz Oklahome, Okie, kako su (podrugljivo) zvali sve iz te savezne države. U New York je došao autostopom, s drugog kraja Amerike, samo dva mjeseca ranije.

“Howdie,” pozdravio je s pozornice. Trzalicom za gitaru počešao se po glavi, a onda je spustio na žice posuđenog Martina i počeo jadikovati o teškim vremenima, teškom radu na zapadu zemlje, teškim “putovanjima”...

I've been havin' some hard travelin', I thought you knowed/I've been havin' some hard travelin', way down the road/I've been havin' some hard travelin', hard ramblin', hard gamblin'/I've been havin' some hard travelin', lord
I've been ridin' them fast rattlers, I thought you knowed/I've been ridin' them flat wheelers, way down the road/I've been ridin' them blind passengers, dead-enders, kickin' up cinders/I've been havin' some hard travelin', lord
I've been hittin' some hard-rock minin', I thought you knowed/I've been leanin' on a pressure drill, way down the road/Hammer flyin', air-hose suckin', six foot of mud and I shore been a muckin'/And I've been hittin' some hard travelin', lord
I've been hittin' some hard harvestin', I thought you knowed/North Dakota to Kansas City, way down the road/Cuttin' that wheat, stackin' that hay, and I'm tryin' make about a dollar a day/And I've been havin' some hard travelin', lord
I've been working that Pittsburgh steel, I thought you knowed/I've been a dumpin' that red-hot slag, way down the road/I've been a blasting, I've been a firin', I've been a pourin' red-hot iron/I've been hittin' some hard travelin', lord
I've been layin' in a hard-rock jail, I thought you knowed/I've been a laying out 90 days, way down the road/Damned old judge, he said to me, "It's 90 days for vagrancy."
And I've been hittin' some hard travelin', lord/I've been walking that Lincoln highway, I thought you knowed/I've been hittin' that 66, way down the road
Heavy load and a worried mind, lookin' for a woman that's hard to find,
I've been hittin' some hard travelin', lord. (Hard Travelin')

Iza kulisa Forresta stajao je Alan Lomax, tada pomoćnik direktora Arhiva američke folk pjesme pri Kongresnoj knjižnici. Kad je mršavi, sitni Okie počeo pjevati, Lomax, koji je cijeli svoj život posvetio očuvanju američkog folk glazbenog nasljeđa, njegovih zadnjih tragova, i koji će postati jednim od najznačajnijih američkih folklorista i etnomuzikologa 20. stoljeća, podigao je glavu, naćulio uši. Znao je da je nabasao na nešto za što je sâm vjerovao da je postojalo samo u legendama. Stajao je tek nekoliko stopa dalje od zadnjeg američkog folk junaka, Woodyja Guthrijea...

Woodrow Wilson Guthrie (da, roditelji, demokrati, to su mu ime dali prema tadašnjem demokratskom predsjedničkom kandidatu, dvanaest dana kasnije i predsjedniku SAD-a) rođen je 14. srpnja 1912. godine u malom mjestu Okemah, savezna država Oklahoma. Usred Amerike, ali usred ničega. Ali još za njegovih tinejžderskih godina, u Okemah, koja je počela kao naselje Cree Indijanaca, pronađena je bila nafta i u mjesto su se počeli slijevati “lovci na sreću”, avanturisti svih vrsta, sa svih strana. Woody će svoje rodno mjesto kasnije opisivati kao “najraspjevanije i najrasplesanije, mjesto u kojemu se najviše pilo, vikalo, propovjedalo i molilo, pričalo, smijalo, plakalo, pucalo, kockalo, u kojemu se najviše šakama tuklo, najviše revolvera, toljaga i oštrih noževa i britvi nosilo, u kojemu je najviše krvi teklo... jer Okemah je iz stočarskog i poljoprivrednog mjesta odjednom prerasla u jedan od naših prvih oil-boom gradova.” Slikovito mjesto! Za Woodyja, s njegovim nezasitnim apetitom za pjesmama koje su govorile nešto o dalekim, njemu nepoznatim krajevima, i vrlo poticajno. Woody je taj apetit zadovoljavao tumarajući ulicama Okemah i u njenim brijačnicama, biljarnicama i brojnim barovima, družeći se sa crncima, bijelcima, Indijancima, čistačima cipela, farmerima, vozačima kamiona, radnicima na naftnim bušotinama, upijao sve moguće glazbene tradicije Amerike i one koje su u nju došle s druge strane Atlantika i preko Appalachije, preko Velikih ravnica stizale do njegovih “brda Oklahome”.

Many a month has come and gone/Since I wandered from my home/In those Oklahoma hills where I was born.
Many a page of life has turned/Many a lesson I have learned/Well, I feel like in those hills I still belong.
'Way down yonder in the Indian Nation/Ridin' my pony on the reservation/In those Oklahoma hills where I was born.
Now, 'way down yonder in the Indian Nation/A cowboy's life is my occupation/In those Oklahoma hills where I was born.
But as I sit here today/ Many miles I am away/From a place I rode my pony through the draw/While the oak and blackjack trees/Kiss the playful prairie breeze/In those Oklahoma hills where I was born.
Now as I turn life a page/To the land of the great Osage/In those Oklahoma hills where I was born/While the black oil it rolls and flows/And the snow-white cotton grows/In those Oklahoma hills where I was born. (Oklahoma Hills)

Ali prve pjesme Woody je slušao i učio od roditelja... Otac Charley često je znao pjevati pjesme njihovih indijanskih i crnačkih susjeda i prijatelja, a majka Nora dječaka je uspavljivala pjesmama koje je naučila od majke i od bake, odrastajući u saveznoj državi Tennessee – škotske i irske balade i multikulturalne pjesme američkog Juga. “Kroz njezine pjesme i priče,” pisat će Woody kasnije, “učio sam o našem dijelu zemlje, o vremenu, o ciklonama, o lijepim ženama, ljubavnim aferama, odmetnicima, bijedi i nesrećama i nadi u bolje sutra.

Nadu je Woody nalazio u glazbi. Zvao ju je “hoping machine”; ona je za njega bila način da se nekako izdrže teška vremena. A njih je u obitelji bilo napretek, još za Woodyjevih mladih dana - otac nije bio u stanju zadržati niti jedan posao; majka je patila od Huntingtonove bolesti i nakon jednog ozbiljnog incidenta s vatrom, u kući, obitelj je, kad je Woodyju bilo 14 godina, bila prisiljena smjestiti je u bolnicu za umobolne gdje je i ostala do kaja života.

Woody je majčin duh održavao živim tako što je naučio svirati na gitari i na usnoj harmonici i pjevao divne stare balade koje je i naučio od nje. Osnovao je i lokalni kaubojski bend – Corncob Trio. Svirati, pjevati, dobro se zabavljati, to je bilo jedino što je Woody tada htio. Nikakva politika još, nikakav aktivizam, samo svirka i zabava.

Makar mu je u njegovom rodnom mjestu sasvim dobro išlo, Woody je znao da u Okemah neće ostati vječno. Sada je u glazbi vidio i nešto drugo – sredstvo kojim će iz Oklahome poći dalje. Četrnaestog travnja 1935. godine, Woody se zatekao u Pampi, u sjevernom Texasu, kamo je otac otišao trbuhom za kruhom, ostavivši djecu samu u Okemah, Woodyja i njegove dvije sestre i dva brata. Otac je po Woodyja poslao kad je ovome bilo 18 godina. Škola ga nije zanimala, ali pjesme je i dalje učio po ulicama i provodio mnogo vremena čitajući u javnoj knjižnici Pampe. Rastao je i razvijao se kao glazbenik, svirao i pjevao sa Pampa Junior Chamber of Commerce Band. “Prljave tridesete” već su nastupile, takozvano “Dust Bowl” razdoblje tijekom kojega su pješčane oluje pustošile prerije srednjeg dijela Kanade i Amerike, od Sjeverne i Južne Dakote, Nebraske do Kansasa, Arkansasa, Oklahome, Texasa, New Mexica. Desetljeća neadekvatnih poljoprivrednih metoda – pretjerano iskorištavanje tla – zajedno s dugotrajnom sušom rezultirala su jednom od najvećih ekoloških katastrofa. Snažni su vjetrovi dizali i kovitlali gornji, prije suše plodni sloj tla i valjali ga u teškim oblacima sve do istočne obale Sjedinjenih Država, do New Yorka, Washingtona. Ljudi su te pješčane oluje, koje su dan pretvarale u noć, zvali “crnim mećavama”. Dvadeset najgorih pogodilo je područje na “crnu nedjelju”, 14. travnja 1935. godine. Jedna je progutala sjeverni Teksas, Pampu, u okrugu Gray; mračni zid prašine dizao se do neba...

I've sung this song, but I'll sing it again/Of the place that I lived on the wild windy plains/In the month called April, county called Gray/And here's what all of the people there say:
So long, it's been good to know yuh... This dusty old dust is a-gettin' my home/And I got to be driftin' along... (So Long, It's Been Good to Know You)

Teska je situacija bila dodatno pogoršana ekonomskim okolnostima koje je donijela Velika depresija. Stotine tisuća ljudi, Okies i Arkies (iz države Arkansas, istočno od Oklahome) napuštalo je svoje domove, cijele su obitelji kretale put zapada, ka zelenijim pašnjacima i ekonomskim obećanjima Kalifornije. Put Kalifornije, otisnuo se i Woody, s gitarom koja mu je visila s ramena, kako je to John Steinbeck rekao, kao “automobilska guma na zahrđalom obruču kotača”. Pulitzerovac i Nobelovac, Steinbeck će i pisati o brutalnoj migraciji i mučnim iskustvima Oklahomine dijaspore u Kaliforniji, kroz potresnu priču o obitelji Joad, u romanu “Plodovi gnjeva”. I Woody će biti kroničar njihovog egzodusa i njihovih patnji - s izbjeglicama putovati, niz Route 66, učiti od njih tradicionalne folk pjesme i blues, živjeti među tim raseljenicima u Kaliforniji i o njima pjesme pisati – “So Long, It’s Been Good to Know You”, “Dust Pneumonia Blues”, “Deportee”, “I Ain’t Got No Home (In This World Anymore)”, “Talkin’ Dust Bowl Blues”, “Vigilante Man”, “Dust Bowl Refugee”... Na putu za Kaliforniju, Woody je postajao Woody Guthrie kojega znamo, razvijao reputaciju čovjeka koji govori istinu i borca za malog čovjeka, zaraditi onaj nadimak “Dust Bowl Troubadour”. I “Dust Bowl Balladeer”. On će sâm za sebe govoriti “The Dustiest of Dust of the Dust Bowlers”. Tijekom idućeg desetljeća, svojim će pjesmama definirati tu eru, pjesmama o razdoblju velike ekonomske krize u Americi, Dust Bowl izbjeglicama, radnicima migrantima, radničkoj borbi, rasnim nepravičnostima, ekonomskoj pravdi i nejednakostima.

Poput Steinbecka, i Woody je bio šokiran onime što je zatekao u Kaliforniji – glad i očaj njegovih ljudi koji u Kaliforniji nisu bili dobrodošli, jer bili su siromašni, jer su drugačije govorili, drugačije se oblačili. “No Okies allowed” bio je znak obješen na mnogim ogradama iza kojih su bili voćnjaci prepuni voća, prepuštenog truljenju. Kalifornija je bila rajski vrt, ali ako niste imali do-re-mi [novca], vrata tog vrta ostajala su zatvorena.

Oh, if you ain't got the do re mi, folks, you ain't got the do re mi/Why, you better go back to beautiful Texas, Oklahoma, Kansas, Georgia, Tennessee./California is a garden of Eden, a paradise to live in or see/But believe it or not, you won't find it so hot/If you ain't got the do re mi. (Do-Re-Mi)

Zbog njegove političke otvorenosti, FBI je pomno vodio dosje o Guthrieju. Govorilo se da pripada komunističkoj partiji iako, koliko je poznato, nije nikada pristupio niti jednoj skupini ili stranci. Kad bi ga pitali za njegove političke afilijacije, Woody bi odgovarao igrom riječi: “I ain’t a communist necessarily, but I’ve been in the red all my life”. Fraza “be in the red” znači – biti u minusu, u dugu.

Teške tridesete većina je ljudi stoički podnosila. Ali rastao je i broj gnjevnih Amerikanaca. Kako je moguće da takva katastrofa pogodi “obećanu zemlju”? Zašto toliki Amerikanci gladuju, kad hrane ima?, pitali su oni. Na svim stranama Amerike, farmeri i radnici počeli su stvarati udruženja, osnivati sindikate. Patnje koje je Woody vidio na svojim putovanjima Kalifornijom, snažno su utjecale na njegova politička razmišljanja. I on je, poput mnogih drugih, počeo postavljati pitanja o nejednakostima u Americi. Za mnoge Amerikance, Kongres industrijskih organizacija, 1935., signalizirao je dramatičan preokret u radničkoj povijesti zemlje. Milijuni radnika prihvatili su ideju kolektivne akcije za demokratizaciju kako radnog mjesta tako i društva. Američki su radnici tražili ulogu u reformuliranju svoje krizom rastrgane ekonomije i društva.Woody se našao u samom središtu tih izvanrednih zbivanja. U Los Angelesu, kasnije i New Yorku, pjevao je na štrajkovima, pred radničkim i rudarskim sindikatima, na skupovima komunista. Woodyjeva politička gledišta poklapala su se s onima brojnih Amerikanaca koji su, pogođeni teškim vremenima, počeli preispitivati same temelje američkog sistema. Komunistička je partija, svojom platformom o jednakosti i ravnopravnosti za sve, privlačila te razočarane građane. Za Woodyja, komunisti su bili srodnici “robinhudovskih” odmetnika o kojima je on već cijelo desetljeće pjevao. “U svojim sam lutanjima zemljom susretao razne ljude; neki će te orobiti pod prijetnjom pištolja, drugi potezom – naliv-pera.”

My brothers and my sisters are stranded on this road/A hot and dusty road that a million feet have trod/Rich man took my home and drove me from my door/And I ain’t got no home in this world anymore. (Dust Bowl Refugees)

Woodyjevi junaci su bili obični ljudi: radnici migranti, sindikalisti, farmeri, tvornički radnici, nezaposleni i neuposlivi, majke i djeca i svatko tko je priznavao i cijenio jednostavne ljepote i vrijednosti. Kućegazde, poslovođe, bankari... bili su hulje i lopovi.

Za tog njegovog izvanredno kreativnog i plodnog, intenzivnog desetljeća, od sredine 30-ih do sredine 40-ih godina, kad je napisao na tisuće pjesama, Woodyjeva je gitara i dobila onu naljepnicu na kojoj je velikim slovima pisalo: “This machine kills fascists.” U ideološkoj bitki, glazba je bila njegova municija.

Radnička je borba bila njegova omiljena tema, ali pisao je Woody i pjevao i o svemirskim brodovima i o Ingrid Bergman i o jednonogim mornarima i o odmetnicima i odmetnicama i o prirodnim ljepotama Amerike, snimio nekoliko albuma za djecu, napisao izuzetnu seriju pjesama o graditeljima brane Grand Coulee, na rijeci Columbia, u saveznoj državi Washington, čiji je naručitelj bila američka vojska.

Well the world has seven wonders, the travelers always tell/Some gardens and some towers, I guess you know them well.
But the greatest wonder is in Uncle Sam's fair land/It's that King Columbia River and the big Grand Coulee Dam.
She heads up the Canadian Rockies where the rippling waters glide/Comes a-rumbling down the canyon to meet that salty tide/Of the wide Pacific Ocean where the sun sets in the west/And the big Grand Coulee country in the land I love the best. (Grand Coulee Dam)

Prešavši, 1940. godine, iz Kalifornije u New York, “from California, to the New York Island” (riječi jedne druge njegove pjesme), Woody je počeo susretati neke druge slavne umjetnike – Leadbellyja, Petea Seegera i njegove Almanac Singers... S tom dvojicom će i udariti temelje pokretu tematske pjesme koji će snažno utjecati na oživljavanje folka, 50-ih i 60-ih godina. Svojim country šarmom i skladateljskim i spisateljskim talentom i vještinama inspirirao je mnogog gradskog glazbenika; u New Yorku, za njega samog završava tranzicija iz trubadura, koji je pjevao pjesme čiji korijeni su sezali u elizabetanska vremena, u prvog modernog alternativnog glazbenika, rekao je nedavno, za časopis Smithsonian, britanski alternativni rock muzičar i ljevičarski aktivist Billy Bragg (godine 1998., snimio je “Mermaid Avenue”, godine 2000., “Mermaid Avenue, Vol. II”, albume s pjesmama Woodyja Guthrieja).

Svatko tko je one večeri u kazalištu Forrest, na koncertu za Odbor Johna Steinbecka za poljoprivredne radnike, čuo tog tada malo poznatog lutalicu, bio je oduševljen i ushićen njime. Seeger je u njemu vidio svojeg junaka; Alan Lomax je u Woodyju vidio nacionalno blago. Odmah ga je pozvao u Washington, D.C., da za arhiv Kongresne knjižnice načini snimke. Lomax je također uspio uvjeriti RCA-Victor Records da snimi Woodyjev prvi album – “Dust Bowl Ballads”.

Baš kad je izgledalo da se u New Yorku skrasio, Woody se, u siječnju 1941., s obitelji vratio u Kaliforniju. Lomaxu je pisao: “Radije bih da mi djeca odrastaju kao krdo mladih antilopa, na svježem zraku.” Šest mjeseci kasnije, eto ga opet u New Yorku, putovao je kao hobo, u vagonu za stoku.

Iduće desetljeće bit će teško i burno za Woodyja. Na njujorškoj folk-sceni stasala je nova generacija glazbenika. Jedan od njih nosio je gitaru, kaubojski šešir i predstavljao se kao Buck Elliott. Kasnije će ime promijeniti u Ramblin’ Jack Elliott. Woody Guthrie je za njega bio jedini junak veći od kauboja. Elliott će se Woodyju pridružiti na njegovom zadnjem lutanju Amerikom. Naime, i sâm je Woody već počeo pokazivati neke simptome naslijeđene Huntingtonove bolesti. U bolnicu će za stalno biti primljen 1954., u svojoj 42. godini. Zbog bolesti, Woody neće imati prilike uživati u slavi, neće biti svjestan činjenice da su se njegove priče i pjesme proširile diljem Amerike, da je postao poznat širom zemlje pa i dalje, da je utro put protestnoj pjesmi i desecima drugih folk i rock glazbenika. A da Woodyja Guthrijea nije bilo, ne bismo imali (ili bi drugačije zvučali) ni Hanka Williamsa ni Merlea Haggarda ni Boba Dylana ni Brucea Springsteena... svi su oni dio Woodyjevog DNK. Woodyjeva je glazba oblikovala američku glazbu generacijama. Njegovu će glazbu zastupati i dalje prenositi nebrojeni, od Seegera, Elliotta, Dylana, Springsteena do Sweet Honey in the Rock, U2, Willieja Nelsona, Wilco i Billyja Bragga, Judy Collins, Joan Baez i Jaya Farrara, Ani DiFranco, u 21. stoljeće.

Jeff Place, koji je s Robertom Santellijem radio na upravo objavljenoj “Woody at 100: The Woody Guthrie Centennial Collection”, zbirci fotografija i zbirci njegovih pjesama, na 3 CD-a, rekao je nedavno za Washington Post: “Svaki muzički žanr ima nekoga tko je kao sunčev bljesak, nekoga tko glazbu u potpunosti mijenja – Robert Johnson, Jimmie Rodgers, Hank Williams, Jimi Hendrix. Tu su kratko vrijeme, ali iz temelja mijenjaju sve. Sve je nakon njih drugačije. Takav jedan bio je i Woody, izvanredni folk pjevač, autentični glas. Gdje god se našao, iskrio je.”

Woodrow Wilson Guthrie je umro 3. listopada 1967., u 55. godini života.

Na stotu godišnjicu njegova rođenja slavimo ne samo nasljeđe jednog čovjeka nego i pjesme koje su tijekom proteklog stoljeća davale glas onima bez glasa, u Americi i drugdje. Pjesme koje je Woody pjevao na sastancima sindikata, prosvjednim skupovima, u kampovima sežonskih radnika, crkvama, barovima... govoreći okupljenima: “Tu sam da vam pjevam pjesme koje će vas ispuniti ponosom na same sebe i na posao koji obavljate.”

Na onom svojem prvom putovanju, 1940. godine, autostopom preko kontinenta, od Los Angelesa do New Yorka, Woody je bio inspiriran na pisanje pjesme koja će postati jedna od najikonskijih u američkoj povijesti, svakako njegova najslavnija. Sa jukeboxova, Amerikom je tada odzvanjala ona Irvinga Berlina – “God Bless America”. Woody je smatrao da ona ne predstavlja Ameriku onako kako ju je on doživio, lutajući od grada do grada. Smatrao je da je bila suviše patriotska, da nije govorila o borbama i snovima običnih Amerikanaca. I napisao je svoju – “This Land Is Your Land”, pjesmu koja Woodyja izravno povezuje s Waltom Whitmanom. Jedino je za nju, od tisuća svojih drugih pjesama, posjeo svojeg sina, najstarije od svoje osmero djece, danas poznatog folk pjevača Arla Guthrijea, da ga nauči pjesmu svirati i pjevati, s onih par dodatnih, “subverzivnih” stihova, bijesa i bunta, koje nije bilo moguće naći u školskim knjigama.

In the squares of the city, In the shadow of a steeple/ By the relief office, I'd seen my people/ As they stood there hungry, I stood there asking/ Is this land made for you and me?

Woodyjev biograf Mark Jackson pisao je: “Jednim svojim dijelom pjesma slavi ljepotu svega što jest Amerika, drugi dio je optužba ekonomskih restrikcija pod kojima su mnogi patili. Woodyjeva je stvarnija vizija Amerike. Pjesma se njoj ne ruga niti je kritizira, samo ukazuje na krivo i loše, ali to je dio američkog duha.”

‘This Land...”, neslužbena, alternativna američka himna, svira se na predsjedničkim inauguracijama i na prosvjedima Occupy Wall Street pokreta. Amerika je Woodyjeva zemlja!

This land is your land This land is my land/From California to the New York island/ From the red wood forest to the Gulf Stream waters/ This land was made for you and Me.
As I was walking that ribbon of highway/ I saw above me that endless skyway/ I saw below me that golden valley This land was made for you and me.
I've roamed and rambled and I followed my footsteps/To the sparkling sands of her diamond deserts/And all around me a voice was sounding/ This land was made for you and me.
When the sun came shining, and I was strolling/ And the wheat fields waving and the dust clouds rolling/ As the fog was lifting a voice was chanting/ This land was made for you and me.
As I went walking I saw a sign there/ And on the sign it said "No Trespassing"/ But on the other side it didn't say nothing/ That side was made for you and me.
In the shadow of the steeple I saw my people/ By the relief office I seen my people/ As they stood there hungry, I stood there asking/ Is this land made for you and me?
Nobody living can ever stop me/ As I go walking that freedom highway/ Nobody living can ever make me turn back/This land was made for you and me.


Stoti rođendan Woodyja Guthrieja slavit će se i obilježavati, u Americi i u svijetu, na razne načine, uglavnom koncertima, do kraja ove godine. Gala koncert u čast tom glazbenom križaru Amerike 20. stoljeća bit će održan 14. listopada u Centru Kennedy, u Washingtonu.
U studenome, PBS će premijerno predstaviti dokumentarni film”The Dust Bowl”, Kena Burnsa.