Ptice ne poznaju granice – to je vrlo česta metafora u našem fragmentiranom i podijeljenom svijetu. No jedna vrsta ptica je, igrom okolnosti, postala i diplomata.
Sova kukuvija (Tyto alba) nije baš omiljena među praznovjernim ljudima. Širom svijeta, pa i u nekim dijelovima Balkana, postoji vjerovanje da je vidjeti ovu sovu loš predznak, da donose bolesti i smrt, a da će onaj ko čuje glasanje ove ptice ostati gluh. Naravno, čitav je niz takvih vjerovanja – od toga da će neko umrijeti ako vrabac uleti u kuću do toga da su rode dobar znak. Naša zadivljenost pticama kao drugačijim stvorenjima stvorila je niz vjerovanja, a sove, zbog toga što lete i glasaju se noću, zvukovima koji su nadrealno začuđujući i zastrašujući, ponekad postaju žrtve neobrazovanosti.
Kosmopolit kojem se divi i papa
Kako je ova vrsta kosmopolit, raširena je po cijelom svijetu, osim pustinjskih predjela Sahare, tropskih područja Indonezije i velikog dijela Azije, uključujući i Rusiju, tako su i različiti narodi imali različita vjerovanja vezana za ovu pticu. Ipak, i kukuviju ljudi često više povezuju sa mudrošću, nego sa nečastivim duhovima, a sličnost lica ove ptice sa našim, zbog očiju postavljenih pravo, a ne sa strane, povećava našu afekciju prema ovim pernatim stvorenjima.
Ove sove su osjetljive na hladnoću, pa zato ne nastanjuju veoma sjeverna područja i visoke nadmorske visine.
Kukuvija je čovjekov prijatelj: tamaneći glodare, pomaže poljoprivrednicima u zaštiti usjeva. U nekim zemljama se kukuvije koriste kao kontrolori populacije glodara u poljima, umjesto sredstava koja ubijaju miševe. One se uzgajaju i u polja se postavljaju mjesta gdje se one mogu gnijezditi. Jedan od takvih projekata je i projekat saradnje palestinskih, izrealeskih i jordanskih seljaka koji predstavlja pravi primjer diplomatske saradnje kako bi se postigao cilj koji je svima bitan – povećanje uroda.
Profesor sa Odsjeka za ekologiju i evoluciju na Univerzitetu Lausanne, dr. Alexandre Roulin, koordinira ovim projektima. Roulin se inače bavi ekologijim, evolucijom i genetikom upravo vrste Tyto alba i njegovo znanje, ali i velika agilnost te sposobnost naučne komunikacije su ove sove dovele i – pred papu Franju. Zaintrigiran projektom u kojem sove povezuje narode koji su u konfliktu, papa Franjo je primio predstavnike ovih zajednica i profesora Roulina, a takva vrsta promocije je itekako dobrodošla i za sove. Tako ove ptice od zlosutnica prelaze u polako u simbol mira.
Ljubav, rastave i pregovori
Postoje stvari o kukuvijama koje većini ljudi nisu baš poznate. Vrsta ima dvije forme – postoje jedinke koje su bijele i one crveno-riđeg perja te čitav niz „prelaza“ između ova dva varijeteta. Interesantna činjenica je to da se bijele javljaju južno, u području Bliskog istoka, Grčke, Španije, Portugala i uopšte, Mediterana, dok se crveni varijetet javlja sjeverno, u Njemačkoj, Velikoj Britaniji, sjeveru SAD. Između sjevera i juga žive prelazni varijeteti. Ove sove, kao, uostalom i druge vrste sova, zahvaljujući posebnim prilagodbama na letnim perima mogu bešumno letjeti, ali u toku noći, bjelina južnog varijeteta je itekako vidljiva te bešuman let nije puno od pomoći u lovljenju glodara.
Zato su se naučnici zapitali kakva je korist od bijelog perja ovim sovama, ako ih čini vidljivijim. Zapravo, pokazalo se da glodari postaju „paralizirani“ kada vide bijelu avet koja im se približava i u tim prilikama miševi koji vide bijelu sovu ostaju dva puta duže paralizirani od onih koji vide riđu. Čini se da u sjevernijim područjima ovaj „trik“ nema nekog većeg efekta.
Također, tim Alexandra Roulina je primijetio kako ženke mogu imati pjegavo perje i ono bez pjega, ali da su pjegave ženke daleko uspješnije u razmnožavanju – mužjaci ih prije odabiru, kao da su im „ljepše“, njihovo potomstvo ima veće šanse da preživi i vitalnije je, a mužjaci češće hrane potomstvo ovih ženki. Čini se da postoji prirodni odabir po ovom osnovu. Na kraju se pokazalo da su geni uključeni u proizvodnju melanina, zaslužnog za „pjegavost“ povezani i sa nekim drugim osobinama, kao što je bolji imuni sistem pjegavih ženki.
Kukuvije su monogamna vrsta, a mužjaci se, kao i kod još nekih vrsta ptica, više brinu o ptićima, primjerice donose hranu. Ženke znaju praviti „avanture“, ali generalno, parovi ostaju dugo zajedno i podižu ptiće. Međutim, i u ovom raju se mogu desiti problemi te ponekad dolazi i do razvoda. Jednostavno, ptice prestanu zajedno živjeti i podizati potomstvo. „Ovo se dešava uglavnom ako dođe do problema sa gnijezdom ili mladi uginu“, naglašava profesor Roulin. Kada je reproduktivni uspjeh nizak, dolazi do svađa, prebacivanja i, na kraju „razvoda“.
Kukuvije imaju velika gnijezda sa mnogo ptića i često im je teško da ih sve nahrane te tako neki ptići napreduju brže, a neki sporije. U životinjskom svijetu je čest slučaj da jači mladunci izbace nejake, ali ne i kod kukuvije. One su razvile vrlo specifično kooperativno ponašanje mladunaca koji „pregovaraju“ ko će sljedeći dobiti hranu. U ovim prilikama, mlade sove daju jedne drugima riječ, ne prekidaju govornika i zapravo, imaju pravi dijalog, što nekada teško polazi za rukom i ljudima. Također, mladi se udružuju u zastrašivanju uljeza ako dospiju u gnijezdo.
Upravo ove pregovaračke sposobnosti i čine od kukuvije „diplomate“ te je njihovo učešće u kooperativnim projektima na Bliskom istoku više nego simbolično.
