Linkovi

Top priča BiH

Šef Ureda WHO u BiH za RSE: U ovoj situaciji i građani moraju uraditi nešto

Arhiv - Victor Olsavszky, šef Ureda Svjetske zdravstvene organizacije u BiH.

Zašto ne tražimo odgovornost građana? To je suština. Uvijek se gleda da vlast nešto uradi. Ovdje, u ovoj situaciji i građani moraju uraditi nešto, kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE) šef Ureda Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) u BiH Victor Olsavszky, komentarišući zajedničku poruku koju je poslao sa rezidentom koordinatoricom UN u BiH Ingrid Macdonald.

U poruci upućenoj u nedjelju (26. jula), upozorivši na povećanje broja slučajeva COVID-19 u BiH, ukazali su na neophodnost praćenja kontakata kako bi se epidemija suzbila i privreda otvorila.

"Naša deklaracija odnosila se na sve, da možemo izgubiti što smo dobili tokom prvog perioda pandemije. Sjetite se, ovdje u Bosni i Hercegovini uspjeli smo da izravnamo krivulju i broj slučajeva, što je dalo vremena vlastima da se bolje pripreme. Sada smatram da smo mnogo bolje pripremljeni nego na početku", navodi Oslavszky.

Podsjeća kako je porast zaraženih ne samo u balkanskim zemljama. Osim Evrope, i u Centralnoj Aziji, u bivšim zemljama Rusije – Kazahstan, Kirgistan – imaju jako veliki porast, preko 100 posto, u posljednjih sedam dana, dok u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori, porast je od 50 do 100 posto, navodi šef Ureda WHO u BiH.

RSE: Šta bh. vlasti ne rade dobro kada je u pitanju zaštita stanovništva od korona virusa?

Oslavszky: Zadatak vlasti bi bio da pojačaju kapacitete za praćenje kontakata, jer je to bitan podatak, a sa druge strane, ako vlast zahtijeva da se nose maske, stanovništvo to treba da čini, da nose maske, da izbjegavaju gužve, da nose maske u prevoznim sredstvima, da peru ruke i održavaju respiratornu higijenu, da održavaju razdaljinu i fizičku distancu. To je najbolje što sada možemo da uradimo.

RSE: Koliko je bitno da se prate kontakti zaraženih? Upozorili ste na činjenicu da bh. zdravstvene ustanove ne prate kako dolazi do novih klastera?

Oslavszky: To je veoma važno, to je jedini efikasan način da pratimo širenje zaraze. To nije samo naučno, to je zdravorazumski. Jedan zaražen može zaraziti više od jedne osobe oko sebe. Ali, ako nosite masku, ako držite rastojanje, izbjegavate gužve, onda smo u mogućnosti da smanjimo broj zaraženih osoba na manje od jedne, u prosjeku. Za Bosnu i Hercegovinu smo izračunali da je taj broj širenja zaraze 1,1-1,2 osobe. Ako imate 1.000 zaraženih, sa brojem 1,2 imate 1.200 zaraženih.

U tom smislu, zdrav razum kaže da morate znati ko je s kim bio u kontaktu. Kad to znate, možete tu osobu uputiti ljekaru, da on procijeni treba li testirati ili makar da ostane kod kuće dvije sedmice, da se prati ima li simptoma. Dakle, to je jedini način za sada da se vidi postoji li neki klaster, da se ograniči širenje zaraze i da se pokuša zaustaviti. A tu vam je potrebna i saradnja svih osoba.

RSE: Ima li prema Vašem mišljenju dovoljno testiranja na COVID-19 u BiH, treba li ih biti više?

Oslavszky: Za sada, odgovorni iz vlasti kažu da ima, ali da ovisi o lokalnoj situaciji i o kapacitetima laboratorija. Za sada, mogu da nabave, mi možemo da dostavimo, mi smo pripremili 60.000 testova da pošaljemo sljedeće sedmice.

RSE: Prema Vašoj ocjeni da li se zdravstveni sistem u BiH iscrpio u proteklih pet mjeseci od kada je u BiH registrovan prvi slučaj korona virusa?

Olsavszky: Ne bih tako rekao, jer upravo zato smo dali to saopštenje, zato što je opasnost od povećavanja pritiska na zdravstvo. Do sada je njihov zadatak bio ovisan o težini slučajeva, uključujući one koji su trebali intenzivnu njegu, respiratore, što je zdravstvo stavljalo pod pritisak, ali nije bilo toliko da bi bili iscrpljeni. Mogu se nabaviti respiratori, zaštitna odijela, maske itd, ali morate znati da biste imali ljekare specijaliste za takva odjeljenja, treba deset godina, a da dobijete tako specijalizirane medicinske sestre, treba šest godina. To je problem. Broj kvalifikovanih sestara i ljekara je ograničen, i u mnogim drugim zemljama, posebno ovdje.

Morate imati stručnjaka za rukovanje respiratorom, morate imati stručnjaka koji će odgovarajući lijek propisati. I ako nemate dovoljno stručnjaka, to može stvarati veliki pritisak na zdravstvene radnike. A radi se o ljudima, koji imaju porodice, koji moraju i da se odmore. I na to se odnosila naša poruka, da čitavo društvo shvati, da svi trebaju shvatiti da je to ozbiljan posao, da to ne može samo vlast rješavati, da i građani moraju pomoći.

RSE: Da li vlasti Bosne i Hercegovine rade, možda, nešto pogrešno kada je u pitanju postizanje ravnoteže između zaštite javnog zdravlja i omogućavanja ekonomskog oporavka zemlje?

Oslavszky: Mi nismo sudije, nije na nama da kažemo šta je dobro, šta ne. To je vrlo subjektivan metod. Što mi vidimo, to su uvođenja raznih mjera kakve i druge zemlje provode. Tu nema pogrešnih, vrlo dobrih ili vrlo loših mjera. Radi se o vremenu kada jesu ili nisu uvedene, o postojećim resursima. Iz te perspektive ne možemo govoriti da li je nešto loše ili nije. Ne možemo reći da je neka zemlja to uradila odlično, neka loše. Ne postoji najbolji model. Svaka zemlja ima svoje specifičnosti, svaki sistem, svako društvo je drugačije.

RSE: Ko treba pomoći i na koje načine?

Oslavszky: Sve vlasti, na svim nivoima. Dat ću primjer - škole se moraju ponovo otvoriti – kako da se pripreme. Tu je mnogo toga za uraditi. Da se zaštite najosjetljivije grupe. Efekti pandemije su veoma opšti.

RSE: U septembru počinje nova školska godina. Kako ojačati i zaštititi javno zdravlje? Kakve su preporuke Svjetske zdravstvene organizacije?

Oslavszky: To ovisi o situaciji. Podaci koje mi imamo kažu da je bolest kod djece rijetka, većinom je asimptomatska i da se razvija u vrlo blagom obliku. S druge strane, djeca su prenosioci, odlaskom u klupe i škole razmjenjuju se virusi. Iz ove perspektive, to za djecu nije veliki rizik, ali oni bolest mogu donijeti roditeljima, djedovima, bakama itd. Ako se sve mjere zaštite budu provodile, vlasti zasigurno mogu razmisliti o ponovnom otvaranju škola, kao što su mnoge zemlje uradile.

See all News Updates of the Day

BiH: Povlačenje britanskog vojnog osoblja nije ugrozilo sigurnost

Participants of the European Union Force (EUFOR), Armed Forces, Border Police and State Investigation and Protection Agency (SIPA) of Bosnia and Herzegovina practice an anti-terrorism situation during an exercise at the Sarajevo International Airport, Bos

Velika Britanija povukla je svoje vojne snage iz Bosne i Hercegovine (BiH) koje su bile dio Misije Althea koju sprovode snage Evropske unije (EUFOR). Razlog je izlazak Velike Britanije iz Evropske unije (EU).

Time je Velika Britanija okončala svoje vojno prisustvo u BiH, nakon 28 godina učestvovanja u mirovnim misijama u BiH i 15 godina učešća u Misiji Althea.

Posljednji kontingent britanskih vojnika napustio je Bosnu i Hercegovinu krajem 2020. godine. U okviru EUFOR-ove Althea mirovne misije u BiH trenutno se nalazi 600 vojnika iz 19 država.

Povlačenjem vojnog osoblja, Velika Britanija prestala je i zvanično biti dio Zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU. Svoj angažman u BiH nastavila je transferom oficira iz EUFOR-a u štab NATO-a u Bosni i Hercegovini.

Na pitanje Radija Slobodna Evropa (RSE) kako će izlazak Velike Britanije uticati na Misiju Althea, iz EUFOR-a su odgovorili "da će manjak osoblja odlaskom britanskih snaga biti nadomješten od ostalih zemalja EU i zemalja partnera", ne precizirajući o kojem broju vojnika se radi i iz kojih zemalja.

"Nakon povlačenja osoblja iz Velike Britanije, jedan broj zemalja koje učestvuju u Misiji EUFOR-a povećao je broj vojnika sa kojima učestvuju u Misiji, čime je osiguran kontinuitet operativnih sposobnosti Misije. EUFOR redovno provodi strateške preglede kroz koje se vrši procjena trenutnog sastava i strukture snaga. Operacija Althea EUFOR ostaje u potpunosti sposobna za provođenje svog mandata, pod okriljem poglavlja VII Povelje UN-a", navodi se u odgovoru EUFOR-a za RSE.

Iz EUFORA su istakli da će i dalje, po potrebi, brzo reagovati u svrhu pružanja podrške bh. agencijama za sprovođenje zakona, kako bi se održalo sigurno i stabilno okruženje u BiH.

"Povlačenje vojnog osoblja Velike Britanije nije ugrozilo sigurnost BiH. EUFOR se nalazi u središtu međunarodnog vojnog angažmana u BiH i predstavlja strateško sredstvo EU koje djeluje u skladu sa pravilima EU za dobrobit svih građana. Za ovo je potrebno da EUFOR ostane vjerodostojna sigurnosna sila sposobna za odvraćanje, da se podrže Oružane snage BiH u primjeni međunarodnih standarda i učešću u međunarodnim mirovnim operacijama i da se tijesno surađuje sa bh. agencijama za provođenje zakona. EUFOR je ostvario velike uspjehe koristeći kako vojne sposobnosti, tako i javno djelovanje", navodi se u odgovoru za RSE.

Šta je Misija Althea?

EUFOR Althea je vojna operacija EU u okviru Zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU koja je započela 2004. godine završetkom NATO operacije Stabilizacijskih snaga (SFOR) i povlačenjem NATO snaga iz BiH.

EUFOR je dobio mandat za misiju u BiH, u julu 2004. godine Rezolucijom Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija (UNSCR) 1551.

Prvobitni cilj operacije Althea bio je da osigura sprovođenje Dejtonskog mirovnog sporazuma, doprinose sigurnom okruženju i pružanju podrške procesu evroatlantskih integracija Bosne i Hercegovine. Njen početni kapacitet sastojao se od 7.000 vojnika, a zbog pozitivnih promjena u sigurnosnoj situaciji, mandat je do danas promijenjen četiri puta. Posljednja izmjena mandata bila je u septembru 2012. godine.

Mandat Misije od 2012. godine je izgradnja kapaciteta i obuka Oružanih snaga BiH, podrška lokalnim vlastima u održavanju sigurnog i stabilnog okruženja, te pružanje podrške za sveobuhvatnu strategiju EU za Bosnu i Hercegovinu.

Zadaci vojnih snaga EU uključuju i čišćenje minskog prostora, kontrole naoružanja, municije i eksploziva i upravljanje uskladištenim oružjem u zemlji.

U Misiji učestvuju pripadnici vojnih snaga iz 19 zemalja članica EU i partnerskih zemalja, među kojima su Albanija, Austrija, Bugarska, Čile, Češka Republika, Francuska, Grčka, Mađarska, Irska, Italija, Poljska, Portugal, Sjeverna Makedonija, Rumunija, Slovačka, Slovenija, Španija, Švajcarska i Turska.

EU ima kapacitet za nastavak Misije

Alija Kožljak, bivši vojni predstavnik BiH pri NATO savezu i šef Odsjeka za međunarodnu saradnju i Evropske studije Međunarodnog Univerziteta Burch u Sarajevu, kaže da će se sa sigurnosnog aspekta osjetiti nedostatak vojnog prisustva Velike Britanije u BiH.

"Zato što je Velika Britanija inicirala brojne projekte i aktivnosti kroz Misiju EUFOR u BiH i na taj način kao jedna od vodećih zemalja EU doprinoslia sigurnosti i stabilnosti zemlje", smatra Kožljak.

On ističe da je Velika Britanija bila najveći zagovornik vojnog prisustva snaga NATO-a, a kasnije i snaga EU u BiH, kao garanta sigurnosti i sprječavanja novih sukoba u zemlji. Sada se, kaže, javlja problem kako rasporediti resurse za funkcionisanje Misije Althea u BiH, jer je Velika Britanija bila jedna od glavnih zemalja koja je upravljala ovom misijom.

"Pitanje je kako sada te resurse i potrebne finansije raspodijeliti u okviru EU kako bi se osigurala održivost same misije u BiH. Zemlje Evropske unije i partneri u Misiji, imaju kapacitete da popune upražnjeno mjesto i da sprovode ovakvu vrstu misije kakva je u BiH, a to je da garantuju stabilnost i sigurnost, jer to nije klasična borbena misija. Prema tome, za ovakve vrste mirovnih misija mnoge zemlje se rado javljaju", pojašnjava Kožljak.

Kada je u pitanju dalje funkcionisanje Misije EUFOR-a u BiH, politikolog Velizar Antić kaže da ono nije upitno, jer se radi o dobro koordinisanoj organizaciji koja već 15 godina ima iskustva u sprovođenju Misije u BiH.

"Taj prostor koji je popunjavala Velika Britanija sa svojim jedinicama i osobljem, popuniće zemlje EU šaljući više svojih snaga, i izdvajanjem više novca za samo funkcionisanje Misije. Dakle, tu neće ostati prazan prostor, jer je Evropskoj uniji prepušteno da se stara o nastavku same misije", poručuje Antić.

Povlačenje snaga ili nastavak Misije

Alija Kožljak upozorava kako države članice pitanje povlačenja Velike Britanije iz EUFOR-a "iskorištavaju za generalno povlačenje snaga EU iz BiH i potežu pitanje potrebe nastavka vojne Misije EUFOR-a u BiH".

"Neke od država EU to podupiru činjenicom da je sigurnost i stabilnost u BiH na jednom dovoljnom nivou, poredeći sa zemljama u regionu. Prema tome, smatraju da nisu ni neophodne te vojne snage. Druge, pak, to podupiru tezom da BiH zbog svojih težnji da ide ka EU i ka NATO na ovaj način sa postojanjem stranih snaga u BiH nije realno da ispuni taj cilj", poručuje Kožljak, dodajući da će Velika Britanija u narednom periodu ostati prisutna u BiH prateći dešavanja u zemlji i regionu kroz nove načine saradnje sa Evropskom unijom.

"Iako je Velika Britanija izašla iz Evropske unije, ona će kroz razne sporazume nastaviti saradnju sa ovim organizacijama. Već su inicirani brojni sporazumi i oni će se svakako odnositi i na ovo ovdje područje, gdje će Velika Britanija iz jedne nove pozicije u saradnji sa EU djelovati", ističe Kožljak.

Velizar Antić poručuje da bez obzira što Velika Britanija nije više vojno prisutna kroz EUFOR u BiH, da je ona i dalje zainteresovanja za ovaj prostor.

"Iako trenutno ovaj prostor nije od vitalnog interesa za Veliku Britaniju, ona će i dalje ostati prisutna kroz Misiju NATO-a i neke druge misije u BiH", kaže Antić.

Iz Ministarstva bezbjednosti BIH na upit RSE u vezi izlaska Velike Britanije iz EUFOR-a i mogućih posljedica po nastavak Misije Althea, nije dobijen odgovor.

Iz sjedišta NATO-a u Briselu nisu željeli za RSE komentarisati izlazak Velike Britanije iz EUFOR-a, niti su odgovorili na pitanje na koji način bi Velika Britanija kao članica ovog saveza mogla nastaviti svoje prisustvo u BiH. U odgovoru navode da su za ova pitanja zadužene institucije EU.

Operacija Snaga Evropske unije Althea u Bosni i Hercegovini pokrenuta je 2. decembra 2004. godine kada je EUFOR preuzeo odgovornost za održavanje sigurnosti i bezbjednosti u BiH od SFOR-a.

NATO je u BiH ostao devet godina nakon rata, sve do 2004. godine u dvije misije, ovlašten od UN-a, kako bi se osiguralo sprovođenje mirovnog sporazuma, demilitarizacija, razoružanje oružanih snaga i civilnog stanovništva, te povratak raseljenih lica u svoje prijeratne domove.

BiH: Klima u državi ne podržava inovatorstvo

BiH: Klima u državi ne podržava inovatorstvo
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:00 0:00

Pravda za Davida: Predati predmet Tužilaštvu BiH

Pravda za Davida: Predati predmet Tužilaštvu BiH
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:03 0:00

David Shullman: Uticaj Kine na Balkanu zasniva se na njenoj ekonomskoj moći

David Shullman, International Republican Institute

David Shullman je viši savjetnik organizacije Internacionalni republikanski institut u kojoj se prevashodno bavi proučavanjem uticaja Kine na zemlje širom svijeta.

Ranije je bio jedan od vodećih eksperata američke vlade za Istočnu Aziju, uključujući i poziciju u Nacionalnom obavještajnom vijeću. Za Glas Amerike govori o metodama koje Kina koristi da bi ostvarila što veći uticaj nad zemljama na razvoju, sa posebnim fokusom na takozvanu „pandemijsku diplomatiju“, te na Bosnu i Hercegovinu (BiH) i druge zemlje Zapadnog Balkana.

O kineskom uticaju u svijetu često se govori u negativnom kontekstu. Zašto? Koji su po vašem mišljenju problemi s vanjskom politikom Kine?

U osnovi, temelj kineskog uticaja je ekonomska moć Kine. I to je samo prirodni rezultat činjenice da se radi o ekonomiji od 14 biliona dolara, koja trguje i investira širom svijeta, što mnogim zemljama može biti privlačno iz očiglednih razloga. Negativne posljedice dolaze kada pogledate kako posluju Kina, kompanije povezane s Kinom i banke s državnom politikom. Tajnost, nedostatak transparentnosti i korupcija su sastavni dio načina poslovanja kineskih kompanija. A to negativno utječe na ranjive demokratije širom svijeta.

Drugi aspekt je ono što se događa u smislu kineskog utjecaja u informacijskom prostoru. To nije tradicionalna meka moć na način na koji su je demokratije prakticirale. To je ono što je Nacionalna zadužbina za demokratiju nazvala oštrom moći, koja zaista koristi potporu kineske državne stranke kako bi preko naizgled nevinih i bezazlenih organizacija, kulturnih organizacija, odnosa s elitama, progurala stratešku prednost Kine i iskoristila neke od korumpiranih veza s vladama, političkim i poslovnim elitama, kako bi se postigli ciljevi Kine i potkopala odgovornost političara prema vlastitim građanima.

Postoji format 17+1 u kojem Kina sarađuje sa zemljama Centralne i Istočne Evrope. Smatrate li da je 17+1 dio toga o čemu ste upravo govorili i koje su opasnosti za zemlje poput BiH koje sudjeluju u tom projektu?

Vrsta uticaja koje sam ranije opisivao više je na pojedinačnoj osnovi, od zemlje do zemlje, ali je to sigurno povezano sa nekim širim diplomatskim i globalnim ciljevima Kine. Kada pogledate 17+1, to nije jedinstveno za Centralnu i Istočnu Evropu, to je vrsta pristupa koji je Kina zauzela u drugim regijama gdje žele uspostaviti grupacije u kojima je gomila regionalnih zemalja plus Kina, u kojima Kina može imati određenu dozu diplomatske prednosti, što je, kao što sam već spomenuo, potkrijepljeno ekonomskom snagom koju Kina sve više ima širom svijeta.

Ono što Kina planira da uradi kroz 17+1 je da ima forum u kojem može imati značajan angažman sa zemljama u regionu, odvojeno od šire Evropske unije (EU), odvojeno od mnogih zapadnoevropskih zemalja.


Ali, rekao bih, to nije imalo potreban ili planirani učinak kojem se Kina nadala. Posebno ove godine, mislim da je trebao biti veliki rezultat za Kinu. Učestvovao je i sam Xi Jinping, postojala je nada da će doći do najava o većem pristupu ekonomskom tržištu u Kini i gomile drugih ustupaka kako bi se povećao kineski angažman i uticaj u regiji. Ali mislim da polovica zemalja EU nije poslala šefa države ili predstavnike vlada, te niste imali baš jako dobru vrstu završnog saopštenja ili sažetka uspjeha sa samita. Mislim da je to veliki znak da za mnoge zemlje Centralne i Istočne Evrope obećanje o angažmanu sa Kinom, posebno u ekonomskom smislu, nije dovelo do onoga čemu su se nadale. Tako da mislim da je 17+1 ključni aspekt kineske diplomatije u tom regionu, ali i da počinju shvaćati da se to suočava sa značajnim poteškoćama.

Shullman: Kina poručuje da ćete imati korist od dobrih odnosa sa njom
please wait

No media source currently available

0:00 0:05:33 0:00

Inicijativa „Pojas i put“ jedan je od glavnih projekata povećanja kineskog uticaja u svijetu, a vidjeli smo da su neke zemlje u Evropi, kao što ste upravo objasnili, nezadovoljne zbog neispunjenih obećanja, došlo je usporavanja investicija, dok Kina iz tih poslova zapravo ima veću korist od mnogih zemalja. Zašto se ovo događa, je li pandemija jedini razlog? I vidite li to kao dugoročan problem u tim odnosima?

Mislim da tu postoji nekoliko aspekata. Kineska ekonomija se suočila s nekim problemima, kao i svi tokom pandemije. To je usporilo dio uvoza za koji mislim da je bio očekivan. A Kina je za budućnost obećala više u smislu poljoprivrednog izvoza iz Evrope u Kinu, što je važan aspekt. Kina zapravo može sprovesti samo dio obećanog. Neki od projekata budu usporeni i zaglave. To ima velike posljedice.

Ovo je način na koji Kina posluje u smislu svojih ekonomskih ulaganja i angažmana širom svijeta, ne samo u Evropi, sa velikim obećanjima o milijardama i milijardama dolara i puno pozajmica koje nisu dobro razumljive i otvorene za javnost.

Ali stvarna implementacija projekata bude usporena. To smo vidjeli u Africi, to vidimo u Pakistanu, a i u Istočnoj Evropi.

Godinama pomno pratite postupke Kine. Nedavni izvještaj "Kineski autoritarni uticaj i demokratski odgovori", čiji ste bili urednik, ponudio je analizu kineskih taktika za uticaj. Možete li navesti glavne nalaze izvještaja?

Mnogo toga što Kina radi, posebno u zemljama u razvoju, ali i u razvijenijim dijelovima Evrope, zasniva se prvenstveno na ekonomskoj moći Kine. Korištenjem investicija i kredita preko subjekata povezanih sa Kinom, vidite da Kina ostvaruje mnogo uticaja nad zemljama, ne nužno da bi ih zarobila u dug, o čemu se često govori, nego jednostavno kroz netransparentne dogovore, sa uslovima koji nisu dostupni javnosti, a uz sve to ide i korupcija. Povrh toga, Kina koristi elemente uticaja informacijama, da li kroz snažno djelovanje propagande, novinarske treninge gdje je stvarna obuka o novinarstvu minimalna i više je riječ o promovisanju blagodati saradnje s Kinom, ili kroz razmjenu sadržaja gdje se kineska propaganda plasira u lokalne novine, iako to nije tako naznačeno.

Također, angažman kroz društvene i kulturne organizacije.

Tu je i finansiranje ne samo medija, čime se dobija određeni nivo kontrole nad informacijama koje se objavljuju, već i ulaganje u think tankove i istraživačke institucije, tako što Kina uspostavlja mrežu think tankova povezanih sa kineskim državnim think tankovima.


Naravno, istraživanja koja objavljuju su uvijek vrlo pozitivna o kineskoj inicijativi „Pojas i put“ i angažmanu s Kinom. Sve to skupa ima uticaj na slabljenje demokratija, a u isto vrijeme Kina popularizira autoritarizam kroz mnoge svoje aktivnosti. Sam Xi Jinping predstavlja kineski model kao nešto što zemlje u razvoju mogu slijediti i od njega učiti, u suštini dajući poruku da demokratija i razvoj ne moraju biti povezani, da zemlje mogu zauzeti kineski autoritarniji pristup razvoju i pogledati kako je Kina bila toliko uspješna u rastu da bude druga najveća svjetska ekonomija.

U isto vrijeme imate aktere koji prenose poruke o kineskom uspjehu, na primjer oko pandemije Covida, kao znak uspjeha kineskog sistema u usporedbi s neuspjesima demokratija poput Sjedinjenih Država i drugih u Zapadnoj Evropi, guranjem narativa da je možda kineski sistem mnogo bolji da ga zemlje dugoročno usvoje. U konačnici, vidite i podršku potpuno uspostavljenim autokratama ili onima koji se kreću u neliberalnom smjeru. To se, očigledno, može raditi ulaganjem u zemlje koje nije povezano sa zahtjevima za dobrim upravljanjem, demokratijom ili pitanjima ljudskih prava, što omogućava neliberalnim liderima da ukažu na sve investicije koje dobijaju iz Kine i da kažu: pogledajte šta vam ja donosim, pogledajte kako pomažem u razvoju naše zemlje, jer sam imao tako dobar odnos s Kinom. Srbija je najbolji primjer za to.

Jedna od važnih tema u izvještaju je da je Kineska komunistička partija koristila pandemiju kao diplomatsko sredstvo za povećanje uticaja u zemljama u razvoju. Možete li detaljnije objasniti na koji način Kina to radi?

Dio toga je u načinu koji sam upravo opisao, gdje mnoštvo poruka oko Kine neće nužno govoriti o superiornosti njenog sistema, ali će barem izjednačavati autoritarne metode s demokratijom. Korištenje navodnog uspjeha Kine nakon pojave Covida u samoj Kini kako bi se obuzdala pandemija, kao primjera uspjeha njenog sistema, je jedan od načina na koji se to radi. A onda se to podupire načinom na koji se Kina pozicionirala, ili se pokušala pozicionirati, kao dobrotvor za zemlje koje se pokušavaju nositi s pandemijom.

Ovo je počelo takozvanom diplomatijom maski u proljeće prošle godine, obezbjeđivanjem zaštitne opreme i takvih stvari. Slijedi očekivanje da će zemlja poput Srbije pohvaliti Kinu zbog čeličnog prijateljstva, kako je, mislim, rekao predsjednik Vučić, za pružanje stvari koje Evropska unija i druge zemlje nisu pružale.


To je bio važan dio jačanja poruka i narativa koje Kina pokušava progurati, da je njen uspon koristan za zemlje i da ako uspostavite čvrste odnose s Kinom, imat ćete koristi, dobit ćete maske kad se dogodi kriza poput pandemije. I naravno, sada smo prešli u diplomatiju vakcinama, gdje Kina već mjesecima provlači poruku preko globalnog juga, ali i Zapadnog Balkana i općenito Istočne Evrope, da će Kina biti lider u distribuciji vakcina. A Kina to onda može koristiti kao primjer činjenice da je odnos koji je Srbija uspostavila sa Kinom donio korist Srbiji. Naravno, to je upravo ono što govori predsjednik Vučić: pogledajte šta smo uspjeli dobiti od naših kineskih prijatelja, dok su Evropska unija i sistem Covax u potpunosti spori u razvoju i isporuci onoga što je svim državama prijeko potrebno u odgovoru na zdravstvenu krizu.

Upravo ste opisali šta se događa u Srbiji. Zemlje poput BiH koje su povjerenje dale Covaxu i Zapadu, ostale su bez vakcina i sada se okreću kineskim i ruskim vakcinama. Mislite li da je zapadni svijet, ako se može tako reći, tu propustio priliku?

Apsolutno. Mislim da je zapadni svijet propustio priliku u pokazivanju liderstva po ovom pitanju. Ako pogledate Sjedinjene Države, kada govorimo o širem Zapadu, Sjedinjene Države su očito imale značajnih problema samo sa bavljenjem pandemijom kod kuće. Dakle, pitanje je kako bismo mogli biti fokusirani na ono što se događa spolja. Ali mislim da je, bez obzira na to kako smo ovdje stigli, to definitivno autogol, da tako kažem, za EU i za Zapad u smislu nemogućnosti postizanja rezultata.

To je zaista predstavljalo upravo savršenu priliku za Kinu da uskoči i ispuni obećanje iz svojih poruka, da je pravi prijatelj zemljama poput Srbije, Bosne i drugih. Mislim da u Bosni i na drugim mjestima sada postoji neka vrsta preispitivanja da li su trebali ići putem Srbije, raditi ono što je radio predsjednik Vučić i ići direktnije prema Kinezima, a možda i prema Rusima i vakcini Sputnik. Mislim da je to zaista nepovoljno. To produbljuje uticaj ovih autoritarnih vlada u balkanskim zemljama koje nisu članice EU. I mislim da je to zaista problematično, ali tačno u skladu sa onim za šta vjerujem da se Kina nadala da će se dogoditi. Tako da im je to bilo veoma efikasno.

Jedna od zemalja regiona kojom se izvještaj bavi je Crna Gora. Navedeno je da je glavni projekat autoput Bar-Boljare, ali da je malo vjerovatno da će donijeti veliku korist i da bi projekat zapravo mogao bankrotirati Crnu Goru. Možete li to pojasniti?

Crna Gora je najbolji primjer načina na koji Kina radi projekte u drugim državama. Nije da Kina to nameće državi koja to ne želi. Crnogorsko rukovodstvo je željelo taj projekat, autoput Bar-Boljare, te most koji je neka vrsta simbola kineskih investicija u Crnoj Gori. Ali krajnji rezultat je, čak i kroz prvu fazu projekta, čini mi se, 86 posto duga prema BDP-u u Crnoj Gori, kao rezultat tog projekta. A uslovi sporazuma još nisu dostupni javnosti. To je javni novac, a još nije dostupno.

Može se debatovati, a znam da će neki zvaničnici u Crnoj Gori debatovati, o krajnjoj koristi autoputa i mosta u Crnoj Gori u budućnosti. I oni kažu: pa bit će sve u redu, dug neće predstavljati problem. Ali ti su brojevi prilično upadljivi. A činjenica da uslovi tog sporazuma nisu dostupni je također upadljiva i zabrinjavajuća. Zato mislim da je Crna Gora, koliko god bila mala, veliki primjer rizika koji dolaze, čak i ako to, da ponovim, nije dužnička zamka, čak i ako to Kina ne nameće državama. I mislim da je to zaista važno istaknuti i to je nešto što smo vidjeli širom svijeta u smislu duga koji raste, na mjestima poput Kenije i mnogih drugih zemalja širom svijeta, a zatim i procjepa u kojem se te zemlje nađu, te nivoa ovisnosti o Kini koji će prirodno proizaći iz toga i načina uticaja koji ona može imati na crnogorsku politiku i vanjsku politiku u vezi Kine.

To me vraća na BiH, koja nije bila pokrivena vašim izvještajem. Za razliku od Srbije, tu nema previše investicija ili projekata, ali trenutno je u toku jedan veliki, izgradnja novog bloka termoelektrane u Tuzli. Kredit je uzet od kineske Exim banke u iznosu od 614 miliona eura, kineska kompanija je dobila posao, a garancija za kredit je Federacija BiH. Vidite li sličnost s drugim takvim projektima i koja je zapravo opasnost za zemlju koja, kao što ste rekli, dobrovoljno učestvuje?

Kao prvo, to smo vidjeli i u drugim zemljama Zapadnog Balkana, svakako u Srbiji sa projektima oko bakra i čelika, fabrikom guma i sličnim stvarima, gdje je radna snaga kineska, a krediti su od kineskih entiteta. Dakle, pitanje broj jedan može biti koja je krajnja i dugoročna ekonomska korist za zemlju, čak ako možda na kraju dana i ostane uspješan elemenat infrastrukture ili energije, koji je bio potreban u nekoj zemlji. A to nije uvijek slučaj. Svakako postoje primjeri kada projekti koji nemaju takvu korist nisu dovršeni, ili su dovršeni ali zapravo nemaju željeni učinak, a imate zemlje sa dugom koji vraćaju godinama. To je razlog za zabrinutost.

Ali mislim da u Bosni treba voditi brigu o tome da li će država imati dugoročnu korist od takvog projekta i koji su uslovi dogovora. Da li je to u osnovi korisno? U mnogim zemljama postoji zabrinutost i zbog tretmana radne snage, uključujući kinesku radnu snagu, to je nedavno isplivalo u Srbiji, kao i zbog ekoloških efekata onoga što će se dogoditi u mnogim od zemalja. Iskreno, ne znam puno o detaljima tog projekta u Bosni, ali mislim da je to nešto što treba pažljivo pratiti, pa i do te mjere da, ako su zvaničnici i civilno društvo u Bosni svjesni potencijalnih rizika koji mogu nastati s kineskim projektima, mogu se odlučiti za angažman s Kinom i preuzeti kineske investicije, ali to činiti iz osnove razumijevanja kako prisiliti na veću transparentnost, kako vršiti pritisak na vlastite zvaničnike da zemlja ima korist od angažmana s Kinom. Znate, ne postoji očekivanje da će zemlje prestati surađivati s Kinom, to je nerealno. Ali to mogu činiti na način koji je održiviji za dugoročnu finansijsku situaciju, neovisnost i njihove demokratske institucije.

Kina na Balkanu: Od infrastrukture do vakcina
please wait

No media source currently available

0:00 0:06:16 0:00

Nemoguće je razgovarati o Kini bez spominjanja ljudskih prava i onoga što se, na primjer, događa s Ujgurima u regiji Xinjiang. Informacije od tamo su užasavajuće, ali čini se da mnoge od ovih zemalja koje sarađuju sa Kinom to ne dovode u pitanje, ne brinu o tome?

To je ključno pitanje. Srećom, sada vidite puno više pažnje pitanjima ljudskih prava u Sjedinjenim Državama, iz Velike Britanije, iz drugih zapadnoevropskih vlada, iz nekih nordijskih zemalja, baltičkih zemalja. Ali u većini zemalja u razvoju i u mnogim zemljama muslimanskog svijeta, što je iznenađujuće i uznemirujuće, ne vidite nivo ogorčenja zbog onoga što se događa Ujgurima i drugim muslimanskim etničkim grupama u Xinjiangu. To je zabrinjavajuće i mislim da govori o nivou kineskih ekonomskih veza u tim zemljama, a od mnogih korist imaju elita i lideri, njihovi džepovi. Mislim da to govori i o činjenici da je Kina uspjela iskoristiti puno svog uticaja u tim zemljama kako bi osigurala da se one ne izjašnjavaju o takvim političkim pitanjima.

Vidjeli smo neka kretanja, neke države su nedavno potpisale deklaraciju kojom se protive onome što se događa u Xinjiangu ili barem pozivaju na dodatne informacije o onome što se događa. Ali zabrinjava što to nisu snažniji glasovi. I zato mislim da će to i ubuduće biti zanimljiva podjela u Evropi, gdje imate neke zemlje koje tome posvećuju puno više pažnje, tim vrijednostima i pitanjima ljudskih prava, dok možda neke zemlje na Balkanu i drugdje još uvijek odlučuju da se fokusiraju samo na ekonomske koristi koje se mogu postići saradnjom sa Kinom, podržavanjem Kine u međunarodnim institucijama i zatvaranjem očiju na kršenja ljudskih prava u Xinjiangu, Hong Kongu i cijeloj gomili drugih domena unutar Kine.

Postoji li nešto o čemu nismo razgovarali, a što mislite da je važno spomenuti u ovom kontekstu?

Kineski globalni cilj je zaista postati centralni čvor za globalizaciju, za povezivanje, postaviti tehnološke standarde koji će biti sa nama dugi niz decenija. I puno toga počinje u zemljama u razvoju, ne samo na globalnom jugu, već i u manje razvijenim zemljama, na Balkanu i u Istočnoj Evropi. Zato mislim da postoji snažan motiv Kine da produbi veze u tim zemljama. Ne radi se jednostavno o uzimanju roba i ekonomskim vezama, kao što je to bilo decenijama s Kinom i svijetom u razvoju. Sve više se radi o takvom uticaju da Kina može poticati zemlje da pozitivnije razmišljaju o njenom autoritarnom modelu, ali i da se dublje povežu s Kinom oko tehnologije, te da usvoje kineske pristupe različitim razvojnim izazovima.

Mislim da je to nešto što treba zaista pratiti u budućnosti. Jedna od stvari kojih se nismo dotakli su pitanja oko digitalnog autoritarizma, uloge Kine u 5G mrežama i Huaweija. Vjerujem da u Srbiji sada ima oko 1.000 Huawei kamera, širom Beograda. To je nešto što treba pažljivo pratiti i razumijevati kako će Kina nastaviti pomagati neliberalnim liderima poput predsjednika Vučića. Može pokušati bolje nadgledati i kontrolirati stanovništvo, suzbijati medije i civilno društvo.​

Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine

illustration (AP Photo/Amel Emric)

U Bosni i Hercegovini u ponedjeljak, 1. marta, se obilježava Dan nezavisnosti.

Tog datuma 1991. godine je održan referendum za nezavisnost, na preporuku Arbitražne komisije međunarodne konferencije o Jugoslaviji, u završnoj fazi raspada bivše SFRJ. Tako je 29. februara i 1. marta 1992. godine većina građana – 64 posto njih - izašlo na referendum, a 99 posto odabralo je izlazak iz Jugoslavije. Rezultati referenduma su u Parlamentu Bosne i Hercegovine prihvaćeni 6. marta 1992. godine.

Zemlje članice Evropske zajednice priznale su Bosnu i Hercegovinu 6. aprila 1992. godine. Sjedinjene Američke Države priznale Bosnu i Hercegovinu dan kasnije, 7. aprila, a Bosna i Hercegovina je 22. maja 1992. godine primljena u punopravno članstvo Ujedinjenih naroda.

Sretan Dan nezavisnosti BiH! Ostajemo posvećeni čvrstom partnerstvu i prijateljstvu sa Bosnom i Hercegovinom i njenim...

Posted by United States Embassy to Bosnia and Herzegovina on Sunday, February 28, 2021

Bosna i Hercegovina nema zakon o praznicima, zbog čega svaki entitet slavi različite datume kao praznike.

Dan nezavisnosti se slavi u jednom dijelu Bosne i Hercegovine, entitetu Federacija BiH, dok je u drugom dijelu, Republici Srpskoj, radni dan.

Razlog tome je što u Republici Srpskoj smatraju kako je Bosna i Hercegovina nastala potpisivanjem Dejtonskog sporazuma, 21.novembra 1995.godine, kada je u ovom bh. entitetu neradni dan.

Članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine (BiH) Šefik Džaferović i Željko Komšić, čestitali su građanima BiH 1. mart – Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Tada su ogromnom većinom građanke i građani ove zemlje, pripadnici svih njenih naroda izabrali put slobode i dostojanstva. Zacrtan je put nezavisne i međunarodno priznate države – države ravnopravnih naroda i građana. Budućnost naše države je u integraciji, povezivanju, razumijevanju i zajedničkom nastojanju da generacijama koje dolaze osiguramo uslove za izgradnju društva utemeljenog na evropskim vrijednostima i standardima, u kojem će dijalog i uzajamno uvažavanje naših različitosti biti temelj boljitka za sve“, kazao je Džaferović.

Član Predsjedništva Željko Komšić, kazao je kako je 1. mart 1992. godine istorijski događaj.

“Taj čin označio je početak procesa sticanja samostalnosti, procesa koji, sudeći po svemu, još uvijek traje. Naša država nije nam poklonjena, nego je uz najveća moguća odricanja i žrtve sačuvana. Pored svih izazova sa kojima se i danas susrećemo, uz sve aktuelne probleme, i danas moramo da se borimo za njen integritet i opstanak”, naveo je Komšić.

On je dodao kako oni koji su svim sredstvima pokušavali da ponište većinski izraženu volju građana Bosne i Hercegovine iz 1992. godine, ni danas nisu odstupili od svojih ciljeva.

Iste one sile koje su zemlju vojno napale i podrivale zbog njene nezavisnosti i osamostaljenja, još uvijek su aktivne i djeluju protiv Bosne i Hercegovine”, kazao je Komšić.

Zbog pogoršane epidemiološke situacije u BiH ove godine neće biti organizovan tradicionalni prijem povodom Dana nezavisnosti, pa su umjesto toga članovi Predsjedništva, u subotu 27. februara, poslali video poruku iz Svečanog salona Predsjedništva BiH.

Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine (BiH) Milorad Dodik rekao je u subotu 27. februara da Republika Srpska (RS) neće slaviti 1. mart - Dan nezavisnosti BiH i da to ne može i neće biti praznik u tom bosanskohercegovačkom entitetu.

On je novinarima u Banjaluci, gdje je održan Otvoreni forum Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) sa udruženjima poljoprivrednika iz RS, rekao kako Ustavni sud BiH odlučuje samo šta je u interesu Sarajeva i Bošnjaka.

Dodao je i da Ustavni sud BiH može koliko god puta hoće da donese odluku o tome, ali je on neće provoditi.

Ustavni sud BiH odbacio je 6. jula 2017. godine apelacije dijela zastupnika Narodne skupštine RS o pitanju ustavnosti 1. marta kao Dana nezavisnosti BiH i 25. novembra kao Dana državnosti BiH kao neosnovane.

Zahtjev za ocjenu ustavnosti obilježavanja 1. marta Danom nezavisnosti i 25. novembra Danom državnosti podnijelo je 30 zastupnika u decembru 2016. godine uz obrazloženje da su Srbi diskriminisani postojećim zakonima i da se ti praznici ne obilježavaju u RS-u.

Zahtjev je podnesen nakon što je Ustavni sud BiH proglasio neustavnim 9. januar kao Dan RS-a.

Učitajte još

XS
SM
MD
LG