Izdvojeno
Opsada Sarajeva u očima dječaka Admira
Za djecu sa poteškoćama u razvoju, njihove roditelje, nastavnike i sve koji su se tokom rata brinuli o njima, godišnjica početka opsade vraća sjećanja na neizvjesnost i strah ali i otvara pitanja o posljedicama ratnih trauma.
Admir Hadžimusić imao je u aprilu 1992. godine tek pet godina kada je čuo prve pucnjeve i granate u Sarajevu. Ali on ih je doživio više sa vrstom uzbuđenja nego strahom i suzama, kaže njegova majka Nazmija. Njemu su do tada već bile dijagnosticirane kombinovane poteškoće u razvoju i epilepsija.
“Jeste da se uplaši i kaže vidi, ali to nije neki strah, bar kod Admira nismo doživjeli neki strah. On je relativno mali bio, nije mogao ni pričati, samo kaže ‘o’, to mu je kao neko uzbuđenje bilo, tako je znao govoriti”, govori njegova majka za BIRN BiH.
Nazmija se plašila kako će buka i nedostatak lijekova uticati na Admira.
Admir je sa porodicom živio u blizini tadašnje Vojne bolnice koja je bila samo nekoliko stotina metara od Vrbanje mosta i mjesta gdje su na demonstracijama stradale prve žrtve u početku opsade Sarajeva.
“Mama, eno, eno! Vidio sam tamo jednog, on će pucati”, prepričava Nazmija prve Admirove doživljaje događaja od 6. aprila 1992. godine.
Nakon što blokade određenih dijelova grada nisu prestale ni nekoliko dana poslije, Nazmiji je postalo jasno da će terapija i vježbe koje su Admiru kao djetetu sa poteškoćama u razvoju bile neophodne, uskoro postati nedostupne.
Uz sva druga ograničenja koja je opsada nametnula djeci u Sarajevu, Admir i druga djeca sa poteškoćama i njihovi roditelji susreli su se i sa dodatnim preprekama. Admir je volio voziti bicikl, ali je često mogao samo gledati dok su druga starija djeca biciklima odlazila po vodu, kaže njegova majka.
“Oni stariji su sa biciklima [odlazili] i on bi [sa njima] išao. ‘Ne možeš ti’, ‘Neka mogu ja’, ‘Ne možeš, nisi ti tako brz da ih stigneš…’ Imali smo više problema, on je sve htio, a ne može”, govori Nazmija.
Do početka opsade Admir je nekoliko puta sedmično imao termine za vježbe sa logopedom i fizikalne terapije. Kada je od početka aprila postalo nemoguće da na njih odlazi, roditelji su pokašali da to nadoknade ličnim poznanstvom sa doktoricom kod koje su ga vodili, ali i svojim trudom i radom na njegovom razvoju. Najveći problem i strah im je tada bio nemogućnost nabavke lijekova za epilepsiju u opkoljenom Sarajevu, koje Admir nije smio prestati uzimati.
“Strašno, prvo sam se ja plašila kao roditelj troje djece, on mali, on ne zna ništa, treba da pije te lijekove, dolazi period kad ih ne možeš nabaviti. Onda smo mi nekako taj period, tih par mjeseci kako je rat počeo, vodili računa da on ima sve”, prisjeća se ona.
Ona objašnjava da je Admir kao malo dijete imao problema sa govorom a da su u njegovoj drugoj godini primijetili da teško hoda.
“Sjećam se da je sa sedam-osam mjeseci zovnuo ‘tata’, ali teško je hodao i to je nas počelo da zabrinjava”, kaže ona i dodaje kako su prve pretrage bile pozitivne i ljekar iz obližnje ambulante u Vrazovoj je bio optimističan da Admir neće imati poteškoće u razvoju.
“Međutim, ostalo je ovo kako je ostalo da on ima sada kombinovane smetnje koje nisu toliko izražene ni u kom slučaju, jedino taj govor njegov”, govori ona i dodaje kako je Admir kod logopeda počeo ići još dok je bio u vrtiću. “On je redovno kod logopeda bio, nedeljno maltene dva-tri puta. On je u vrtić išao kao takvo dijete koje nije hodalo. Od 11 mjeseci je počeo ići u vrtić, morali smo jednostavno da ga uključimo. Bio je živahan, volio je, ako ne može hodati kako treba, on će dopuzati, snaći će se, snalažljiv je u tim stvarima bio i dan danas. ”
Admirova majke kaže da ona nije radila kako bi on mogao da ima što više aktivnosti.
“Što više smo forsirali da nauči bicikl da vozi. Onaj sa tri točka je vozio regularno, poslije i sa dva i pomoćnim”, navodi ona.
U decembru 1991. godine, nakon visoke temperature, Admir je morao u bolnicu.
“Izgubio je svijest u toku noći. Bio je deset dana u bolnici, nikakve lijekove nije pio, ništa nisu davali, temperatura je spala, ali u otpusnici je pisalo da je imao epi [epileptični] napad”, govori Admirova majka.
Njemu je tada propisano da do kraja života pije lijek fenobarbiton. Kada je počeo rat Nazmija kaže da su imali nešto zaliha ovog lijeka ali da su se one brzo trošile a Admir nije smio da prekine terapiju.
“Kriomice, kako su u ratnom periodu ljudi se snalazili za koješta, tako smo i mi za fenobarbiton”, prisjeća se ona.
Kaže kako se Admir sjeća pomalo sjeća njihove ulice “načičkane vojnicima sa puškomitraljezima”.
“Takav je strah bio u zgradi da su stariji ljudi, očevi ili starija djeca, oni su podmetali neke grede da ne bi ušli u zgradu ti koji su došli da nas ubijaju. Ali eto nekako se nalazilo i mjesta i vremena da se malo posvetimo kad oni miruju, kad ne bombarduju, kad snajperima ne gađaju”, kaže ona i dodaje kako su djeca nalazila mjesto i vrijeme za igru.
“Niko nije smio preći ulicu, jer tu su pljuštali metci, to je strašno bilo. Onda su u jednom trenutku dovezli velike kontejnere. Djeca su se uglavnom igrala kad je sigurno bilo, igrali su se u dvorištu, bilo je svih generacija. Admir se uklapao, ipak djeca su ko djeca, ipak drugačije reaguju na djecu koja imaju bilo koju vrstu hendikepa, nisu oni možda ni svjesni. On je bio malo povučen, igrao se u pijesku, iznese bicikl. Najljepši doživljaj mu je, kad se sjetim, kad je dobio loptu, to je bilo kao da nikad loptu nije imao. I on i djeca ostala”, kaže Nazmija.
Sa svojih pet godina Admir je na početku opsade bio u završnoj fazi početnog razvoja i najvažnijeg dijela razvoja za djecu sa poteškoćama u razvoju, objašnjava Nirvana Pištoljević, međunarodno priznata stručnjakinja za specijalno obrazovanje i inkluziju i izvršna direktorica nevladine organizacije “Edukacija za sve” (EDUS).
Djeci se do pete godine starosti mozak razvija u obimu od 90 procenata i to je period u kojem je ključno da dobiju svu potrebnu njegu i sigurnost, te da se stimulacija stresa svede na minimum, a što nije bilo moguće tokom ratnih dejstava, smatra ona.
“Vi baš u tom periodu ako nemate sistemsku podršku, ako nemate efekte koji će da pobijede takav vid visokog nivoa stresa koji je kontinuiran, vi ćete imati doživotne efekte na razvoj djece”, kaže ona i dodaje kako dijete koje se razvija treba stimulaciju, “a vi ne možete izlaziti, konstantno ste u strahu, nemate pristup igri, prirodnoj stimulaciji potrebnoj za dijete”.
“Vi automatski stavljate to dijete u položaj s velikim potencijalnom da će doći do razvojnih poteškoća i kašnjenja i doživotnih efekata na njegovo funkcionisanje”, objašnjava Pištoljević.
Krajem aprila 1992. godine porodica Hadžimusić postaje svjesna da ne mogu nabaviti lijekove koje Admir koristi za epilepsiju.
“Onda smo morali da idemo iz Sarajeva, nema više nigdje ništa. Otišli smo u Hrvatsku”, kaže Nazmija i dodaje kako je u Hrvatskoj Admir nastavio sa vježbama i terapijama.
Djeca u atomskom skloništu
Nedugo nakon što je dio porodice Hadžimusić napustio Sarajevo, granatiran je Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece “Mjedenica”.
To je bilo jedno opšte haotično stanje, ali bilo je bitno samo da ostanu živiuposlenica Zavoda Mevlida Ahmagić
Oko 40 djece je ranije tokom Bajrama otišlo u porodice, ali se u Zavodu još uvijek nalazilo oko 80 njih jer je Sarajevo bilo u blokadi. Ahmagić kaže da su već bili smješteni u atomsko sklonište.
“Bili su smješteni u golom atomoskom skloništu u kojem je bio samo beton, a kojeg su opremili sa dijelom stvari iz zavoda, donoseći deke. U tom trenutku razmišljate samo o tome da vam dijete ima da popije terapiju, da ima tri obroka da jede, pije i da ostane živ, jer se granatira Sarajevo. Najmanji problem je bila edukacija”, kaže ona i dodaje kako su uvijek uspijevali da obezbijede lijekove za djecu.
Svaki dan je bio težak, navodi ona.
“Kad zatvorite toliko djece u neku prostoriju, ne možete ih zabaviti, okupirati nečim, na početku je bilo samo da spasiš goli život. Imali smo više od 30 djece sa epileptičnim napadima koje dobijaju stalno od straha, trebalo je njih spašavati. Često su djeca upadala u status gdje smo morali intervenisati i voziti u bolnicu da djeca ne umru”, prisjeća se Ahmagić.
Djeci o kojoj je brinula posebno je teško bilo objasniti zašto ne mogu ići kući, kaže ona.
“Isprepadani su, hoće kući da idu, kako da im objasnite da ne mogu kući. Onda neka djeca imaju neuropsihijatrijske probleme, pa nekad ne možete njemu terapiju ni da nabavite. Mi smo morali postojati kao porodica, njima u jednom trenutku nije bilo jasno što ne idemo kući, jer smo ostajali spavati s njima”, kaže ona i dodaje da je na poslu provodila po sedam dana ostavljajući svoje dijete od četiri godine kod kuće.
Ona navodi da su krajem prve godine rata i početkom 1993. počeli da organizuju nastavu za djecu i renoviraju prostorije Zavoda.
“Imali smo problem jer jedni nastavnici odlaze iz grada, drugi su već otišli, neki su u blokadi, ne raspolažemo sa svim osobljem koje smo imali, ali se uvijek gledalo da se toj djeci sve pokrije i obezbijedi”, kaže ona.
Uprkos naporima nastavnika, oni nisu mogli da utiču na faktore koji su najviše uticali na djecu sa poteškoćama u razvoju tokom rata.
“U Sarajevu je tokom rata bilo nemoguće otkloniti kontinuirani vid stresa i dati vid podrške”, govori Pištoljević i objašnjava kako stručnjaci u tom periodu mogu intervencijama podržati razvoj djeteta.
“Zamislite situaciju tokom rata gdje vi nemate izlazaka, mogućnost kretanja, osnovnih mogućnosti igre, a na to tek da ne pričamo o terapijama, ili intervencijama, djeca intezivno borave pod timom multidisciplinarnih stručnjaka koji rade s njima a koji već imaju neki vid poteškoće. To je jedna nevjerovatna situacija, nemoguća da se završi na dobro”, kaže Pištoljević.
Povratak u Sarajevo
Admiru je u Hrvatskoj bilo omogućeno liječenje uz potreban vid fizikalnih terapija i logopedske pomoći. On je nakon liječenja i boravka u Hrvatskoj prestao koristiti i lijekove za epilepsiju jer su tamošnji doktori dodatnim pretragama ustanovili da je Admir nema. Zbog traženja što boljih uslova za njega, Nazmija je razmišljala da ide dalje prema Evropi ali je na kraju bila zadovoljna uslovima koje je imao u Hrvatskoj.
“Išli smo na fizikalni tretman, logopedski tretman, plivanje, Admir je zaista baš proživio što se kaže pravo, prohodao je normalno, plivao je, mislim šetali smo jako puno, uglavnom svaka tri mjeseca smo išli na snimanje glave”, kaže ona.
U Sarajevo se Admir sa majkom vratio polovinom jula 1994. godine. Nazmija je odluku donijela, kako govori, nadajući se miru i sigurnosti, ali je rat u Sarajevu trajao još mjesecima. Admir je nakon godina provedenih u Hrvatskoj izgubio povezanost sa ocem, kaže ona.
“Tata mu je ostao stranac, to se dugo odrazilo na njega, dugo poslije našeg povratka. On ga je dugo zvao sa ‘hej ti’, on za njega dugo nije bio tata, zaboravio ga je, jer je dosta mali bio dok je u Istri provodio”, kazala je ona.
Tokom boravka u posljednjim godinama opsade Sarajeva, zbog intezivnijih pucanja, Admir nije mogao izlaziti vani kako bi nastavio aktivnosti koje je u Hrvatskoj svakodnevno obavljao, poput jednostavne vožnje bicikla.
“Admir bi izašao da vozi bicikl sa dva točka pomoćna, ali ne može, nema kud, može u dvorište, ali dvorište grbavo… ali bio je interesantan”, kaže njegova majka.
Jedan od stresnijih trenutaka u ratu za Admira je bio kada su saznali da je u napadu na tramvaj stradao veliki broj ljudi. Admir se prepao za svog brata koji je tada otišao kod prijatelja.
Gdje je brat, gdje mu je brat, on samo mene za suknju, haljinu, šta sam već imala drži i govori gdje mi je brat, ja sad njega tješim, a ne mogu sebe utješitiNazmija Hadžimusić
Admir danas ima 34 godine, a ratnih događaja se ne sjeća svih. Kroz priču majke, ostale su mu lijepe uspomene na ljubimce koje su mu nabavili kako bi zatvorenost u stanu lakše prebrodio.
“Da li smo ga previše zaštitili pa se on nije baš uključivao toliko u to, ne znam. To je prošlo nekako, dogurali smo do ovih poznih godina”, kazala je Nazmija.
Za Mevlidu Ahmagić najvažnije je što su svi štićenici Zavoda preživjeli rat.
“Za tih četiri-pet godina niti jednom djetetu nije dlaka sa glave falila. A isto kao da ih je nešto sačuvalo”, rekla je Ahmagić.
Nastava se tokom rata u Zavodu poboljšavala. Oko 30 djece je uspjelo da se spoje sa svojim porodicama tokom trajanja rata.
“Roditelji su u izbjeglištvima uspijevali izbaviti svoju djecu. Znalo se desiti da roditelj dođe sa Crvenim krstom. To je, ne znam šta me sada može toliko usrećiti, to se ne može mjeriti ni sa čim u miru. To su osjećanja da smo svi plakali, dešavalo se da djeca neće da idu kući. Bila su teška i sretna rastajanja, to je kao da vam dio tijela neko otkine”, kaže ona.
Današnje mjere za suzbijanje koronavirusa Nazmiju podsjećaju na dio atmosfere kada je sa djecom morala ostajati kući.
“Prošao je rat, imamo sada koronu i ovo nam je teško”, govori ona i dodaje kako se Admir, koji pripada rizičnoj grupi, čuva.
“Admir je poslušan izuzetno, on se čuva, svjestan je naravno kakva je situacija, sasvim drugačija nego u ratnom periodu, iako se on jako puno scena sjeća od te četiri godine kad je došao kao izbjeglica i priča jako i dan danas”, kaže ona.
See all News Updates of the Day
Napad u New Orleansu koji je inspirirala grupa Islamska država oživljava poznate strahove
Čak i prije nego što je šok od smrtonosnog novogodišnjeg terorističkog napada u New Orleansu mogao splasnuti, prve naznake istrage upućivale su na scenario od kojeg su se američki službenici za provođenje zakona i sigurnosti dugo bojali – zavjeru koja je nspirirana terorističkom grupom ISIL.
FBI je u srijedu potvrdio izvještaje da je osumnjičeni postavio zastavu IS u kamionet kojim je ubio više osoba u ulici Bourbon u srijedu ujutro prije nego što je ubijen tokom pucnjave s policijom.
Kasno u srijedu, američki predsjednik Joe Biden rekao je da je FBI otkrio da je osumnjičeni poduzeo druge radnje "samo nekoliko sati prije napada" kako bi pokazao svoju lojalnost.
Shamsud-Din Jabbar, 42-godišnji američki državljanin i bivši vojni rezervista, "objavio je video-snimke na društvenim mrežama koji pokazuju da je inspirisan ISIL-om", rekao je Biden, koristeći drugo ime za terorističku grupu.
"Situacija je vrlo fluidna", dodao je Biden. "Zajednica za provođenje zakona i obavještajna služba nastavljaju tražiti bilo kakve veze, udruženja ili saučesnike", rekao je on.
Međutim, ta istraga je uključivala izvršenje naloga za pretres na različitim lokacijama u New Orleansu i drugim državama, operaciju FBI-a na saobraćajnoj raskrsnici u Houstonu i pitanja da li bi moglo biti bilo kakve veze s pokušajem dizanja u vazduh Tesla Cybertrucka ispred hotela Trump u Las Vegasu.
Bez obzira na dodatne zavjerenike ili veze, detalji samog napada u New Orleansu odgovaraju taktici koju su dugo zastupali propagandisti ISIL-a.
"Ono što smo vidjeli uklapa se u uobičajeni obrazac koji smo već neko vrijeme vidjeli od Islamske države", rekao je Aaron Zelin, saradnik na Washington Institutu za bliskoistočnu politiku, koji je specijaliziran za džihadizam. "Godinama su pozivali na napade automobilima."
„Svakog dana daju pristalice, potencijalne regrute, bilo koga da uradi nešto u njihovo ime“, rekao je Zelin za Glas Amerike.
Jedan od prvih napada povezanih s ID koji je koristio vozilo kao oružje dogodio se u Nici, Francuska, 2016. godine. 31-godišnji Francuz, rođen u Tunisu, koji je bio razveden i patio od depresije, upao je na proslavu Dana Bastilje, ubivši više preko 80 ljudi.
Mjesecima kasnije, 24-godišnji Tunižanin je kamionom upao u gužvu na božićnom sajmu u Berlinu, ubivši 13 ljudi. On je također objavio video u kojem se zaklinje na vjernost ISIL-u prije nego što je izveo napad.
ISIL je dodatno preuzeo odgovornost za napad kamionom u New Yorku u novembru 2017. u kojem je ubijeno najmanje osam ljudi, u kojem su policijski službenici rekli da je napadač slijedio upute ISIL-a o napadima na vozila.
Čak i dok se teroristička grupa ISIL povlačila od kontraterorističkog pritiska na mjestima kao što su Sirija i Afganistan, njeni lideri nikada nisu odustali od pokušaja da inspirišu napade širom svijeta.
"U Afganistanu... ISIS-Khorasan nastavlja da gaji namjeru da vodi vanjske operacije i održava medijska saopštenja na engleskom jeziku koja imaju za cilj globalizirati lokalne pritužbe grupe među zapadnom publikom", upozorio je američki sekretar za unutrašnju sigurnost Alejandro Mayorkas u pisanom svjedočenju u Kongresu u oktobar 2023.
Čak i najnovija procjena prijetnje za domovinsku sigurnost, objavljena u septembru, upozorava da ISIL s drugim terorističkim grupama kao što je al-Qaida, „održavaju trajnu namjeru da izvode ili inspirišu napade u domovini“, ocjenjujući nivo prijetnje kao „visok. ”
Septembarska procjena dalje upozorava da su internetske medijske grupe ISIL-a također nastojale iskoristiti sukob Izraela i Hamasa na Bliskom istoku "kako bi inspirisale nasilniju akciju".
Direktor FBI-a Christopher Wray je također više puta rekao da je broj domaćih slučajeva terorizma u Birou i dalje velik, s oko 1.000 istraga u vezi s ISIL-a svake godine u svih 50 američkih država.
Prema podacima koje je prikupio Seamus Hughes, viši istraživač u Nacionalnom centru za inovacije, tehnologiju i obrazovanje, ili NCITE, više od 250 osoba optuženo je za aktivnosti vezane za IS od 2014.
Većina tih slučajeva, prema Hughesu, rezultirala je izjašnjavanjem o krivici ili osudama; Tužioci Ministarstva pravde izgubili su samo jedan slučaj koji je otišao na suđenje.
U međuvremenu, FBI je imao uspjeha u ometanju terorističkih zavjera povezanih s ISIL-om.
U oktobru su agenti uhapsili 27-godišnjeg državljanina Afganistana u Oklahoma Cityju, optužujući njega i maloljetnog saučesnika za pokušaj masovne pucnjave na dan izbora.
ISIL za sada još nije proglasio teroristički napad u New Orleansu svojim, ali Aaron Zelin iz Washingtonskog instituta rekao je da napad već izaziva uzbuđenje među pristalicama ISIL-a na društvenim mrežama.
Neki američki zvaničnici za borbu protiv terorizma zabrinuti su da će uzbuđenje igrati u korist terorističke grupe.
"S njihovog gledišta, manje je važno da napad ubije veliki broj ljudi nego da jednostavno privuče veliku pažnju medija", rekao je Brett Holmgren, vršilac dužnosti direktora američkog Nacionalnog centra za borbu protiv terorizma, publici u Washingtonu u novembru.
Neki zvaničnici i stručnjaci za borbu protiv terorizma, međutim, kažu da su zabrinuti da bi napadi mogli postati smrtonosniji.
NCTC je upozorio da IS ima koristi od poboljšanih finansija i čak je uspostavio eksternu jedinicu za planiranje u Siriji, s fokusom na izvođenje napada na SAD.
“Cijele prošle godine došlo je do porasta tempa zavjera i napada Islamske države”, rekao je Zelin za Glas Amerike. “Vidjeli smo pet napada u Sjedinjenim Državama prošle godine, dok 2023. nije bilo nijednog.”
Ta aktivnost možda nije ograničena na Ameriku, a neki analitičari ukazuju na smrtonosne napade ISIL-a prošle godine u Kermanu, Iranu i Moskvi.
"To je u skladu sa širim trendom koji smo vidjeli u SAD-u, ali i u drugim dijelovima svijeta gdje smo, znate, vidjeli više zavjera i napada u Evropi, Rusiji, Turskoj, Iranu, Centralnoj Aziji", rekao je Zelin.
FBI identifikovao ubicu iz New Orleansa. U autu kojim je napao imao zastavu ISIL-a
Osumnjičeni koji je na Novu godinu dovezao vozilo velikom brzinom u gomilu slavljenika u New Orleansu, ubijen je nakon vatrenog okršaja sa policijom, rekli su zvaničnici za provođenje zakona za AP.
Zvaničnici nisu bili ovlašteni da javno govore o detaljima istrage i razgovarali su za AP pod uslovom da ostanu anonimni.
Deset ljudi je poginulo, a više od 35 je povrijeđeno nakon što je osumnjičeni naletio velikom brzinom na gomilu pješaka u užurbanoj francuskoj četvrti New Orleansa u srijedu u 3:15 ujutro duž ulice Bourbon.
Područje je poznato širom svijeta kao jedno od najvećih odredišta za novogodišnje zabave, a uz gužvu u gradu koja se diže u iščekivanju utakmice doigravanja koledža Sugar Bowl u obližnjem Superdomeu kasnije tokom dana.
FBI je u saopćenju naveo da vodi istragu "sa našim partnerima kako bi se ovo istražilo kao teroristički čin". Na konferenciji za novinare, gradonačelnik New Orleansa LaToya Cantrell opisao je ubistva kao "teroristički napad", a šef gradske policije rekao je da je čin očigledno bio namjeran.
FBI je identificirao osumnjičenog kao Shamsud-Din Jabbara, 42-godišnjeg američkog državljanina iz Teksasa.
"Zastava ISIL-a je locirana u vozilu i FBI radi na utvrđivanju potencijalne povezanosti i povezanosti subjekta s terorističkim organizacijama", navodi se u saopćenju FBI-a, koji vodi istragu.
Osumnjičeni je godinama služio u vojsci SAD, ali je neko vrijeme bio van vojske, rekli su zvaničnici.
Istražitelji su u vozilu pronašli oružje i potencijalnu eksplozivnu napravu, a druge potencijalne eksplozivne naprave pronađene su u Francuskoj četvrti, saopštio je FBI. Takođe je rečeno da je vozilo izgleda bilo iznajmljeno.
Alethea Duncan, pomoćnica specijalnog agenta za FBI u New Orleansu, rekla je na konferenciji za novinare u srijedu popodne da istražitelji ne vjeruju da je osumnjičeni "isključivo odgovoran".
Whit Davis, 22, rekao je za CNN da je napuštao noćni klub u vrijeme napada.
“Svi su počeli da viču i vrište i bježe pozadi, a onda smo zapravo nakratko ušli u blokadu i onda se smirilo, ali nam nisu dali da odemo”, rekao je Davis.
“Kada su nas konačno pustili iz kluba, policija nam je mahala kuda da hodamo i govorila nam da brzo napustimo prostor. Vidio sam nekoliko mrtvih tijela koja nisu mogli ni sakriti i puno ljudi kojima je pružena prva pomoć.”
Policijska komesarka Anne Kirkpatrick rekla je da će policajci raditi na obezbjeđivanju sigurnosti u Sugar Bowl-u, nagovještavajući da će se utakmica odvijati prema rasporedu.
Ona je rekla da je osumnjičeni bio "pakleno odlučan da stvori pokolj i štetu koju je napravio".
“To je bilo vrlo namjerno ponašanje. Ovaj čovjek je pokušavao da pregazi što je više ljudi mogao", rekao je Kirkpatrick.
Dvojica policajaca koji su ranjeni oružjem nakon što je vozač izašao iz kamioneta u stabilnom su stanju, rekla je ona.
NOLA Ready, gradsko odjeljenje za hitne slučajeve, saopštilo je da su povrijeđeni prebačeni u pet lokalnih bolnica.
Bijela kuća je saopštila da je predsjednik Joe Biden obaviješten.
“Moje srce je za žrtve i njihove porodice koje su jednostavno pokušavale da proslave praznik. Ne postoji opravdanje za nasilje bilo koje vrste i nećemo tolerisati bilo kakav napad na bilo koju zajednicu naše nacije”, rekao je Biden u izjavi na društvenoj medijskoj platformi X.
Bijela kuća je saopćila da je u kontaktu sa Kantrelom, gradonačelnikom, kako bi pružila podršku.
"FBI je već na terenu i podržava lokalne organe za provođenje zakona u istrazi, a predsjednik će i dalje biti informisan tokom dana", navodi se u saopštenju Bijele kuće.
Ministarstvo pravde saopćilo je da je i državni tužilac Merrick Garland također bio obaviješten o napadu.
Novoizabrani predsjednik Donald Trump osudio je napad u objavi na svojoj platformi za društvene mreže Truth Social.
"Naša srca su sa svim nevinim žrtvama i njihovim najmilijima", rekao je Trump. Trumpova administracija će u potpunosti podržati grad New Orleans dok istražuju i oporavljaju se od ovog čina čistog zla!
Na video snimku koji je snimio posmatrač na mjestu napada vidi se najmanje dva iskrivljena tijela koja leže na ulici, a jedno od njih je u nečemu što izgleda kao lokva krvi. Vidi se posmatrač kako kleči nad jednim od tijela.
"Dok tražimo motiv, zapamtite da zlo nema smisla", rekao je gradonačelnik New Orleansa Oliver Thomas.
Svijet u Novu godinu ulazi sa 8,09 milijardi stanovnika, 71 milion više nego 2024.
Svjetska populacija se povećala za više od 71 milion ljudi u 2024. i na Novu godinu će na Zemlji živjeti 8,09 milijardi ljudi, procjene su američkog Biroa za popis stanovništva objavljene u ponedjeljak.
Povećanje od 0,9% u 2024. je blago usporavanje u odnosu na 2023. godinu, kada je svjetska populacija porasla za 75 miliona ljudi. Prema procjenama, u januaru 2025. u svijetu se svake sekunde u prosjeku očekuju 4,2 rođenja i dvije smrti.
Broj stanovnika SAD je porastao za 2,6 miliona ljudi 2024. godine, a na Novu godinu će u Americi živjeti 341 milion ljudi, takođe procjenjuju iz Biroa za popis stanovništva.
Očekuje se da će SAD imati jedno rođenje svakih 9 sekundi i jednu smrt svakih 9,4 sekunde u januaru 2025.
Takođe se predviša da će međunarodna migracija dodati jednu osobu američkoj populaciji svake 23,2 sekunde.
Do sada u 2020-ima, populacija SAD je porasla za skoro 9,7 miliona ljudi, što je stopa rasta od 2,9%. U 2010-im, broj stanovnika u SAD je porastao za 7,4%, što je bila najniža stopa od 1930-ih.
U 2024. veći dio svijeta učestvovao je na izborima koji su, uglavnom, obarali vladajuće političare
2024. je bila velika godina za izbore. Širom svijeta održano je više od 70 nacionalnih izbora, koji su pogodili više od polovine svjetske populacije.
Među državama koje su održale izbore bile su neke od najvećih svjetskih demokratija - Indija, Sjedinjene Države, Indonezija i Bangladeš - kao i 27 evropskih država članica koje su birale novi Evropski parlament.
Ukupan broj glasačkih listića na 71. izborima i izborima za Evropski parlament iznosio je više od 1,6 milijardi, prema podacima Međunarodnog instituta za demokratiju i izbornu pomoć, International IDEA.
Glasanje protiv statusa quo
Izbori širom svijeta 2024. općenito su bili loši za one koji su na vlasti.
Svaka vladajuća stranka koja se suočila sa nacionalnim izborima u razvijenim zemljama 2024. godine smanjila je svoj udio glasova, navodi se u novembarkom članku u Financial Timesu, koji se poziva na projekat ParlGov (baze podataka parlamenata i vlada), povezan s više univerziteta u Evropi.
Bio je to prvi put da se to dogodilo u skoro 120 godina evidencije katalogiziranih u projektu.
I u bogatim i u siromašnim demokratijama širom svijeta, u više od 80% sadašnja stranka izgubila mjesta ili udio glasova u odnosu na prošle izbore, prema analizi ABC Newsa 538.
Analiza 538 smatra da su zemlje demokratske ako je njihov indeks demokratije najmanje 5 od 10.
Smjene aktuelnih predsjednika pogodile su i političku ljevicu i desnicu.
Konzervativci su izvojevali pobjede u zemljama i regijama koje uključuju Sjedinjene Države, gdje je bivši predsjednik Donald Trump pomeo sve ključne države na izborima u novembru; u Portugalu, gdje je Demokratski savez desnog centra skočio u martu; i u Parlamentu EU, gdje je više članova krajnje desnice osvojilo mjesta na junskim izborima nego ikada prije, čime je njihov ukupan broj blizu četvrtine doma.
Ljevica je iskoristila raspoloženje protiv aktualne vlasti kako bi izvojevala pobjede koje su uključivale britanske parlamentarne izbore u julu, na kojima je sadašnja Konzervativna stranka izgubila gotovo 20% glasova iz 2019., te u Južnoj Koreji, gdje su liberalne opozicione stranke, predvođene Demokratskom strankom, preuzele vlast na aprilskim parlamentarnim izborima.
U nekoliko zemalja, sadašnje stranke su zadržale vlast, ali su smanjile većinu, uključujući Indiju, gdje je hinduistička nacionalistička stranka Narendre Modija Bharatiya Janata partija izgubila potpunu većinu u parlamentu u junu, ali je zadržala vlast uz pomoć saveznika. Aktuelne stranke u Japanu, Južnoj Africi i Francuskoj zabilježile su slične padove podrške na putu do ponovnog izbora.
Trend protiv sadašnjih predsjednika nije se nužno dokazao u manje demokratskim zemljama, gdje su vlade mogle snažno upravljati izborima kako bi osigurale njihov željeni ishod. U Ruandi, predsjednik Paul Kagame, koji se u julu kandidirao gotovo bez protivljenja, osvojio je 99% glasova, što odražava ishod iz 2017. U Rusiji je predsjednik Vladimir Putin odnio ubedljivu pobjedu u martovskom glasanju koje su međunarodni posmatrači izbora odbacili neslobodne ili nepoštene.
Međutim, u manje demokratskim zemljama bilo je znakova raspoloženja protiv vladajućih. U Bangladešu, premijerka Sheikh Hasina ponovo je izabrana u januaru na glasanju koje je bojkotovala opozicija, ali sa manjom razlikom nego ranije. Sedam mjeseci kasnije, ona je zbačena u narodnom ustanku.
U Iranu, gdje vrhovni vođa ajatolah Ali Khamenei ima zadnju riječ o svim državnim pitanjima, birači su na julskim izborima izabrali Masouda Pezeshkiana, umjerenijeg predsjedničkog kandidata, da zamijeni tvrdolinijaša Ebrahima Raisija, koji je poginuo u padu helikoptera.
Zašto se ljuljaju vladajući?
Analitičari su se fokusirali na nezadovoljstvo birača globalnom ekonomijom, uključujući rastuće troškove, kako bi pomogli u objašnjenju izbornih gubitaka od strane aktuelnih predsjednika.
Jedna od rijetkih zemalja u kojoj je aktuelna stranka imala uspjeha bio je Meksiko, gdje je Claudia Sheinbaum, koju je odabrao njen prethodnik, Andrés Manuel López Obrador, lako osvojila mjesto predsjednika u junu. Tamošnji birači su izjavili da su zadovoljni ekonomskim uslovima, što je jedna od rijetkih zemalja u kojoj je to bio slučaj, prema istraživanju Pew Research Center u junu.
Drugi problemi s kojima su se birači suočili 2024. uključivali su porast migracije u nekim zemljama i kontinuirane posljedice ere pandemije, koje su dovele do dugotrajnih poremećaja u poslovanju, radnim mjestima i školama.
U prilog nezadovoljstvu, istraživanje Pew-a pokazalo je da je demokratija sama po sebi postala manje privlačna biračima, što predstavlja opći osjećaj frustracije birača onima na vlasti.
Istraživanje, u kojem su ispitanici u 24 demokratske zemlje u februaru, pokazalo je da, iako velika većina vjeruje da je predstavnička demokratija “dobar” sistem vlasti, većina od 59% je rekla anketarima da su nezadovoljni kako demokratija funkcionira u njihovoj zemlji.
U gotovo svim anketiranim zemljama, većina ispitanika je rekla da izabranim zvaničnicima nije stalo šta misle ljudi poput njih. Dajući osjećaj otuđenosti, 42% ispitanika je reklo da u njihovoj zemlji ne postoji stranka koja dobro zastupa njihove stavove.
Iako 2025. neće biti tako velika godina za izbore kao 2024., glasanja sljedeće godine će odrediti da li će se trend u odnosu na sadašnje predsjednike nastaviti ili će novi faktori oblikovati ishode. 2025. godine će se održati izbori u Argentini, Australiji, Bjelorusiji, Kanadi, Japanu i na Filipinima, između ostalih.
Jimmy Carter: Život posvećen miru i dobrobiti ljudi u svijetu
Bivši predsjednik Jimmy Carter, uzgajivač kikirikija i guverner države Georgije prije nego što je postao predsjednik, preminuo je u 100. godini.
Kada je Carter položio zakletvu kao predsjednik SAD 20. januara 1977. obećao je "vladu koja će biti dobra kao njen narod".
Predsjedavao je četiri burne godine. Rastuća inflacija i rastuća nezaposlenost poremetili su domaće prioritete njegove administracije.
Pobjede u vanjskoj politici ostvario je mirovnim sporazumom između Egipta i Izraela i ugovorom o Panamskom kanalu.
Međutim, talačka kriza u Iranu dominirala je njegovim posljednjim godinama u Bijeloj kući i doprinijela njegovom porazu na općim izborima 1980. godine.
Ali Carter je volio reći da je kraj njegovog predsjedništva 1981. bio početak novog života, putujući svijetom "boreći se protiv bolesti, gradeći nadu i vodeći mir".
"Ispostavilo se da je to za mene i moju suprugu Rosalynn otvorilo novu arenu uzbuđenja i nepredvidivosti, i avanture, i izazova, i zadovoljstva", rekao je on za Glas Amerike.
Kao vodeće figure Carter centra, Jimmy i Rosalynn su putovali u više od 80 zemalja posmatrajući problematične izbore, posredujući u sporovima i boreći se protiv bolesti. Ovaj aktivan život poslije Bele kuće na kraju je doveo do toga da 39. američki predsjednik dobije Nobelovu nagradu za mir 2002.
"Ja na rad Carter centra gledam kao na produžetak onoga što sam pokušavao da uradim kao predsjednik. Znate, donijeli smo mir između Izraela i Egipta. Započeli smo vrlo značajan odnos sa Latinskom Amerikom sporazumom o Panamskom kanalu", rekao je on. "Dakle, ono što sam uradio od tada je neka vrsta produžetka. Ali mislim da nema sumnje da je, na primjer, kada sam dobio Nobelovu nagradu za mir, to bilo zbog rada Carter centra. Dakle, ja sam bio bi savršeno zadovoljan da imam naslijeđe zasnovano na miru i ljudskim pravima. Mislim, ko ne bi?"
Bijela kuća je u nedjelju objavila izjavu predsjednika Joe Bidena i prve dame Jill: "Više od šest decenija imali smo čast da nazovemo Jimmyja Cartera dragim prijateljem. Ali, ono što je izvanredno kod njega je to što su milioni ljudi širom Amerike i svijeta koji ga nikada nisu sreli, o njemu mislili i kao o dragom prijatelju."
Novoizabrani predsjednik Donald Trump objavio je na platformi Truth Social: "Izazovi s kojima se Jimmy suočavao kao predsjednik došli su u tada ključno vrijeme za našu zemlju i učinio je sve što je u njegovoj moći da poboljša živote svih Amerikanaca. Zbog toga mu svi dugujemo zahvalnost."
Carterov put do Bijele kuće započeo je u gradiću Plains u Georgiji, gdje je rođen 1. oktobra 1924. godine.
Pošto je služio kao oficir u SAD u mornarici, gdje je pomogao u razvoju nuklearne podmorničke flote poslije Drugog svjetskog rata, Carter se vratio u svoj rodni grad 1953. da vodi porodični posao uzgoja kikirikija.
U politiku je ušao 1960-ih, služeći dva mandata kao zakonodavac iz Georgije, prije nego što je postao 76. guverner te države od 1971. do 1975. godine.
Na predsjedničkim izborima 1976. godine, Carter, demokrata, kandidovao se protiv aktuelnog predsjednika republikanca Geralda Forda, koji je preuzeo predsjedničku funkciju pošto je Richard Nixon podnio ostavku poslije skandala Watergate. Carter je za dlaku pobijedio Forda i postao predsjednik.
Vrhunac Carterovog predsjednikovanja došao je 1978. Carter je doveo egipatskog predsednika Anwara Sadata i izraelskog premijera Menachema Begina u predsjedničko odmaralište Camp David u ruralnom Marylandu kako bi pregovarali o mirovnom sporazumu.
"Kada sam postao predsjednik, prošla su četiri rata između Arapa i Izraelaca u prethodnih 25 godina, sa rukovodstvom u Egiptu koje je podržavao Sovjetski Savez", rekao je on. "Oni su bili jedina zemlja koja je zaista mogla da vojno izazove Izrael. I mi smo imali uspjeha u sklapanju sporazuma između Izraela i Egipta... čije ni jedno slovo nikada nije prekršeno."
Carter je takođe pregovarao o sporazumu o prepuštanju kontrole nad Panamskim kanalom panamskoj vladi i normalizovao diplomatske odnose sa Narodnom Republikom Kinom.
Ali 1979. primarni fokus Carterove administracije okrenuo se ka Iranu, gdje je u revoluciji svrgnut sa vlasti šah, kojeg su podržavale SAD i koji je na kraju pobjegao u Sjedinjene Države, gdje se liječio od raka.
Četvrtog novembra 1979. godine, ekstremisti bijesni na SAD zbog toga što su pružile utočište svrgnutom šahu, upali su u američku ambasadu u Teheranu, i uzeli 66 Amerikanaca za taoce, od kojih je 13 oslobođeno nekoliko nedjelja kasnije.
U aprilu 1980, kada je kriza već trajala pet mjeseci, Carter je dao odobrenje za komplikovanu vojnu operaciju kojom bi bili oslobođeni preostali taoci.
Operacija nazvana "Orlova kandža" predviđala je da nekoliko helikoptera i vojnih letjelica budu smješteni na lokaciji u iranskoj pustinji.
Carter, koji je odobrio plan, objasnio je za Glas Amerike godinama kasnije da je trebalo da helikopteri u kojima su bili pripadnici elitnog Delta odreda, odlete sa te lokacije u Ambasadu SAD u Teheranu, oslobode taoce i vrate se do letjelica koje su čekale da bi ih odvele iz Irana.
"Minimum je bio da imamao šest vrlo velikih helikoptera, tako da sam ja odlučio da pošaljemo osam. Jedan od njih, potpuno neobjašnjivo, okrenuo se i vratio ka nosaču aviona. Drugi se srušio u pješčanoj oluji u iranskoj pustinju. Treći je imao kvar i udario je u jedan od aviona C-130", pričao je Carter.
Misija je bila neuspjeh. Osam pripadnika američke vojske i jedan iranski civil nastradali su u nesreći. Walter Mondale, Carterov potpredsjednik, rekao je Glasu Amerike da je taj dan bio najteži u te četiri godine njihove administracije.
"Kada je ta spasilačka misija propala i životi izgubljeni. Mislim, sve je bilo sumorno tog dana i neko vrijeme poslije toga", rekao je Mondale.
Državni sekretar Cyrus Vance podnio je ostavku u znak protesta zbog te operacije.
Neuspjeh misije nanio je štetu kredibilitetu Cartera kod američkih građana. Incident se odigrao sedam mjeseci prije predsjedničkih izbora 1980 i doprinio je Carterovom porazu od izazivača Ronalda Reagana.
"Izborni dan je bio tačno na godišnjicu uzimanja talaca", rekao je Carter. "Naravno, mediji su bili potpuno opsjednuti godišnjicom talačke krize i činjenicom da nisam uspio da ih izvučem. To je bio razlog broj jedan zbog kojeg nisam uspio da osvojim drugi mandat."
Taoci su oslobođeni na dan kada je Reagan položio zakletvu.
Te 1981, Carter se vratio u Plains, a da nije bio siguran šta će raditi u svom životu poslije služenja na najvišem državnom položaju. Njegovi planovi za predsjednički muzej i biblioteku su inicijalno bili vrlo skormni.
Postalo je mnogo više. Carter centar, pod njegovim vodstvom, pratio je više od 80 problematičnih izbora i bio medijator u sporovima, od nukelarne krize sa Sjevernom Korejom 1994, do mirovnog sporazuma između Ugande i Sudana 1999. Centar je također lider u pomovisanju zdravlja i borbe protiv bolesti u najsiromašnijim dijelovima planete.
U jednom od brojnih intervjua za Glas Amerike, Carter se osvrnuo na svoj život u i poslije Bijele kuće. Rekao je da najveći dio njegovog naslijeđa nisu bila dostignuća dok je bio predsjednik ili Nobelova nagrada za mir, već iskorjenjivanje bolesti gvinejskog crva.
"Samo jedan bolest u historiji čovječanstva je iskorijenjena i to su velike boginje”, rekao je Carter, "Tako da će gvinejski crv uskoro postati druga bolest u historiji, sklonjena sa lica zemlje".
Zahvaljujući Carterovom radu bilo je samo 13 slučajeva bolesti gvinejskog crva u 2022.
Carter je vodio aktivan život do 99. godine, a preživio je i tumor na mozgu 2015. Sve slabije zdravlje i pandemija koronavirusa 2020. prouzrokovali su da bude u svom rodnom gradu Plainsu posljednjih godina svog života.
Carter se posljednji put pojavio u javnosti tokom sahrane svoje supruge Rosalynn u novembru 2023.
U jednom od posljednjih obraćanja medijima, Carter je sa Glasom Amerike podijelio kako bi želio da Carterov centar radi u budućnosti.
"Volio bih da vidim SAD u budućnosti da teže da budu broj jedan u svijetu mira i ljudskih prava i zaštite životne sredine, a rekao bih i tretiranju svakog jednako", rekao je Carter. "Ukoliko bismo to mogli da uradimo, imali bi smo supermoć u zemlji koju mnogo volim."
Jimmy Carter je živio duže od bilo kog stanovnika Bijele kuće u historiji, a njegov brak sa Rosalynn Carter koji je trajao 76 godina je najduži od svih brakova predsjednika i prve dame SAD.
Iako će biti sahranjen na svom imanju u Plainsu u Georgiji, rad i riječi Jimmyja Cartera nastaviće da žive na stranicama desetina knjiga koje je napisao u svom životu. Među njima su i njegovi memoari, jedan roman, kontroverzna analiza Bliskog istoka i kolekcija njegovih omiljenih pjesama.
