Linkovi

Izdvojeno

Opsada Sarajeva u očima dječaka Admira

Admir Hadžimusić (Foto: BIRN BiH)

Za djecu sa poteškoćama u razvoju, njihove roditelje, nastavnike i sve koji su se tokom rata brinuli o njima, godišnjica početka opsade vraća sjećanja na neizvjesnost i strah ali i otvara pitanja o posljedicama ratnih trauma.

Admir Hadžimusić imao je u aprilu 1992. godine tek pet godina kada je čuo prve pucnjeve i granate u Sarajevu. Ali on ih je doživio više sa vrstom uzbuđenja nego strahom i suzama, kaže njegova majka Nazmija. Njemu su do tada već bile dijagnosticirane kombinovane poteškoće u razvoju i epilepsija.

“Jeste da se uplaši i kaže vidi, ali to nije neki strah, bar kod Admira nismo doživjeli neki strah. On je relativno mali bio, nije mogao ni pričati, samo kaže ‘o’, to mu je kao neko uzbuđenje bilo, tako je znao govoriti”, govori njegova majka za BIRN BiH.

Nazmija se plašila kako će buka i nedostatak lijekova uticati na Admira.

Admir je sa porodicom živio u blizini tadašnje Vojne bolnice koja je bila samo nekoliko stotina metara od Vrbanje mosta i mjesta gdje su na demonstracijama stradale prve žrtve u početku opsade Sarajeva.

“Mama, eno, eno! Vidio sam tamo jednog, on će pucati”, prepričava Nazmija prve Admirove doživljaje događaja od 6. aprila 1992. godine.

Nakon što blokade određenih dijelova grada nisu prestale ni nekoliko dana poslije, Nazmiji je postalo jasno da će terapija i vježbe koje su Admiru kao djetetu sa poteškoćama u razvoju bile neophodne, uskoro postati nedostupne.

Uz sva druga ograničenja koja je opsada nametnula djeci u Sarajevu, Admir i druga djeca sa poteškoćama i njihovi roditelji susreli su se i sa dodatnim preprekama. Admir je volio voziti bicikl, ali je često mogao samo gledati dok su druga starija djeca biciklima odlazila po vodu, kaže njegova majka.

“Oni stariji su sa biciklima [odlazili] i on bi [sa njima] išao. ‘Ne možeš ti’, ‘Neka mogu ja’, ‘Ne možeš, nisi ti tako brz da ih stigneš…’ Imali smo više problema, on je sve htio, a ne može”, govori Nazmija.

Do početka opsade Admir je nekoliko puta sedmično imao termine za vježbe sa logopedom i fizikalne terapije. Kada je od početka aprila postalo nemoguće da na njih odlazi, roditelji su pokašali da to nadoknade ličnim poznanstvom sa doktoricom kod koje su ga vodili, ali i svojim trudom i radom na njegovom razvoju. Najveći problem i strah im je tada bio nemogućnost nabavke lijekova za epilepsiju u opkoljenom Sarajevu, koje Admir nije smio prestati uzimati.

“Strašno, prvo sam se ja plašila kao roditelj troje djece, on mali, on ne zna ništa, treba da pije te lijekove, dolazi period kad ih ne možeš nabaviti. Onda smo mi nekako taj period, tih par mjeseci kako je rat počeo, vodili računa da on ima sve”, prisjeća se ona.

Nazmija Hadžimusić (Foto: BIRN BiH)
Nazmija Hadžimusić (Foto: BIRN BiH)

Ona objašnjava da je Admir kao malo dijete imao problema sa govorom a da su u njegovoj drugoj godini primijetili da teško hoda.

“Sjećam se da je sa sedam-osam mjeseci zovnuo ‘tata’, ali teško je hodao i to je nas počelo da zabrinjava”, kaže ona i dodaje kako su prve pretrage bile pozitivne i ljekar iz obližnje ambulante u Vrazovoj je bio optimističan da Admir neće imati poteškoće u razvoju.

“Međutim, ostalo je ovo kako je ostalo da on ima sada kombinovane smetnje koje nisu toliko izražene ni u kom slučaju, jedino taj govor njegov”, govori ona i dodaje kako je Admir kod logopeda počeo ići još dok je bio u vrtiću. “On je redovno kod logopeda bio, nedeljno maltene dva-tri puta. On je u vrtić išao kao takvo dijete koje nije hodalo. Od 11 mjeseci je počeo ići u vrtić, morali smo jednostavno da ga uključimo. Bio je živahan, volio je, ako ne može hodati kako treba, on će dopuzati, snaći će se, snalažljiv je u tim stvarima bio i dan danas. ”

Admirova majke kaže da ona nije radila kako bi on mogao da ima što više aktivnosti.

“Što više smo forsirali da nauči bicikl da vozi. Onaj sa tri točka je vozio regularno, poslije i sa dva i pomoćnim”, navodi ona.

U decembru 1991. godine, nakon visoke temperature, Admir je morao u bolnicu.

“Izgubio je svijest u toku noći. Bio je deset dana u bolnici, nikakve lijekove nije pio, ništa nisu davali, temperatura je spala, ali u otpusnici je pisalo da je imao epi [epileptični] napad”, govori Admirova majka.

Njemu je tada propisano da do kraja života pije lijek fenobarbiton. Kada je počeo rat Nazmija kaže da su imali nešto zaliha ovog lijeka ali da su se one brzo trošile a Admir nije smio da prekine terapiju.

“Kriomice, kako su u ratnom periodu ljudi se snalazili za koješta, tako smo i mi za fenobarbiton”, prisjeća se ona.

Nazmija i Admir Hadžimusić (Foto: BIRN BiH)
Nazmija i Admir Hadžimusić (Foto: BIRN BiH)

Kaže kako se Admir sjeća pomalo sjeća njihove ulice “načičkane vojnicima sa puškomitraljezima”.

“Takav je strah bio u zgradi da su stariji ljudi, očevi ili starija djeca, oni su podmetali neke grede da ne bi ušli u zgradu ti koji su došli da nas ubijaju. Ali eto nekako se nalazilo i mjesta i vremena da se malo posvetimo kad oni miruju, kad ne bombarduju, kad snajperima ne gađaju”, kaže ona i dodaje kako su djeca nalazila mjesto i vrijeme za igru.

“Niko nije smio preći ulicu, jer tu su pljuštali metci, to je strašno bilo. Onda su u jednom trenutku dovezli velike kontejnere. Djeca su se uglavnom igrala kad je sigurno bilo, igrali su se u dvorištu, bilo je svih generacija. Admir se uklapao, ipak djeca su ko djeca, ipak drugačije reaguju na djecu koja imaju bilo koju vrstu hendikepa, nisu oni možda ni svjesni. On je bio malo povučen, igrao se u pijesku, iznese bicikl. Najljepši doživljaj mu je, kad se sjetim, kad je dobio loptu, to je bilo kao da nikad loptu nije imao. I on i djeca ostala”, kaže Nazmija.

Sa svojih pet godina Admir je na početku opsade bio u završnoj fazi početnog razvoja i najvažnijeg dijela razvoja za djecu sa poteškoćama u razvoju, objašnjava Nirvana Pištoljević, međunarodno priznata stručnjakinja za specijalno obrazovanje i inkluziju i izvršna direktorica nevladine organizacije “Edukacija za sve” (EDUS).

Djeci se do pete godine starosti mozak razvija u obimu od 90 procenata i to je period u kojem je ključno da dobiju svu potrebnu njegu i sigurnost, te da se stimulacija stresa svede na minimum, a što nije bilo moguće tokom ratnih dejstava, smatra ona.

“Vi baš u tom periodu ako nemate sistemsku podršku, ako nemate efekte koji će da pobijede takav vid visokog nivoa stresa koji je kontinuiran, vi ćete imati doživotne efekte na razvoj djece”, kaže ona i dodaje kako dijete koje se razvija treba stimulaciju, “a vi ne možete izlaziti, konstantno ste u strahu, nemate pristup igri, prirodnoj stimulaciji potrebnoj za dijete”.

“Vi automatski stavljate to dijete u položaj s velikim potencijalnom da će doći do razvojnih poteškoća i kašnjenja i doživotnih efekata na njegovo funkcionisanje”, objašnjava Pištoljević.

Krajem aprila 1992. godine porodica Hadžimusić postaje svjesna da ne mogu nabaviti lijekove koje Admir koristi za epilepsiju.

“Onda smo morali da idemo iz Sarajeva, nema više nigdje ništa. Otišli smo u Hrvatsku”, kaže Nazmija i dodaje kako je u Hrvatskoj Admir nastavio sa vježbama i terapijama.

Djeca u atomskom skloništu

Nedugo nakon što je dio porodice Hadžimusić napustio Sarajevo, granatiran je Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece “Mjedenica”.

To je bilo jedno opšte haotično stanje, ali bilo je bitno samo da ostanu živi
uposlenica Zavoda Mevlida Ahmagić

Oko 40 djece je ranije tokom Bajrama otišlo u porodice, ali se u Zavodu još uvijek nalazilo oko 80 njih jer je Sarajevo bilo u blokadi. Ahmagić kaže da su već bili smješteni u atomsko sklonište.

“Bili su smješteni u golom atomoskom skloništu u kojem je bio samo beton, a kojeg su opremili sa dijelom stvari iz zavoda, donoseći deke. U tom trenutku razmišljate samo o tome da vam dijete ima da popije terapiju, da ima tri obroka da jede, pije i da ostane živ, jer se granatira Sarajevo. Najmanji problem je bila edukacija”, kaže ona i dodaje kako su uvijek uspijevali da obezbijede lijekove za djecu.

Svaki dan je bio težak, navodi ona.

“Kad zatvorite toliko djece u neku prostoriju, ne možete ih zabaviti, okupirati nečim, na početku je bilo samo da spasiš goli život. Imali smo više od 30 djece sa epileptičnim napadima koje dobijaju stalno od straha, trebalo je njih spašavati. Često su djeca upadala u status gdje smo morali intervenisati i voziti u bolnicu da djeca ne umru”, prisjeća se Ahmagić.

Djeci o kojoj je brinula posebno je teško bilo objasniti zašto ne mogu ići kući, kaže ona.

“Isprepadani su, hoće kući da idu, kako da im objasnite da ne mogu kući. Onda neka djeca imaju neuropsihijatrijske probleme, pa nekad ne možete njemu terapiju ni da nabavite. Mi smo morali postojati kao porodica, njima u jednom trenutku nije bilo jasno što ne idemo kući, jer smo ostajali spavati s njima”, kaže ona i dodaje da je na poslu provodila po sedam dana ostavljajući svoje dijete od četiri godine kod kuće.

Ona navodi da su krajem prve godine rata i početkom 1993. počeli da organizuju nastavu za djecu i renoviraju prostorije Zavoda.

“Imali smo problem jer jedni nastavnici odlaze iz grada, drugi su već otišli, neki su u blokadi, ne raspolažemo sa svim osobljem koje smo imali, ali se uvijek gledalo da se toj djeci sve pokrije i obezbijedi”, kaže ona.

Uprkos naporima nastavnika, oni nisu mogli da utiču na faktore koji su najviše uticali na djecu sa poteškoćama u razvoju tokom rata.

“U Sarajevu je tokom rata bilo nemoguće otkloniti kontinuirani vid stresa i dati vid podrške”, govori Pištoljević i objašnjava kako stručnjaci u tom periodu mogu intervencijama podržati razvoj djeteta.

“Zamislite situaciju tokom rata gdje vi nemate izlazaka, mogućnost kretanja, osnovnih mogućnosti igre, a na to tek da ne pričamo o terapijama, ili intervencijama, djeca intezivno borave pod timom multidisciplinarnih stručnjaka koji rade s njima a koji već imaju neki vid poteškoće. To je jedna nevjerovatna situacija, nemoguća da se završi na dobro”, kaže Pištoljević.

Povratak u Sarajevo

Admiru je u Hrvatskoj bilo omogućeno liječenje uz potreban vid fizikalnih terapija i logopedske pomoći. On je nakon liječenja i boravka u Hrvatskoj prestao koristiti i lijekove za epilepsiju jer su tamošnji doktori dodatnim pretragama ustanovili da je Admir nema. Zbog traženja što boljih uslova za njega, Nazmija je razmišljala da ide dalje prema Evropi ali je na kraju bila zadovoljna uslovima koje je imao u Hrvatskoj.

“Išli smo na fizikalni tretman, logopedski tretman, plivanje, Admir je zaista baš proživio što se kaže pravo, prohodao je normalno, plivao je, mislim šetali smo jako puno, uglavnom svaka tri mjeseca smo išli na snimanje glave”, kaže ona.

U Sarajevo se Admir sa majkom vratio polovinom jula 1994. godine. Nazmija je odluku donijela, kako govori, nadajući se miru i sigurnosti, ali je rat u Sarajevu trajao još mjesecima. Admir je nakon godina provedenih u Hrvatskoj izgubio povezanost sa ocem, kaže ona.

“Tata mu je ostao stranac, to se dugo odrazilo na njega, dugo poslije našeg povratka. On ga je dugo zvao sa ‘hej ti’, on za njega dugo nije bio tata, zaboravio ga je, jer je dosta mali bio dok je u Istri provodio”, kazala je ona.

Tokom boravka u posljednjim godinama opsade Sarajeva, zbog intezivnijih pucanja, Admir nije mogao izlaziti vani kako bi nastavio aktivnosti koje je u Hrvatskoj svakodnevno obavljao, poput jednostavne vožnje bicikla.

“Admir bi izašao da vozi bicikl sa dva točka pomoćna, ali ne može, nema kud, može u dvorište, ali dvorište grbavo… ali bio je interesantan”, kaže njegova majka.

Jedan od stresnijih trenutaka u ratu za Admira je bio kada su saznali da je u napadu na tramvaj stradao veliki broj ljudi. Admir se prepao za svog brata koji je tada otišao kod prijatelja.

Gdje je brat, gdje mu je brat, on samo mene za suknju, haljinu, šta sam već imala drži i govori gdje mi je brat, ja sad njega tješim, a ne mogu sebe utješiti
Nazmija Hadžimusić

Admir danas ima 34 godine, a ratnih događaja se ne sjeća svih. Kroz priču majke, ostale su mu lijepe uspomene na ljubimce koje su mu nabavili kako bi zatvorenost u stanu lakše prebrodio.

“Da li smo ga previše zaštitili pa se on nije baš uključivao toliko u to, ne znam. To je prošlo nekako, dogurali smo do ovih poznih godina”, kazala je Nazmija.

Za Mevlidu Ahmagić najvažnije je što su svi štićenici Zavoda preživjeli rat.

“Za tih četiri-pet godina niti jednom djetetu nije dlaka sa glave falila. A isto kao da ih je nešto sačuvalo”, rekla je Ahmagić.

Nastava se tokom rata u Zavodu poboljšavala. Oko 30 djece je uspjelo da se spoje sa svojim porodicama tokom trajanja rata.

“Roditelji su u izbjeglištvima uspijevali izbaviti svoju djecu. Znalo se desiti da roditelj dođe sa Crvenim krstom. To je, ne znam šta me sada može toliko usrećiti, to se ne može mjeriti ni sa čim u miru. To su osjećanja da smo svi plakali, dešavalo se da djeca neće da idu kući. Bila su teška i sretna rastajanja, to je kao da vam dio tijela neko otkine”, kaže ona.

Današnje mjere za suzbijanje koronavirusa Nazmiju podsjećaju na dio atmosfere kada je sa djecom morala ostajati kući.

“Prošao je rat, imamo sada koronu i ovo nam je teško”, govori ona i dodaje kako se Admir, koji pripada rizičnoj grupi, čuva.

“Admir je poslušan izuzetno, on se čuva, svjestan je naravno kakva je situacija, sasvim drugačija nego u ratnom periodu, iako se on jako puno scena sjeća od te četiri godine kad je došao kao izbjeglica i priča jako i dan danas”, kaže ona.

See all News Updates of the Day

BiH: Vrućine pogoduju planinskom turizmu, ali ugrožavaju radnike

BiH: Vrućine pogoduju planinskom turizmu, ali ugrožavaju radnike
please wait

No media source currently available

0:00 0:01:44 0:00

Dok velike vrućine koje se bilježe u Bosni i Hercegovini posljednjih dana pogoduju razvoju turizma,u velikom problemu su radnici koji rade na otvorenom.Stručnjaci upozoravaju da je neophodno prilagoditi radno vrijeme radnika ekstremnim uslovima.

San Antonio: Istraga stradanja migranata

San Antonio: Istraga stradanja migranata
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:12 0:00

Od otkrića šezdeset-sedmoro ljudi, naguranih u napušteni kamion, na rubu San Antonija, u Teksasu, broj umrlih se povećava. Istraga se nastavlja dok se preživjeli bore za život u lokalnim bolnicama, a vlasti pokušavaju identificirati preminule.

Kako će Balkan izaći iz čekaonice Evropske unije?

Kuda Balkan treba da ide do Evropske unije?
please wait

No media source currently available

0:00 0:07:04 0:00

"Čekaonica bez rezultata", ocjenjuje Pol Mekarti predstavnik američkog nevladinog Međunarodnog republikanskog instituta (IRI), sumirajući epilog i poruke sa skoro održanog samita lidera EU u Briselu – koji je dijelom bio posvećen integracijama zapadnobalkanske šestorke.

Ne bih rekao da je EU napustila to područje, ali je definitivno zaokupljena ruskom agresijom na Ukrajinu – pokušavajući da odredi kakve bi sve posljedice mogla imati na nju. Tu posebno mislim na moguće ekonomske posljedice i načine na koje će se Unija nositi sa njima. To je sada u prvom planu – što je uticalo na to da Zapadni Balkan, na neki način, ispadne iz prvog plana – i ne smatram da će u ovom trenutku Brisel nuditi bilo kakva rješenja u vezi sa tim područjem”, podvlači u razgovoru za Glas Amerike direktor u IRI-ju zadužen za Evropu.

Pol Mekarti, Međunarodni republikanski institut
Pol Mekarti, Međunarodni republikanski institut

Djeluje da su disonantni tonovi trenutna karakteristika aktuelnih relacija između Evropske unije i Zapadnog Balkana, koji se sa promjenjivim učinkom i to ne uvek sopstvenom krivicom – kreće na putu euroatlantskih integracija.

Uz nužne temeljne reformske prepreke, nerijetko su im put blokirale same članice Unije, a najgorča iskustva imaju Sjeverna Makedonija i Albanija – zemlje kojima još nije odobren datum početka pristupnih pregovora.

Uz njih, sa glavnog kolosjeka skrajnute su i Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Srbija, uprkos decidnim tvrdnjama, kako Sjedinjenih Država tako i Evropske komisije, o značaju integrisanja tog područja – nedavno iznijetim za Glas Amerike.

Pol Mekarti upozorava da bi trenutni zastoj mogao imati posljedice u okolnostima višemjesečne vojne kampanje koju Rusija vodi protiv susjeda – Ukrajine.

U najgorem slučaju, što se nadam da se neće desiti, to bi moglo dovesti do destabilizacije balkanskih zemalja koje djeluju da su prepuštene same sebi u rješavanju starih problema – poput spora Srbije i Kosova. Međutim, prema optimističnijem scenariju trenutne okolnosti mogle bi ih navesti da samostalno riješe sporove. Otvore granice, osnaže ekonomsku saradnju, razmjenu u oblasti kulture – ostavljam mogućnost da iz svega toga ipak proistekne nešto dobro”, navodi taj stručnjak.

Aktuelnim odnosom prema Balkanu Evropska unija najveću uslugu čini ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, nedvosmislen je stav Edvarda Džozefa, predavača Škole za napredne međunarodne studije vašingtonskog univerziteta Džons Hopkins.

Edvard Džozef, predavač na Univerzitetu Džons Hopkins
Edvard Džozef, predavač na Univerzitetu Džons Hopkins

U Beogradu Aleksandar Vučić, jedan od glavnih Putinovih saveznika i zvaničnik evropske države koja Rusiji ne uvodi sankcije, ima argument da kaže – zašto bih radio bilo šta kada Evropska unija ne ispunjava svoje obaveze. Takođe, osnažuju se veoma problematične političke snage u Sjevernoj Makedoniji povezane sa Rusijom koje gaje populističke i zavjereničke teorije. Takođe, u Bosni i Hercegovini ostavljate široko polje za sukobe nacionaliste poput Milorada Dodika, Dragana Čovića i Bakira Izetbegovića uoči novembarskih izbora u okolnostima ruskog i kineskog veta na mandat vojnoj misiji Evropske unije“, ističe Džozef.

Srbija je i dalje jedina evropska zemlja, uz Bjelorusiju, koja Rusiji nije uvela sankcije zbog rata koji je povela u Ukrajini – ali u javnom diskursu njeni državni zvaničnici nisu podržavali rusku agresiju.

Sa druge strane – činjenica je da je u Ujedinjenim nacijama podržala rezolucije koje osuđuju rusku vojnu kampanju.

Srbija će, da tako kažem, nastaviti da sjedi na dve stolice. I Zapad neće moći da uradi mnogo povodom toga – djeluje da će se to nastaviti. Aleksandar Vučić je jasno stavio do znanja da želi nastavak integrisanja u EU, ali istovremeno i očuva odnos sa Rusijom – pogotovo kada se radi o energetici i ne samo u vezi sa tim. Zato je pred vratima evropskog kluba potrebno formulisati uslove koji bi Srbiju okrenuli ka pravom smjeru. Ne vjerujem da je moguće uspostaviti odnos – sve ili ništa, ali za očekivati je više proevropskih poteza Srbije koja će istovremeno održavati veze sa Rusijom“, smatra Mekarti.

Za tako definisani višegodišnji spoljnopolitički pristup Srbije, Edvard Džozef kaže da više niko ne bi trebalo da ima razumijevanja, a pogotovo ne Oliver Varhelji – komesar za susjedsku politiku i proširenje Evropske unije, koji se upravo o tome nedavno izjašnjavao.

Srbija raspolaže i traći ono što njeni susjedi Severna Makedonija i Albanija očajnički žele. Ironija je u tome što je Srbija kandidatkinja za članstvo u Evropskoj uniji – koja nije otvorila sva pregovaračka poglavlja poput Crne Gore. Ne sputavaju je u tome Bugarska ili Francuska sa prijedlozima koji se mogu tumačiti na različite načine. Srbija samu sebe blokira i Oliver Varhelji bi toga trebalo da bude svjestan. Nema nikakvih razloga za razumijevanje pozicije Srbije u odnosu sa Rusijom, niti njenog ustezanja dda uvede sankcije Rusiji“, podvlači Džozef.

Uz to što djeluje da je talac sopstvene spoljnopolitičke neodlučnosti, među razlozima sporijeg napretka u integracijama u kojima je otvorila polovinu pregovaračkih poglavlja, je i sporost u primjeni reformi u ključnim oblastima – borbi protiv organizovanog kriminala, pravosuđu, ljudskim pravima i medijskim slobodama.

Reforme i region

U ostvarenju reformskih ciljeva zemljama Zapadnog Balkana su na raspolaganju i regionalne inicijative – koje nerijetko predvode uticajne evropske zemlje. Bilo ih je nekoliko aktuelnih – a među njima je možda i najzvučnija bila Berlinski proces.

Posljednjih mjeseci, u regionalnim okvirima, najčešće se pominje „Otvoreni Balkan“ – čiji su, za sada, inicijatori i članovi, Albanija, Severna Makedonija i Srbija. Kako se može čuti – ideja vodilja joj je ekonomsko povezivanje regiona, odnosno zemalja Zapadnog Balkana.

Za nju, do sada, dovoljan stepen razumijevanja nisu pokazale Bosna i Hercegovina, Kosovo i donekle Crna Gora.

"Potrebno je da bude mnogo jasnije određeno šta je zapravo ‘Otvoreni Balkan’. O tome čak ne postoje ni štampani materijali. Za sada se tu radi o, ne uvijek transparentnim, susretima lidera regiona. Mislim da bi trebalo mnogo jasnije da prezentuju šta nastoje da postignu. To se posebno odnosi na Beograd. Ono što Kosovo i Bosnu navodi da zaziru je to što inicijativu vide kao nešto u čemu Beograd prednjači. Kao način da Aleksandar Vučić poveća uticaj i kontrolu na Zapadnom Balkanu. Takav stav je do skoro važio i za Crnu Goru, ali djeluje da se taj stav promenio imajući u vidu da uživa veću podršku premijera Dritana Abazovića“, ukazuje stručnjak Međunarodonog republikanskog institituta – dodajući da je, opšte uzevši, dobrodošao svaki vid saradnje Zapadnog Balkana.

Političko-poslovna zona tri zapadnobalkanske zemlje, pod nazivom "Otvoreni Balkan" uspostavljena je jula 2021. i dio međunarodne zajednice predvođen Sjedinjenim Državama i Evropskom unijom je smatra dobrodošlom, sve dok je kompatibilna sa principima Unije i obuhvata sve aktere na Zapadnom Balkanu.

To, međutim, za sada nije slučaj usljed oklijevanja tri države da joj se pridruže.

Inicijativa je opasna iz veoma jednostavnog razloga. Smanjivanjem ekonomskih barijera povećavate političke rizike – jer su ekonomije o kojima govorimo nejednako razvijene. Ekonomija Srbije je za oko četrnaest puta veća od crnogorske. Dvostruko je jača od objedinjene albanske i sjevernomakedonske privrede. Dakle, veoma je izražena ekonomska neuravnoteženost. To znači da, kada uklonite barijere, najviše koristi ide najvećoj državi – a to je Srbija. A ekonomska moć u rukama autoritarnog režima preduslov je opasnosti”, kaže Edvard Džozef.

Unazad nekoliko godina, izvještaji Evropske komisije i renomiranih međunarodnih organizacija usredsređenih na stanje ljudskih prava, sloboda i stanja u medijima – Srbiju označavaju kao državu u kojoj se bilježi stalno nazadovanje u tim oblastima.

Prvi impuls nekoj vrsti iskoraka u pogledu regionalnih eurointegracija Balkana moglo bi biti približavanje kompromisu Bugarske i Sjeverne Makedonije – što bi na kraju doprinijelo određivanju datuma početka pregovora sa dvije kandidatske države za članstvo u Evropskoj uniji.

Bivši šef Pentagona: Putin ide na spavanje "uplašen"

Bivši američki sekretar za odbranu Džim Matis u petak je oštro kritikovao ruskog predsjednika Vladimira Putina, a njegovu invaziju na Ukrajinu nazvao je "nekompetentnom" i "nepromišljenom".

Matis je u govoru u Seulu, Putina uporedio sa paranoičnim likovima iz romana ruskog pisca Fjodora Doostojevskog.

"Putin je lik pravo iz romana Dostojevskog. Ide na spavanje ljut, uplašen, misli da je Rusija okružena noćnim morama", rekao je Matis na skupu u organiziciji Seulskog foruma za međunarodne poslove, Korejskog društva i Centra za strateške i međunarodne studije.

Bivši šef Pentagona nije se mnogo oglašavao u javnosti nakon što je podnio ostavku 2018. godine zbog neslaganja sa tadašnjim predsjednikom Donaldom Trumpom.

Matis nije direktno govorio o sporu sa Trumpom, ističući samo da se bivši predsjednik zalagao za netradicionalnu spoljnu politiku koja je dovodila u pitanje američke odnose sa saveznicima.

Matisovi najoštriji komentari bili su o Putinu, za kojeg je naveo da je poremećen i da ne može da donosi pametne odluke zato što pored sebe nema ljude koji bi ga dobro savjetovali.

Na pitanje o najvećim poukama iz ruskog rata u Ukrajini, Matis je odgovorio: "Nesposobni generali ne bi trebalo da vam vode operacije". Takođe je ocijenio da je ruska invazija "taktički nekompetentna" i "strateški nepromišljena".

Ruski predsednik Vladimir Putin na skupu u Turkmenistanu (Foto: AP)
Ruski predsednik Vladimir Putin na skupu u Turkmenistanu (Foto: AP)

“Rat je dovoljna tragedija bez dodate gluposti", naglasio je bivši američki sekretar za odbranu. Kritikovao je i Kinu zbog sve tješnjih odnosa sa Rusijom i nespremnosti da izrazi protivljenje ratu u Ukrajini.

Jedna zemlja "ne može biti velika ako podržava rusku kriminalnu invaziju na Ukrajinu", poručio je Matis.

Komentarišući svoj mandat pod Trumpom, Matis je govorio o "intenzivnom periodu", a Trumpa nazvao "neuobičajenim liderom", ali nije direktno kritikovao bivšeg predsjednika.

"Demokratije će nekada biti populističke i raskidaće sa tradicijom. U prirodi je demokratija da povremeno isprobavaju ideje", naveo je Matis. Dodao je da bi Amerikanci na to trebalo da odgovore tako što će "i dalje imati povjerenja u institucije" i "u one koji s vama nisu saglasni".

Matis je govorio u Južnoj Koreji, američkom savezniku koji je osjetio dramatične posljedice Trumpove netradicionalne spoljne politike.

Na pitanje o Trumpovim samitima sa sjevernokorejskim liderom Kim Džong Unom, Matis je rekao da nikada nije bio optimista u pogledu tih razgovora, ali da su diplomatski napori bili "ispravan potez".

“Kada je riječ o rezultatima, nije ih bilo", ocijenio je bivši šef Pentagona. Takođe je pozdravio novog južnokorejskog predsjednika Jun Suk-jeola koji želi da njegova zemlja igra veću ulogu u svijetu. Jun je ove nedelje prisustvovao NATO samitu u Madridu, kao prvi južnokorejski lider na sličnom skupu.

Matis je međum upozorio protiv nedavnih poziva u Seulu da se Južna Koreja nuklearno naoruža.

“Nije vam potrebno nuklearno naoružanje na poluostrvu da osigurate da postoji dugoročno odvraćanje dok god postoji povjerenje između Južne Koreje i SAD", istakao je Matis.

Ankete pokazuju da većina Južnokorejaca podržava nabavku nuklearnog naoružanja naročito dok Sjeverna Koreja nastavlja da razvija svoj arsenal.

Trebalo bi da uradite sve što možete da izbjegnete nuklearno naoružavanje. To je užasno oružje", upozorio je Matis.

Šta praktično znači odluka Vrhovnog suda o emisiji štetnih gasova?

Termoelektrana, ilustracija

Vrhovni sud SAD je donio odluku da ograniči ovlaštenja federalne vlade SAD u suzbijanju štetnih gasova. Praktično je ograničio ovlaštenja Agencije za zaštitu životne sredine (EPA) da reguliše emisiju štetnih gasova iz termoelektrana i gasnih elektrana, u okviru Zakona o čistom vazduhu.

Vrhovni sud smatra da o tom pitanju, umjesto EPA, treba da odlučuje Kongres.

Lideri Zapadne Virdžijije, države koja je lider u proizvodnji uglja, pozdravili su ovu presudu, dok je Bidenova administracija ocijenila da će zemlju "vratiti unazad". Procjenjuje se da termoelektrane emituju oko 30 odsto ugljen dioksida.

Šta znači odluka suda u kontekstu klimatskih promjena?

Kratkoročno, znači da će Bidenovoj administraciji biti teže da ostvai ambiciozne ciljeve u borbi protiv klimatskih promjena - da smanji emisije štetnih gasova za polovinu do 2030, a da do 2035. električna mreža bude potpuno nezavisna od uglja.

Sada je sve to pod znakom pitanja, jer je sud ta ovlaštenja prepustio Kongresu. A to znači da su Bidenu male šanse da progura svoju agendu, zbog toga što demokrate imaju 50 mjesta u Senatu - a jedan od njihovih senatora je Džo Menčin iz Zapadne Virdižinije.

"Nažalost, klimu nije briga za našu politiku", kaže klimatolog Viktor Đensini, i dodaje da "to što je sud prepustio Kongresu da odlučuje o emisiji ugljen dioksida, govori da nije razmišljao u najboljem interesu planete".

Šta ova odluka znači za ljude?

Budući da će borba protiv klimatskih promjena ovime biti usporena, borci za zaštitu životne sredine upozoravaju da će nivo mora porasti, kao i da treba očekivati da se nastave ekstremni vremenski uslovi - vrućine i suše.

"Ova presuda će najviše uticati na one ljude koji žive blizu termoelektrana, koji su svakodnevno izloženi štetnim gasovima", kaže Sabrina Mekormik sa univerziteta Džordž Vašington.

Guverner Kalifornije Gevin Njusom najavio je da će, uprkos presudi, ta država nastaviti da primjenjuje stroge standarde za emisiju štetnih gasova koji dolaze iz saobraćaja.

Šta će Kongres uraditi?

Vrhovni sud ocjenjuje da je na Kongresu da precizira "velika pitanja" kao što su klimatske promjene. Ali, to je malo vjerovatno.

Demokrata sa Roud Ajlenda, Šeldon Vajthaus, kaže da je sud odlukom vezao ruke vladi.

"Stvar je u sljedećem: oni brane Agenciji za zaštitu životne sredine da reguliše ovu oblast i šalju pitanje u Kongres - gdje razne stvari bivaju blokirane zbog pravila filibaster. Takođe, u Kongres ulazi i veliki novac zagađivača, koji sprječava da se nešto promijeni", kazao je on za AP.

Republikanska senatorka iz Zapadne Virdžinije, Šeli Mur Kapito, pozdravila je odluku Vrhovnog suda.

"Da je Kongres htio da Agenciji za zaštitu životne sredine da nadležnosti koje mijenjaju cijelu našu ekonomije, Kongres bi to već uradio", kaže Kapito.

Učitajte još

XS
SM
MD
LG