Izdvojeno
Opsada Sarajeva u očima dječaka Admira
Za djecu sa poteškoćama u razvoju, njihove roditelje, nastavnike i sve koji su se tokom rata brinuli o njima, godišnjica početka opsade vraća sjećanja na neizvjesnost i strah ali i otvara pitanja o posljedicama ratnih trauma.
Admir Hadžimusić imao je u aprilu 1992. godine tek pet godina kada je čuo prve pucnjeve i granate u Sarajevu. Ali on ih je doživio više sa vrstom uzbuđenja nego strahom i suzama, kaže njegova majka Nazmija. Njemu su do tada već bile dijagnosticirane kombinovane poteškoće u razvoju i epilepsija.
“Jeste da se uplaši i kaže vidi, ali to nije neki strah, bar kod Admira nismo doživjeli neki strah. On je relativno mali bio, nije mogao ni pričati, samo kaže ‘o’, to mu je kao neko uzbuđenje bilo, tako je znao govoriti”, govori njegova majka za BIRN BiH.
Nazmija se plašila kako će buka i nedostatak lijekova uticati na Admira.
Admir je sa porodicom živio u blizini tadašnje Vojne bolnice koja je bila samo nekoliko stotina metara od Vrbanje mosta i mjesta gdje su na demonstracijama stradale prve žrtve u početku opsade Sarajeva.
“Mama, eno, eno! Vidio sam tamo jednog, on će pucati”, prepričava Nazmija prve Admirove doživljaje događaja od 6. aprila 1992. godine.
Nakon što blokade određenih dijelova grada nisu prestale ni nekoliko dana poslije, Nazmiji je postalo jasno da će terapija i vježbe koje su Admiru kao djetetu sa poteškoćama u razvoju bile neophodne, uskoro postati nedostupne.
Uz sva druga ograničenja koja je opsada nametnula djeci u Sarajevu, Admir i druga djeca sa poteškoćama i njihovi roditelji susreli su se i sa dodatnim preprekama. Admir je volio voziti bicikl, ali je često mogao samo gledati dok su druga starija djeca biciklima odlazila po vodu, kaže njegova majka.
“Oni stariji su sa biciklima [odlazili] i on bi [sa njima] išao. ‘Ne možeš ti’, ‘Neka mogu ja’, ‘Ne možeš, nisi ti tako brz da ih stigneš…’ Imali smo više problema, on je sve htio, a ne može”, govori Nazmija.
Do početka opsade Admir je nekoliko puta sedmično imao termine za vježbe sa logopedom i fizikalne terapije. Kada je od početka aprila postalo nemoguće da na njih odlazi, roditelji su pokašali da to nadoknade ličnim poznanstvom sa doktoricom kod koje su ga vodili, ali i svojim trudom i radom na njegovom razvoju. Najveći problem i strah im je tada bio nemogućnost nabavke lijekova za epilepsiju u opkoljenom Sarajevu, koje Admir nije smio prestati uzimati.
“Strašno, prvo sam se ja plašila kao roditelj troje djece, on mali, on ne zna ništa, treba da pije te lijekove, dolazi period kad ih ne možeš nabaviti. Onda smo mi nekako taj period, tih par mjeseci kako je rat počeo, vodili računa da on ima sve”, prisjeća se ona.
Ona objašnjava da je Admir kao malo dijete imao problema sa govorom a da su u njegovoj drugoj godini primijetili da teško hoda.
“Sjećam se da je sa sedam-osam mjeseci zovnuo ‘tata’, ali teško je hodao i to je nas počelo da zabrinjava”, kaže ona i dodaje kako su prve pretrage bile pozitivne i ljekar iz obližnje ambulante u Vrazovoj je bio optimističan da Admir neće imati poteškoće u razvoju.
“Međutim, ostalo je ovo kako je ostalo da on ima sada kombinovane smetnje koje nisu toliko izražene ni u kom slučaju, jedino taj govor njegov”, govori ona i dodaje kako je Admir kod logopeda počeo ići još dok je bio u vrtiću. “On je redovno kod logopeda bio, nedeljno maltene dva-tri puta. On je u vrtić išao kao takvo dijete koje nije hodalo. Od 11 mjeseci je počeo ići u vrtić, morali smo jednostavno da ga uključimo. Bio je živahan, volio je, ako ne može hodati kako treba, on će dopuzati, snaći će se, snalažljiv je u tim stvarima bio i dan danas. ”
Admirova majke kaže da ona nije radila kako bi on mogao da ima što više aktivnosti.
“Što više smo forsirali da nauči bicikl da vozi. Onaj sa tri točka je vozio regularno, poslije i sa dva i pomoćnim”, navodi ona.
U decembru 1991. godine, nakon visoke temperature, Admir je morao u bolnicu.
“Izgubio je svijest u toku noći. Bio je deset dana u bolnici, nikakve lijekove nije pio, ništa nisu davali, temperatura je spala, ali u otpusnici je pisalo da je imao epi [epileptični] napad”, govori Admirova majka.
Njemu je tada propisano da do kraja života pije lijek fenobarbiton. Kada je počeo rat Nazmija kaže da su imali nešto zaliha ovog lijeka ali da su se one brzo trošile a Admir nije smio da prekine terapiju.
“Kriomice, kako su u ratnom periodu ljudi se snalazili za koješta, tako smo i mi za fenobarbiton”, prisjeća se ona.
Kaže kako se Admir sjeća pomalo sjeća njihove ulice “načičkane vojnicima sa puškomitraljezima”.
“Takav je strah bio u zgradi da su stariji ljudi, očevi ili starija djeca, oni su podmetali neke grede da ne bi ušli u zgradu ti koji su došli da nas ubijaju. Ali eto nekako se nalazilo i mjesta i vremena da se malo posvetimo kad oni miruju, kad ne bombarduju, kad snajperima ne gađaju”, kaže ona i dodaje kako su djeca nalazila mjesto i vrijeme za igru.
“Niko nije smio preći ulicu, jer tu su pljuštali metci, to je strašno bilo. Onda su u jednom trenutku dovezli velike kontejnere. Djeca su se uglavnom igrala kad je sigurno bilo, igrali su se u dvorištu, bilo je svih generacija. Admir se uklapao, ipak djeca su ko djeca, ipak drugačije reaguju na djecu koja imaju bilo koju vrstu hendikepa, nisu oni možda ni svjesni. On je bio malo povučen, igrao se u pijesku, iznese bicikl. Najljepši doživljaj mu je, kad se sjetim, kad je dobio loptu, to je bilo kao da nikad loptu nije imao. I on i djeca ostala”, kaže Nazmija.
Sa svojih pet godina Admir je na početku opsade bio u završnoj fazi početnog razvoja i najvažnijeg dijela razvoja za djecu sa poteškoćama u razvoju, objašnjava Nirvana Pištoljević, međunarodno priznata stručnjakinja za specijalno obrazovanje i inkluziju i izvršna direktorica nevladine organizacije “Edukacija za sve” (EDUS).
Djeci se do pete godine starosti mozak razvija u obimu od 90 procenata i to je period u kojem je ključno da dobiju svu potrebnu njegu i sigurnost, te da se stimulacija stresa svede na minimum, a što nije bilo moguće tokom ratnih dejstava, smatra ona.
“Vi baš u tom periodu ako nemate sistemsku podršku, ako nemate efekte koji će da pobijede takav vid visokog nivoa stresa koji je kontinuiran, vi ćete imati doživotne efekte na razvoj djece”, kaže ona i dodaje kako dijete koje se razvija treba stimulaciju, “a vi ne možete izlaziti, konstantno ste u strahu, nemate pristup igri, prirodnoj stimulaciji potrebnoj za dijete”.
“Vi automatski stavljate to dijete u položaj s velikim potencijalnom da će doći do razvojnih poteškoća i kašnjenja i doživotnih efekata na njegovo funkcionisanje”, objašnjava Pištoljević.
Krajem aprila 1992. godine porodica Hadžimusić postaje svjesna da ne mogu nabaviti lijekove koje Admir koristi za epilepsiju.
“Onda smo morali da idemo iz Sarajeva, nema više nigdje ništa. Otišli smo u Hrvatsku”, kaže Nazmija i dodaje kako je u Hrvatskoj Admir nastavio sa vježbama i terapijama.
Djeca u atomskom skloništu
Nedugo nakon što je dio porodice Hadžimusić napustio Sarajevo, granatiran je Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece “Mjedenica”.
To je bilo jedno opšte haotično stanje, ali bilo je bitno samo da ostanu živiuposlenica Zavoda Mevlida Ahmagić
Oko 40 djece je ranije tokom Bajrama otišlo u porodice, ali se u Zavodu još uvijek nalazilo oko 80 njih jer je Sarajevo bilo u blokadi. Ahmagić kaže da su već bili smješteni u atomsko sklonište.
“Bili su smješteni u golom atomoskom skloništu u kojem je bio samo beton, a kojeg su opremili sa dijelom stvari iz zavoda, donoseći deke. U tom trenutku razmišljate samo o tome da vam dijete ima da popije terapiju, da ima tri obroka da jede, pije i da ostane živ, jer se granatira Sarajevo. Najmanji problem je bila edukacija”, kaže ona i dodaje kako su uvijek uspijevali da obezbijede lijekove za djecu.
Svaki dan je bio težak, navodi ona.
“Kad zatvorite toliko djece u neku prostoriju, ne možete ih zabaviti, okupirati nečim, na početku je bilo samo da spasiš goli život. Imali smo više od 30 djece sa epileptičnim napadima koje dobijaju stalno od straha, trebalo je njih spašavati. Često su djeca upadala u status gdje smo morali intervenisati i voziti u bolnicu da djeca ne umru”, prisjeća se Ahmagić.
Djeci o kojoj je brinula posebno je teško bilo objasniti zašto ne mogu ići kući, kaže ona.
“Isprepadani su, hoće kući da idu, kako da im objasnite da ne mogu kući. Onda neka djeca imaju neuropsihijatrijske probleme, pa nekad ne možete njemu terapiju ni da nabavite. Mi smo morali postojati kao porodica, njima u jednom trenutku nije bilo jasno što ne idemo kući, jer smo ostajali spavati s njima”, kaže ona i dodaje da je na poslu provodila po sedam dana ostavljajući svoje dijete od četiri godine kod kuće.
Ona navodi da su krajem prve godine rata i početkom 1993. počeli da organizuju nastavu za djecu i renoviraju prostorije Zavoda.
“Imali smo problem jer jedni nastavnici odlaze iz grada, drugi su već otišli, neki su u blokadi, ne raspolažemo sa svim osobljem koje smo imali, ali se uvijek gledalo da se toj djeci sve pokrije i obezbijedi”, kaže ona.
Uprkos naporima nastavnika, oni nisu mogli da utiču na faktore koji su najviše uticali na djecu sa poteškoćama u razvoju tokom rata.
“U Sarajevu je tokom rata bilo nemoguće otkloniti kontinuirani vid stresa i dati vid podrške”, govori Pištoljević i objašnjava kako stručnjaci u tom periodu mogu intervencijama podržati razvoj djeteta.
“Zamislite situaciju tokom rata gdje vi nemate izlazaka, mogućnost kretanja, osnovnih mogućnosti igre, a na to tek da ne pričamo o terapijama, ili intervencijama, djeca intezivno borave pod timom multidisciplinarnih stručnjaka koji rade s njima a koji već imaju neki vid poteškoće. To je jedna nevjerovatna situacija, nemoguća da se završi na dobro”, kaže Pištoljević.
Povratak u Sarajevo
Admiru je u Hrvatskoj bilo omogućeno liječenje uz potreban vid fizikalnih terapija i logopedske pomoći. On je nakon liječenja i boravka u Hrvatskoj prestao koristiti i lijekove za epilepsiju jer su tamošnji doktori dodatnim pretragama ustanovili da je Admir nema. Zbog traženja što boljih uslova za njega, Nazmija je razmišljala da ide dalje prema Evropi ali je na kraju bila zadovoljna uslovima koje je imao u Hrvatskoj.
“Išli smo na fizikalni tretman, logopedski tretman, plivanje, Admir je zaista baš proživio što se kaže pravo, prohodao je normalno, plivao je, mislim šetali smo jako puno, uglavnom svaka tri mjeseca smo išli na snimanje glave”, kaže ona.
U Sarajevo se Admir sa majkom vratio polovinom jula 1994. godine. Nazmija je odluku donijela, kako govori, nadajući se miru i sigurnosti, ali je rat u Sarajevu trajao još mjesecima. Admir je nakon godina provedenih u Hrvatskoj izgubio povezanost sa ocem, kaže ona.
“Tata mu je ostao stranac, to se dugo odrazilo na njega, dugo poslije našeg povratka. On ga je dugo zvao sa ‘hej ti’, on za njega dugo nije bio tata, zaboravio ga je, jer je dosta mali bio dok je u Istri provodio”, kazala je ona.
Tokom boravka u posljednjim godinama opsade Sarajeva, zbog intezivnijih pucanja, Admir nije mogao izlaziti vani kako bi nastavio aktivnosti koje je u Hrvatskoj svakodnevno obavljao, poput jednostavne vožnje bicikla.
“Admir bi izašao da vozi bicikl sa dva točka pomoćna, ali ne može, nema kud, može u dvorište, ali dvorište grbavo… ali bio je interesantan”, kaže njegova majka.
Jedan od stresnijih trenutaka u ratu za Admira je bio kada su saznali da je u napadu na tramvaj stradao veliki broj ljudi. Admir se prepao za svog brata koji je tada otišao kod prijatelja.
Gdje je brat, gdje mu je brat, on samo mene za suknju, haljinu, šta sam već imala drži i govori gdje mi je brat, ja sad njega tješim, a ne mogu sebe utješitiNazmija Hadžimusić
Admir danas ima 34 godine, a ratnih događaja se ne sjeća svih. Kroz priču majke, ostale su mu lijepe uspomene na ljubimce koje su mu nabavili kako bi zatvorenost u stanu lakše prebrodio.
“Da li smo ga previše zaštitili pa se on nije baš uključivao toliko u to, ne znam. To je prošlo nekako, dogurali smo do ovih poznih godina”, kazala je Nazmija.
Za Mevlidu Ahmagić najvažnije je što su svi štićenici Zavoda preživjeli rat.
“Za tih četiri-pet godina niti jednom djetetu nije dlaka sa glave falila. A isto kao da ih je nešto sačuvalo”, rekla je Ahmagić.
Nastava se tokom rata u Zavodu poboljšavala. Oko 30 djece je uspjelo da se spoje sa svojim porodicama tokom trajanja rata.
“Roditelji su u izbjeglištvima uspijevali izbaviti svoju djecu. Znalo se desiti da roditelj dođe sa Crvenim krstom. To je, ne znam šta me sada može toliko usrećiti, to se ne može mjeriti ni sa čim u miru. To su osjećanja da smo svi plakali, dešavalo se da djeca neće da idu kući. Bila su teška i sretna rastajanja, to je kao da vam dio tijela neko otkine”, kaže ona.
Današnje mjere za suzbijanje koronavirusa Nazmiju podsjećaju na dio atmosfere kada je sa djecom morala ostajati kući.
“Prošao je rat, imamo sada koronu i ovo nam je teško”, govori ona i dodaje kako se Admir, koji pripada rizičnoj grupi, čuva.
“Admir je poslušan izuzetno, on se čuva, svjestan je naravno kakva je situacija, sasvim drugačija nego u ratnom periodu, iako se on jako puno scena sjeća od te četiri godine kad je došao kao izbjeglica i priča jako i dan danas”, kaže ona.
See all News Updates of the Day
Biden o izborima: Ne možeš voljeti svoju zemlju samo kada pobijediš
Predsjednik SAD Džo Bajden obratio se naciji u četvrtak povodom predsjedničkih izbora na kojima je bivši predsjednik Donald Trump pobijedio aktuelnu potpredsjednicu Kamalu Harris.
Američki predsjednik Joe Biden, dugogodišnji politički protivnik novoizabranog predsjednika Donalda Trumpa, izjavio je u četvrtak da je Trumpov izbor ove sedmice za drugi neuzastopni četverogodišnji mandat u Bijeloj kući bio “fer” i “transparentan” i da će biti miran prenosom vlasti 20. januara.
Biden je, govoreći pred desetinama svojih saradnika u Bijeloj kući u Rose Gardenu, rekao da prihvata da je Trump pobijedio potpredsjednicu Kamalu Harris.
“Volja naroda uvijek prevlada,” rekao je Biden, “Kao što sam mnogo puta rekao, ne možete voljeti svoju zemlju samo kada pobjeđujete. I ne možete voljeti bližnjega samo kada se slažete.”
Ali Biden, demokratska politička figura već pet decenija, pohvalio je kampanju svoje potpredsjednice kao "inspirirajuću" i rekao da je "dala sve svoje srce i trud".
"Izgubili smo ovu bitku", rekao je Biden. „Neuspjesi su neizbježni, ali odustajanje je neoprostivo. Bićemo u redu, ali moramo da ostanemo angažovani. Moramo da nastavimo. I iznad svega, trebamo zadržati vjeru.”
Biden je opisao svoj jedinstveni mandat kao američkog lidera kao "historijsko predsjedništvo" koje će "mijenjati živote ljudi" u godinama koje dolaze, posebno infrastrukturna poboljšanja u cijeloj zemlji koja je progurao kroz odobrenje Kongresa tokom prve dvije godine svog predsjedavanja.
Biden, koji je zbacio Trampa s vlasti na izborima 2020. godine, rekao je u sedmominutnom obraćanju da prepušta svom republikanskom političkom rivalu, a sada svom nasljedniku, "najjaču ekonomiju na svijetu".
Dok ekonomski brojčani standardi podržavaju tu procjenu, izlazne ankete birača su u značajnoj mjeri pokazale da Trumpove pristalice ne odobravaju Bidenovo i Harrisino rukovanje američkom ekonomijom, najvećom svjetskom, jer je rast potrošačkih cijena tijekom njihovog vremena na vlasti naglo smanjio kućne budžete.
Trump je tokom svoje kampanje obećao, ne govoreći kako, da će srušiti inflaciju. Predložio je nova smanjenja poreza tokom svoje nadolazeće administracije, što bi stavilo više novca u džepove potrošača, posebno najbogatijih, i korporativne kase, ali bi također moglo povećati dugoročni državni dug zemlje koji već iznosi skoro 36 biliona dolara.
Biden je u srijedu nazvao Trumpa da mu čestita i pozvao ga uskoro u Bijelu kuću kako bi razgovarali o njihovoj primopredaji vlasti.
Ured direktora Nacionalne obavještajne službe saopštio je u četvrtak da će Trump, ako želi brifinge američkih obavještajnih službi, to i dobiti. Glasnogovornik ODNI-a je rekao da se agencija "ponaša u skladu s tradicijom, koja postoji od 1952. godine, pružanja obavještajnih brifinga izabranom predsjedniku", iako nije poznato da li je Trump uputio takav zahtjev.
Trump ide brzo prema ključnim imenovanjima u administraciji
Novoizabrani američki predsjednik Donald Trump brzo kreće u razmatranje imenovanja na ključne pozicije u svojoj novoj administraciji Bijele kuće i mogao bi navesti neke izbore za nekoliko dana.
Trump, ubrzo nakon pobjede nad potpredsjednicom Kamalom Harris na predsjedničkim izborima održanim u utorak, okupio se sa svojim pomoćnicima u svom odmaralištu Mar-a-Lago na Floridi na obali oceana kako bi razmišljao o svojim opcijama.
Čak i prije izbora, šefovi tranzicije Howard Lutnick i Linda McMahon susreli su se s nekim potencijalnim kandidatima za najviše poslove, bilo u Bijeloj kući ili da predvode vladine odjele na nivou kabineta i niz drugih agencija.
Trumpovi saradnici su također pripremili dugačku listu mogućih izvršnih naredbi i promjena propisa koje će on potpisati prvog dana na funkciji 20. januara, kako bi okončali politiku koju je usvojio predsjednik Joe Biden u posljednje četiri godine.
Biden, koji je pobijedio Trumpa na izborima 2020. i kandidirao se za reizbor sve dok ga katastrofalan nastup u debati protiv Trumpa u junu nije prisilio da odustane od takmičenja, obećao je mirnu tranziciju natrag na Trumpa.
Biden je pozvao novoizabranog predsjednika u posjetu Bijeloj kući narednih dana kada mu je u srijedu čestitao.
Biden je u srijedu pohvalio Harris za njenu kampanju, rekavši: "Ona je bila izvanredan partner i javni službenik pun integriteta, hrabrosti i karaktera".
"Pod izvanrednim okolnostima, ona se pojačala i vodila istorijsku kampanju koja je utjelovila ono što je moguće kada je vođena snažnim moralnim kompasom i jasnom vizijom za naciju koja je slobodnija, pravednija i puna više mogućnosti za sve Amerikance", Biden rekao je.
Republikanci preuzimaju kontrolu nad američkim Senatom
Mitch McConnell, najviši republikanac u američkom Senatu, rekao je da će nova republikanska većina u Senatu biti važna zaštitna ograda za zemlju.
"Ovo je dobar dan za GOP (Republikansku stranku)", rekao je McConnell novinarima u srijedu.
Republikanska stranka je na izborima u utorak osvojila većinu u Senatu sa najmanje 51 od 100 mjesta. Kontrola Predstavničkog doma, koji trenutno drže republikanci, nije odlučena u srijedu rano ujutro.
Svih 435 mjesta u Predstavničkom domu bilo je u igri na izborima širom Sjedinjenih Država za nove dvogodišnje mandate, dok su 34 od 100 mjesta u Senatu konkurisana za nove šestogodišnje mandate.
Prije dana izbora, demokrate su imale usku kontrolu nad Senatom, a republikanci u Domu. Ključne pobjede republikanaca za mjesta u Senatu u Zapadnoj Virdžiniji i Ohaju dovele su ih u poziciju da se vrate u većinu.
U Predstavničkom domu, republikanci su imali prednost od 220 prema 212, sa tri upražnjena mjesta koja idu na izbore. Kontrola nad tom komorom još nije potvrđena. Kontrola Predstavničkog doma možda neće biti poznata nekoliko dana, jer Kaliforniji često trebaju dani da prebroje glasačke listiće, a ponovno brojanje i drugi krugovi bliskih utrka mogu potrajati sedmicama da se riješe.
Politička istraživanja tokom izborne kampanje pokazala su da su birači - slično kao u utrci Kamala Harris-Donald Trump za Bijelu kuću - ravnomjerno podijeljeni u svojim političkim preferencijama za kontrolu Kongresa.
Oktobarska anketa Reuters/Ipsos pokazala je da bi 43% registrovanih birača podržalo kandidata Republikanskog doma u svom okrugu, dok bi 43% podržalo kandidata demokrata.
Republikanska većina u američkom Senatu mogla bi ugroziti sve buduće pakete pomoći Ukrajini za pomoć u borbi protiv Rusije.
McConnell, koji je često bio u sukobu sa svojom strankom u podršci toj pomoći, ponovio je njen značaj u srijedu.
„Nekome to može izgledati staromodno, ali ja sam još uvijek Reganov republikanac koji smatra da je uloga Amerike u svijetu apsolutno neophodna, čak i ako ste zabrinuti zbog troškova.”
Grb i himna Srbije u zvaničnoj upotrebi u Republici Srpskoj, odlučila Narodna skupština
Narodna skupština RS usvojila je 5. novembra zakonske izmjene koje omogućavaju da se zvanični simboli Srbije, grb Nemanjića (dvoglavi orao sa krunom) i himna "Bože pravde" mogu koristiti kao zvanična obilježja tog bh. entiteta.
Radi se o simbolima koje je Ustavni sud BiH poništio 2006. godine sa zvaničnih obilježja u Republici Srpskoj, ocijenivši da diskriminišu Bošnjake i Hrvate u tom bh. entitetu.
Prijedlog izmjena Zakona o upotrebi himne, grba i zastave RS usvojen je sa 61 glasom za i četiri protiv.
Prema usvojenim izmjenama, u institucijama tog bh.entiteta mogu se isticati zastave i grbovi, te izvoditi himne stranih država sa kojima RS ima sporazum o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa.
S obzirom na to da RS ima takav sporazum sa Srbijom, to praktično znači da se na sjednicama entitetskog parlamenta može emitovati himna Srbije "Bože pravde". Ispred i unutar zgrade Skupštine RS moći će se vijoriti zastava Srbije s grbom Nemanjića.
„To znači da kada budemo otvarali bolnicu Trebinje, recimo da je investitor Azerbejdžan, biće himna Azerbejdžana i grb Azerbejdžana, ali sa ove strane će biti na zastavi i amblem RS i ovaj grb Nemanjića kao zvaničan, a ne kao nešto što se koristi protokolarno. I 'Bože pravde' će biti zvanična himna koja se izvodi po zakonu, a ne zato što to u protokolu neko hoće, a neko neće da stavi”, pojasnio je predsjednik Skupštine RS Nenad Stevandić, tokom rasprave o izmjenama 30. oktobra.
Predstavnici probosanskih stranaka ranije su najavili apelacije zbog predloženih izmjena ukoliko budu usvojene.
U usvojenom prijedlogu se navodi da će se moći koristiti himne i grb država sa kojima „pojedini ili svi konstitutivni narodi ili Ostali ili građani u RS imaju zajedničko istorijsko, kulturološko i tradicionalno nasljeđe”.
U predloženom tekstu, ali ni u obrazloženju nije navedeno o kojim se državama radi.
Na zastavi RS, nakon presude Ustavnog suda BiH iz 2006. godine nema nikakvog grba, a entitetska himna „Moja Republika”, ozakonjena je 2008. godine.
Zvanična državna zastava BiH ne može se naći na ili u zgradama institucija u RS, a državna himna emitira se samo na početku sjednice državnog parlamenta.