Linkovi

Izdvojeno

Opsada Sarajeva u očima dječaka Admira

Admir Hadžimusić (Foto: BIRN BiH)

Za djecu sa poteškoćama u razvoju, njihove roditelje, nastavnike i sve koji su se tokom rata brinuli o njima, godišnjica početka opsade vraća sjećanja na neizvjesnost i strah ali i otvara pitanja o posljedicama ratnih trauma.

Admir Hadžimusić imao je u aprilu 1992. godine tek pet godina kada je čuo prve pucnjeve i granate u Sarajevu. Ali on ih je doživio više sa vrstom uzbuđenja nego strahom i suzama, kaže njegova majka Nazmija. Njemu su do tada već bile dijagnosticirane kombinovane poteškoće u razvoju i epilepsija.

“Jeste da se uplaši i kaže vidi, ali to nije neki strah, bar kod Admira nismo doživjeli neki strah. On je relativno mali bio, nije mogao ni pričati, samo kaže ‘o’, to mu je kao neko uzbuđenje bilo, tako je znao govoriti”, govori njegova majka za BIRN BiH.

Nazmija se plašila kako će buka i nedostatak lijekova uticati na Admira.

Admir je sa porodicom živio u blizini tadašnje Vojne bolnice koja je bila samo nekoliko stotina metara od Vrbanje mosta i mjesta gdje su na demonstracijama stradale prve žrtve u početku opsade Sarajeva.

“Mama, eno, eno! Vidio sam tamo jednog, on će pucati”, prepričava Nazmija prve Admirove doživljaje događaja od 6. aprila 1992. godine.

Nakon što blokade određenih dijelova grada nisu prestale ni nekoliko dana poslije, Nazmiji je postalo jasno da će terapija i vježbe koje su Admiru kao djetetu sa poteškoćama u razvoju bile neophodne, uskoro postati nedostupne.

Uz sva druga ograničenja koja je opsada nametnula djeci u Sarajevu, Admir i druga djeca sa poteškoćama i njihovi roditelji susreli su se i sa dodatnim preprekama. Admir je volio voziti bicikl, ali je često mogao samo gledati dok su druga starija djeca biciklima odlazila po vodu, kaže njegova majka.

“Oni stariji su sa biciklima [odlazili] i on bi [sa njima] išao. ‘Ne možeš ti’, ‘Neka mogu ja’, ‘Ne možeš, nisi ti tako brz da ih stigneš…’ Imali smo više problema, on je sve htio, a ne može”, govori Nazmija.

Do početka opsade Admir je nekoliko puta sedmično imao termine za vježbe sa logopedom i fizikalne terapije. Kada je od početka aprila postalo nemoguće da na njih odlazi, roditelji su pokašali da to nadoknade ličnim poznanstvom sa doktoricom kod koje su ga vodili, ali i svojim trudom i radom na njegovom razvoju. Najveći problem i strah im je tada bio nemogućnost nabavke lijekova za epilepsiju u opkoljenom Sarajevu, koje Admir nije smio prestati uzimati.

“Strašno, prvo sam se ja plašila kao roditelj troje djece, on mali, on ne zna ništa, treba da pije te lijekove, dolazi period kad ih ne možeš nabaviti. Onda smo mi nekako taj period, tih par mjeseci kako je rat počeo, vodili računa da on ima sve”, prisjeća se ona.

Nazmija Hadžimusić (Foto: BIRN BiH)
Nazmija Hadžimusić (Foto: BIRN BiH)

Ona objašnjava da je Admir kao malo dijete imao problema sa govorom a da su u njegovoj drugoj godini primijetili da teško hoda.

“Sjećam se da je sa sedam-osam mjeseci zovnuo ‘tata’, ali teško je hodao i to je nas počelo da zabrinjava”, kaže ona i dodaje kako su prve pretrage bile pozitivne i ljekar iz obližnje ambulante u Vrazovoj je bio optimističan da Admir neće imati poteškoće u razvoju.

“Međutim, ostalo je ovo kako je ostalo da on ima sada kombinovane smetnje koje nisu toliko izražene ni u kom slučaju, jedino taj govor njegov”, govori ona i dodaje kako je Admir kod logopeda počeo ići još dok je bio u vrtiću. “On je redovno kod logopeda bio, nedeljno maltene dva-tri puta. On je u vrtić išao kao takvo dijete koje nije hodalo. Od 11 mjeseci je počeo ići u vrtić, morali smo jednostavno da ga uključimo. Bio je živahan, volio je, ako ne može hodati kako treba, on će dopuzati, snaći će se, snalažljiv je u tim stvarima bio i dan danas. ”

Admirova majke kaže da ona nije radila kako bi on mogao da ima što više aktivnosti.

“Što više smo forsirali da nauči bicikl da vozi. Onaj sa tri točka je vozio regularno, poslije i sa dva i pomoćnim”, navodi ona.

U decembru 1991. godine, nakon visoke temperature, Admir je morao u bolnicu.

“Izgubio je svijest u toku noći. Bio je deset dana u bolnici, nikakve lijekove nije pio, ništa nisu davali, temperatura je spala, ali u otpusnici je pisalo da je imao epi [epileptični] napad”, govori Admirova majka.

Njemu je tada propisano da do kraja života pije lijek fenobarbiton. Kada je počeo rat Nazmija kaže da su imali nešto zaliha ovog lijeka ali da su se one brzo trošile a Admir nije smio da prekine terapiju.

“Kriomice, kako su u ratnom periodu ljudi se snalazili za koješta, tako smo i mi za fenobarbiton”, prisjeća se ona.

Nazmija i Admir Hadžimusić (Foto: BIRN BiH)
Nazmija i Admir Hadžimusić (Foto: BIRN BiH)

Kaže kako se Admir sjeća pomalo sjeća njihove ulice “načičkane vojnicima sa puškomitraljezima”.

“Takav je strah bio u zgradi da su stariji ljudi, očevi ili starija djeca, oni su podmetali neke grede da ne bi ušli u zgradu ti koji su došli da nas ubijaju. Ali eto nekako se nalazilo i mjesta i vremena da se malo posvetimo kad oni miruju, kad ne bombarduju, kad snajperima ne gađaju”, kaže ona i dodaje kako su djeca nalazila mjesto i vrijeme za igru.

“Niko nije smio preći ulicu, jer tu su pljuštali metci, to je strašno bilo. Onda su u jednom trenutku dovezli velike kontejnere. Djeca su se uglavnom igrala kad je sigurno bilo, igrali su se u dvorištu, bilo je svih generacija. Admir se uklapao, ipak djeca su ko djeca, ipak drugačije reaguju na djecu koja imaju bilo koju vrstu hendikepa, nisu oni možda ni svjesni. On je bio malo povučen, igrao se u pijesku, iznese bicikl. Najljepši doživljaj mu je, kad se sjetim, kad je dobio loptu, to je bilo kao da nikad loptu nije imao. I on i djeca ostala”, kaže Nazmija.

Sa svojih pet godina Admir je na početku opsade bio u završnoj fazi početnog razvoja i najvažnijeg dijela razvoja za djecu sa poteškoćama u razvoju, objašnjava Nirvana Pištoljević, međunarodno priznata stručnjakinja za specijalno obrazovanje i inkluziju i izvršna direktorica nevladine organizacije “Edukacija za sve” (EDUS).

Djeci se do pete godine starosti mozak razvija u obimu od 90 procenata i to je period u kojem je ključno da dobiju svu potrebnu njegu i sigurnost, te da se stimulacija stresa svede na minimum, a što nije bilo moguće tokom ratnih dejstava, smatra ona.

“Vi baš u tom periodu ako nemate sistemsku podršku, ako nemate efekte koji će da pobijede takav vid visokog nivoa stresa koji je kontinuiran, vi ćete imati doživotne efekte na razvoj djece”, kaže ona i dodaje kako dijete koje se razvija treba stimulaciju, “a vi ne možete izlaziti, konstantno ste u strahu, nemate pristup igri, prirodnoj stimulaciji potrebnoj za dijete”.

“Vi automatski stavljate to dijete u položaj s velikim potencijalnom da će doći do razvojnih poteškoća i kašnjenja i doživotnih efekata na njegovo funkcionisanje”, objašnjava Pištoljević.

Krajem aprila 1992. godine porodica Hadžimusić postaje svjesna da ne mogu nabaviti lijekove koje Admir koristi za epilepsiju.

“Onda smo morali da idemo iz Sarajeva, nema više nigdje ništa. Otišli smo u Hrvatsku”, kaže Nazmija i dodaje kako je u Hrvatskoj Admir nastavio sa vježbama i terapijama.

Djeca u atomskom skloništu

Nedugo nakon što je dio porodice Hadžimusić napustio Sarajevo, granatiran je Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece “Mjedenica”.

To je bilo jedno opšte haotično stanje, ali bilo je bitno samo da ostanu živi
uposlenica Zavoda Mevlida Ahmagić

Oko 40 djece je ranije tokom Bajrama otišlo u porodice, ali se u Zavodu još uvijek nalazilo oko 80 njih jer je Sarajevo bilo u blokadi. Ahmagić kaže da su već bili smješteni u atomsko sklonište.

“Bili su smješteni u golom atomoskom skloništu u kojem je bio samo beton, a kojeg su opremili sa dijelom stvari iz zavoda, donoseći deke. U tom trenutku razmišljate samo o tome da vam dijete ima da popije terapiju, da ima tri obroka da jede, pije i da ostane živ, jer se granatira Sarajevo. Najmanji problem je bila edukacija”, kaže ona i dodaje kako su uvijek uspijevali da obezbijede lijekove za djecu.

Svaki dan je bio težak, navodi ona.

“Kad zatvorite toliko djece u neku prostoriju, ne možete ih zabaviti, okupirati nečim, na početku je bilo samo da spasiš goli život. Imali smo više od 30 djece sa epileptičnim napadima koje dobijaju stalno od straha, trebalo je njih spašavati. Često su djeca upadala u status gdje smo morali intervenisati i voziti u bolnicu da djeca ne umru”, prisjeća se Ahmagić.

Djeci o kojoj je brinula posebno je teško bilo objasniti zašto ne mogu ići kući, kaže ona.

“Isprepadani su, hoće kući da idu, kako da im objasnite da ne mogu kući. Onda neka djeca imaju neuropsihijatrijske probleme, pa nekad ne možete njemu terapiju ni da nabavite. Mi smo morali postojati kao porodica, njima u jednom trenutku nije bilo jasno što ne idemo kući, jer smo ostajali spavati s njima”, kaže ona i dodaje da je na poslu provodila po sedam dana ostavljajući svoje dijete od četiri godine kod kuće.

Ona navodi da su krajem prve godine rata i početkom 1993. počeli da organizuju nastavu za djecu i renoviraju prostorije Zavoda.

“Imali smo problem jer jedni nastavnici odlaze iz grada, drugi su već otišli, neki su u blokadi, ne raspolažemo sa svim osobljem koje smo imali, ali se uvijek gledalo da se toj djeci sve pokrije i obezbijedi”, kaže ona.

Uprkos naporima nastavnika, oni nisu mogli da utiču na faktore koji su najviše uticali na djecu sa poteškoćama u razvoju tokom rata.

“U Sarajevu je tokom rata bilo nemoguće otkloniti kontinuirani vid stresa i dati vid podrške”, govori Pištoljević i objašnjava kako stručnjaci u tom periodu mogu intervencijama podržati razvoj djeteta.

“Zamislite situaciju tokom rata gdje vi nemate izlazaka, mogućnost kretanja, osnovnih mogućnosti igre, a na to tek da ne pričamo o terapijama, ili intervencijama, djeca intezivno borave pod timom multidisciplinarnih stručnjaka koji rade s njima a koji već imaju neki vid poteškoće. To je jedna nevjerovatna situacija, nemoguća da se završi na dobro”, kaže Pištoljević.

Povratak u Sarajevo

Admiru je u Hrvatskoj bilo omogućeno liječenje uz potreban vid fizikalnih terapija i logopedske pomoći. On je nakon liječenja i boravka u Hrvatskoj prestao koristiti i lijekove za epilepsiju jer su tamošnji doktori dodatnim pretragama ustanovili da je Admir nema. Zbog traženja što boljih uslova za njega, Nazmija je razmišljala da ide dalje prema Evropi ali je na kraju bila zadovoljna uslovima koje je imao u Hrvatskoj.

“Išli smo na fizikalni tretman, logopedski tretman, plivanje, Admir je zaista baš proživio što se kaže pravo, prohodao je normalno, plivao je, mislim šetali smo jako puno, uglavnom svaka tri mjeseca smo išli na snimanje glave”, kaže ona.

U Sarajevo se Admir sa majkom vratio polovinom jula 1994. godine. Nazmija je odluku donijela, kako govori, nadajući se miru i sigurnosti, ali je rat u Sarajevu trajao još mjesecima. Admir je nakon godina provedenih u Hrvatskoj izgubio povezanost sa ocem, kaže ona.

“Tata mu je ostao stranac, to se dugo odrazilo na njega, dugo poslije našeg povratka. On ga je dugo zvao sa ‘hej ti’, on za njega dugo nije bio tata, zaboravio ga je, jer je dosta mali bio dok je u Istri provodio”, kazala je ona.

Tokom boravka u posljednjim godinama opsade Sarajeva, zbog intezivnijih pucanja, Admir nije mogao izlaziti vani kako bi nastavio aktivnosti koje je u Hrvatskoj svakodnevno obavljao, poput jednostavne vožnje bicikla.

“Admir bi izašao da vozi bicikl sa dva točka pomoćna, ali ne može, nema kud, može u dvorište, ali dvorište grbavo… ali bio je interesantan”, kaže njegova majka.

Jedan od stresnijih trenutaka u ratu za Admira je bio kada su saznali da je u napadu na tramvaj stradao veliki broj ljudi. Admir se prepao za svog brata koji je tada otišao kod prijatelja.

Gdje je brat, gdje mu je brat, on samo mene za suknju, haljinu, šta sam već imala drži i govori gdje mi je brat, ja sad njega tješim, a ne mogu sebe utješiti
Nazmija Hadžimusić

Admir danas ima 34 godine, a ratnih događaja se ne sjeća svih. Kroz priču majke, ostale su mu lijepe uspomene na ljubimce koje su mu nabavili kako bi zatvorenost u stanu lakše prebrodio.

“Da li smo ga previše zaštitili pa se on nije baš uključivao toliko u to, ne znam. To je prošlo nekako, dogurali smo do ovih poznih godina”, kazala je Nazmija.

Za Mevlidu Ahmagić najvažnije je što su svi štićenici Zavoda preživjeli rat.

“Za tih četiri-pet godina niti jednom djetetu nije dlaka sa glave falila. A isto kao da ih je nešto sačuvalo”, rekla je Ahmagić.

Nastava se tokom rata u Zavodu poboljšavala. Oko 30 djece je uspjelo da se spoje sa svojim porodicama tokom trajanja rata.

“Roditelji su u izbjeglištvima uspijevali izbaviti svoju djecu. Znalo se desiti da roditelj dođe sa Crvenim krstom. To je, ne znam šta me sada može toliko usrećiti, to se ne može mjeriti ni sa čim u miru. To su osjećanja da smo svi plakali, dešavalo se da djeca neće da idu kući. Bila su teška i sretna rastajanja, to je kao da vam dio tijela neko otkine”, kaže ona.

Današnje mjere za suzbijanje koronavirusa Nazmiju podsjećaju na dio atmosfere kada je sa djecom morala ostajati kući.

“Prošao je rat, imamo sada koronu i ovo nam je teško”, govori ona i dodaje kako se Admir, koji pripada rizičnoj grupi, čuva.

“Admir je poslušan izuzetno, on se čuva, svjestan je naravno kakva je situacija, sasvim drugačija nego u ratnom periodu, iako se on jako puno scena sjeća od te četiri godine kad je došao kao izbjeglica i priča jako i dan danas”, kaže ona.

See all News Updates of the Day

Smjena generacija: Hakeem Jeffries prvi crnački lider demokrata u Kongresu

Hakeem Jeffries, kongresmen iz New Yorka, na Capitol Hillu 30. novembra 2022.

Demokrate u Predstavničkom domu izabrale su za lidera kongresmena Hakeema Jeffriesa - prvog crnca na čelu jedne od dvije glavne stranke u Kongresu - što simbolizuje dolazak nove generacije lidera, dok se dugogodišnja predsjedavajuća Nancy Pelosi i njen tim povlače sa liderskih pozicija u januaru.

Ispoljavajući nesvakidašnje stranačko jedinstvo, nakon što su izgubile izbore na polovini predsjednikovog mandata, demokrate u Predstavničkom domu su bez trzavica prešle sa jednog na drugog historijskog lidera - sa prve žene predsjedavajuće u Kongresu, na 52-godišnjeg Njujorčanina koji je obećao da će "realizovati stvari", uporkos tome što su republikanci osvojili većinu u donjem domu.

Glasanje iza zatvorenih vrata bilo je jednoglasno, i obavljeno aklamacijom.

"Svi preuzimamo na sebe veliku odgovornost", rekao je Jeffries novinarima pred sastanak stranačkog kokusa. "I najbolje što možemo, kao rezultat ozbiljnosti i težine ovog trenutka, je da se odgovorno posvetimo tome, i obavimo najbolji mogući posao u interesu građana".

Rijetko se događa da se stranka koja je izgubila kongresne izbore tako lako pregrupiše, što je u ovom trenutku u suprotnosti sa previranjima među republikancima, koji pokušavaju da se ujedine iza lidera Kevina McCarthyja kao novog predsjedavajućeg Predstavničkog doma, dok se spremaju da preuzmu vlast kada novi sastav Kongresa počne sa radom u januaru.

59-godišnja Katherine Clark iz Massachusettsa biće druga po rangu demokrata u Predstavničkom domu a 43-godišnji Pete Aguilar iz Kalifornije je izabran za predsjednika demokratskog kokusa, odnosno poslaničkog kluba.

Nova "trojka" demokrata zamijeniće Pelosi, Stenyja Hoyera, lidera demokratske većine, i Jamesa Clyburna, kako lideri koji su svi u osamdesetim godinama ustupaju mjesta mlađoj generaciji. Pelosi je bila lider demokrata proteklih 20 godina, a kolege su joj u utorak uveče dodijelile titulu "počasne predsjedavajuće".

Pelosi govori u Predstavničkom domu 17. novembra 2022.
Pelosi govori u Predstavničkom domu 17. novembra 2022.

Dok će demokrate imati manjinu u Predstavničkom domu u novoj godini, imaće određeni uticaj jer se očekuje da će republikanska većina biti veoma tanka, a McCarthy nema jak uticaj na sve republikance u tom tijelu.

Dvoje potencijalnih novih lidera u Predstavničkom domu, Jeffries i McCarthy, pripadaju istoj generaciji ali skoro da nemaju nikakav odnos - demokrata je zapravo znao da kritikuje republikanskog kolegu, posebno zbog stava kongresnih republikanaca prema bivšem predsjedniku Donaldu Trumpu. Jeffries je bio jedan od "menadžera", odnosno tužilaca Predstavničkog doma u procesu Trumpovog prvog opoziva.

"I dalje moramo da rješavamo problem posljedica 'trumpizma', i šta on znači, kao veoma destabilizujuća snaga, za američku demokratiju", izjavio je Jeffries.

Demokratski lider je rekao da se nada da će, "kad god je to moguće pronalaziti zajedničke tačke" sa republikancima, ali da će se "suprotstavljati njihovom ekstremizmu".

Na drugoj strani Capitola, Jeffries će imati partnera u lideru senatske većine Chucku Scumeru.

"Po mom mišljenju, postojaće grupa 'mainstream' republikanaca koji neće željeti da idu u MAGA smjeru, a Hakeem je idealan čovek da sarađuje sa njima", izjavio je Schumer u nedavnom intervjuu. MAGA je Trumpov slogan "Učinimo Ameriku ponovo velikom".

Jeffries je ponekad nailazio na skepticizam liberalnog krila stranke, koji ga doživljavaju kao centristu. Međutim, članica Kongresa Rashida Tlaib iz Mičigena, dio grupe liberalnih zakonodavaca, rekla je da je ohrabrena načinom na koji su se Jeffries i njegov tim obratili liberalnim kolegama, iako se niko iz grupe nije kandidovao za lidersku poziciju.

Rođak stradalih: Moja tetka i njena djeca su mrtvi zbog namjernog nemara Kine

Protest Ujgura u Washingtonu 28. novembra, u znak podrške demonstrantima u Kini, koji su izašli na ulice zbog strogih mera vlasti protiv kovida

Hejrinsahan Abdurahman, 48-godišnja Ujgurka, živjela je sa svoje četvero djece u stanu na 19. spratu zgrade u Urumćiju, kineskoj provinciji Šinđijang.

U požaru u toj zgradi, koji je izbio 24. novembra, poginulo je deset osoba, koje nisu mogle da napuste zgradu jer je bila zaključana, zbog strogih Covid mjera koje je vlast uvela. Poslije tragedije u Urumćiju, širom Kine izbili su protesti protiv Covid mjera.

Abdurahman i njena djeca, 13-godišnja Šahide, 11-godišnji Imran, 9-godišnji Abdurahman i 5-godišnja Nadije, nisu mogli da pobjegnu i stradali su u požaru, tvrdi njihov rođak Abdulhafiz Muhamedimin, koji živi u Cirihu.

On je za Glas Amerike ispričao da su muža njegove tetke i njihovog najstarijeg sina kineske vlasti odvele u radni logor 2017. godine.

„Ja i moji rođaci izgubili smo kontakt sa svima, uključujući i moju tetku od 2017. kada je kineska vlada počela da oduzima pasoše Ujgurama i uhapsila muža moje tetke i njihovog sina”, rekao je Muhamedimin.

Međutim, kada je vidio da je u Urumćiju izbio požar, Muhamedimin je stupio u kontakt sa prijateljem koji je živio u blizini njegove tetke. Poslije nekoliko sati, prijatelj mu je potvrdio da su njegovi rođaci stradali u požaru.

„Zbog njihove neuspješne politike nulte tolerancije na Covid i namjernog nemara za spašavanje života, moja tetka i njeno četvoro djece su umrli”, tvrdi 27-godišnji rođak stradalih.

Požar u stambenoj zgradi u Urumćiju, 24. novembra 2022.
Požar u stambenoj zgradi u Urumćiju, 24. novembra 2022.

On kaže da su, odlukom kineske vlade, vrata koja vode do požarnih stepenica bila zaključana.

„Tako da je bilo nemoguće izaći i sići”, kaže Muhamedimin.

Li Venšeng, zvaničnik gradske vatrogasne službe u Urumćiju, rekao je da stradali nisu bili upoznati sa novim protokolom spašavanja u slučaju požara.

„Neki stanovnici nisu upoznati sa lokacijom drugog sigurnosnog izlaza koji vodi na krov stambene zgrade”, rekao je Li na konferenciji za novinare.

Međutim, jedan od Ujgura koji živi u Urumćiju, ispričao je za Glas Amerike da je zvaničnik zadužen za tu zgradu slao poruke stanarima da „ostanu kod kuće i ne koriste lift”.

„Moji rođaci su su krenuli ka požarnom izlazu na krovu, ali su vrata koja vode ka tom izlazu na njihovom spratu bila zaključana. Onda su se spustili liftom na prvi sprat, gdje su također zatekli zaključana vrata. Nažalost, izlaz je bio zatvoren zbog politike nulte tolerancije prema Covidu”, ispričao je jedan muškarac koji je tražio da ostane anoniman. „Na kraju ih je pustio u stan komšija sa prvog sprata, pa su pobjegli kroz prozor. Oni su bili sretnici, mnoge komšije su stradale.”

Demonstranti u Hong Kongu odaju poštu poginulima u požaru u Urumćiju, 29.novembra 2022.
Demonstranti u Hong Kongu odaju poštu poginulima u požaru u Urumćiju, 29.novembra 2022.

Tahir Imin, osnivač Ujgur Timesa u Washingtonu, kaže za Glas Amerike da nisu tačne tvrdnje kineskih vlasti da je poginulo 10 ljudi, već da je broj žrtava u Urumćiju mnogo veći.

„Prema tvrdnjama zaposlenih u obližnjoj bolnici, poginulo je 44 Ujgura. Mi smo uspjeli da dođemo do potvrde za 20 žrtava”, kaže Imin.

Požar u Urumćiju pokrenuo je proteste protiv Covid "lockdowna" širom zemlje. Lokalne vlasti u tom gradu su 26. novembra olabavile restrikcije i dozvolile kretanje stanovnika po distriktima.

Zvaničnik Katara: Broj radnika umrlih u pripremi Mundijala "između 400 i 500"

Arhiv - Radnici uklanjaju skele na stadijumu Al Bajt, u Al Koru, Katar, oko 50 kilometara sjeverno od Dohe, 29. aprila 2019.

Visoki katarski zvaničnik uključen u organizaciju Svjetskog prvenstva u fudbalu u toj zemlji je prvi put iznio broj mrtvih radnika na turniru - "između 400 i 500" - što je drastično veći broj od bilo kog drugog koji je ranije ponudila Doha.

Činilo se da je komentar Hasana al-Tavadija, generalnog sekretara katarskog Vrhovnog komiteta za isporuku i naslijeđe, neplanirano iznijet tokom intervjua sa britanskim novinarom Piersom Morganom.

Također je doveo u opasnost da se ponovo podstaknu kritike grupa za ljudska prava zbog plaćanja radova na organizaciji prvog Svjetskog prvenstva na Bliskom istoku za migrantsku radnu snagu koja je izgradila stadione, metro linije i novu infrastrukturu potrebnu za turnir u vrijednosti od preko 200 milijardi dolara.

Vrhovni komitet i katarska vlada nisu odmah odgovorili na zahtjev za komentar u utorak.

U intervjuu, čije je dijelove Morgan objavio na mreži, britanski novinar pita al-Tavadija: "Šta mislite, koji je pošten, realan ukupan ukupan radnika migranata koji su umrli kao rezultat posla koji rade za Svjetsko prvenstvo u cjelini?"

"Procjena je oko 400, između 400 i 500", odgovara al-Tavadi. "Nemam tačan broj. To je nešto o čemu se razgovaralo."

Ali katarski zvaničnici ranije nisu javno raspravljali o tom broju. Izvještaji Vrhovnog komiteta koji datiraju od 2014. do kraja 2021. uključuju samo broj smrtnih slučajeva radnika uključenih u izgradnju i renoviranje stadiona koji su sada domaćini Svjetskog prvenstva.

Prema objavljenim podacima, ukupan broj smrtnih slučajeva iznosi 40. Oni uključuju 37 od, kako Katarci opisuju kao neradne incidente, kao što su srčani udari, i tri od incidenata na radnom mjestu. U jednom izvještaju se takođe posebno navodi smrt radnika od koronavirusa usred pandemije.

Al-Tavadi je ukazao na te brojeve kada je razgovarao o radu samo na stadionima u intervjuu, neposredno prije nego što je iznio brojku "između 400 do 500" za svu infrastrukturu za turnir.

Otkako je FIFA dodelila turnir Kataru 2010. godine, zemlja je preduzela neke korake da preispita praksu zapošljavanja u zemlji. To uključuje i eliminaciju takozvanog sistema zapošljavanja kafala, koji je radnike vezivao za svoje poslodavce, koji su imali pravo glasa o tome da li mogu da napuste posao ili čak zemlju.

Katar je takođe usvojio minimalnu mjesečnu platu od 1.000 katarskih rijala (275 dolara) za radnike i potrebne naknade za hranu i stanovanje za zaposlene koji te beneficije ne primaju direktno od svojih poslodavaca. Takođe je ažurirala svoja pravila o bezbjednosti radnika kako bi spriječila smrt.

"Jedna smrt je smrt previše. Jasno i jednostavno", dodaje al-Tavadi u intervjuu.

Aktivisti su pozvali Dohu da učini više, posebno kada je u pitanju osiguranje da radnici primaju plate na vrijeme i da budu zaštićeni od poslodavaca koji zlostavljaju.

Al-Tavadijev komentar takođe obnavlja pitanja o istinitosti izvještavanja kako vlade tako i privatnih preduzeća o povredama i smrtima radnika u arapskim zalivskim državama, čije su nebodere izgradili radnici iz južnoazijskih zemalja poput Indije, Pakistana i Šri Lanke.

Mustafa Kadri, izvršni direktor Equidem Research, konsultantske kuće za rad koja je objavila izvještaje o naplati gradnje radnicima migrantima, rekao je da je iznenađen Al-Tavadijevim komentarom.

"Šokantno je da sada dođe i kaže da ih ima na stotine", rekao je za AP. "Oni nemaju pojma šta se dešava".

Sumorne prognoze stanja svjetske ekonomije za 2023.

Prodaja igračaka na Crni petak u prodavnici Walmart, Wilmington, Delawareu, 25. novembar 2022. (Foto: Samuel Corum / AFP)

Izgledi za globalnu ekonomiju pogoršali su se, prema brojnim nedavnim analizama, jer rat u Ukrajini nastavlja da opterećuje trgovinu, posebno u Evropi, a tržišta čekaju potpunije otvaranje kineske ekonomije nakon višemjesečnih poremećaja izazvanih karantinima uvedenim zbog Covida.

U Sjedinjenim Državama, situacija na tržištu rada i usporavanja poslovnih aktivnosti podstakli su strah od recesije. Globalno gledano, inflacija je rasla, a poslovna aktivnost, posebno u eurozoni i Ujedinjenom Kraljevstvu, nastavila da se smanjuje.

U analizi objavljenoj prošlog četvrtka, Institut za međunarodne finansije je predvidio stopu globalnog ekonomskog rasta od samo 1,2 odsto u 2023. godini, što je na nivou 2009. godine, kada je svijet tek počeo da izlazi iz finansijske krize.

Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) slaže se sa pesimističkom prognozom. U izvještaju objavljenom prošle nedjelje, privremeni glavni ekonomista organizacije Alvaro Santos Pereira napisao je: „Trenutno se suočavamo sa veoma teškim ekonomskim izgledima. Naš centralni scenario nije globalna recesija, već značajno usporavanje rasta svjetske ekonomije 2023. godine, kao i još uvek visoka, iako u padu, inflacija u mnogim zemljama”.

Američke kamatne stope

U SAD, inflacija i napori Federalnih rezervi za njeno suzbijanje bili su dominantni faktori u većini analiza sadašnjeg i budućeg stanja ekonomije.

SAD doživljavaju najviši nivo inflacije u posljednjih 40 godina, a cijene su počele značajno da skaču sredinom 2021. Do početka 2022. godine, godišnje stope su bile preko 6 procenata, i dok su se malo mijenjale, dotakle su maksimum od 6,6 odsto u oktobru.

Počevši od marta, Federalni komitet za otvoreno tržište (FOMC) centralne banke, koji određuje osnovne kamatne stope, podigao je referentnu stopu sa između 0,0 i 0,25 odsto na između trenutnih 3,75 i 4 odsto.

Američka centralna banka, svojim potezima, pokušava da smanji potražnju i uspori stopu rasta cijena. Dugoročni cilj joj je inflacija od 2 procenta na godišnjem nivou.

Izbjegavanje recesije

Cilj Federalnih rezevrvi je da inflaciju stavi pod kontrolu, a da privredu ne gurne u štetnu recesiju. I dok brojni ekonomski znaci ukazuju na to da napori da se uspori potražnja možda daju rezultate, opasnost od recesije i dalje postoji.

Podaci objavljeni ove nedjelje pokazali su da je poslovna aktivnost u SAD smanjena peti mjesec zaredom pošto su kompanije reagovale na smanjenu potražnju potrošača. Iako je privreda nastavila da otvara nova radna mjesta posljednjih mjeseci, zahtjevi za pomoć za nezaposlene su u porastu.

Znak za sajam radnih mjesta na Petoj aveniji na Manhattanu, 3. septembar 2021. (Foto: REUTERS/Andrew Kelly)
Znak za sajam radnih mjesta na Petoj aveniji na Manhattanu, 3. septembar 2021. (Foto: REUTERS/Andrew Kelly)

Federalne rezerve su ove sedmice objavile zapisnik sa sastanka FOMC-a početkom novembra. Zapisnik je otkrio pesimističan stav ekonomista centralne banke o američkoj ekonomiji u narednoj godini.

„Značajna većina” članova komiteta sa pravom glasa naznačila je da vjeruje da je vrijeme da se uspori povećanje kamatnih stopa, sugerišući da će se FOMC povući sa svojih nedavnih povećanja od 0,75 odsto kada se sastane u decembru, te da će možda povećati stope za samo 0,5 procenata.

Globalna borba

Na međunarodnom planu, vlade se suočavaju sa teškim izazovom: pokušavaju da pomognu građanima u vrijeme kada cijene dramatično rastu, posebno hrane i goriva, zbog rata Ukrajini.

U izvještaju ove nedjelje, Međunarodni monetarni fond ukazao je na to da vlade moraju da ulaže velike napore da održavaju ekonomsku ravnotežu.

„S obzirom da se mnogi ljudi još uvijek suočavaju sa poteškoćama, vlade bi trebalo da nastave da daju prioritet pomoći najugroženijim da se izbore sa rastućim računima za hranu i energiju i pokriju druge troškove — ali također treba da izbjegavaju da doprinose ukupnoj potražnji zbog opasnosti od povećanja inflacije. U mnogim razvijenim i privredama u razvoju, fiskalno ograničenje može smanjiti inflaciju uz istovremeno smanjenje duga.”

Prema podacima Instituta za međunarodne finansije (IIF), dok će globalni rast biti nizak, ali neto pozitivan 2023. godine, određene oblasti će se suočiti sa padom. Glavna među njima je Evropa, gdje IIF predviđa pad kumulativnog BDP-a od 2 odsto.

Svijetle tačke

U mjeri u kojoj postoje svijetle tačke u globalnoj ekonomiji 2023. godine, one su u oblastima kao što su Latinska Amerika i Kina.

U mnogim zemljama Latinske Amerike, gdje izvoz sirovina - uključujući drvo i rudu - pokreće mnoge ekonomije, globalna inflacija se pokazala korisnom utoliko što su cijene te robe porasle. Izjveštaj IIF predviđa povećanje BDP-a od 1,2 odsto širom regiona, iako će u ostatkku svijeta doći do ekonomskog pada.

Kina trpi ekonomsku štetu zbog „nulte tolerancije” na Covid, strategije predsjednika Xi Jinpinga koja je primorala na masovno zatvaranje čitavih gradova i regiona, uz ozbiljan poremećaj ekonomske aktivnosti. IFF i druge organizacije očekuju značajno ublažavanje kineske politike u narednoj godini, što će dovesti do privrednog rasta od čak 2 procenta, dok kineska ekonomija pokušava da oživi samu sebe.

Ujedinjeno Kraljevstvo pati

Sa izuzetkom Rusije, koja je još pod teškim sankcijama zbog invazije na Ukrajinu, Ujedinjeno Kraljevstvo se suočava sa najtmurnijim izgledima za narednu godinu od bilo koje od vodećih svjetskih ekonomija.

Sa inflacijom koja je znatno ispred drugih zemalja, očekuje se da će godišnja povećanja cijena dostići 10 procenata do kraja godine, prije postepenog pada 2023.

Među zemljama članicama G7, Velika Britanija je jedina u kojoj se privredna proizvodnja nije vratila na nivoe prije pandemije, a predviđa se da će se dalje smanjivati. OECD predviđa da će se britanska ekonomija smanjiti za 0,3 odsto u 2023. godini i da će rasti za samo 0,2 odsto u 2024. godini.

Policija na ulicama Pekinga i Šangaja poslije protesta protiv Covid mjera

Policajci se okupljaju na mjestu gdje je održan protest protiv COVID-19 mjera, Kina, 27. novembra 2022. REUTERS/Josh Horwitz

Kineska policija u ponedjeljak je obilazila lokacije u Pekingu i Šangaju, gdje su tokom vikenda građani protestovali zbog oštrih Covid mjera. Na demonstracijama su građani tražili i ostavku predsjednika Xi Jinpinga. U ponedjeljak nije bilo novih okupljanja, ali je prisustvo policije bilo vidljivije.

Vlasti u Kini ublažile su neke Covid restrikcije pošto su preko vikenda u većim gradovima izbili potesti zbog strogih mjera.

To je ujedno bilo i najveće vidljivo protivljenje Komunističkoj partiji u proteklih nekoliko decenija.

Nema zvaničnih informacija o tome koliko je ljudi uhapšeno na protestima u Šangaju i Pekingu, gdje je policija rastjerivala demonstrante suzavcem i sukobljavala se sa njima.

Vlasti u Šangaju su u ponedjeljak ujutro blokirale ulice velikim metalnim ogradama, kako bi spriječile okupljanje građana.

BBC je saopštio da je policija napala i uhapsila jednog od njihovih novinara, koji je pušten nakon nekoliko sati. Novinar Reutersa također je bio zadržan u policijskoj stanici oko 90 minuta.

Demonstracije u Pekingu protiv strogih Covid mjera.
Demonstracije u Pekingu protiv strogih Covid mjera.

Lokalne vlasti u Pekingu objavile su da više neće zatvarati čitave stambene blokove u kojima su otkriveni zaraženi Covidom.

Protesti u Kini izbili su pošto je u požaru u gradu Urumći, u provinciji Šinđijang, poginulo najmanje 10 osoba, jer nisu mogli da otključaju kapiju, a vatrogasci nisu mogli da uđu.

"Mora se omogućiti prolaz medicinskim vozilima, hitnim službama i spasiocima", rekao je Wang Daguang, gradski zvaničnik zadužen za kontrolu epidemije.

Grad Guangdžou, u kojem je bilo najviše inficiranih u posljednje vrijeme, objavio je da ukida obavezno masovno testiranje za neke stanovnike.

Gradovi Urumći i Korla objavili su da će otvoriti poslovne distrikte, u kojima je procijenjeno da je nizak rizik od infekcije, i da će javni prevoz biti obnovljen.

Nulta tolerancija na Covid koju Kina primjenjuje, znači da se izoluje svaka zaražena osoba kako bi broj inficiranih bio minimalan. Međutim, za neke ljude je to značilo da mjesecima budu zatvoreni u svojim stanovima.

List vladajuće partije People’s Daily ipak piše da će se strategija protiv koronavirusa nastaviti u ovom obliku, te da Xi nema planove da je mijenja.

Iako je najveći broj demonstranata izašao na ulicu zbog Covid mjera, neki su uzvikivali slogane protiv lidera Kine i tražili njegovu ostavku.

Vladajuća partija je već bila predmet kritike javnosti iz istog razloga, poslije smrti dvoje djece, čiji su roditelji rekli da hitna pomoć nije mogla da stigne do njih zbog „lockdowna”.

Učitajte još

XS
SM
MD
LG