Linkovi

Top priča BiH

Opsada Sarajeva u očima dječaka Admira

Admir Hadžimusić (Foto: BIRN BiH)

Za djecu sa poteškoćama u razvoju, njihove roditelje, nastavnike i sve koji su se tokom rata brinuli o njima, godišnjica početka opsade vraća sjećanja na neizvjesnost i strah ali i otvara pitanja o posljedicama ratnih trauma.

Admir Hadžimusić imao je u aprilu 1992. godine tek pet godina kada je čuo prve pucnjeve i granate u Sarajevu. Ali on ih je doživio više sa vrstom uzbuđenja nego strahom i suzama, kaže njegova majka Nazmija. Njemu su do tada već bile dijagnosticirane kombinovane poteškoće u razvoju i epilepsija.

“Jeste da se uplaši i kaže vidi, ali to nije neki strah, bar kod Admira nismo doživjeli neki strah. On je relativno mali bio, nije mogao ni pričati, samo kaže ‘o’, to mu je kao neko uzbuđenje bilo, tako je znao govoriti”, govori njegova majka za BIRN BiH.

Nazmija se plašila kako će buka i nedostatak lijekova uticati na Admira.

Admir je sa porodicom živio u blizini tadašnje Vojne bolnice koja je bila samo nekoliko stotina metara od Vrbanje mosta i mjesta gdje su na demonstracijama stradale prve žrtve u početku opsade Sarajeva.

“Mama, eno, eno! Vidio sam tamo jednog, on će pucati”, prepričava Nazmija prve Admirove doživljaje događaja od 6. aprila 1992. godine.

Nakon što blokade određenih dijelova grada nisu prestale ni nekoliko dana poslije, Nazmiji je postalo jasno da će terapija i vježbe koje su Admiru kao djetetu sa poteškoćama u razvoju bile neophodne, uskoro postati nedostupne.

Uz sva druga ograničenja koja je opsada nametnula djeci u Sarajevu, Admir i druga djeca sa poteškoćama i njihovi roditelji susreli su se i sa dodatnim preprekama. Admir je volio voziti bicikl, ali je često mogao samo gledati dok su druga starija djeca biciklima odlazila po vodu, kaže njegova majka.

“Oni stariji su sa biciklima [odlazili] i on bi [sa njima] išao. ‘Ne možeš ti’, ‘Neka mogu ja’, ‘Ne možeš, nisi ti tako brz da ih stigneš…’ Imali smo više problema, on je sve htio, a ne može”, govori Nazmija.

Do početka opsade Admir je nekoliko puta sedmično imao termine za vježbe sa logopedom i fizikalne terapije. Kada je od početka aprila postalo nemoguće da na njih odlazi, roditelji su pokašali da to nadoknade ličnim poznanstvom sa doktoricom kod koje su ga vodili, ali i svojim trudom i radom na njegovom razvoju. Najveći problem i strah im je tada bio nemogućnost nabavke lijekova za epilepsiju u opkoljenom Sarajevu, koje Admir nije smio prestati uzimati.

“Strašno, prvo sam se ja plašila kao roditelj troje djece, on mali, on ne zna ništa, treba da pije te lijekove, dolazi period kad ih ne možeš nabaviti. Onda smo mi nekako taj period, tih par mjeseci kako je rat počeo, vodili računa da on ima sve”, prisjeća se ona.

Nazmija Hadžimusić (Foto: BIRN BiH)
Nazmija Hadžimusić (Foto: BIRN BiH)

Ona objašnjava da je Admir kao malo dijete imao problema sa govorom a da su u njegovoj drugoj godini primijetili da teško hoda.

“Sjećam se da je sa sedam-osam mjeseci zovnuo ‘tata’, ali teško je hodao i to je nas počelo da zabrinjava”, kaže ona i dodaje kako su prve pretrage bile pozitivne i ljekar iz obližnje ambulante u Vrazovoj je bio optimističan da Admir neće imati poteškoće u razvoju.

“Međutim, ostalo je ovo kako je ostalo da on ima sada kombinovane smetnje koje nisu toliko izražene ni u kom slučaju, jedino taj govor njegov”, govori ona i dodaje kako je Admir kod logopeda počeo ići još dok je bio u vrtiću. “On je redovno kod logopeda bio, nedeljno maltene dva-tri puta. On je u vrtić išao kao takvo dijete koje nije hodalo. Od 11 mjeseci je počeo ići u vrtić, morali smo jednostavno da ga uključimo. Bio je živahan, volio je, ako ne može hodati kako treba, on će dopuzati, snaći će se, snalažljiv je u tim stvarima bio i dan danas. ”

Admirova majke kaže da ona nije radila kako bi on mogao da ima što više aktivnosti.

“Što više smo forsirali da nauči bicikl da vozi. Onaj sa tri točka je vozio regularno, poslije i sa dva i pomoćnim”, navodi ona.

U decembru 1991. godine, nakon visoke temperature, Admir je morao u bolnicu.

“Izgubio je svijest u toku noći. Bio je deset dana u bolnici, nikakve lijekove nije pio, ništa nisu davali, temperatura je spala, ali u otpusnici je pisalo da je imao epi [epileptični] napad”, govori Admirova majka.

Njemu je tada propisano da do kraja života pije lijek fenobarbiton. Kada je počeo rat Nazmija kaže da su imali nešto zaliha ovog lijeka ali da su se one brzo trošile a Admir nije smio da prekine terapiju.

“Kriomice, kako su u ratnom periodu ljudi se snalazili za koješta, tako smo i mi za fenobarbiton”, prisjeća se ona.

Nazmija i Admir Hadžimusić (Foto: BIRN BiH)
Nazmija i Admir Hadžimusić (Foto: BIRN BiH)

Kaže kako se Admir sjeća pomalo sjeća njihove ulice “načičkane vojnicima sa puškomitraljezima”.

“Takav je strah bio u zgradi da su stariji ljudi, očevi ili starija djeca, oni su podmetali neke grede da ne bi ušli u zgradu ti koji su došli da nas ubijaju. Ali eto nekako se nalazilo i mjesta i vremena da se malo posvetimo kad oni miruju, kad ne bombarduju, kad snajperima ne gađaju”, kaže ona i dodaje kako su djeca nalazila mjesto i vrijeme za igru.

“Niko nije smio preći ulicu, jer tu su pljuštali metci, to je strašno bilo. Onda su u jednom trenutku dovezli velike kontejnere. Djeca su se uglavnom igrala kad je sigurno bilo, igrali su se u dvorištu, bilo je svih generacija. Admir se uklapao, ipak djeca su ko djeca, ipak drugačije reaguju na djecu koja imaju bilo koju vrstu hendikepa, nisu oni možda ni svjesni. On je bio malo povučen, igrao se u pijesku, iznese bicikl. Najljepši doživljaj mu je, kad se sjetim, kad je dobio loptu, to je bilo kao da nikad loptu nije imao. I on i djeca ostala”, kaže Nazmija.

Sa svojih pet godina Admir je na početku opsade bio u završnoj fazi početnog razvoja i najvažnijeg dijela razvoja za djecu sa poteškoćama u razvoju, objašnjava Nirvana Pištoljević, međunarodno priznata stručnjakinja za specijalno obrazovanje i inkluziju i izvršna direktorica nevladine organizacije “Edukacija za sve” (EDUS).

Djeci se do pete godine starosti mozak razvija u obimu od 90 procenata i to je period u kojem je ključno da dobiju svu potrebnu njegu i sigurnost, te da se stimulacija stresa svede na minimum, a što nije bilo moguće tokom ratnih dejstava, smatra ona.

“Vi baš u tom periodu ako nemate sistemsku podršku, ako nemate efekte koji će da pobijede takav vid visokog nivoa stresa koji je kontinuiran, vi ćete imati doživotne efekte na razvoj djece”, kaže ona i dodaje kako dijete koje se razvija treba stimulaciju, “a vi ne možete izlaziti, konstantno ste u strahu, nemate pristup igri, prirodnoj stimulaciji potrebnoj za dijete”.

“Vi automatski stavljate to dijete u položaj s velikim potencijalnom da će doći do razvojnih poteškoća i kašnjenja i doživotnih efekata na njegovo funkcionisanje”, objašnjava Pištoljević.

Krajem aprila 1992. godine porodica Hadžimusić postaje svjesna da ne mogu nabaviti lijekove koje Admir koristi za epilepsiju.

“Onda smo morali da idemo iz Sarajeva, nema više nigdje ništa. Otišli smo u Hrvatsku”, kaže Nazmija i dodaje kako je u Hrvatskoj Admir nastavio sa vježbama i terapijama.

Djeca u atomskom skloništu

Nedugo nakon što je dio porodice Hadžimusić napustio Sarajevo, granatiran je Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece “Mjedenica”.

To je bilo jedno opšte haotično stanje, ali bilo je bitno samo da ostanu živi
uposlenica Zavoda Mevlida Ahmagić

Oko 40 djece je ranije tokom Bajrama otišlo u porodice, ali se u Zavodu još uvijek nalazilo oko 80 njih jer je Sarajevo bilo u blokadi. Ahmagić kaže da su već bili smješteni u atomsko sklonište.

“Bili su smješteni u golom atomoskom skloništu u kojem je bio samo beton, a kojeg su opremili sa dijelom stvari iz zavoda, donoseći deke. U tom trenutku razmišljate samo o tome da vam dijete ima da popije terapiju, da ima tri obroka da jede, pije i da ostane živ, jer se granatira Sarajevo. Najmanji problem je bila edukacija”, kaže ona i dodaje kako su uvijek uspijevali da obezbijede lijekove za djecu.

Svaki dan je bio težak, navodi ona.

“Kad zatvorite toliko djece u neku prostoriju, ne možete ih zabaviti, okupirati nečim, na početku je bilo samo da spasiš goli život. Imali smo više od 30 djece sa epileptičnim napadima koje dobijaju stalno od straha, trebalo je njih spašavati. Često su djeca upadala u status gdje smo morali intervenisati i voziti u bolnicu da djeca ne umru”, prisjeća se Ahmagić.

Djeci o kojoj je brinula posebno je teško bilo objasniti zašto ne mogu ići kući, kaže ona.

“Isprepadani su, hoće kući da idu, kako da im objasnite da ne mogu kući. Onda neka djeca imaju neuropsihijatrijske probleme, pa nekad ne možete njemu terapiju ni da nabavite. Mi smo morali postojati kao porodica, njima u jednom trenutku nije bilo jasno što ne idemo kući, jer smo ostajali spavati s njima”, kaže ona i dodaje da je na poslu provodila po sedam dana ostavljajući svoje dijete od četiri godine kod kuće.

Ona navodi da su krajem prve godine rata i početkom 1993. počeli da organizuju nastavu za djecu i renoviraju prostorije Zavoda.

“Imali smo problem jer jedni nastavnici odlaze iz grada, drugi su već otišli, neki su u blokadi, ne raspolažemo sa svim osobljem koje smo imali, ali se uvijek gledalo da se toj djeci sve pokrije i obezbijedi”, kaže ona.

Uprkos naporima nastavnika, oni nisu mogli da utiču na faktore koji su najviše uticali na djecu sa poteškoćama u razvoju tokom rata.

“U Sarajevu je tokom rata bilo nemoguće otkloniti kontinuirani vid stresa i dati vid podrške”, govori Pištoljević i objašnjava kako stručnjaci u tom periodu mogu intervencijama podržati razvoj djeteta.

“Zamislite situaciju tokom rata gdje vi nemate izlazaka, mogućnost kretanja, osnovnih mogućnosti igre, a na to tek da ne pričamo o terapijama, ili intervencijama, djeca intezivno borave pod timom multidisciplinarnih stručnjaka koji rade s njima a koji već imaju neki vid poteškoće. To je jedna nevjerovatna situacija, nemoguća da se završi na dobro”, kaže Pištoljević.

Povratak u Sarajevo

Admiru je u Hrvatskoj bilo omogućeno liječenje uz potreban vid fizikalnih terapija i logopedske pomoći. On je nakon liječenja i boravka u Hrvatskoj prestao koristiti i lijekove za epilepsiju jer su tamošnji doktori dodatnim pretragama ustanovili da je Admir nema. Zbog traženja što boljih uslova za njega, Nazmija je razmišljala da ide dalje prema Evropi ali je na kraju bila zadovoljna uslovima koje je imao u Hrvatskoj.

“Išli smo na fizikalni tretman, logopedski tretman, plivanje, Admir je zaista baš proživio što se kaže pravo, prohodao je normalno, plivao je, mislim šetali smo jako puno, uglavnom svaka tri mjeseca smo išli na snimanje glave”, kaže ona.

U Sarajevo se Admir sa majkom vratio polovinom jula 1994. godine. Nazmija je odluku donijela, kako govori, nadajući se miru i sigurnosti, ali je rat u Sarajevu trajao još mjesecima. Admir je nakon godina provedenih u Hrvatskoj izgubio povezanost sa ocem, kaže ona.

“Tata mu je ostao stranac, to se dugo odrazilo na njega, dugo poslije našeg povratka. On ga je dugo zvao sa ‘hej ti’, on za njega dugo nije bio tata, zaboravio ga je, jer je dosta mali bio dok je u Istri provodio”, kazala je ona.

Tokom boravka u posljednjim godinama opsade Sarajeva, zbog intezivnijih pucanja, Admir nije mogao izlaziti vani kako bi nastavio aktivnosti koje je u Hrvatskoj svakodnevno obavljao, poput jednostavne vožnje bicikla.

“Admir bi izašao da vozi bicikl sa dva točka pomoćna, ali ne može, nema kud, može u dvorište, ali dvorište grbavo… ali bio je interesantan”, kaže njegova majka.

Jedan od stresnijih trenutaka u ratu za Admira je bio kada su saznali da je u napadu na tramvaj stradao veliki broj ljudi. Admir se prepao za svog brata koji je tada otišao kod prijatelja.

Gdje je brat, gdje mu je brat, on samo mene za suknju, haljinu, šta sam već imala drži i govori gdje mi je brat, ja sad njega tješim, a ne mogu sebe utješiti
Nazmija Hadžimusić

Admir danas ima 34 godine, a ratnih događaja se ne sjeća svih. Kroz priču majke, ostale su mu lijepe uspomene na ljubimce koje su mu nabavili kako bi zatvorenost u stanu lakše prebrodio.

“Da li smo ga previše zaštitili pa se on nije baš uključivao toliko u to, ne znam. To je prošlo nekako, dogurali smo do ovih poznih godina”, kazala je Nazmija.

Za Mevlidu Ahmagić najvažnije je što su svi štićenici Zavoda preživjeli rat.

“Za tih četiri-pet godina niti jednom djetetu nije dlaka sa glave falila. A isto kao da ih je nešto sačuvalo”, rekla je Ahmagić.

Nastava se tokom rata u Zavodu poboljšavala. Oko 30 djece je uspjelo da se spoje sa svojim porodicama tokom trajanja rata.

“Roditelji su u izbjeglištvima uspijevali izbaviti svoju djecu. Znalo se desiti da roditelj dođe sa Crvenim krstom. To je, ne znam šta me sada može toliko usrećiti, to se ne može mjeriti ni sa čim u miru. To su osjećanja da smo svi plakali, dešavalo se da djeca neće da idu kući. Bila su teška i sretna rastajanja, to je kao da vam dio tijela neko otkine”, kaže ona.

Današnje mjere za suzbijanje koronavirusa Nazmiju podsjećaju na dio atmosfere kada je sa djecom morala ostajati kući.

“Prošao je rat, imamo sada koronu i ovo nam je teško”, govori ona i dodaje kako se Admir, koji pripada rizičnoj grupi, čuva.

“Admir je poslušan izuzetno, on se čuva, svjestan je naravno kakva je situacija, sasvim drugačija nego u ratnom periodu, iako se on jako puno scena sjeća od te četiri godine kad je došao kao izbjeglica i priča jako i dan danas”, kaže ona.

See all News Updates of the Day

Vojna vježba "Brzi odgovor 21": Američki vojnici stigli na sarajevski aerodrom

Na sarajevski aerodrom stiglo je 360 američkih vojnika

Oko 360 američkih vojnika, učesnika velike bilateralne vojne vježbe "Brzi odgovor 21 (Immediate Response 21), stiglo je u subotu na Međunarodni aerodrom Sarajevo.

Chris Cerjan, Florida, U.S. Army
Chris Cerjan, Florida, U.S. Army

"Mislim da je ovo sjajno partnerstvo, da ćemo imati dobru saradnju i kvalitetno iskorišteno vrijeme. Zajedno ćemo raditi dosta vježbi, učit ćemo jedni od drugih. Saradnja s vojskama drugih zemalja nam mnogo znači i ovo je dobra prilika da svi zajedno radimo. Ne samo za našu vojsku, već i za ostale kako bi se saradnja nastavila u budućnosti” rekao je za Glas Amerike, Chris Cerjan sa Floride.

Vojnike su dočekali ministar odbrane Bosne i Hercegovine Sifet Podžić, ambasador Sjedinjenih Američkih Država u BiH Eric Nelson, zamjenik načelnika Zajedničkog štaba Oružanih snaga BiH generalmajor Ivica Jerkić i komandant NATO Štaba Sarajevo američki brigadni general Erik Folkestad.

Vojna vježba će se provoditi od 17. maja do 2. juna na tri lokacije u BiH - na poligonima za obuku Oružanih snaga BiH Manjača i Glamoč, te na lokaciji kasarne i aerodroma "Dubrave".

Američki ambasador u BiH nakon dočeka vojnika je izjavio da je mir na ovim prostorima održan, između ostalog, zbog implementacije operativnih snaga američke vojske. Bosni i Hercegovini zahvalio je na spremnosti da učestvuje u vojnoj vježbi.

"Ovo će do sada biti najveća vojna vježba između Amerike i BiH i odlična je ovo prilika za obuku te da naše snage imaju sposobnost da rade na jačanju spremnosti i operativnosti.", rekao je američki ambasador u BiH, Eric Nelson.

"Desetine hiljada američkih trupa su doprinijele implementaciji mira i očuvanju Dejtonskog mirovnog sporazuma”
Ambasador Eric Nelson

Prema njegovim riječima, BiH danas posjeduje integrisanu vojsku, formiranu od nekada zaraćenih strana.

U vježbama je planirano učešće 28.000 vojnika iz 26 država koje su članice NATO-a, ali i onih koje su potencijalni kandidati za članstvo, kao što je Bosna i Hercegovina.

Sifet Podžić, državni ministar odbrane je nakon dočeka vojnika izjavio da BiH na ovaj način testira širu odbrambenu sigurnost.

Vježba se realizira kroz četiri povezane na tlu Europe, a za BiH je najinteresantnija Brzi odgovor. U nju su uključene vojske svih zemalja iz regije, osim Srbije. U vježbi učestvuje oko 5.000 vojnika, od toga 500 vojnika OSBiH i 700 vojnika pripadnika američke vojnike. Cilj je provjeriti zajedničke logističke informacije. Amerika je strateški partner u regiji. Ovo je bilateralna vježba s vodećom članicom NATO saveza", istaknuo je Podžić.

"Hvala im što su izabrali našu zemlju za partnera. Oružane snage će na ovaj način jačati svoje sposobnosti"
Sifet Podžić, ministar odbrane BiH

BiH je prvi put domaćin velike vojne vježbe u kojoj vojska Sjedinjenih Američkih Država i Oružanih snaga BiH provjerava spremnost na napade, a odvija se na 30 lokacija u Europi. Glavni cilj je da pripadnici bh. Oružanih snaga zajedno s američkim kolegama uvježbaju vojne manevre kako bi se očuvao mir u svijetu.

Jedan dio američkih vojnika i opreme potrebne za vojne vježbe je već stigao u BiH, a sve se realizira u sklopu multilateralne vježbe "Branilac Europe 21/Defender Europe 21". Vježbu organizira i njome rukovodi zapovjedništvo američke Komande kopnenih snaga za Europu i Afriku (USAEUR-AF) povezujući četiri različite vojne vježbe na europskom tlu. Riječ je o oko 28.000 učesnika u četiri povezane vježbe, koje će se održati na 31 vojnom poligonu u 12 država, s učešćem oružanih snaga iz ukupno 27 zemalja.

John Robinson, Forida, U.S.Army
John Robinson, Forida, U.S.Army

"Koliko znam, imat ćemo koordinirane treninge s vojnicima Oružanih snaga BiH dva dana i to će zaista biti razvijanje partnerstva. Uzbudljivo je biti ovdje. Saradnja s vojnicima Oružanih snaga BiH nam mnogo znači", rekao je John Robinson.

Vježba "Brzi odgovor 21" je glavni događaj u 2021. godini iz oblasti obuke za Oružane snage Bosne i Hercegovine.

Planirano je učešće oko 500 pripadnika Oružanih snaga BiH iz sastava Bataljonske grupe lake pješadije - deklarisane jedinice po NATO-ovom Konceptu operativnih sposobnosti. S druge strane, više od 700 američkih vojnika će učestvovati s kopnenim i zračnim komponentama.

Američki vojnici na sarajevskom aerodromu
Američki vojnici na sarajevskom aerodromu

Američki vojnici su nakon ceremonije autobusima prevezeni na lokacije za izvođenje vježbe koja se održava od 17. maja do 2. juna.

U eri u kojoj dominiraju različite vrste sigurnosnih prijetnji, zajedničko djelovanje od krucijalne je važnosti, kao i šira multinacionalna koordinacija radi efikasnog odgovora na te prijetnje. Učešćem u vježbi Oružane snage BiH pokazuju spremnost za zajedničko djelovanje s vojskom SAD-a i partnerskim zemljama, ali daju i dodatni motiv za naše vojnike da uče od najboljih i nastave s procesom daljnje profesionalizacije i modernizacije”, poručeno je iz Ministarstva odbrane BiH.

Istaknuto je da je ovo najveća vježba Oružanih snaga BiH u novijoj historiji, koju je prošle godine u februaru odobrilo Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.

Inicijativa iz Slovenije: Države Zapadnog Balkana da zajedno uđu u EU

Slovenian President Borut Pahor with Serbian President Aleksandar Vucic at a meeting in Belgrade

Zaključak samita Brdo-Brioni na Brdu Kod Kranja 17. maja u Sloveniji trebalo bi da bude deklaracija kojom se Briselu šalje poruka da bi države zapadnog Balkana trebalo zajedno da uđu u Evropsku uniju, jer je to najbolje rješenje za njih i EU, izjavio je u Beogradu predsjednik Slovenije Borut Pahor.

Nakon sastanka sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem 14. maja, Pahor je rekao da je to ideja koja je najsvrsishodnija za mir i stabilnost u regionu.

Ako u ponedjeljak budemo jedinstveni i tu poruku pošaljemo u Brisel, to će biti dodatna vrijednost za process proširenja EU. Očekujem otvoren i konstruktivan razgovor, bez obzira na pojedine razlike u stavovima, i vjerujem da će sa samita biti upućena deklaracija koja budi nadu za ubrzano proširenje EU”, rekao je Pahor.

Aleksandar Vučić konstatovao je da Srbija nema ništa protiv cjelovitog pristupa Evropskoj uniji.

Naravno da će se uvek meriti ko je šta uradio, a ko ne, ali smo i za to da imamo značajniji geopolitički pristup celoj regiji Zapadnog Balkana. Ne postoje idealni odnosi ali mi smo na najboljem putu za Srbiju, a to je put u EU”, naveo je Vučic.

Svoju raniju izjavu da je protiv promjene granica na Balkanu Pahor je objasnio konstatacijom da je poslije ratova devedesetih došlo do formiranja novih granica, sa nadom novih država u evropsku ili euroatlantsku perspektivu.

Ne vjerujem da je sada moguća mirna promjena granica. U to sam ubijeđen zbog kompleksnosti pitanja koja su povezana sa odnosima u tome dijelu jugoistočne Evrope. Mislim da je najbolje rješenje da steknemo razumijevanje Brisela da je proširenje na taj dio Evrope najbolje rješenje za mir i blagostanje”, rekao je Pahor.

U medijima su se sredinom aprila pojavile tvrdnje o navodnom prijedlogu slovenačkog premijera Janeza Janeše za prekrajanje granica na Zapadnom Balkanu, kao putu za rješavanje problema između šest država u regionu.

Neki mediji su prenijeli da je slovenački premijer Janez Janša navodno predao zvaničnom Briselu takozvani "non-paper", u kome se ocjenjuje da proces raspada bivše Jugoslavije nije završen.

Zvaničnici EU su u nekoliko navrata takođe poručili da ne podržavaju ideju o promjeni granica.

Aleksandar Vučić ponovio je da se Srbija zalaže za, kako je rekao, dijalog sa Prištinom pod okriljem Brisela.

Smatramo da nijedan zamrznuti konflikt nije dobar. Ne bi trebalo da probleme ostavljamo budućim generacijama, već da dođemo do kompromisnog rešenja. Ali, naravno, za tango je uvek potrebno dvoje”, zaključio je Vučić.

U ponedjeljak, 17. maja, na Brdu Kod Kranja biće održan sastanak na kom učestvuju lideri zemalja Zapadnog Balkana, kojim se obilježava i 10 godina od pokretanja regionalne inicijative Brdo-Brioni.

Pahor je u Srbiju došao nakon posjete Kosovu dan ranije, gdje se susreo sa predsjednicom Kosova Vjosom Osmani.

Tom prilikom Osmani je rekla da će se dijalog sa Srbijom nastaviti, te da će se u okviru tog procesa razgovarati o važnim pitanjima, ali ne o statusu i granicama Kosova.

Ona je podvukla da je status Kosova zauvijek utvrđen 17. februara 2008. godine, kada je proglašena nezavisnost Kosova.

Bajram u Srebrenici

Bajram u Srebrenici
please wait
Embed

No media source currently available

0:00 0:02:00 0:00

USAID projekat: Prekvalifikacijom do korisne radne snage

USAID projekat: Prekvalifikacijom do korisne radne snage
please wait

No media source currently available

0:00 0:01:59 0:00

OHR: Skupština RS prekršila civilizacijske norme i blokirala put u evropsku porodicu

Zgrada OHR-a u Sarajevu

Reakcija iz Ureda visokog predstavnika međunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu uslijedila je nakon što je skupština entiteta RS odbila da povuče odlikovanja ratnim zločincima.

Visoki predstavnik izražava duboko, iskreno žaljenje što su poslanici u Narodnoj skupštini Republike Srpske, na sjednici održanoj u utorak, 11. maja, propustili istorijsku šansu da prošlost ostave iza sebe i da buduće generacije povedu u bolju i sigurniju budućnost, ističe Ured visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini za Radio Slobodna Evropa (RSE) u srijedu, 12. maja.

Dan nakon što je Skupština Republike Srpske usvojila zaključke u kojima odbacuju bonska ovlaštenja visokog predstavnika u BiH Valentina Inzka i odbija njegov zahtjev za poništenje povelja dodijeljenih osuđenim ratnim zločincima, iz kabineta visokog predstavnika (OHR) poručuju kako je "suočavanje sa prošlošću od fundamentalnog značaja za postkonfliktna društva".

„Umjesto toga, odlučili su da potvrde poveznicu najvišeg zakonodavnog tijela u RS sa osuđenim ratnim zločincima. Izabrali su da ne prekinu vezu sa prošlošću zamrljanom djelima koja su počinili nosioci tih odlikovanja. Zdravo društvo nije moguće graditi na lošim, lažnim temeljima, na glorifikaciji pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca”, ističu iz OHR-a za Radio Slobodna Evropa i dodaju da se "veličanjem ratnih zločina krše univerzalni civilizacijski standardi, te blokira put u evropsku porodicu".

Nažalost, jučerašnjim usvajanjem zaključaka, kojima se odbacuje zahtjev visokog predstavnika o poništenju dodijeljenih odlikovanja pravomoćno osuđenim ratnim zločincima veliki je korak vladajuće skupštinske većine u pogrešnom smjeru.

Sa žaljenjem moramo konstatirati da je skupštinska većina u jučerašnjim zaključcima dajući eksplicitnu podršku odluci Organizacionog odbora koji je dodijelio odlikovanja osuđenim ratnim zločincima izabrala put blokade evropskih integracija. U ovom trenutku, visoki predstavnik će se suzdržati od komentiranja daljnjih poteza”, navodi se u odgovoru Ureda visokog predstavnika za RSE.

Učitajte još

XS
SM
MD
LG