Izdvojeno
Opsada Sarajeva u očima dječaka Admira
Za djecu sa poteškoćama u razvoju, njihove roditelje, nastavnike i sve koji su se tokom rata brinuli o njima, godišnjica početka opsade vraća sjećanja na neizvjesnost i strah ali i otvara pitanja o posljedicama ratnih trauma.
Admir Hadžimusić imao je u aprilu 1992. godine tek pet godina kada je čuo prve pucnjeve i granate u Sarajevu. Ali on ih je doživio više sa vrstom uzbuđenja nego strahom i suzama, kaže njegova majka Nazmija. Njemu su do tada već bile dijagnosticirane kombinovane poteškoće u razvoju i epilepsija.
“Jeste da se uplaši i kaže vidi, ali to nije neki strah, bar kod Admira nismo doživjeli neki strah. On je relativno mali bio, nije mogao ni pričati, samo kaže ‘o’, to mu je kao neko uzbuđenje bilo, tako je znao govoriti”, govori njegova majka za BIRN BiH.
Nazmija se plašila kako će buka i nedostatak lijekova uticati na Admira.
Admir je sa porodicom živio u blizini tadašnje Vojne bolnice koja je bila samo nekoliko stotina metara od Vrbanje mosta i mjesta gdje su na demonstracijama stradale prve žrtve u početku opsade Sarajeva.
“Mama, eno, eno! Vidio sam tamo jednog, on će pucati”, prepričava Nazmija prve Admirove doživljaje događaja od 6. aprila 1992. godine.
Nakon što blokade određenih dijelova grada nisu prestale ni nekoliko dana poslije, Nazmiji je postalo jasno da će terapija i vježbe koje su Admiru kao djetetu sa poteškoćama u razvoju bile neophodne, uskoro postati nedostupne.
Uz sva druga ograničenja koja je opsada nametnula djeci u Sarajevu, Admir i druga djeca sa poteškoćama i njihovi roditelji susreli su se i sa dodatnim preprekama. Admir je volio voziti bicikl, ali je često mogao samo gledati dok su druga starija djeca biciklima odlazila po vodu, kaže njegova majka.
“Oni stariji su sa biciklima [odlazili] i on bi [sa njima] išao. ‘Ne možeš ti’, ‘Neka mogu ja’, ‘Ne možeš, nisi ti tako brz da ih stigneš…’ Imali smo više problema, on je sve htio, a ne može”, govori Nazmija.
Do početka opsade Admir je nekoliko puta sedmično imao termine za vježbe sa logopedom i fizikalne terapije. Kada je od početka aprila postalo nemoguće da na njih odlazi, roditelji su pokašali da to nadoknade ličnim poznanstvom sa doktoricom kod koje su ga vodili, ali i svojim trudom i radom na njegovom razvoju. Najveći problem i strah im je tada bio nemogućnost nabavke lijekova za epilepsiju u opkoljenom Sarajevu, koje Admir nije smio prestati uzimati.
“Strašno, prvo sam se ja plašila kao roditelj troje djece, on mali, on ne zna ništa, treba da pije te lijekove, dolazi period kad ih ne možeš nabaviti. Onda smo mi nekako taj period, tih par mjeseci kako je rat počeo, vodili računa da on ima sve”, prisjeća se ona.
Ona objašnjava da je Admir kao malo dijete imao problema sa govorom a da su u njegovoj drugoj godini primijetili da teško hoda.
“Sjećam se da je sa sedam-osam mjeseci zovnuo ‘tata’, ali teško je hodao i to je nas počelo da zabrinjava”, kaže ona i dodaje kako su prve pretrage bile pozitivne i ljekar iz obližnje ambulante u Vrazovoj je bio optimističan da Admir neće imati poteškoće u razvoju.
“Međutim, ostalo je ovo kako je ostalo da on ima sada kombinovane smetnje koje nisu toliko izražene ni u kom slučaju, jedino taj govor njegov”, govori ona i dodaje kako je Admir kod logopeda počeo ići još dok je bio u vrtiću. “On je redovno kod logopeda bio, nedeljno maltene dva-tri puta. On je u vrtić išao kao takvo dijete koje nije hodalo. Od 11 mjeseci je počeo ići u vrtić, morali smo jednostavno da ga uključimo. Bio je živahan, volio je, ako ne može hodati kako treba, on će dopuzati, snaći će se, snalažljiv je u tim stvarima bio i dan danas. ”
Admirova majke kaže da ona nije radila kako bi on mogao da ima što više aktivnosti.
“Što više smo forsirali da nauči bicikl da vozi. Onaj sa tri točka je vozio regularno, poslije i sa dva i pomoćnim”, navodi ona.
U decembru 1991. godine, nakon visoke temperature, Admir je morao u bolnicu.
“Izgubio je svijest u toku noći. Bio je deset dana u bolnici, nikakve lijekove nije pio, ništa nisu davali, temperatura je spala, ali u otpusnici je pisalo da je imao epi [epileptični] napad”, govori Admirova majka.
Njemu je tada propisano da do kraja života pije lijek fenobarbiton. Kada je počeo rat Nazmija kaže da su imali nešto zaliha ovog lijeka ali da su se one brzo trošile a Admir nije smio da prekine terapiju.
“Kriomice, kako su u ratnom periodu ljudi se snalazili za koješta, tako smo i mi za fenobarbiton”, prisjeća se ona.
Kaže kako se Admir sjeća pomalo sjeća njihove ulice “načičkane vojnicima sa puškomitraljezima”.
“Takav je strah bio u zgradi da su stariji ljudi, očevi ili starija djeca, oni su podmetali neke grede da ne bi ušli u zgradu ti koji su došli da nas ubijaju. Ali eto nekako se nalazilo i mjesta i vremena da se malo posvetimo kad oni miruju, kad ne bombarduju, kad snajperima ne gađaju”, kaže ona i dodaje kako su djeca nalazila mjesto i vrijeme za igru.
“Niko nije smio preći ulicu, jer tu su pljuštali metci, to je strašno bilo. Onda su u jednom trenutku dovezli velike kontejnere. Djeca su se uglavnom igrala kad je sigurno bilo, igrali su se u dvorištu, bilo je svih generacija. Admir se uklapao, ipak djeca su ko djeca, ipak drugačije reaguju na djecu koja imaju bilo koju vrstu hendikepa, nisu oni možda ni svjesni. On je bio malo povučen, igrao se u pijesku, iznese bicikl. Najljepši doživljaj mu je, kad se sjetim, kad je dobio loptu, to je bilo kao da nikad loptu nije imao. I on i djeca ostala”, kaže Nazmija.
Sa svojih pet godina Admir je na početku opsade bio u završnoj fazi početnog razvoja i najvažnijeg dijela razvoja za djecu sa poteškoćama u razvoju, objašnjava Nirvana Pištoljević, međunarodno priznata stručnjakinja za specijalno obrazovanje i inkluziju i izvršna direktorica nevladine organizacije “Edukacija za sve” (EDUS).
Djeci se do pete godine starosti mozak razvija u obimu od 90 procenata i to je period u kojem je ključno da dobiju svu potrebnu njegu i sigurnost, te da se stimulacija stresa svede na minimum, a što nije bilo moguće tokom ratnih dejstava, smatra ona.
“Vi baš u tom periodu ako nemate sistemsku podršku, ako nemate efekte koji će da pobijede takav vid visokog nivoa stresa koji je kontinuiran, vi ćete imati doživotne efekte na razvoj djece”, kaže ona i dodaje kako dijete koje se razvija treba stimulaciju, “a vi ne možete izlaziti, konstantno ste u strahu, nemate pristup igri, prirodnoj stimulaciji potrebnoj za dijete”.
“Vi automatski stavljate to dijete u položaj s velikim potencijalnom da će doći do razvojnih poteškoća i kašnjenja i doživotnih efekata na njegovo funkcionisanje”, objašnjava Pištoljević.
Krajem aprila 1992. godine porodica Hadžimusić postaje svjesna da ne mogu nabaviti lijekove koje Admir koristi za epilepsiju.
“Onda smo morali da idemo iz Sarajeva, nema više nigdje ništa. Otišli smo u Hrvatsku”, kaže Nazmija i dodaje kako je u Hrvatskoj Admir nastavio sa vježbama i terapijama.
Djeca u atomskom skloništu
Nedugo nakon što je dio porodice Hadžimusić napustio Sarajevo, granatiran je Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece “Mjedenica”.
To je bilo jedno opšte haotično stanje, ali bilo je bitno samo da ostanu živiuposlenica Zavoda Mevlida Ahmagić
Oko 40 djece je ranije tokom Bajrama otišlo u porodice, ali se u Zavodu još uvijek nalazilo oko 80 njih jer je Sarajevo bilo u blokadi. Ahmagić kaže da su već bili smješteni u atomsko sklonište.
“Bili su smješteni u golom atomoskom skloništu u kojem je bio samo beton, a kojeg su opremili sa dijelom stvari iz zavoda, donoseći deke. U tom trenutku razmišljate samo o tome da vam dijete ima da popije terapiju, da ima tri obroka da jede, pije i da ostane živ, jer se granatira Sarajevo. Najmanji problem je bila edukacija”, kaže ona i dodaje kako su uvijek uspijevali da obezbijede lijekove za djecu.
Svaki dan je bio težak, navodi ona.
“Kad zatvorite toliko djece u neku prostoriju, ne možete ih zabaviti, okupirati nečim, na početku je bilo samo da spasiš goli život. Imali smo više od 30 djece sa epileptičnim napadima koje dobijaju stalno od straha, trebalo je njih spašavati. Često su djeca upadala u status gdje smo morali intervenisati i voziti u bolnicu da djeca ne umru”, prisjeća se Ahmagić.
Djeci o kojoj je brinula posebno je teško bilo objasniti zašto ne mogu ići kući, kaže ona.
“Isprepadani su, hoće kući da idu, kako da im objasnite da ne mogu kući. Onda neka djeca imaju neuropsihijatrijske probleme, pa nekad ne možete njemu terapiju ni da nabavite. Mi smo morali postojati kao porodica, njima u jednom trenutku nije bilo jasno što ne idemo kući, jer smo ostajali spavati s njima”, kaže ona i dodaje da je na poslu provodila po sedam dana ostavljajući svoje dijete od četiri godine kod kuće.
Ona navodi da su krajem prve godine rata i početkom 1993. počeli da organizuju nastavu za djecu i renoviraju prostorije Zavoda.
“Imali smo problem jer jedni nastavnici odlaze iz grada, drugi su već otišli, neki su u blokadi, ne raspolažemo sa svim osobljem koje smo imali, ali se uvijek gledalo da se toj djeci sve pokrije i obezbijedi”, kaže ona.
Uprkos naporima nastavnika, oni nisu mogli da utiču na faktore koji su najviše uticali na djecu sa poteškoćama u razvoju tokom rata.
“U Sarajevu je tokom rata bilo nemoguće otkloniti kontinuirani vid stresa i dati vid podrške”, govori Pištoljević i objašnjava kako stručnjaci u tom periodu mogu intervencijama podržati razvoj djeteta.
“Zamislite situaciju tokom rata gdje vi nemate izlazaka, mogućnost kretanja, osnovnih mogućnosti igre, a na to tek da ne pričamo o terapijama, ili intervencijama, djeca intezivno borave pod timom multidisciplinarnih stručnjaka koji rade s njima a koji već imaju neki vid poteškoće. To je jedna nevjerovatna situacija, nemoguća da se završi na dobro”, kaže Pištoljević.
Povratak u Sarajevo
Admiru je u Hrvatskoj bilo omogućeno liječenje uz potreban vid fizikalnih terapija i logopedske pomoći. On je nakon liječenja i boravka u Hrvatskoj prestao koristiti i lijekove za epilepsiju jer su tamošnji doktori dodatnim pretragama ustanovili da je Admir nema. Zbog traženja što boljih uslova za njega, Nazmija je razmišljala da ide dalje prema Evropi ali je na kraju bila zadovoljna uslovima koje je imao u Hrvatskoj.
“Išli smo na fizikalni tretman, logopedski tretman, plivanje, Admir je zaista baš proživio što se kaže pravo, prohodao je normalno, plivao je, mislim šetali smo jako puno, uglavnom svaka tri mjeseca smo išli na snimanje glave”, kaže ona.
U Sarajevo se Admir sa majkom vratio polovinom jula 1994. godine. Nazmija je odluku donijela, kako govori, nadajući se miru i sigurnosti, ali je rat u Sarajevu trajao još mjesecima. Admir je nakon godina provedenih u Hrvatskoj izgubio povezanost sa ocem, kaže ona.
“Tata mu je ostao stranac, to se dugo odrazilo na njega, dugo poslije našeg povratka. On ga je dugo zvao sa ‘hej ti’, on za njega dugo nije bio tata, zaboravio ga je, jer je dosta mali bio dok je u Istri provodio”, kazala je ona.
Tokom boravka u posljednjim godinama opsade Sarajeva, zbog intezivnijih pucanja, Admir nije mogao izlaziti vani kako bi nastavio aktivnosti koje je u Hrvatskoj svakodnevno obavljao, poput jednostavne vožnje bicikla.
“Admir bi izašao da vozi bicikl sa dva točka pomoćna, ali ne može, nema kud, može u dvorište, ali dvorište grbavo… ali bio je interesantan”, kaže njegova majka.
Jedan od stresnijih trenutaka u ratu za Admira je bio kada su saznali da je u napadu na tramvaj stradao veliki broj ljudi. Admir se prepao za svog brata koji je tada otišao kod prijatelja.
Gdje je brat, gdje mu je brat, on samo mene za suknju, haljinu, šta sam već imala drži i govori gdje mi je brat, ja sad njega tješim, a ne mogu sebe utješitiNazmija Hadžimusić
Admir danas ima 34 godine, a ratnih događaja se ne sjeća svih. Kroz priču majke, ostale su mu lijepe uspomene na ljubimce koje su mu nabavili kako bi zatvorenost u stanu lakše prebrodio.
“Da li smo ga previše zaštitili pa se on nije baš uključivao toliko u to, ne znam. To je prošlo nekako, dogurali smo do ovih poznih godina”, kazala je Nazmija.
Za Mevlidu Ahmagić najvažnije je što su svi štićenici Zavoda preživjeli rat.
“Za tih četiri-pet godina niti jednom djetetu nije dlaka sa glave falila. A isto kao da ih je nešto sačuvalo”, rekla je Ahmagić.
Nastava se tokom rata u Zavodu poboljšavala. Oko 30 djece je uspjelo da se spoje sa svojim porodicama tokom trajanja rata.
“Roditelji su u izbjeglištvima uspijevali izbaviti svoju djecu. Znalo se desiti da roditelj dođe sa Crvenim krstom. To je, ne znam šta me sada može toliko usrećiti, to se ne može mjeriti ni sa čim u miru. To su osjećanja da smo svi plakali, dešavalo se da djeca neće da idu kući. Bila su teška i sretna rastajanja, to je kao da vam dio tijela neko otkine”, kaže ona.
Današnje mjere za suzbijanje koronavirusa Nazmiju podsjećaju na dio atmosfere kada je sa djecom morala ostajati kući.
“Prošao je rat, imamo sada koronu i ovo nam je teško”, govori ona i dodaje kako se Admir, koji pripada rizičnoj grupi, čuva.
“Admir je poslušan izuzetno, on se čuva, svjestan je naravno kakva je situacija, sasvim drugačija nego u ratnom periodu, iako se on jako puno scena sjeća od te četiri godine kad je došao kao izbjeglica i priča jako i dan danas”, kaže ona.
See all News Updates of the Day
NATO odlučio da rasporedi dodatne snage na Kosovu
Mirovna misija Severnoatlantske alijanse na Kosovu – KFOR odlučila se na raspoređivanje dodatnog ljudstva iz sastava Rezervnih operativnih snaga za Zapadni Balkan.
„Raspoređivanje dodatnih snaga je mjera koja će omogućiti da KFOR bude sposoban da održi bezbjednost u skladu sa našim mandatom koji nam je dodijelio Savet bezbjednosti Ujedinjenih nacija”, poručio je Stuart Munsch, koji komanduje Združenim snaga NATO-a u Napulju, u saopštenju na društvenoj mreži Twitter.
„Nasilje mora da prestane, a sve strane moraju da izbegavaju poteze koje podrivaju mir na Kosovu”, rekao je on.
KFOR je saopštio da je u ponedjeljak u sukobima sa demonstrantima pred opštinom Zvečan povrijeđeno 30 pripadnika te misije.
Radi se o devetnaest mađarskih i jedanaest italijanskih vojnika, koji su zadobili prelome i opekotine od eksplozivnih naprava. Troje mađarskih vojnika ranjeno je vatrenim oružjem, njihove povrede nisu opasne po život - naveo je KFOR.
U Zvečanu, gdje je u ponedjeljak ispred opštinske zgrade došlo do sukoba između pripadnika KFOR-a i građana, u utorak ujutro bilo je pretežno mirno, dok se u Leposaviću dogodio incident kada su maskirani ljudi napali ekipu albanskih novinara.
Na više lokacija u ovom mjestu prisutni su pripadnici KFOR-a, koji se nalaze i ispred opštinske zgrade sa opremom za razbijanje demonstracija, javlja reporter Glasa Amerike Budimir Ničić.
Ispred zgrade opštine od jutros su i zaposleni u ovoj lokalnoj samoupravi koja funkcioniše u srpskom sistemu, kao i nekololiko desetina drugih građana.
Među okupljenima u Zvečanu i danas su predstavnici Srpske liste Goran Rakić i Igor Simić, kao i predsednik GI "Srpski opstanak" Aleksandar Arsenijević.
U Leposaviću su ispred opštinske zgrade raspoređeni pripadnici KFOR-a kao i njihova oklopna vozila. Postavljena je metalna ograda i bodljikava žica.
Tu je i stotinjak građana, među kojima su i zaposleneni u opštini Leposavić, koja na Kosovu funkcioniše u sistemu Republike Srbije. Oni zahtijevaju da pripadnici kosovske polcije, kao i novi gradonačelnik Ljuljzim Hetemi napuste opštinsku zgradu, kako bi se vratili na svoja radna mjesta.
Bivsi gradonačelnik Leposavića Zoran Todić zatražio je u razgovoru sa predstavnicima KFORA-a ispred opštinske zgrade da novi gradonačelnik iz Pokreta "Samoopredeljenje" napusti zgradu i da se iz objekta povuku kosovski policajci.
Od predstavnika KFOR-a je dobio odgovor da to "ne mogu da obećaju".
Prema riječima građana, gradonačelnik Leposavića koji je izabran 23. aprila na vanrednim lokalni izborima, Ljuljzim Hetemi noć je proveo u zgradi opštine gdje se još uvijek nalazi, javio je dopisnik Glasa Amerike.
Kako javlja Kosovo Online, predstavnici Srba i ovog jutra razgovarali su sa predstavnicima italijanskog Kfora i ponovili zahtjeve da im se oslobode nelegalno uzurpirana radne prostorije, kako bi neometano radili svoj posao. Zahtjevi su da Hetemi napusti zgradu opštine, ali i da se specijalna policija povuče.
Srpska zastava kraj spomenika Milošu Obiliću na kružnom toku u Gračanici zapaljena je u noći između ponedjeljka i utorka, prenio je danas Kim radio.
Policajci su novinarki Kim radija odbili da daju bilo kakve informacije o paljevini, osim da se dogodila "tokom noći". U stanici Policije Kosova u Gračanici je rečeno da nisu ovlašteni da daju informacije o incidentu i da ih potraži u Prištini.
Radosavljević: Loše, baš loše
Nenad Radosavljević, predsjednik građanske inicijative "Narodna pravda", izjavio je za Glas Amerike da je situacija "loša, zaista loša".
"Problem je nastao nešto ranije, ali sad je eskalirao. Mi smo kao Srbi sa Severa pogrešili u tom smislu da smo ispoštovali naređenje iz Beograda da se ne izlazi na izbore i to nas je uvuklo u problem, onda kad mi nismo izašli na izbore, izašli su oni koji su izašli, ti ljudi bez obzira na to što imaju mali broj glasova, zanemarljivo mali, ali oni su jednostavno legalni gradonačelnici i oni sada hoće da uđu u posed kabineta i svega toga", rekao je on.
Naravno, tu se uključila i kosovska policija, nastavlja Radosavljević ocjenjujući da je "to sve preterano", ali da "nije u redu ni ovo što je naša državna vlast, odnosno Aleksandar Vučić ništa u tom pravcu nije preduzimao".
"Ne samo što je napravio grešku, što je sud i policiju isterao iz institucija nego je sada napravio još kardinalniju grešku da lokalne samouprave jednostavno prepusti odnosno otvorio je prostore na severu Kosova da policija uđe i da jednostavno ostvari suverenitet na celoj teritoriji što već 20. godina nije uspevano", kaže Radosavljević.
On zaključuje da je pozitivne poene "iz svega izvukao Kurti", ali da je sada problem to što "bez neke velike reakcije Brisela koji treba da ubijedi i Srbe, odnosno Beograd i Prištinu da se sve ovo deeskalira, to je jedini način da se stvari vrate u normalu". Drugi način ne postoji, poručuje Radosavljević.
Borrell poziva na hitnu deeskalaciju nasilja
Visoki predstavnik Evropske unije za spoljnu politiku i bezbjednostJosep Borrell osudio je nasilje u Zvečanu i pozvao kosovske vlasti i demonstrante da se situacija hitno deeskalira.
"Nasilni akti počinjeni nad trupama Kfora, medijima, civilima i policijom su apsolutno neprihvatljivi", napisao je on na svom Twitter nalogu. On je izrazio očekivanje da se strane ponašaju odgovorno i kroz dijalog pronađu političko rešenje.
Vučić sa ambasadorima Kvinte: Jednostrani potezi dovode do nasilja
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao danas se sa ambasadorima zemalja Kvinte – Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Francuske, Italije i Njemačke.
On je oceijnio da jednostrani potezi Prištine dovode do nasilja nad srpskom zajednicom i da to udaljava od trajnog mira i stabilnosti u regionu.
Kurti sa šefovima diplomatije
Kosovski premijer Aljbin Kurti razgovarao je noćas sa ministrom spoljnih poslova Italije, specijalnim predstavnikom Velike Britanije za Zapadni Balkan i ambasadorima Kvinte o situaciji na Kosovu.
Kako je napisao na Twitteru, on je predstavnicima Kvinte izrazio zabrinutost zbog nasilja i osudio napade na kosovsku policiju, pripadnike Kfora i novinare.
"Ultranacionalistički srpski grafiti na NATO vozilima su mračno sjećanje za Kosovo. Zalažemo se za mir i bezbjednost", napisao je Kurti.
Petković: Vojska će zaštititi srpski narod, Srbija ne želi sukobe
Direktor Kancelarije za Kosovo i Metohiju Petar Petković izjavio je u utorak da Vojska Srbije "radi svoj posao" i da će zaštiti srpski narod i državu Srbiju, ali da Beograd ne želi rat i sukobe.
On je dodao da Srbi nikada nisu željeli sukob sa Kforom, a da su incidenti u Zvečanu posljedica namjere kosovskog premijera Aljbina Kurtija da stvori nasilje.
"Kurti je juče želeo da zapali ceo region", rekao je Petković za Radio-televiziju Srbije.
On je naglasio da Srbija insistira da budu oslobođena još dva Srbina koja su privedena zbog protesta.
Ponovio je da su od 52 povređena demonstranta, tri povrijeđena teško, od kojih jedan iz vatrenog oružja.
Petković je rekao da je Beograd imao ozbiljne garancije zapada, prije svega KFOR-a, da neće dozvoliti ulazak "lažnih okupacionih gradonačelnika u srpske zgrade na severu Kosova", a da im je KFOR zapravo asistirao pri ulasku.
"Kandidati Demokratske partije Kosova Hašima Tačija su doneli odluke da ne ulaze u zgrade, ali to nije reč sa Kurtijevim gradonačelnicima. Ovaj iz Leposavića nije izašao iz zgrade celu noć. Kakkav je to gradonačelnik kad ne sme da izađe", rekao je Petković za RTS, prenio je FoNet.
Rama: Priština da sluša svoje saveznike
Premijer Albanije Edi Rama izjavio je u ponedjeljak uveče da sukob na Kosovu, koji smatra nepotrebnim, što duže traje više šteti Kosovu, dodajući da Priština treba da sluša svoje saveznike.
"Za povrede vojnika KFOR-a direktno smatram odgovornim slijepe agresore, a to nažalost šteti Kosovu u očima njegovih nezamenljivih saveznika i prijatelja. Što duže traje ovaj opasan i nepotreban sukob, više šteti Kosovu", napisao je Rama na Twitteru.
Kako je rekao, na raskrsnici na kojoj se sukob svake godine vraća kao proizvod prošlosti, sa Srbijom koja izlaže svoje trupe na granici, "gdje je njena moć jednaka nuli", i Kosovom koje pokazuje nespremnost da finalizuje dijalog, može se izaći samo kroz dijalog i moćne saveznike.
"Moj poziv je da pažljivo slušamo saveznike i da se ne upuštamo dalje ne samo u opasan, već i uzaludan put na kome Kosovo trpi štetu, zajedno sa vojnicima KFOR-a koji su fizički povrijeđeni. To je nije apel, nego potreba", naveo je Rama.
Priča 16-godišnjaka iz razorenog Bakhmuta
U zavisnosti od toga koga pitate, grad Bakhmut, ili je pod kontrolom ruske vojske, ili u okruženju ukrajinske vojske. Realnost je da je grad u ruševinama, i da je bio smrtonosno mjesto za civile, uključujući i djecu koja su ostala u toj zoni. Omelyan Oshchudlyak ima priču jednog 16-godišnjaka.
Može li vještačka inteligencija pomoći u sprječavanju krijumčarenja fentanila?
Američko Ministarstvo domovinske sigurnosti/bezbjednosti proučava načine na koje bi umjetna inteligencija mogla otkriti fentanil i spriječiti njegov unos u zemlju. Više - u prilogu Julie Taboh.
Pet stvari o Danu sjećanja, uključujući kontroverze
Suština Dana sjećanja u SAD trebalo bi biti žalovanje za poginulim pripadnicima američke vojske, ali se praznik koji nastupa posljednjeg ponedjeljka u maju, sve više pretvara u nezvanično obilježavanje početka ljeta i produženi vikend u kojem se na sniženju može kupiti sve – od dušeka do kosilica.
Auto klub AAA je u prognozi putovanja za produženi vikend od 27. do 29. maja mogao ući u „knjige rekorda, posebno na aerodromima”, uz očekivanja da će najmanje 42 miliona Amerikanaca preći 80 kilometara ili više.
Ipak, za Manuela Castanedu (58), dan u Durandu, u državi Illinois će proteći mirno. Njegova otac, američki marinac koji je služio u Vijetnamu, nastradao je u nesreći u Kaliforniji, dok je trenirao druge marince 1966. godine.
„Dan sjećanja je veoma ličan”, rekao je Castaneda, koji je također bio pripadnik marinaca i nacionalne garde, u kojima je poznavao ljude poginule u borbi. „Ne radi se tu samo o specijalnim popustima ili o roštiljanju”.
Istovremeno, Castaneda pokušava da ne osuđuje druge koji te dane odmora provode drugačije: „Kako mogu očekivati da shvate dubinu onoga što osjećam, kada nisu iskusili ništa slično?“
Svrha i porijeklo Dana sjećanja
Prema Istraživačkoj službi američkog Kongresa, svrha praznika je da bude dan prisjećanja na one koji su umrli dok su služili u američkoj vojsci. Važan segment je i Nacionalni trenutak sjećanja, koji poziva sve Amerikance da u ponedjeljak u 15:00 zastanu i održe minutu šutnje.
Praznik porijeklo ima u Američkom građanskom ratu, u kojem je između 1861. i 1865. godine ubijeno više od 600.000 pripadnika vojsk — i Unije i Konfederacije. Postoji mala kontroverza oko toga kada je praznik na nivou nacije obilježen prvi put, a tada se zvao Dan odlikovanja.
Dana 30. maja 1868. godine organizacija veterana Unije je pozvala na ukrašavanje ratnih grobova cvijećem koje je bilo u cvatu. Ali ta praksa je već bila raširena na lokalnom nivou. Grad Waterloo u državi New York počeo je službeno obilježavanje 5. maja 1866. godine, a kasnije je proglašen za rodno mjesto praznika.
Ipak, podaci Kongresne biblioteke pokazuju da je Boalsburg u Pennsylvaniji praznik prvi put obilježio u oktobru 1864. godine. Žene u nekim državama Konfederacije ukrašavale su grobove i prije kraja građanskog rata.
David Blight, profesor historije na Yaleu, ukazuje na 1. maj 1865. godine, kada je čak 10.000 ljudi, od kojih su mnogi crnci, održalo paradu, slušalo govore i označilo grobove vojnika Unije u Charlestonu u Južnoj Karolini. Ukupno 267 vojnika Unije umrlo je u zatvoru Konfederacije i pokopani su u masovnoj grobnici. Nakon rata, pripadnici crnačkih crkava su ih sahranili u pojedinačne grobove.
„Ono što se dogodilo u Charlestonu ima pravo da tvrdi da je prvo obilježavanje, ako je to uopšte važno”, rekao je Blight za AP 2011. godine.
Penzionisani potpukovnik američke vojske citirao je 2021. godine tu priču u govoru na Dan sjećanja u Hudsonu, država Ohio. Organizatori ceremonije su mu isključili mikrofon jer su rekli da to nije relevantno za odavanje počasti veteranima grada. Organizatori su kasnije dali ostavku.
Kako se Dan sjećanja promijenio?
Već duže vremena postoje kritike da se praznik udaljava od prvobitnog značenja. New York Times je još 1869. godine pisao da bi praznik mogao postati „svetogrđe” i da više neće biti „svet” ako fokus nastavi da bude na pompi, večerama i govorima.
Godine 1871. borac za ukidanje ropstva Frederick Douglass izrazio je zabrinutost da Amerikanci zaboravljaju da je upravo ropstvo bilo podsticaj za građanski rat.
„Nikada ne smijemo zaboraviti da su lojalni vojnici koji počivaju ispod ovog busena stali između nacije i razarača nacije”, rekao je Douglas prilikom obilježavanja tadašnjeg Dana odlikovanja na nacionalnom groblju u Arlingtonu, u blizini Washingtona.
Njegova zabrinutost bila je osnovana, kaže Ben Railton, profesor engleskih i američkih studija na Državnom univerzitetu Fitchburg u Massachusettsu. Iako je otprilike 180.000 Crnaca služilo u vojsci Unije, praznik je u mnogim zajednicama postajao „Bijeli dan sjećanja”, posebno na jugu Amerike, naveo je Railton.
U međuvremenu, način na koji ljudi – posebno izabrani zvaničnici nacije - provodili dan u godinama nakon građanskog rata je privlačio kritike. Tokom 1880-ih, tadašnji predsjednik Grover Cleveland je rekao da je otišao na pecanje - i „ljudi su bili zgroženi”, kaže Matthew Dennis, profesor istorije na Univerzitetu Oregon.
Moto utrka Indianapolis 500 imala je svoju premijeru 30. maja 1911. godine, te je privukla 85.000 gledalaca. Izvještaj AP-a sa tog događaja ne spominje praznik - niti bilo kakvu kontroverzu.
Dennis kaže da se snaga Dana sjećanja donekle smanjila dodatkom Dana primirja, koji je označio kraj Prvog svjetskog rata 11. novembra 1918. Dan primirja je postao državni praznik do 1938. i preimenovan je u Dan veterana 1954. godine.
Kongres je u maju 1971. godine napravio promjenu, tako što je obilježavanje Dana sjećanja pomjerio sa 30. maja na posljednji ponedjeljak u tom mjesecu. Veterani su se tome protivili.
„Nisu htjeli da to bude samo neki nasumični ponedjeljak na koji bi ljudi mogli zaboraviti”, kaže Dennis.
Time magazin je 1972. godine napisao da je praznik postao „trodnevni nacionalni vašar, koji je, čini se, izgubio mnogo od svoje prvobitne svrhe”.
Zašto se Dan sjećanja povezuje sa popustima i putovanjima?
Čak i u 19. vijeku, ceremonije na grobljima su bile praćene aktivnostima u slobodno vrijeme kao što su izleti i trke, objašnjava Denis.
Praznik je takođe evoluirao zajedno sa bejzbolom i automobilima, petodnevnom radnom nedjeljom i ljetnim raspustom, navodi se u knjizi „Historija Dana sjećanja: Jedinstvo, nesloga i potraga za srećom” iz 2002. godine.
Sredinom 20. vijeka, mali broj biznisa počeo je da radi na dan kada se praznik obilježava.
Kada se praznik pomjerio na ponedjeljak „tradicionalne barijere protiv poslovanja na praznik počele su da se ruše”, napisali su autori knjige Richard Harmond i Thomas Curran
U današnje vrijeme, prodaje uz popuste i putovanja na Dan sjećanja duboko su utkani u tkivo nacije. Ovog vikenda, očekuje se da će 2,7 miliona ljudi više nego prošle godine putovati povodom nezvaničnog početka ljeta - uprkos inflaciji, procjene su Auto kluba AAA.
Jason Redman (48), penzionisani vojnik mornarice koji se borio u Iraku i Afganistanu, kaže da će misliti na prijatelje koje je izgubio. Trideset imena je istetovirano na njegovoj ruci - „za svakog momka koji je umro, a kojeg sam lično poznavao”.
Redman kaže da želi da se Amerikanci sjećaju palih pripadnika svoje nacije, ali i da uživaju, znajući da su životi žrtvovani da bi se praznik mogao obilježavati.
Erdogan zadržao vlast, sada se suočava s izazovima u pogledu ekonomije i obnove nakon zemljotresa
Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan ima mandat da vlada do 2028. godine, odnosno da još pet godina bude lider zemlje na raskršću Evrope i Azije koja igra ključnu ulogu u NATO-u.
Sada se mora suočiti s naglo rastućom inflacijom koja je podstakla krizu troškova života i obnovom nakon razornog zemljotresa koji je ubio više od 50.000 ljudi.
Erdogan je osigurao više od 52 posto glasova u nedjeljnom drugom krugu predsjedničkih izbora, dvije sedmice nakon što nije ostvario potpunu pobjedu u prvom krugu. Njegov protivnik, Kemal Kilicdaroglu, nastojao je da preokrene Erdoganove sve autoritarnije sklonosti, obećavajući da će se vratiti demokratskim normama, usvojiti konvencionalniju ekonomsku politiku i poboljšati veze sa Zapadom. Ali na kraju, birači su izabrali čovjeka kojeg vide kao snažnog, dokazanog lidera.
Erdogan je zahvalio naciji što mu je ponovo povjerila funkciju predsjednika u dva govora koja je održao u Istanbulu i Ankari.
"Jedini pobjednik danas je Turska", rekao je Erdogan ispred predsjedničke palate u Ankari.
Kilicdaroglu je rekao da su izbori bili "najnepravedniji ikada", sa svim državnim resursima mobilisanim za Erdogana.
"Nastavićemo da budemo na čelu ove borbe sve dok prava demokratija ne dođe u našu zemlju", rekao je on u Ankari.
Lideri širom svijeta uputili su svoje čestitke, ističući povećanu ulogu Turske i Erdogana u globalnoj politici. Njegov sljedeći mandat će sigurno uključivati delikatnije manevriranje sa kolegama članicama NATO-a oko budućnosti alijanse i rata u Ukrajini.
Zapadni političari rekli su da su spremni da nastave saradnju sa Erdoganom uprkos ponekad napetim odnosima. Što je najvažnije, Turska drži karte za nadu Švedske da će se pridružiti NATO-u. Ponuda ima za cilj jačanje vojnog saveza protiv Rusije. Turska je također ključna za kontinuitet sporazuma kojim se omogućavaju ukrajinske pošiljke žitarica i sprječava globalna prehrambena kriza.
U svojoj pobjedničkoj izjavi, Erdogan je rekao da će obnova gradova pogođenih zemljotresom biti njegov prioritet. On je također rekao da će se milion sirijskih izbjeglica vratiti u "sigurne zone" pod kontrolom Turske u Siriji u sklopu projekta preseljenja koji se vodi s Katarom.
Erdogan je zadržao podršku konzervativnih birača koji su mu ostali odani zbog podizanja profila islama u Turskoj, koji je bio utemeljen na sekularnim principima, i podizanja utjecaja zemlje u međunarodnoj politici.
Erdoganov rival bio je mekani bivši državni službenik koji je vodio prosekularnu Republikansku narodnu partiju ili CHP od 2010. Opoziciji su bili potrebni mjeseci da se ujedini iza Kilicdaroglua. On i njegova stranka nisu pobijedili na izborima na kojima se Erdogan kandidirao.
U nastojanju da se približi nacionalističkim glasačima u drugom krugu, Kilicdaroglu je obećao da će vratiti izbjeglice i isključio je mirovne pregovore s kurdskim militantima ako bude izabran.
Erdogan i provladini mediji prikazali su Kilicdaroglua, koji je dobio podršku prokurdske stranke u zemlji, da je u dosluhu s "teroristima" i podržava ono što su opisali kao "devijantna" LGBTQ prava.
U svom pobjedničkom govoru, Erdogan je ponovio te teme, rekavši da se LGBTQ osobe ne mogu "infiltrirati" u njegovu vladajuću stranku ili njene nacionalističke saveznike.
Erdogan je transformirao predsjedništvo iz uglavnom ceremonijalne uloge u moćnu funkciju putem referenduma 2017. koji je ukinuo turski parlamentarni sistem upravljanja. Bio je prvi direktno izabran predsjednik 2014. i pobijedio je na izborima 2018. koji su doveli do izvršnog predsjednika.
Erdogan sada služi svoj drugi predsjednički mandat pod izvršnim predsjedništvom. Mogao bi se ponovo kandidovati za još jedan mandat ako parlament — u kojem njegova vladajuća stranka i saveznici imaju većinu — raspiše prijevremene izbore. Broj mandata je bio sporna tačka uoči izbora kada su kritičari tvrdili da Erdogan neće imati pravo da se ponovo kandiduje jer je i on bio na toj funkciji prije promjene sistema, ali je kao opravdanje ukazao na ustavne amandmane koji su doveli do izvršnog predsjedništva.
Prva polovina Erdoganovog mandata uključivala je reforme koje su zemlji omogućile da započne pregovore o pridruživanju Evropskoj uniji, kao i ekonomski rast koji je mnoge izvukao iz siromaštva.
Ali kasnije je prešao na suzbijanje sloboda i medija i koncentrirao više moći u svojim rukama, posebno nakon neuspjelog pokušaja državnog udara za koji Turska kaže da ga je orkestrirao islamski učenjak Fethullah Gulen sa sjedištem u SAD-u. Gulen poriče umiješanost.
