Jedno od središnjih vanjskopolitičkih pitanja pred administracijom predsjednika Obame jest kako uvjeriti Iran da prekine svoj program obogaćivanja urana. Sjedinjene Države i Europska unija već godinama vjeruju da je iranski program obogaćivanja urana zamišljen tako da ga se koristi za proizvodnju nuklearnog oružja. Iran tvrdi da je njegov program isključivo mirnodopske namjene, primjerice, za proizvodnju električne energije.
U nastojanju da se Iran uvjeri da prekine sa svojim nuklearnim programom Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda usvojilo je četiri niza rezolucija uvodeći sankcije protiv Teherana. Kao dodatak tome nekoliko drugih zemalja, uključujući i Sjedinjene Države, uvelo je i neke svoje vlastite mjere.
Umirovljeni general američkih marinaca Anthony Zinni kaže da sankcije mogu biti dvosjekli mač: "Moramo osigurati da bilo koje sankcije ne nanesu veću štetu stanovništvu negoli režimu. To su vrlo neprecizni instrumenti u mnogim slučajevima i mi pokušavamo ciljati na režim, ali završi tako da to padne na leđa stanovnika."
Međutim, bivši vršitelj dužnosti američkog državnog tajnika i bivši američki veleposlanik u Jugoslaviji Lawrence Eagleburger kaže da međunarodna zajednica treba izvršiti dodatni pritisak na Iran: "Kao prvo, međunarodna zajednica može učiniti puno više negoli čini. I što to znači, više od svega, jest da mora biti – a naglašavam da mora biti - međunarodno nastojanje a ne samo naše, međunarodno nastojanje kojim će se Iran izolirati i od materijala potrebnih za izradu nuklearnog oružja, ali i više od toga, u smislu da se njihov ekonomski život učini krajnje teškim ako s time nastave."
Sa svoje strane general Zinni kaže da mora biti uspostavljena regionalna sigurnosna struktura oko Irana: "Imamo u regiji one koji su vrlo zabrinuti zbog Irana. Mislim da nismo radili na tome da se izgrade takvi sigurnosni aranžmani u tom dijelu svijeta koji bi ukazivali na to da će Iran jasno biti izoliran. Mislim da oni potajno prijete svojim susjedima. Njihovi susjedi gledaju prema nama i drugima u potrazi za nekim oblikom zajedničkog obrambenog sustava, možda zajedničkoj protuzračnoj i proturaketnoj obrani i drugim programima koji bi im pokazali da se možemo nositi s bilo kojom prijetnjom."
Iako prihvaća diplomaciju s Iranom, administracija predsjednika Obame kaže da su sve opcije u igri – u diplomatskom žargonu to znači da vojni napadi nisu isključeni. Lawrence Eagleburger zalaže se za vojnu opciju – ali ne samo protiv Irana: "U slučaju Sjeverne Koreje da smo morali koristiti silu, rekao bih da smo je trebali koristiti. Rekao bih isto za Iran, ako ne postoji neki drugi način da se riješi spor oko razvoja nuklearnog oružja. Problem s time jest – i prvi sam koji to priznaje – da bi to užasnulo svjetsko javno mnijenje. Užasnulo bi većinu Amerikanaca da poduzmemo vojnu akciju protiv Irana. Ali kažem vam da bi ta užasnutost bila mala u usporedbi s užasom koji će jednog dana imati efekt na cijeli svijet ako se nađemo angažirani u nuklearnom ratu negdje."
General Zinni slaže se da sve opcije trebaju ostati u igri. Ali također upozorava da bi vojna intervencija protiv Irana mogla imati ozbiljne posljedice: "Ako dođe do sukoba - sa udarima i protuudarima u regiji - to će imati utjecaja na pristup energetskim resursima; imat će utjecaja na svjetsko gospodarstvo; moglo bi potaknuti na reakcije u islamskom svijetu, ako se doživi da je riječ o preventivnom udaru koji nije opravdan – ili kako god to propaganda bude predstavljala. Sposobnost Iranaca da ispaljuju rakete s mobilnih poligona, postave mine u Hormuški tjesnac, aktiviraju uspavane terorističke ćelije – mislim sve to može eskalirati do točke gdje ćemo imati veliki sukob i to upravo na mjestu gdje se nalaze najveći energetski resursi o kojima ovisi svjetsko gospodarstvo."
General Zinni i analitičari koji misle kao on kažu da međunarodna zajednica mora pronaći diplomatsko rješenje za iranske nuklearne ambicije kako bi se izbjegnuo potencijalni vojni udar koji bi imao ozbiljne posljedice po sve.