One, kao i mobilizacija za popunjavanje ruskih trupa u Ukrajini, učinile su da Rusiju napusti veliki broj njenih građana, od kojih se, prema posljednjim informacijama vlasti Srbije, u tu zemlju doselilo oko 200.000 ljudi.
Rezultat toga je da je danas teško provozati se ulicama Beograda a da se ne naiđe na vozilo sa ruskim tablicama, da se često čuje ruski jezik u prodavnicama i na ulici, da je cijena nekretnina zbog velikog broja pridošlih drastično skočila i da se može dogoditi da vam na internetu ne "iskoči" reklama na ruskom jeziku.
Neočekivana reakcija javnosti u Srbiji na rat
Saša Seregina, Ruskinja aktivna u neformalnoj grupi Rusi, Ukrajinci, Bjelorusi i Srbi zajedno protiv rata, spada u one koji su u Srbiju došli davno prije prošlogodišnje Putinove invazije na Ukrajinu - preselila se 2010. godine. U priči za Glas Amerike navodi da, što se više "odomaćuje", to bolje razumije situaciju u Srbiji, ali da ju je, kada se desio ova rat, "totalno pogodila i iznenadila dominantna reakcija društva generalno".
"Nisam očekivala da će ljudi u Srbiji toliko lako stati na stranu agresora, da će da navijaju za Putina, za rat... Prosto, nisam tako doživljavala Srbiju i ljude ovdje. Nekako su mi, naprotiv, djelovali mnogo miroljubljivije, srdačnije i kao da nisu spremni na takvu agresiju u poređenju sa Rusijom".
Kaže da je razlika između ljudi u Rusiji i Srbiji to što su ljudi u Srbiji doživjeli i rat, i sankcije, i bombardovanje. Očekivala je da upravo zbog toga reakcija bude drugačija, da se ljudi solidarišu sa patnjom drugih i da se usprotive agresivnoj politici i ratu, ali i da, boreći se protiv lažnih vijesti i ruske propagande, približe ljudima u Srbiji "cijeli kontekst sukoba i situacije, kao i 'backgrounda' koji je prethodio ruskoj agresiji".
Rusi demontiraju mit "Srbi i Rusi - braća"
Aida Ćorović, antiratna aktivistkinja iz Beogada, koja je također angažovana i u pokretu koji se bori protiv rata u Ukrajini, kaže za Glas Amerike da prije svega ima utisak da pridošli Rusi "razmontiravaju mit da smo mi i Rusi braća i u najvećoj ljubavi".
"Rusi o nama u većini misle kao o nekom potpuno nebitnom, vrlo malo znaju o nama, nisu imali kontakte, Zapad im je bio mnogo zanimljiviji; mi smo im jedna nebitna zemlja i oni koji su ovamo došli, došli su baš zato što je na Zapadu zavladala antiruska histerija pa su se tamo osećali nekomotno".
Ona podsjeća da je među pridošlima puno IT-ovaca, odnosno pripadnika srednje klase, koji gledaju "da se pritaje" i da se ne angažuju i ne eksponiraju u javnosti, već žele da "mirno žive svoje živote".
"Oni koji su aktivni su Rusi koji su nešto ranije došli i pogotovo prošle godine", kao i ljudi koji su doživljavali neprijatnosti od ruske države.
"Paradoks je u tome što se u Srbiji protiv Putina sve vreme najglasnije bore Rusi", kaže za Glas Amerike Boris Varga, politikolog i novinar.
On podsjeća da je na početku Putinove agresije na Ukrajinu u pitanju to činila građanska neformalna grupa Rusi, Ukrajinci, Belorusi i Srbi zajedno protiv rata, koja je svoje djelovanje počela na Facebooku i brzo se preselila na ulice Beograda.
"Posle sramnih skupova u Beogradu i slika podrške Rusiji koje su obišle svet, a na kojima su srpski desničari nosili portrete Putina i neofašističke oznake 'Z', obraz Srbije sačuvala je grupa Rusi, Ukrajinci, Belorusi i Srbi zajedno protiv rata i ovdašnja ruska dijaspora", kaže Varga ocjenjujući da je to bila "mešavina građanskog srpskog i patrioptskog ukrajinskog i ruskog".
"U Srbiji, u stvari, ne postoje patriotska udruženja koja bi bila protiv Putina i protiv njegove vladavine, pa je tu situacija skoro crno-bela", zaključuje on.
"Rusi kao antiratni građani Srbije 1990-ih"
Aida Ćorović, koja je antiratna aktivistkinja bila i 1990-ih godina, kaže da pronalazi dosta paralela između toga kako se Rusi koji su došli u Srbiju mahom osjećaju sa onim kako su se osjećali ljudi iz Srbije na početku i tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije.
"Ti Rusi uglavnom pripadaju tom krugu ljudi, koji su protiv Putina, koji doživljavaju to kao veliku sramotu po svoju zemlju, koji razumeju da će Rusija najverovatnije debelo platiti ovu avanturu. Ima, naravno, i onih koji se ističu o tom antiratnom angažmanu. Zaista vidim snažnu paralelu između te potrebe koju sam tada i u Srbiji osećala od 1991. pa do kraja rata, da ovde ljudi jasno govore 'ne' takvoj vrsti politike, da žele da se ograde i da - koliko god da deluje da je zaludno - makar sebi operu obraz i olakšaju dušu i da mogu makar svojoj deci da objasne 'ja barem nisam učestvovao u tome'".
"Ne možeš voljeti ruski narod i želeti Putinovu represiju"
Saša Seregina kaže da sama nije imala puno iskustava sa negativnom reakcijom ljudi u Srbiji na njeno opoziciono opredjeljenje spram Rusije, ali da zna dosta svojih sunarodnika koji su u manjim mjestima, izvan Beograda, imali takva iskustva.
"Od njih sam čula da je u manjim mjestima potpuno dominantna podrška Rusiji, da ako si Rus dočekaju te i pozdravljaju mještani na ulici, govore o 'majci Rusiji' i 'Putinu svjetskom caru'... Oni su uglavnom, barem na početku, bili dosta zbunjeni time jer nisu očekivali toliki nivo podrške, niti toliki nivo ljubavi prema Putinu. Jer nekakav demokratskiji i antiratni dio Rusije zgražava se Putinom i smatra ga najvećim zločincem modernog doba" i ne razumije da on može da bude toliko "voljen i slavljen u Srbiji".
"Svi smo se odavno uvjerili da ljudi koji najviše deklarativno vole Rusiju, zapravo znaju najmanje o njoj i da najmanje osjećaju neku empatiju prema narodu", kaže Seregina. "Jer, nemoguće je voljeti ruski narod i osećati empatiju prema njemu, a željeti represiju i ono u čemu oni danas žive".
Strah od ruskih službi i Wagnera - sve slabiji
Na pitanje koliko je strah od ruskih službi bezbjednoti i paravojnih formacija kao što je Vagner prisutan kod Rusa u Srbiji, Saša Seregina kaže da je taj strah bio vrlo primjetan u početku rata. Osjećali su se nesigurno, kaže, jer su tek došli, na nepoznato, a i bilo je jasno da je prisustvo ruske države i ruskih službi vrlo veliko.
"Postojala je zadrška, bilo je puno glasina i dezinformacija, govorilo se da će ljudi biti deportovani... Vremenom su se ti strahovi donekle razbili, vidjeli smo dosta brojne proteste Rusa u Beogradu posljednjih mjeseci, ali i dalje postoji kod većine zadrška da se lično eksponiraju. Dosta ljudi iz Rusije podržava ove antiratne proteste i dosta njih se angažuje na razne načine, ali vidim i osjećam da ljudi ipak izbjegavaju da se ekspiniraju javno, uglavnom zbog straha od posljedica za svoju porodicu tamo u Rusiji".
Rusima u Srbiji "nije svejedno", potvrđuje Aida Ćorović, kada je riječ o prisutnosti ruske države ili privatnih plaćeničkih grupa, kao i zbog onoga što zvanična Srbija radi. Pogotovo na početku rata taj strah je bio vrlo izražen, da bi vremenom ipak slabio, navodi ona.
Rekla je da je, također posebno na početku rata, organizacija u kojoj je angažovana nailazila na zatvorena vrata i kada bi tražila humanutarnu pomoć za Ukrajinu, čak i u nekim zapadnim firmama koje posluju u Srbiji. "Nemojte nas, mi ne bismo da se zameramo vlastima u Srbiji", bio bi odgovor, navodi Ćorović.
Boris Varga kaže da je priznanje da grupa Rusi, Ukrajinci, Belorusi i Srbi zajedno protiv rata ima uticaj u srpskom društvu "izazvalo reakciju proputinovskih organizacija, koji su pretili članovima grupe, objavljivali njihove fotografije sa protesta i stvarali lažne vesti da će biti iz Srbije deportovani u Rusiju i tamo suđeni".
Odnos Ukrajinaca i Rusa u Srbiji
Boris Varga nastavlja da Rusi dominiraju u grupi RUBS, i to oni koji podržavaju Alekseja Navaljnog.
"U stvari, koliko sam saznao od njihovih aktivista, tako je i nastala grupa što su se prethodno okupili da izraze protest protiv hapšenja Navaljnog", kaže on."Svi oni bili su zgroženi prpruskim protestima, bilbordima i muraloma sa likom Putina i simbolom okupacije 'Z', koji svugda u Srbij mogu da se vide. Posebno su bile šokirane izbeglice iz Ukrajine, a na društvenim mrežama Srbija je bila predstavljena kao saveznica okupatora – Rusije. Zbog toga su ukrajinske izbeglice zaobilazile Srbiju i zato ih ima daleko manje nego izbeglica iz Rusije."
Aida Ćorović kaže da joj se čini da se oni dijele na dvije grupe. "Postoje oni koji su jako zahvalni i koji na svaku, i najmanju aktivnost, pokazuju zahvalnost toj 'drugoj strani' na angažmanu".
Naglašava da je i angažovana u grupi u kojoj zajednički rade Ukrajinci, Rusi, Bjelorusi i Srbi, jer "samo kroz zajednički rad nešto može da se zaista uradi. To su pre svega ljudi koji su na strani mira, humanosti, koji ne vrednuju ljude po tome da li su ovi ili oni".
Raste broj ruskih antiratnih i antirežimskih organizacija
"Moramo biti svesni da nisu sve izbeglice napustile Rusije zato što su protiv ruskog ekspansionizma, već zato što su protiv Putinove verzije obnove staljinizma. U stvari, većina izbeglica od početka agresije htela je da zaobiđe sankcije i da može slobodno da radi. To je bio taj čuveni online sektor", kaže Varga.
Drugi talas izbjeglica je onaj u septembru, nakon objavljene mobilizacije. Većina njih je sigurna da se sve ovo u Rusiji neće brzo normalizovati, čak iako Putin ne bude na vlasti. Tu nastaju i nove organizacije poput Ruskog demokratskog društva, koje u Beogradu organzuje svoje, posebne proteste protiv Putinovog režima.
U jesen prošle godine nastala je i grupa Oktobar, koja se bavi sprečavanjem Putinovog uticaja u Srbiji, nastavlja on: "Nova brojna ruska dijaspora, osim borbe protiv Putinovog režima, ima svoj tih kulturni javni život, koji je možda najprimetniji bio krajem januara ove godine, kada su sve karte u Domu omladine za koncert legende sovjetskog i ruskog roka Borisa Grebenščikova, za koga u Srbiji skoro da i ne znaju, bile brzo rasprodate".
