Poznat pod nadimkom Strelkov, što znači "strijelac", Girkino putovanje od ključnog operativca do političke prijetnje baca svjetlo na složenu istoriju Kremlja s ideološkim ekstremistima.
Mnogo prije nego što je postao traženi ratni zločinac na Zapadu, Girkin je bio student na Moskovskom državnom institutu za historiju i arhive, gdje je započeo svoj hobi rekonstrukcije vojne istorije, posebno one carske Bijele armije.
Oglašeni monarhista, Girkin je upao u krajnje desničarske krugove koji su nastali usred sovjetskog kolapsa, pišući za list Zavtra, koji je kombinovao idolizaciju sovjetskog militarizma sa antisemitskim ruskim nacionalizmom i protivljenjem zapadnoj demokratiji.
Međutim, njegovo zanimanje za rat prevazilazilo je historiju. Borio bi se u ruskoj brutalnoj kampanji protiv nezavisnosti Čečenije, kao i u intervenciji u Moldaviji 1992. koja je oblast Pridnjestrovlja ostavila kao teritoriju pod ruskom okupacijom.
Girkin se također dobrovoljno prijavio u borbu zajedno sa snagama etničkih Srba u ratu u Bosni i bio je prisutan na masakru hiljada civila bosanskih Muslimana u Višegradu. Vjeruje se da je nakon toga služio u FSB-u, gdje je navodno došao do čina pukovnika prije nego što je otišao u penziju 2013. godine.
Ali ovo nije bio kraj Girkine vojne karijere.
Nakon protesta na Euromajdanu 2014. koji su svrgnuli ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča, Girkin se pojavio na Krimu među takozvanim ruskim dobrovoljcima – za koje je kasnije otkriveno da su aktivni vojnici – koji su poluostrvo stavili pod rusku kontrolu.
Zatim se pojavio u ukrajinskoj regiji Donbas kao šef militanata koji su zauzeli vladine urede u Slavjansku kako bi uspostavili separatističku Narodnu Republiku Donjeck.
Uprkos tvrdnji da se radi o lokalnoj pobuni bez umiješanosti Kremlja, veći dio vodstva militanata sačinjavali su ruski građani koji su bliski povezani sa sigurnosnim službama, kao što je Girkinov stari novinski kolega Aleksandar Borodai. Sam Girkin će kasnije priznati da do rata u Donbasu ne bi došlo bez direktne ruske podrške.
Kao ministar odbrane male, otcijepljene države, Girkin je nametnuo oštru disciplinu kako neprijateljima tako i saveznicima, mučeći i pogubljujući pristalice Ukrajine, kao i sitne kriminalce, pa čak i kolege separatističke borce, za prekršaje kao što su pljačka ili napuštanje položaja.
Njegov najveći ratni zločin tek je uslijedio.
Dana 17. jula 2014. godine, mlaznjak Malaysia Airlinesa sa 298 ljudi oboren je iznad regiona Donjecka, pri čemu su svi u avionu poginuli. Dokazi su pokazali da je avion pogođen raketom zemlja-vazduh ruske proizvodnje BUK ispaljenom sa teritorije koju kontrolišu pobunjenici.
Izbrisani postovi na društvenim mrežama sugeriraju da je Girkin znao za namjerni napad. U novembru 2022. godine holandski sud ga je proglasio krivim u odsustvu i osuđen na doživotnu kaznu zatvora.
Javno, Girkin je negirao bilo kakvu odgovornost za napad i tvrdio je da je to bila operacija lažne zastave - vojna akcija koja je trebala okriviti protivnika ili rivala - odražavajući promjenjiva objašnjenja ruskih medija i teorije zavjere o nesreći.
Ali ova međunarodna pažnja visokog profila učinila ga je odgovornim za Rusiju, koja je i dalje negirala umiješanost u sukob. Kako bi njihovo poricanje bilo vjerojatnije, Girkin i drugi ruski građani su smijenjeni s vlasti i zamijenjeni lokalnim separatističkim vođama.
Po povratku u Rusiju krajem 2014. godine, Girkin je kritikovao rusko rukovodstvo. Kao vjernik, gledao je na Donbas kao na istorijsku rusku zemlju i očekivao je da će se Kremlj u potpunosti posvetiti aneksiji regiona, kao što su to učinili sa Krimom.
Ali za Putina, tekući zastoj u Donbasu predstavljao je jeftin način da se ometa integraciju Ukrajine u zapadne institucije, uz zadržavanje dovoljno uvjerljivog poricanja da se izbjegne puna težina međunarodnih sankcija.
Zgrožen onim što je smatrao izdajom, Girkin je postajao sve glasniji Putinov kritičar. Njegove medijske izjave i intervjui često potkopavaju zvaničnu liniju Kremlja otkrivajući stepen umiješanosti Rusije u sukob.
Sa punom invazijom Rusije na Ukrajinu u februaru 2022., Girkin je ponovo stekao istaknutost kao jedan od vodećih vojnih blogera u zemlji.
Dok su obični građani i liberalni aktivisti zatvarani zbog toga što su „specijalnu vojnu operaciju“ čak nazivali ratom, Girkin i drugi krajnje desničarski nacionalisti otvoreno su otvoreno osuđivali vojnu strategiju, ali i vrh, optužujući ih za nekompetentnost i nedovoljnu pripremu.
Kritike blogera, koje se nisu protivile invaziji, ali su pozivale na agresivniju kampanju, omogućile su iskazivanje nezadovoljstva bez narušavanja narativa Kremlja, dok su Putina pozicionirali kao relativnog umjerenjaka.
Čini se da se ta računica promijenila, s prekidom pobune lidera Wagner grupe Jevgenija Prigožina krajem juna. Suočeni s takvim javnim izazovom njegovog autoriteta, stručnjaci vjeruju da Putin više ne može sebi priuštiti da toleriše kritiku, čak ni od strane takozvanih patriota.
Zatvoreni liberalna opoziciona ličnost Aleksej Navaljni takođe je dao svoje mišljenje, ističući da bi Girkina, uprkos drugim zločinima, ipak trebalo smatrati političkim zatvorenikom.
Ostaje da se vidi šta će biti s drugim ultranacionalističkim Putinovim kritičarima, od kojih su neki već požurili da se distanciraju od Girkina. Njegovo hapšenje, koje je uslijedilo nakon Wagnerove pobune, naglašava borbu Kremlja za kontrolu sopstvenih snaga.
