Autor: Rikard Jozwiak, priredila: Una Čilić
Dobar način da se ilustruju nejasni odnosi Evropske unije sa Rusijom jeste da se ispitaju diplomatske prepirke Globalne strategije EU – dokumenta koji su pripremili u Evropskoj službi za vanjsko djelovanje (EEAS) 2016. u kojem su prikazani odnosi Unije i različitih dijelova svijeta.
Najzahtjevniji dio odnosio se na Rusiju. Ovo je bilo dvije godine nakon aneksije Krima i podrške separatista na istoku Ukrajine od Moskve i postojala je jasna podjela mišljenja unutar 28 članica EU o tome kojim imenom nazvati Moskvu.
Dugo vremena Rusija je bila „strateški partner“ termin koji su zemlje poput Mađarske, Italije, Kipra i Grčke bile spremne da zadrže. Za jastrebe na obalama Baltičkog mora, ovo je bilo potpuno neprihvatljivo. Oni su željeli da se njihov veliki istočni komšija naziva „strateškim problemom“, što je termin koji je predsjednik Evropskog vijeća Donald Tusk upotrijebio par mjeseci ranije. Termin za koji su se složili na kraju je „strateški izazov“, kompromis koji su postigle zemlje iz kluba velike trojke: Francuska, Njemačka i Ujedinjeno Kraljevstvo.
Ovaj događaj nije samo podijelio EU članice u tri kategorije koje postoje i danas, nego je i ojačao jednu od velikih prednosti Kremlja kada je u pitanju suočavanje sa EU: nejedinstvo unutar kluba, što Moskvi daje potencijal da sije razdor kad god je moguće.
Budući da su EU institucije, po pitanju vanjske politike, u velikoj mjeri u milosti prijestolnica zemalja članica, većina očiju usmjerena je ka Berlinu, Parizu i Londonu i njihovoj interakciji sa Moskvom.
Britanija ima najhladnije odnose sa Rusijom, nakon incidenata poput napada na Skripale i Pavela Litvinenka. U isto vrijeme, grad London ostaje finansijsko igralište za ruske oligarhe i britanski poslovni krugovi su otupjeli želju zemlje da nametne još snažnije ekonomske sankcije Moskvi. Iscrpljujući pregovori o Brexitu su također oslabili britansku poziciju u Briselu.
Sankcije protiv četvorice optuženih za izvršenje napada u Salisburyju dogodile su se gotovo 10 mjeseci nakon incidenta, a nedostatak hitnosti uzrokovan je britanskom neodlučnošću, smatra nekoliko diplomata sa kojima je autor ovog članka razgovarao.
Francuzi i Nijemci su pragmatičniji.
Kao stranke uključene u Normandijske razgovore o sukobu u istočnoj Ukrajini, ove dvije zemlje igraju ključnu ulogu svakih šest mjeseci kada je riječ o prebacivanju sankcija EU protiv Rusije.
Budući da je ovo jedno od rijetkih velikih vanjskopolitičkih pitanja u kojima imaju sjedište u prvom redu za pregovaračkim stolom, ponosni su što su uspjeli nagovoriti nekoliko zemalja u kategoriji "ruski partner" da pristanu na sankcionisanje proširenja u zadnjih pet godina. Ali njihova oštrost prema Rusiji tamo završava.
Sumnje francuskog predsjednika Emanuela Macrona oko ruskog uplitanja u nedavne proteste Žutih prsluka koji su uzdrmali njegovo prijesedavanje, su isprepleteni sa Makronovom željom da Francusku napravi najvećim stranim investitorom u Rusiji.
I očigledna, lična ljutnja njemačke kancelarke Angele Merkel prema ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, trebala bi biti u suprotnosti sa nemilosrdnim naporima Berlina da obezbijede izgradnju 'Sjevernog toka 2' ispod Baltičkog mora, uprkos velikom protivljenju brojnih drugih EU članica. Istočne i nordijske diplomate u Briselu se isto tako privatno pitaju koliko veliku ulogu je Njemačka igrala kada je Gazprom izostavljen sa liste za kažnjavanje Evropske komisije zbog navodne zlouptrebe evropskog unutarnjeg tržišta, dok su američki tehnološki giganti Apple i Google platili ogromne kazne.
U sjenama realpolitike, zemlje iz grupe „strateški izazovi“, grupe „strateški partneri“ i frakcija „strateški problemi“ nastavljaju borbu.
U posljednjoj grupi tri baltičke zemlje, zajedno sa Danskom, Poljskom i Švedskom zagovaraju žešće sankcije i više EU pomoći zemljama poput Gruzije i Ukrajine.
No, mnogo češće se opiru „strateškim partnerima“. Austrijska želja, kako su autoru članka rekli brojni diplomati, da pozove Sergeja Lavrova na neformalni sastanak ministara vanjskih poslova EU u Beču nije realizovana, talijanski pokušaji probijanja režima sankcija su spriječeni tako što su bili manje bijesni na budžetske probleme Rima i pronalaženje kompromisa u dokumentima EU, koji se odnose na Kijev kako bi se zaobišao mađarski veto na manjinska prava u Ukrajini, dio su ove igre.
Kada se radi o odnosima EU prema Rusiji, ova igra uspona i padova između suprotnih koncepata Kremlja kao partnera ili problema će se nastaviti i narednih godina.
