Linkovi

Švajcarci predvode multietnički trend, Rusi zaostaju


Xherdan Shaqiri postiže pogodak protiv Srbije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji.
Xherdan Shaqiri postiže pogodak protiv Srbije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji.

Svjetsko prvenstvo u fudbalu ulazi u završnicu, a ono po čemu se razlikuje od prethodnih je i veća etnička raznolikost u reprezentacijama pojedinih zemalja, među kojima prednjači Švajcarska. Za razliku od nje, u ruskom timu gotovo da nema pripadnika drugih nacionalnosti.

Iako je došlo do skoka stope etničke raznolikosti u praktično svakom timu koji igra na Svjetskom fudbalskom prvenstvu 2018. godine, mnogi pominju švajcarski tim kao standard za multikulturalnost, piše Radio Slobodna Evropa.

Poznati među svojim navijačima u Švajcarskoj kao "Nati", 14 od 23 člana švajcarskog tima su rođeni van Švajcarske ili su "secondos" - riječ koju Švajcarci koristi kada govore o potomcima imigranata.

Švajcarska nije jedini tim koji je došao na Svjetsko prvenstvo u Rusiji sa velikim brojem igrača iz migrantskih ili etničkih manjinskih zajednica u zemlji.

Više od tri četvrtine francuskog tima (18 igrača) su iz raznih zajednica imigranata u zemlji, dok Belgijanci imaju 11 takvih igrača, Engleska 10 i Njemačka šest.

Nepoželjni stranci

Ali, uprkos tome što ima milione imigranata - uglavnom iz zemalja Centralne Azije, Uzbekistana, Tadžikistana i Kirgistana, ali i veliki broj iz Ukrajine i Moldavije - tim koji predstavlja domaćina Svjetskog kupa Rusiju u velikoj mjeri je sastavljen od etničkih Rusa i nekoliko pripadnika drugih nacionalnosti, poput onih iz Osetije, koji pripadaju većim etničkim grupama u zemlji.

Osim naturalizovanog Brazilca Marija Fernandesa i nekoliko igrača čiji su roditelji došli iz Ukrajine i Bjelorusije kada su bile dio Sovjetskog saveza, ruski tim je lišen ne-ruskih igrača.

"Rusija, naravno, nije baš raj za imigrante izvan bivšeg Sovjetskog Saveza i ima mnoge propise koji integrišu njih [migrante iz bivših sovjetskih republika] u društvo", kaže za RFE Slava Malamud, američki kolumnista za moskovski Sovjetski sport. "Dakle, nije iznenađenje što je [ruska] reprezentacija mnogo manje raznolika od većine evropskih zemalja."

Malamud je napomenuo da je Peter Odemvingie, sin nigerijskih imigranata koji je rođen i odrastao u Rusiji, odbio da igra za Rusiju prije nekoliko godina, a zatim je odlučio da igra za Nigeriju.

Milioni imigranata koji žive u Rusiji imaju socijalne i ekonomske prepreke koje ih često sprječavaju da budu sportisti, rekao je on. Mnogi rade na poslovima sa nižim platama i ne smatraju se ravnopravnim članovima društva.

"Oni žive na marginama, nisu uistinu prihvaćeni i u najboljem slučaju ih tolerišu", rekao je Malamud. "Njihova socijalno-ekonomska situacija nije pogodna za to da njihova djeca učestvuju u kolektivnom sportu, a većina njih ne bi mogla dobiti rusko državljanstvo".

On navodi i da rasizam takođe doprinosi odsustvu manjina u ruskom timu.

"Mnogi Rusi na raznolikost evropskih timova kao što su Francuska, Njemačka, Engleska i Švajcarska gledaju kao na znak slabosti odgovarajućih nacija i eroziju tradicionalnih kultura", rekao je Malamud.

Kaže da postoji zajednička percepcija u Rusiji koja glasi: "Evropa umire pod invazijom varvara."

"To je u osnovi dio zvanične ideologije zemlje", rekao je on.

Na primjer, Zenit iz Sankt Peterburga, jedan od najvećih klubova u zemlji do nedavno, imao je nezvaničnu politiku da "ne potpiše ugovore sa afroamerikancima jer se njihova navijačka baza protivila", rekao je on.

"Neko vrijeme, na stadionu Zenit je bio veliki plakat na kome je pisalo, "Crna nije jedna od naših boja", dodao je.

Najveći klub Zenitovih navijača je 2012. godine zahtjevao da tim bude sastavljen samo od bijelaca i da svi budu heteroseksualci, jer su tvrdili da se "tamnoputi igrači na silu guraju u Zenit, što dovodi do negativne reakcije".

Evropska fudbalska federacija, UEFA, u junu je objavila kazne protiv Zenita za navijače koji su u martu tokom utakmice Lige šampiona protiv njemačkog kluba Leipzig pjevali rasističke pjesme, navodno pjevajući pesmu "Kill the [Blacks]".

Ali Rusija nije jedini tim na Svjetskom prvenstvu u kome nema etničke raznolikosti: Južna Koreja, Japan i Island su među nacionalnim timovima koji su bez ikakvih manjinskih članova reprezentacije.

Isto tako, nacionalni timovi bivših jugoslovenskih republika - Srbije i Hrvatske na ovom Svjetskom prvenstvu - praktično su u potpunosti sastavljeni od Srba i Hrvata.

Švajcarski detektori

Za to vrijeme, dva najbolja igrača iz Švajcarske su iz bivše Jugoslavije: Xherdan Shaqiri​, rođen na Kosovu, i Granit Xhaka​, čiji su roditelji etnički Albanci – i svaki od njih je postigao gol za pobjedu nad Srbijom od 2:1, 22. juna.

Obojica su takođe proslavili svoje golove tako što su rukama napravili "dvoglavog orla", način odavanja počasti dvoglavom orlu na albanskoj zastavi.

Iako gotovo 25 posto ljudi koji žive u Švajcarskoj imaju rođake u inostranstvu, nisu svi Švajcarci oduševljeni svojim multikulturalnim timom, za koji neki tvrdolinijaši smatraju da nije dovoljno švajcarski.

Roger Koepel, član desničarske Švajcarske narodne stranke (SVP), nazvao je Nati "iskusnom družinom stranih plaćenika sa balkanskim akcentima".

I on je označio šest švajcarskih nacionalnih igrača afričkog porijekla kao "ensuisses", derogujući izraz koji dovodi u pitanje njihove veze sa Švajcarskom.

SVP ima najviše mandata u parlamentu Švajcarske.

Još jedan član Koepelove stranke bio je uznemiren zbog Shaqiri​jevih i Xhakinih ruku.

"Ova dva gola postignuta su za Kosovo, a ne za Švajcarsku", napisala je na Twitteru Natalie Rickli, članica SVP-a iz Nacionalnog savjeta Švajcarske.

Međutim, švajcarski ministar inostranih poslova Ignazio Cassis, koji je nedavno morao da se odrekne italijanskog državljanstva, branio je igrače, rekavši da je normalno imati "patriotske emocije prema naciji koju je izabrao, a da ne zaboravi svoju domovinu".

Društvena debata

U čudnom obrtu situacije, 17 igrača iz Maroka od 23 na Svjetskom prvenstvu i 11 iz Tunisa rođeno je u Evropi - uglavnom u Francuskoj i Holandiji. Oni su odbili da igraju za zemlje u kojima žive i opredijelili se za zemlje svojih roditelja ili baka i djedova.

"Mnogi igrači odluče da igraju za Maroko umjesto za Holandiju", rekao je Frank van Eekeren, docent i istraživač za sport i društvo na Univerzitetu u Utrechtu u Holandiji.

"Postoji promjena [koja se dešava] – ali nisam siguran da li je to promjena u čitavom društvu ili samo u ovoj grupi koja osjeća drugačiju vrstu veze sa našom zemljom", rekao je. "To bi mogao biti znak igrača koji se ne osjećaju kao kod kuće u zemlji [u kojoj su] rođeni."

Holanđani su, kako je rekao, pitali: "Kakvo smo mi društvo zaista? Da li radimo nešto pogrešno? Ljudi se ne osjećaju kao kod kuće, šta se promijenilo za ovih nekoliko godina?"

Malamud je tvrdio da su etničku raznolikost primarno koristile bogatije nacije: Francuska, Njemačka, Belgija i Holandija.

"I dok se čudim Švajcarskoj, ne mogu da ne pomislim kakav bi nevjerovatan tim imala Albanija kada njeni najbolji igrači ne bi igrali negde drugdje", rekao je on.

Može se razmišljati i o tome da li bi Brazil i Argentina ikada imali ogroman uspjeh u fudbalu bez svojih društava punih različitosti, rekao je Malamud. To je nešto od čega Sjedinjene Države - koje nisu uspjele da se kvalifikuju za ovogodišnje prvenstvo - mogu nekada imati koristi.

"Glavni razlog za povjerenje u budućnost [američkog fudbala] je etnički i kulturni sastav zemlje", rekao je Malamud, koji je i sam naturalizovani američki državljanin.

XS
SM
MD
LG